Eset MURAČEVIĆ: Ima li stvarnih socijaldemokrata u Bosni i Hercegovini? Jesu li to oni koji su svojm minornim strankama „zalijepili“ socijaldemokratske nazive? Znaju li ni da nije dovoljno stranku nazvati socijaldemokratskom da bi neko bio istinski socijaldemokrata. Iza lijepih priča treba imati djela. Ona se sa rukama džepovma, očito, ne čine. Birači su im to svojim glasanjem na izborim rekli.

Izborni krah SDP-a na ovogodišnjim općim izborima najviše je obradovao one koji su, mnogo godina ranije, svojim potezmima, istupanjem iz ove stranke, učinili sve da SDP ne bude ono što je nekada bio. Liderske ambicije Sejfudna Tokića, Mire Lazovića, Ive Komšića.... i drugih, njihove ambicije da budu pitani za „sve i svašta“ a da pri tome ne trebaju misliti šta baza kaže razgorile su vatru na kojoj se danas Zlatko Lagumdžija prži.

Nije sporno da lider jedne stranke treba biti odgovoran za izborni debakl. Međutim, šta je i sa odgovornošću onih koj su uz Zlatka paradirali, „vedrili i oblačili“, činili različite promašaje koji su našu zemlju dveli do jada i bijede.

Može li se SDP, i uopšte socijaldemokratija, spasit ukolio njegovi bivši drugovi, saučesnici u debaklu SDP-a, Zlatka „okrenu na ražnju“.

Ne, može. Pogotovo što o spasu SDP-a lamentirju mnogi koji su SDP polivali benzinom i potom kresali šibice.

Ujedinjenje SDP-a, Mirinih „Ujedinjenih socijaldemokrata“ i inih gubitnika koji se

O ujedinjenju socijaldemokrata u BiH lamentiraju oni koji svojim potezma socijaldemokratiju ruše Ima li stvarnih socijaldemokrata u Bosni i Hercegovini? Jesu li to oni koji su svojm minornim strankama „zalijepili“ socijaldemokratske nazive? Znaju li ni da nije dovoljno stranku nazvati socijaldemokratskom da bi neko bio istinski socijaldemokrata.

godinama iza valjaju u izbornim krahovma i koji u svojim biografijama imaju na duši rušenje drugih „socijaldemokratskih“ stranka samo je posljednja slamka spasa za one kojima više spasa nema. Neki od njih nisu znali da mirno odu u legendu i puste da rijeke bosanske teku svojim tokom. Pričama o ujedinjenju socijaldemokrata žele zadovoljti svoje politčke i liderske ambicije koje su poodavno pogubili samo im to niko neće da kaže.

Svi bi se rado prikačili za Željka Komšića i njegovu Demokratsku frontu. Pri tom se ne ustručavaju da još postavljaju i uslove govoreći kako Željko, ako hoće ujednjenje, „ne smije biti narandžast“ kao da je on diletant i ne vidi to da ako se pomakne pred Zlatkom, Ivom, Mirom, Tokićem i inim drugim, ni njega ni Demokratske fronte neće biti.

Đon obrazi ne libe se proturati priče o ujedinjnju socijaldemokratije. „Mesije“ sa svojim strančicama osjetile se pozvanim na takav potez. Svašta.

Ima li stvarnih socijaldemokrata u Bosni i Hercegovini? Jesu li to oni koji su svojm minornim strankama „zalijepili“ socijaldemokratske nazive? Znaju li ni da nije dovoljno stranku nazvati socijaldemokratskom da bi neko bio istinski socijaldemokrata. Iza lijepih priča treba imati djela. Ona se sa rukama džepovma, očito, ne čine. Birači su im to svojim glasanjem na izborim rekli.

Oni koji su raspirivali vatre podjela socijaldemokrata danas se žele vratiti na zgarišta socijaldemokratije koja u ostavili iza sebe. Međutim, iako postoji ona stara izreka da „U Bosni budala i krivih drva nikada nestati neće“, moraju znati da na tim zgarištima neće biti ni budala koji će ih slijediti niti krivih drva sa kojima će moći nove vatre raspirivati.