Haag
HAŠKI OPTUŽENICI KOJI ZBOG SMRTI NISU DOČEKALI PRESUDU: MILOŠEVIĆ, ĐUKIĆ...
|
|
Autor: Anadolu Agency (AA)
Objavljeno: 08. November 2014. 15:11:48
Odluka Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu da zbog bolesti na slobodu pusti Vojislava Šešelja, predsjednika Srpske radikalne stranke i optuženika za najteže ratne zločine u BiH, Hrvatskoj i Srbiji, izazvala je s jedne strane negodovanje žrtava zločina zbog njegovog izlaska na slobodu, a s druge strane žestoke kritike rada Haškog tribunala koji od 2003. godine, kada se Šešelj predao, nije uspio slučaj privesti kraju i donijeti presudu.
Dok mnogi smatraju kako se odluka o puštanju Šešelja na slobodu može protumačiti kao bespomoćnost te sudske institucije, preživjele žrtve zločina i njihove porodice smatraju da je ovakva odluka "pljuvanje u lice žrtvama i njihovo omalovažanje".
Predsjednik Saveza logoraša u BiH Jasmin Mešković je ranije za Anadoliju rekao kako članovi Saveza nisu nimalo ohrabreni ovim postupkom Tribunala.
"Ako je to scenarij da umre prije presude, to nam posebno ulijeva strah, da ne bude kao sa Slobodanom Miloševićem koji nije dočekao izricanje presude. Ako je tako, to je podcjenjivanje žrtava, ali i svih građana Bosne i Hercegovine", dodao je Mešković.
Upravo je Šešeljeva bolest podsjetila na slučaj Slobodana Miloševića, nekadašnjeg predsjednika Srbije i Jugoslavije i haškog optuženika koji je preminuo 11. marta 2006. godine, u Pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu. Obdukcija je utvrdila da je Milošević preminuo od srčanog udara, kao posljedice dugogodišnjih problema sa srcem i visokim pritiskom. Žrtve zločina su tada smatrale kako je zbog smrti Milošević prošao nekažnjeno.
Milošević je tokom rada Haškog tribunala bio jedan od šest optuženih koji su umrli nakon prebacivanja na taj Međunarodni sud.
Na toj listi se nalazi još i Mehmed Alagić, ratni general Armije BiH i komandant Trećeg i Sedmog korpusa ARBiH. Protiv Alagića je bila podignuta optužnica zbog ratnog zločina, a preminuo je 7. marta 2003. godine od srčanog udara. Tri dana kasnije, trebala je biti održana predstatusna konferencija o njegovom slučaju. Alagić se godinu ranije dobrovoljno predao, nakon čega mu je dopuštena odbrana sa slobode. Početak suđenja je čekao u rodnom selu kod Sanskog Mosta gdje je i umro.
Među onima koji nisu dočekali okončanje procesa u Haškom tribunalu je i Slavko Dokmanović, koji je bio gradonačlenik Vukovara tokom okupacije grada. On je bio optužen zbog zločina protiv čovječnosti, kršenja pravila ili običaja ratovanja i teške povrede Ženevske konvencije zbog uloge u masakru na Ovčari. Uhapšen je 27. juna 1997. godine, a samoubistvo je izvršio 29. juna 1998. godine, mjesec dana prije donošenja presude.
Ni optuženik Milan Kovačević nije dočekao izricanje presude. On je umro prirodnom smrću u pritvoru 1998. godine. Anesteziolog po profesiji i nekadašnji direktor bolnice u Prijedoru bio je optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenje pravila rata i Ženevske konvencije. Uhapšen je 1997. godine zajedno sa Simom Drljačom u akciji specijalnih jedinica britanske i američke vojske.
Momir Talić, također optuženik Haškog tribunala, umro je 28. maja 2003. godine, prije izricanja presude. On je preminuo na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, gdje se liječio, nakon što je Haški tribunal odobrio njegovu odbranu sa slobode zbog teškog zdravstvenog stanja. Talić je bio general-pukovnik Vojske Republike Srpske, a obnašao je funkciju načelnika Glavnog štaba VRS-a. Optužnica za ratne zločine počinjene u BiH je podignuta 12. marta 1999. godine. Uhapšen je pet mjeseci kasnije u Beču gdje je boravio na seminaru kao načelnik Glavnog štaba VRS-a.
Đorđe Đukić je bio optužen za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Bio je član glavnog štaba vojske bosanskih Srba od 19. maja 1992. godine. U optužnici se navodi da je bio pomoćnik komandanta za pozadinu. Đukić je uhapšen 30. januara 1996. godine, a u Haški tribunal je prebačen 12. februara iste godine. Đukić je pušten na slobodu 24. aprila 1996. zbog narušenog zdravstvenog stanja, a preminuo je 18. maja 1996. godine. Žalbeno vijeće je 29. maja 1996. godine donijelo odluku kojom je pretresni postupak protiv optuženog obustavljen.
Deset optuženih je umrlo prije prebacivanja na Međunarodni sud, a to su Stipo Alilović, Janko Bobetko, Goran Borovnica, Simo Drljača, Dragan Gagović, Janko Janjić, Nikica Janjić, Slobodan Miljković, Željko Ražnatović i Vlajko Stojiljković.
Dok mnogi smatraju kako se odluka o puštanju Šešelja na slobodu može protumačiti kao bespomoćnost te sudske institucije, preživjele žrtve zločina i njihove porodice smatraju da je ovakva odluka "pljuvanje u lice žrtvama i njihovo omalovažanje".
Predsjednik Saveza logoraša u BiH Jasmin Mešković je ranije za Anadoliju rekao kako članovi Saveza nisu nimalo ohrabreni ovim postupkom Tribunala.
"Ako je to scenarij da umre prije presude, to nam posebno ulijeva strah, da ne bude kao sa Slobodanom Miloševićem koji nije dočekao izricanje presude. Ako je tako, to je podcjenjivanje žrtava, ali i svih građana Bosne i Hercegovine", dodao je Mešković.
Upravo je Šešeljeva bolest podsjetila na slučaj Slobodana Miloševića, nekadašnjeg predsjednika Srbije i Jugoslavije i haškog optuženika koji je preminuo 11. marta 2006. godine, u Pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu. Obdukcija je utvrdila da je Milošević preminuo od srčanog udara, kao posljedice dugogodišnjih problema sa srcem i visokim pritiskom. Žrtve zločina su tada smatrale kako je zbog smrti Milošević prošao nekažnjeno.
Milošević je tokom rada Haškog tribunala bio jedan od šest optuženih koji su umrli nakon prebacivanja na taj Međunarodni sud.
Na toj listi se nalazi još i Mehmed Alagić, ratni general Armije BiH i komandant Trećeg i Sedmog korpusa ARBiH. Protiv Alagića je bila podignuta optužnica zbog ratnog zločina, a preminuo je 7. marta 2003. godine od srčanog udara. Tri dana kasnije, trebala je biti održana predstatusna konferencija o njegovom slučaju. Alagić se godinu ranije dobrovoljno predao, nakon čega mu je dopuštena odbrana sa slobode. Početak suđenja je čekao u rodnom selu kod Sanskog Mosta gdje je i umro.
Među onima koji nisu dočekali okončanje procesa u Haškom tribunalu je i Slavko Dokmanović, koji je bio gradonačlenik Vukovara tokom okupacije grada. On je bio optužen zbog zločina protiv čovječnosti, kršenja pravila ili običaja ratovanja i teške povrede Ženevske konvencije zbog uloge u masakru na Ovčari. Uhapšen je 27. juna 1997. godine, a samoubistvo je izvršio 29. juna 1998. godine, mjesec dana prije donošenja presude.
Ni optuženik Milan Kovačević nije dočekao izricanje presude. On je umro prirodnom smrću u pritvoru 1998. godine. Anesteziolog po profesiji i nekadašnji direktor bolnice u Prijedoru bio je optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenje pravila rata i Ženevske konvencije. Uhapšen je 1997. godine zajedno sa Simom Drljačom u akciji specijalnih jedinica britanske i američke vojske.
Momir Talić, također optuženik Haškog tribunala, umro je 28. maja 2003. godine, prije izricanja presude. On je preminuo na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, gdje se liječio, nakon što je Haški tribunal odobrio njegovu odbranu sa slobode zbog teškog zdravstvenog stanja. Talić je bio general-pukovnik Vojske Republike Srpske, a obnašao je funkciju načelnika Glavnog štaba VRS-a. Optužnica za ratne zločine počinjene u BiH je podignuta 12. marta 1999. godine. Uhapšen je pet mjeseci kasnije u Beču gdje je boravio na seminaru kao načelnik Glavnog štaba VRS-a.
Đorđe Đukić je bio optužen za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Bio je član glavnog štaba vojske bosanskih Srba od 19. maja 1992. godine. U optužnici se navodi da je bio pomoćnik komandanta za pozadinu. Đukić je uhapšen 30. januara 1996. godine, a u Haški tribunal je prebačen 12. februara iste godine. Đukić je pušten na slobodu 24. aprila 1996. zbog narušenog zdravstvenog stanja, a preminuo je 18. maja 1996. godine. Žalbeno vijeće je 29. maja 1996. godine donijelo odluku kojom je pretresni postupak protiv optuženog obustavljen.
Deset optuženih je umrlo prije prebacivanja na Međunarodni sud, a to su Stipo Alilović, Janko Bobetko, Goran Borovnica, Simo Drljača, Dragan Gagović, Janko Janjić, Nikica Janjić, Slobodan Miljković, Željko Ražnatović i Vlajko Stojiljković.
