Kao dijete volio sam putujuće, zabavne karavane koji su u formi cirkusa ili luna-parka dolazili u moj grad. Koje to dijete nije voljelo ringišpil, čarobnu napravu rotirajuće platforme koja bi onoga ko bi sjeo na onu stolicu uz pratnju glasne muzike bacala u visine? Vožnja bi trajala nekoliko minuta i kada bi aterirali na majčicu zemlju znalo se desiti da bi nekome pozlilo i da taj neko nije mogao jedno vrijeme ni da stoji ni da hoda. „Manjak“ trenutne ravnoteže.

Admir F. BEGANOVIĆ: Bošnjacima Željko više nije omiljen kao nekada. Davali su Bošnjaci svoje glasove Komšiću za člana Predsjedništva BiH, a predsjednik države i predstavnik Hrvata nije mogao otići u Široki ili u Mostar, nije mogao jer Hrvati ne vole takve Hrvate. Da li je Željko „podvala bošnjačkom narodu“, kako mnogi mediji danas pišu? A ni „deal“ sa Utemeljiteljem mu ne ide na ruku. Barem po kuloarskim pričama.

Nakon rata moja Bosna i Hercegovina je na ringišpilu. I to uvijek pred izbore. Na izbornom „švedskom stolu“ nema čega nema. Samo izaberi i posluži se dok vožnja traje. A kada vožnja prestane narod je „u manjku ravnoteže“.

Bošnjaci, kao opkoljena i podijeljena čeljad ponovo imaju najviše izbora, pred izbore. Mnogim političarima u opisu radnog mjesta piše i ovo: “Revnosno zajebavati narod“. I ta klauzula je u funkciji države koja se uvijek ovjeri na izborima.

Droga je to, ta politika. Kada fotelja udari u potiljak poremeti sve vijuge realnosti i teško se snaći. Nije ništa važno osim sačuvati fotelju. Teško je povjerovati, ali čini mi se, da Bošnjaci pomalo gube onu dječiju naivnost. Počeli su oči otvarati, na hair i na dobro.

U posljednje vrijeme na udaru našao se i Željko Komšić, omiljeni bošnjački političar. Ovisni kanditat. Bošnjacima više ne igra nikakvu ulogu ni njegov, zasluženo dobijeni „Zlatni ljiljan“, ni one sada već legendarne riječi koje je uputio Koštunici da „makne prste od Bosne jer će dobiti i po prstima i po p….prstima“….

Bošnjacima Željko više nije omiljen kao nekada. Davali su Bošnjaci svoje glasove Komšiću za člana Predsjedništva BiH, a predsjednik države i predstavnik Hrvata nije mogao otići u Široki ili u Mostar, nije mogao jer Hrvati ne vole takve Hrvate. Da li je Željko „podvala bošnjačkom narodu“, kako mnogi mediji danas pišu? A ni „deal“ sa Utemeljiteljem mu ne ide na ruku. Barem po kuloarskim pričama.

Ako i nije bio podvala sigurno je da okolnosti u kojima Bošnjacima nudi svog favorita za bošnjačkog člana mirišu na podvalu. Suljagić kao nabačena lopta Građanske koalicije 1. Mart mogao je igrati ali samo jedno poluvrijeme. Za drugo evidentno nema snage.

Emir i Željko Bakir u pijanom zanosu

Da li iko pametan može zamisliti takvog predstavnika Bošnjaka koji negdje sa Amerikancima i ešalonom svjetskih političara pravi „Dayton II“?

Kako to da Suljagić odjednom posta Bošnjak (još postoje snimci na kojima tvrdi da nije Bošnjak i da ga niko ne može ubijediti da to postane).

Izvjesno je da će pasti na izborima i da će ga „surovo“ bošnjačko biračko tijelo kazniti za sve one izjave koje je, kao i Bakir Hadžiomerović, hladnokrvno davao raznim medijima.

Kada bi „osvojio“ i peto mjesto na izborima spremio bih kofere i bježao iz Bosne. Nisam ‘92, ali bih 2014.
Zašto?
Zato što bi bilo evidento da je narod još na onom ringišpilu ludila čija cesta vodi za nigdje, gdje se grade fabrike za ništa gdje je glavni proizvod nema ničega…
Ne vjerujem ljudima. Ne vjerujem, jer ih ili ne znam dovoljno ili ih znam odlično.

Ali hoću, želim i moram da vjerujem da Bošnjaci otvaraju oči.
Ne bih volio da za nekoliko godina negdje sa kraja svijeta spremam kutiju od snova, pakujem kofere, kupujem kartu i velim… odoh ja svojoj kući, kući u tuđinu.

Da li će Bosna ostati očerupan grozd? Neće sigurno. A na ringišpil neka ide neko drugi, ja ne mogu… Neću!