“… sve što je dobro od Allaha je …”

Rožaje Nagomilani problemi u Islamskoj zajednici su posljedica nepravednog rješavanja istih ili stavljanja pod tepih ili u fioku. Da bi iste aktuelizirali u momentu kad se želi određeni politički cilj. Oni problemi koji su nepravedno rješavani najčešće na štetu pojedinca ili i same vjere stvarali su sigurno nezadovoljstvo kod određenog broja ljudi čime se otvarao prostor za stvaranje korijena razdora i mržnje.

Daut HALILOVIĆ: Prisjetimo se narodne mudrosti koja kaže da “i šejtan zna šta je pravo ali neće pravo”; znači da uvijek znamo kako je pravo ali da često nećemo pravo; nekada zbog raznih strahova, da se ne zamjerimo, da zbog toga ne izgubimo posao, stečeni društveni status ili stečenu privilegiju u društvu, da nas moćnici ne uzmu na zub, te da nam se na djeci osvete. Tako smo svi pomalo postali nepravedni, zalimi, i to uglavnom prema slabima, a prema jačima, susretljivi, velikodušni i odani. Sve ćemo im odobriti samo da se ne zamjerimo. Ne poštovanje tuđeg prava i dostojanstva, čime je Allah Uzvišeni počastio svakog pojedinca, nema granica koje nismo prešli i nema dna u poniženju koje nismo dotakli.

Trenutno stanje među muslimanima Rožaja, ali čini se i šire, među muslimanima južnog dijela Sandžaka i Crne Gore, posljedica je nedostatka bogobojaznosti i nedovoljne zahvalnosti Uzvišenom Allahu, a tamo gdje toga nema, onda se može očekivati svako zlo. Najveće zlo koje se javlja zbog ovog nedostatka je nepravda, a nepravda je izvor svih nereda u svakoj društvenoj zajednici. Mi smo odgojeni u dominirajućem ambijentu nepravde pa često nismo ni sposobni da prepoznamo šta je pravo a šta nije. Ipak, prisjetimo se narodne mudrosti koja kaže da “i šejtan zna šta je pravo ali neće pravo”; znači da uvijek znamo kako je pravo ali da često nećemo pravo; nekada zbog raznih strahova, da se ne zamjerimo, da zbog toga ne izgubimo posao, stečeni društveni status ili stečenu privilegiju u društvu, da nas moćnici ne uzmu na zub, te da nam se na djeci osvete. Tako smo svi pomalo postali nepravedni, zalimi, i to uglavnom prema slabima, a prema jačima, susretljivi, velikodušni i odani. Sve ćemo im odobriti samo da se ne zamjerimo. Ne poštovanje tuđeg prava i dostojanstva, čime je Allah Uzvišeni počastio svakog pojedinca, nema granica koje nismo prešli i nema dna u poniženju koje nismo dotakli.

Nedostatak ispravnog znanja i njegove primjene uzrok je brojnih društvenih nereda jer ispravno znanje ne dozvoljava da se zaluta. Isti problem može imati različita tumačenja, ali kada se vratimo izvoru islama, Kur’anu i sunetu, gdje možemo naći za sve odgovore i rješenje, nestaće razilaženja a time i mržnje kao posljedice slijepog i isključivog slijeđenja svoga mišljenja.

Mi moramo svoju energiju i trud usmjeriti u traženju Allahovog zadovoljstva a ne zadovoljstva ljudi ili vjerskih i političkih lidera. Samo takav nijjet sačuvaće nas od zla koje proizilazi iz sukoba koji nisu ni zbog Allaha dž.š., a ni zbog Allahove pravde nego zbog zaštite ličnih egoističnih stavova.

Nagomilani problemi u Islamskoj zajednici su posljedica nepravednog rješavanja istih ili stavljanja pod tepih ili u fioku. Da bi iste aktuelizirali u momentu kad se želi određeni politički cilj. Oni problemi koji su nepravedno rješavani najčešće na štetu pojedinca ili i same vjere stvarali su sigurno nezadovoljstvo kod određenog broja ljudi čime se otvarao prostor za stvaranje korijena razdora i mržnje.

A njihov najveći grijeh je što su čitali knjige koje su im isti ti vjerski autoriteti dijelili, prodavali ili preporučivali, ali ih nisu kao ukrase u vitrine držali već čitali i proučavali, što je njihovo znanje očigledno prešlo granice ilmihala, što konačno, žive i rade po znanju stečenom iz tih i takvih knjiga. U najmanju ruku čudno je za šta sve vjernik može biti kriv kada nekom trebaju krivci.

Ograničavanje prava na slobodu vjeroispovesti suprotan je ustavu države CG a da ne govorimo o suprotnosti sa Kur’anom i sunetom Božijeg Poslanika s.a.v.s. i fikhskim stavovima jednog od najpoznatijih imama, Ebu Hanife, pa se vjernici prisiljavaju na odustajanju od traženja Allahovog zadovoljstva onako kako su oni naučili i razumjeli vjeru a prisiljavaju na traženje zadovoljstva imama koji pristrasno brane Hanefijski mesheb a ni sami ga ne slijede u potpunosti onako kako bi Ebu Hanifa r.a. bio zadovoljan kad bi nekako bio u prilici posjetiti naše džemate. Pristrasni imami u odbrani svojih stavova, najveću podršku traže među onima koji dva puta u toku godine uđu u džamiju ili ne ulaze nikako, a islam kao način života skoro da im je i nepoznat, često plašeći jadne muslimane islamom kako će njihove žene morati nositi šamije, da će morati redovno klanjati, da ne smiju piti alkohol, ulaziti na prljava mjesta gdje se toči alkohol i sluša muzika, gdje se mladi upoznaju sa slastima narkotika i brojnih drugih harama. Da im ta druga opasna ulema neće učiti jasine i hatme za pare nego da će ih naučiti da sami uče. Da neće zloupotrebljavati vakufsku imovinu kao što rade naši dobri hodže koji stanuju u vakufskim stanovima dok svoje kuće izdaju u zakup ili drže zaključane.

Koristeći tako snagu vjerskog autoriteta, oni zloupotrebljavaju neznanje kao najveći adut u borbi protiv izvornog islama, koji je univerzalan i nedjeljiv, koji ne poznaje nikakve okvire, nikakve granice. Pridružujući se organizovanoj borbi protiv islama oni koji su najpozvaniji da štite svoje vjernike od neistina i laži oni ih sami bez ikakvog dokaza optužuju i pripisuju im brojne osobine sa kojima oni nemaju ništa zajedničko. Na taj način po svjedočenjima brojnih vjernika, te ono što smo u prilici svakodnevno vidjeti da se dešava u našim džematima, tu pred našim očima, vidimo i svjedočimo da se najiskreniji i najredovniji vjernici na zajedničkim molitvama okrivljuju i predstavljaju kao opasnost za muslimane. A njihov najveći grijeh je što su čitali knjige koje su im isti ti vjerski autoriteti dijelili, prodavali ili preporučivali, ali ih nisu kao ukrase u vitrine držali već čitali i proučavali, što je njihovo znanje očigledno prešlo granice ilmihala, što konačno, žive i rade po znanju stečenom iz tih i takvih knjiga. U najmanju ruku čudno je za šta sve vjernik može biti kriv kada nekom trebaju krivci. Podsjećam sebe pa i vas na bogobojaznost i da ćemo za sve pred Allahom odgovarati, da će mo polagat račun za ono što javno i tajno radimo i za ono što govorimo i za ono što ćutimo a dužni smo progovoriti, na obavezu da spriječimo svaki nered u društvu. Pozivam sve vjernike da ne žale ni trud ni sredstva da se postigne kompromis i iznađu rješenja koja su u interesu svih muslimana. Mi imamo dosta pameti i zdravog razuma ako hoćemo da nagomilane probleme riješimo na način kako je Allah uzvišeni zadovoljan, a mi smo obavezni da se pokoravamo Allahovim zakonima.