Nedžad Ahatović, prof. Odbrane i sigurnosti: U finansijskom smislu Rusija je tek neznatno uvećala svoja izdvajanja za oružane snage sa 4,4% 2012. na 4,8% GDP-a koliko će doseći u 2015. godini. Međutim, Putinov plan prenaoružavanja ruske vojne sile od 2011.-2020. godine podrazumijeva utrošak od 705 milijardi američkih dolara za nabavku najnovijih tipova naoružanja i vojne opreme. U okviru ovog programa 70% ruskih vojnih potencijala će u narednih pet godina biti zamijenjeno novim tehnološki usavršenijim oružanim sistemima. To znači da, ako ste ekonomski i tehnološki u stanju da reformirate svoje oružane snage u globalnu silu onda to znači da ste u stanju da prebazirate i kontinuirano snabdijevate nekoliko svojih divizija (stanete nogom) bilo gdje u svijetu.

Na poligonu u mjestu Nikinci, na sjeverozapadu Srbije, više od 400 pripadnika oružanih snaga Srbije i Rusije započeli su “združenu protuterorističku vježbu Srijem 2014″. Rusko-srpska združena taktička vojna vježba specijalnih (padobranskih) snaga “SRIJEM-2014″ trajaće ukupno dvije sedmice, a u pitanju je najveći desant opreme i ljudstva ruske vojske na prostorima Blakana poslije inicijative kopnenog zauzimanja prištinskog aerodroma Slatina 1999. godine.

Naime, 11. Juna 1999. godine samo dan poslije usvajanja Rezolucije Savjeta Sigurnosti OUN-a 1244 i zaključenja vojno-tehničkog sporazuma u Kumanovu, bataljon ruskih padobranaca iz okvira IFOR misije u Bosni i Hercegovini je ušao na teritoriju SRJ. Prešavši Pavlovića most na Drini, 200 ruskih padobranaca sa svojim oklopnim transporterima su preko Šabca i Beograda produžili prema Nišu i stigli na Kosovo prije NATO snaga koje su bile plnirane za razmještanje u okviru KFOR misije na Kosovu. Rusi su nakon dolaska na Kosovo munjevito zauzeli strateški vrlo bitan vojni aerodrom Slatina kod Prištine, koji je po svojoj konfiguraciji bio građen kao podzemni aerodrom Željava kod Bihaća. Sa druge strane u susret ruskim padobrancima kretali su se djelovi britanskih elitnih trupa iz okvira Kraljevske Brigade Gurka, koji su dobili zadatak da zauzmu sva komunikacijska čvorišta na Kosovu. Nakon što su došli do aerodroma Slatina, ruski padobranci su ih zaustavili uz prijetnju oružjem. Tri dana vojne snage NATO i ruski padobranci su se kod aerodroma Slatina, gledali preko mušice nišana. Istovremeno Glavnokomandujući NATO snaga u Evropi američki general Wesly Clark je izdao naređenje u kojem je ovlastio komandante na terenu da na vatru koja bi došla od ruskih padobranaca odgovore vatrom. Situacija je nakon manjih napetosti, riješena mirnim putem i to telefonskim razgovorom ruskog predsjednika Brisa Jelcina i američkog predsjednika Bila Klintona. S obzirom na globalnu geopolitičku situaciju postavlja se pitanje može li se daljim razvojem geopolitičke nestabilnosti u svijetu, slučaj „Slatina“ desiti u Bosni i Hercegovini.

Ruski i srpski specijalci igraju se rata

Treba imati u vidu i sljedeće. U noći između 20. i 21. avgusta 1968. vojske Istočnog bloka iz pet zemalja Varšavskog pakta izvršile su napad na Čehoslovačku. Za vrijeme invazije između 5 000 i 7 000 sovjetskih tenkova okupiralo je Čehoslovačku. Pratilo ih je 200 000 do 600 000 vojnika i pridodatih trupa Varšavskog pakta. Sovjeti su stalno ponavljali da su oni pozvani zauzeti zemlju, izjavljujući da su lojalni čehoslovački komunisti zatražili "bratsku pomoć protiv kontra-revolucije".

Četrdeset godina kasnije, oružani sukob u Gruziji koji je nakon napada na Gruzijske snage sigurnosti izbio 7. avgusta 2008. prerastao je u sveopšti vojni napad Gruzije na Južnu Osetiju, jednu od dvije pokrajine koje su samostalno proglasile nezavisnost 16 godina ranije. Splet ovih okolnosti je doveo do intervencije Oružanih snaga Ruske Federacije koje su izvršile operaciju protunapada na Gruzijske oružane snage uz obrazloženje da su dobili poziv ruske manjine u Južnoj Osetiji i da imaju obavezu da ih zaštite. Nakon žestokih borbi, Gruzijska vojska je skoro uništena i vojno poražena, a spas od totalnog poraza i pada glavnog grada Gruzije, Tbilisija desio se inicijativom za prekid vatre zapadnih zemalja koji je i dogovoren posredstvom EU. Dogovor je potpisan 15 avgusta iste godine.

Na prijedlog oba doma ruskog parlamenta 26. avgusta 2008. godine predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev priznao je nezavisnost Južne Osetije i pozvao predstavnike drugih država da slijede njegov primjer.

Imajući sve ove činjenice u vidu s pravom se postavlja pitanje da li je politički vrh manjeg BiH entiteta spreman da zatraži sličnu pomoć?

Vojne intervencije ruske oružane sile i u Čehoslovačkoj i u Gruziji desile su se odmah nakon netom održanih velikih vojnih manevara, koje su u suštini bile samo paravan za strateško razmještanje trupa. Iako u drugačijem političkom, ideološkom i međunarodnom političkom kontekstu intervencije u Čeholovačkoj i Gruziji imale su istu vojnu metodologiju. Šta to onda Srbija sa paradama i demonstracijom vojne sile i zajedničkim vojnim vježbama sa Rusijiom, poručuje susjedima sa kojima gradi politiku „mirne koegzistencije“ na svom Evropskom putu? Da li je možda u pitanju simbolična poruka svim Srbima u regionu isprovocirana albanskim dronom, kao i čuvena Miloševićeva uzlazno-politička sentenca NIKO NE SME DA VAS BIJE!

Patetičnom ponovnom buđenju srpskog dostojanstva i nacionalnog zanosa, region Balkana je uvijek plaćao skupu cijenu. Za rad interesa ove ili one velike sile, Balkan je uvijek bio žrtva u prvom redu hegemonističke velikosrpske politike, koja je budila i druge narode na ovim prostorima na nacionalizam, šovinizam i rat. No, kao da to nije dovoljno, te se na svekoliko razvijanje prijateljstva između Srbije i Rusije dešava se i povratak iz Haga posljednjeg zvaničnog četničkog vojvode Vojislava Šešelja čije je puštanje na privremenu slobodu uzburkalo duhove. Šešeljeva politička ideloška indoktrinacija izrodila je današnje moderne lidere Srbije Nikolića i Vučića i ostaje da se vidi kakva će biti njihova reakcija na Šešeljeve medijske i druge istupe – za sada ga ignorišu, a za nadati se je da će tako i ostati. Na čemu počiva ta vrsta političkog promišljanja i totalne indoktrinacije sr(V)pskih r(V)adikala, nekadašnje partije Nikolića i Vučića, mi u Bosni i Hercegovini najbolje znamo. Ona se pak najbolje može objasniti slijedećom ilustracijom iz odlično dokumentovane knjige Miodraga Zečevića, „Dokumenta sa suđenja Draži Mihailoviću“ iz 2001. Major Petar Baćović javlja 18. avgusta 1942. godine, svom komandatnu đeneralu Draži Mihailoviću da su njegovi emisari uspjeli podmititi italijanskog pukovnika za napad na Foču. Uz dopuštenje Italijana, Mihailovićevi četnici su sredinom avgusta uzeli Foču od ustaša, počinivši strahovite zločine u gradu i okolini. O tim zločinima govori depeša njihovog neposrednog izvršioca, majora Zaharija Ostojića (načelnika četničkog štaba za Istočnu Bosnu op.a).

„Juče završio akciju do Ustikoline i grebena Jahorine.
. . Po dosadašnjim podacima 1.000 — 3.000
muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci, ali još
bolji pljačkaši, izuzev Pavla. Pad Foče ima dobrog
odjeka. Muslimani u masama beže u Sarajevo. . . Sada
su zadovoljni.“

Ako se kojim slučajem u narednom periodu desi politička nestabilnost Bosne i Hercegovine uslijed krize oko formiranja vlasti i funkcionisanja državnih institucija, njeno zaoštravanje bi u perspektivi moglo da vodi ka scenariju „Slatine“ ili „Južne Osetije“. Ako se samo za trenutak sa našeg lokalnog geopolitičkog aspekta osvrnemo na globalnu situaciju onda ćemo vidjeti koliko je ovakav razvoj situacije moguć.

U finansijskom smislu Rusija je tek neznatno uvećala svoja izdvajanja za oružane snage sa 4,4% 2012. na 4,8% GDP-a koliko će doseći u 2015. godini. Međutim, Putinov plan prenaoružavanja ruske vojne sile od 2011.-2020. godine podrazumijeva utrošak od 705 milijardi američkih dolara za nabavku najnovijih tipova naoružanja i vojne opreme. U okviru ovog programa 70% ruskih vojnih potencijala će u narednih pet godina biti zamijenjeno novim tehnološki usavršenijim oružanim sistemima. To znači da, ako ste ekonomski i tehnološki u stanju da reformirate svoje oružane snage u globalnu silu onda to znači da ste u stanju da prebazirate i kontinuirano snabdijevate nekoliko svojih divizija (stanete nogom) bilo gdje u svijetu. To opet znači da ste u mogućnosti da vodite niz vrlo složenih ofanzivnih vojnih operacija svih rodova i službi i to različitog intenziteta. Ako ste u spremni da na taj način angažujete svoje ukupne vojne kapacitete onda ste i politički spremni da branite svoje vitalne nacionalne interese bilo gdje u svijetu. Drugim riječima, ako je Putin spreman da uloži stotine milijardi dolara u poboljšanje svojih vojnih kapaciteta, onda je spreman i na radikalne solucije eskalacije eventualnih problema na neuralgičnim tačkama u svijetu po principu CARPE DIEM. Upravo je to osnovna poruka sa vojne vježbe „Srijem 2014“.

Stoga se postavlja suštinsko pitanje - Šta će uraditi političari u Bosni i Hercegovini ukoliko jedno jutro na aerodromu u Mahvljanima kod Banja Luke osvanu ruski transportni avioni iz iz njih počnu da uz nesnosnu buku rulaju ruski tenkovi?