:Sead ZUBANOVIĆ: To što Darka nije dozvoljavala medicinskim sestrama i čistačicama da uđu i rade svoj posao, presvlače i brinu o higijeni njenog muža kao i same prostorije, moglo se prihvatiti kao njena velika ljubav koja je podrazumijevala i ogromnu spremnost na žrtvu da za svog muža ona učini sve što može. Ali, kada su i doktora po Mešinom vraćanju svijesti dočekala zatvorena vrata njihove sobe, a Darka burno reagovala sprječavajući liječnika u pokušaju da uđe i pregleda svog pacijenta, više nikome od osoblja ništa nije bilo jasno... Dugo vremena se po bolnici prepričavalo njeno, bezrazložno i ničim izazvano, histerično ponašanje. Svako normalan se mora zapitati, šta je razlog Ćosićevoj jurnjavi, Darkinom ponašanju i zbog čega tolika borba za Mešinu izolaciju?

Najava vraćanja nacionalnog imena „neoprjedjeljenom“ narodu u BiH od strane tadašnjeg mladog vođstva CK BiH koje je tezu: Muslimanski nacionalni identitet uspjelo i naučno elabolirati između 1963 – 1968 godine, u temelju se kosilo sa vladajućim velikosrpskim četničkim okupatorskim interesom potpomognutim i CK SK Srbije. Rad na formiranju Pokreta nesvrstanih, većinski islamskih zemalja, početkom šesdesetih godina smekšao je Brozov odnos prema „njegovim“, do tada zbog vjerskog ubjeđenja od strane sistema proganjanim, zatvaranim i često ubijanim, bosanskim Muslimanima, što su Branko Mikulić i Hamdija Pozderac kao prve partijske političke perjanice BiH dobro znali, pa su uz prešutnu saglasnost CK SKJ sve intenzivnije radili na afirmisanju vjerskog kao nacionalnog imena, Musliman. Bilo je to i na neki način ispravljanje dijela velike nepravde prema narodu koji za ciljeve NOB-a maksimalno iskorišten kroz mudro formirane Muslimanske brigade, koje su jedine, u interesu što večeg odziva tog naroda, ni malo slučajno, nosile nacionalno ime. Ostale su nosile geografske odrenice: Dalmatinska brigada, Banijska, Lička ili su bile Proleterske. Bošnjački je narod zaista tokom Drugog svjetskog rata doslovno desetkovan jer je pored stradanja u borbama sa okupatorom bio ubijan i proganjan i od strane četnika i ustaša, a poslije po njegovom završetku, grozno prevaren. Ostao je bezimen mada je njegova domovina Bosna iznijela na svojim plećima daleko najveći teret borbe za novu Jugoslaviju. Ali su zato po oslobođenju Srbi i Hrvati u BiH ostali ono što su i prije bili, narodi, a Bošnjaci su, za utjehu, dobili rubriku „neopredijeljen“ u koju su se mogli upisati dok se neopredijele za srpstvo ili hrvatstvo! Mnogima nije poznat podatak da su tih šezdesetih godina svi bh. intelektualci komunisti, po partijskom zadatku, bili obavezni stati u odbranu umjetnika i kulturnih radnika koji su svojim radom i djelima podržavali Republiku BiH i njen najmnogobrojniji narod. Iz tog razloga je, izvršavajući partijsku naredbu, akademik Muhamed Filipović napisao esej Bosanski duh u književnosti, šta je to, i u ime republičkog CK čiji je bio član, stao u odbranu dvojice pisaca i intelektualca iz takozvanog muslimanskog korpusa, Mehmedalije Maka Dizdara i Alije Isakovića. Oni su od strane prekodrinske politike, a i ogromne većine visoko pozicioniranih Srba u vlasti BiH, zbog svojih književnih djela Kameni spavač i Stari bosanski tekstovi kao i Biserje - antologija muslimanske književnosti i zajedničkog rada na udžbeniku naslova Bosanska verzija srpsko-hrvatskog jezika, kojima su afirmisala historijsku državnost Bosne i dokazivali posebnost njenog domicilnog stanovništva u odnosu na susjede, bili na raznorazne načine napadani, vrijeđani, provocirani i čak životno ugrožavani. U isto to vrijeme Mehmedalija Meša Selimović je dobio sve moguće postojeće nagrade za 1965. godine objavljeni roman Derviš i smrt ?! Uručeno mu je tada najveće književno priznanje, Nagrada beogradskog lista „Nin“ kojeg je Ćosić osnovao, zatim je dobio Goranovu i Njegoševu nagradu, Dvadeset sedmojulsku i 6. aprilsku nagradu, u dva navrata Nagradu grada Sarajeva, bio kandidovan za Nobelovu nagradu od strane bh. novinara, prekoredno je ta knjiga ušla i u školske lektire! Uz to, čitalačka publika je bila listom oduševljena romanom.

Zašto je Darka promijenila svoj odnos i omogućila bolničkom osoblju da normalno radi svoj posao, tek nakon Ćosićevog dolaska i razgovora sa Mešom? Dobrica reče da mu se Selimović jako obradovao i da ga je šapatom zamolio da mu što prije nađe stan u Beogradu! Za lažova ovog kalibra je normalno da je skrio činjenicu da se Mešin moždani udar desio odmah po objavljivanju konačnog rezultata popisa stanovništva u BiH gdje su, uprkos velikosrpskim i velikohrvatskim svojatanjima Muslimana i upornih pokušaja svođenja istih na vjersku skupinu, oni ipak sa 39,57 % postali većinski narod. Srba je bilo 37,19 %, a Hrvata 20,62. Težina tih činjenica je Mešu Selimovića dovela do praga smrti jer je njegov trud bio uzalud.

Desilo se zaista nešto skoro neobjašnjivo, a to je da su se na ovoj knjizi presjekle interesne silnice nespojivih ideologija. Roman naručen od velikosrba, četnika, da opravda njihov historijski stav, pravo Srbije na Bosnu, nagrađivan je sa njihove strane, maltene dok je još bio u štampi i dočekan unaprijed pripremljenom, ogromnom propagandom i jako pozitivnim kritikama. Mora se priznati da nikako nije bilo logike da Srbi tako euforično afirmišu roman muslimanskog autora, pogotovo vjerske, islamske tematike?! U svojoj neobrazovanosti su ga objeručke prihvatili i komunisti ove Republike smatrajući da je u pitanju književno djelo koje je na fonu tadašnje afirmacije muslimanskog naroda i same BiH, što je bio njihov imperativ i politički cilj čije im je ostvarenje jedino garantovalo personalni ostanak na vlasti. Niko od njih nije ni sumnjao da je provjereni komunista Mehmedalija Selimović, njihov Meša, okrenuo ćurak, prodao svoje principe i svrstao se na stranu četništva pristajući da njegovim imenom i prezimenom bude potpisan sadržaj ove jako mudre srpske šovinističke podvale, radnje upakovane u osamnaesti vijek, vrijeme otomanske vlasti. Sa treće strane na putu fizičkog istrebljenja, izhavješteni, nedoklani i neopredjeljeni narod, kome je oduzeto i ime i njegov jezik, a samo pominjanje vjere koju ispovijeda vodilo u zatvor, često i u smrt, objeručke je prgrlio Derviša, knjigu koja počinje Bismilom, a poglavlja dijelovima ajeta iz KUR'ANA. Muslimanska imena likova kao što su: Nurudin, Harun, Hasan, pominjanje tekije, džume i namaza, svega što je do tada bilo zabranjeno i pomisliti, zaslijepilo ga je totalno pa evo i danas se mnogi, ovosvjetski i vjerski, visoko obrazovani Bošnjaci maltene kunu da je to za njih nacionalno kultni roman. Na neki način nastavak ovog nesporno književno kvalitetnog djela, ali jako poganog nauma, pod imenom Tvrđava, čija radnja se pomoću Bašeskijinog ljetopisa smješta u sedamnaesti vijek, takođe je ciljano objavljen 1970. godine. Vrijeme radnje ovog romana je zlatno doba Bosne sedamnaestog vijeka, vakat kada u njoj nije bio niko nepismen, a „okaljano“ je u knjizi netrpeljivošću sarajevske čaršije prema mješovitom braku nosioca radnje Šabe i njegove supruge pravoslavke, u tom vremenu premodernog imena, Tijana. Perfidno blateći do kosti historiju Bosne, njenog domicilnog naroda i njegove vjere, ciljano se pokušalo uticati na svijest onih ljudi koji su trebali vratiti svoje ime, a samim tim na rezultat popisa stanovništva naše države, tada Republike BiH 1971.godine. (Interesantno je napomenuti da je za života reditelj, Tuzlak kao i Meša, po svojoj želji kremirani Sulejman Kupusović, najviše volio pozorišnim daskama prilagoditi roman Tvrđava. Mislim da to uopšte nije imalo nikakve veze sa njegovim brakom i suprugom Svjetlanom!)

Sjetio se Ćosić, u svojim alibi intervjuima, još jednog veoma važnog detalja kada je 1971. godine bukvalno dojurio u Sarajevo i bio prvi sa kojim je Meša progovorio u bolnici, po njegovom vraćanju svijesti, poslije preživljenog moždanog udara. Darislavki je do svog dolaska zabranio da bilo kome dozvoli posjetu njenom mužu! Preko svojih eksponenata u Sarajevu obezbjedio im je dvokrevetnu, zasebnu bolesničku sobu. To što Darka nije dozvoljavala medicinskim sestrama i čistačicama da uđu i rade svoj posao, presvlače i brinu o higijeni njenog muža kao i same prostorije, moglo se prihvatiti kao njena velika ljubav koja je podrazumijevala i ogromnu spremnost na žrtvu da za svog muža ona učini sve što može. Ali, kada su i doktora po Mešinom vraćanju svijesti dočekala zatvorena vrata njihove sobe, a Darka burno reagovala sprječavajući liječnika u pokušaju da uđe i pregleda svog pacijenta, više nikome od osoblja ništa nije bilo jasno... Dugo vremena se po bolnici prepričavalo njeno, bezrazložno i ničim izazvano, histerično ponašanje. Svako normalan se mora zapitati, šta je razlog Ćosićevoj jurnjavi, Darkinom ponašanju i zbog čega tolika borba za Mešinu izolaciju? Čemu ta panika i tajnovitost? Zašto je Darka promijenila svoj odnos i omogućila bolničkom osoblju da normalno radi svoj posao, tek nakon Ćosićevog dolaska i razgovora sa Mešom? Dobrica reče da mu se Selimović jako obradovao i da ga je šapatom zamolio da mu što prije nađe stan u Beogradu! Za lažova ovog kalibra je normalno da je skrio činjenicu da se Mešin moždani udar desio odmah po objavljivanju konačnog rezultata popisa stanovništva u BiH gdje su, uprkos velikosrpskim i velikohrvatskim svojatanjima Muslimana i upornih pokušaja svođenja istih na vjersku skupinu, oni ipak sa 39,57 % postali većinski narod. Srba je bilo 37,19 %, a Hrvata 20,62. Težina tih činjenica je Mešu Selimovića dovela do praga smrti jer je njegov trud bio uzalud. Sve što je mogao učinio je da Muslimane svojim primjerom i autoriteiom njihovog najvećeg živućeg književnika, zbuni i ubijedi da se izjasne kao Srbi. Iz te pozicije je nastavio i borbu protiv usvajanja novog Ustava koji je u temelju rušio velikosrpski projekat pretvaranja Jugoslavije u Srboslaviju! I u samom komunističkom političkom vrhu BiH, zbog Ustavnih promjena, došlo je do neslaganja i podjela. Osman Karabegović (najveći srpski zet) kao i Avdo Humo su se javno suprostavili politici CK BiH braneći interese Beograda, prije svega jer su im žene bile iz Srbije. Prvi je kažnjen čak isključenjem iz SKJ, (odmah je odselio u Beograd) a drugi opomenom. Esad Ćimić se takođe iz istog razloga, kao član partijskog političkog vrha, izjasnio kao Hrvat rekavši da on neće naciju mijenjati svaki dan kao košulju i odbacio ime Musliman. Sva trojica su nakon toga otišla iz Bosne. Meša se deklarisao kao Srbin, ali je uporno izbjegavao izjasniti se o svom političkom stavu tvrdeći da ga novo rukovodstvo ne poziva na sjednice Centralnog komiteta, mada su se partijski kuriri kleli da su mu pozive uredno dostavljali. U tom vremenu je postao i član udruženja, Srpska književna zadruga za koju pjesnik, esejist i novinar Mile Stojić reče da je bila stožer tvrdog srpstva i nije je htio napustiti ni nakon razgovora, molbi i ubjeđivanja njegovog velikog dobročinitelja i kućnog prijatelja, tada visoko rangiranog političara, Cvjetina Mijatovića. Brat mu je Teufik od njega digao ruke, iz istog razloga, već par godina godina prije. Nakon nekoliko tekstova u listu Oslobođenje u kome ga je tadašnji Partijski sekretar CK BiH profesor Fuad Muhić optužio da: optirajući srpstvo Meša kopa grobnicu sopstvenom identitetu, on je bez i jedne riječi spakovao kofere i otišao u Beograd. Iz Sarajeva su ga ispratili, tako je zapisano, samo prijatelji Srbi sa kojima se isključivo i družio, jer se na takav način želio vratiti svojim etničkim „korenima“ : Risto Trifković, Anđelko Vuletić, Tanja Dugonjić i Željko Marjanović. (Izuzetak u tim Mešinim sarajevskim druženjima su nacionalno bili Raza i Salko Lagumdžija!)

Nastavit će se, inša-Allah!