Aleksandar APOSTOLOVSKI: Od čega je sazdan jedini političar koji nije srpske krvi a mogao bi da bude vožd? Inteligencija mu je ravna Šešeljevoj. Dakle, nemjerljiva. Ali, za razliku od Vojine, ona nije neobuzdana, divlja i destruktivna. Lukavost mu je identična Dačićevoj. Dakle, lisičja. Ili, da budemo pošteni, identična je lukavosti lisice koja je član Mense. Rasim posjeduje još nešto. To je Šeherezadin instinkt za preživljavanjem.

Rasime, nema ko, hajde ti!” Tako je Rasimu Ljajiću govorio Alija Izetbegović kada je planirao osnivanje, a potom i jačanje SDA u Sandžaku.
Tako mu je govorio Zoran Dinđić, kada ga je nekako pronašao u Londonu, gdje je Rasim učio engleski.
“Ajde, Rasime, vrati se, da ujediniš bošnjački front protiv Slobe. Alo, Rasimeee, jel’ me čuješ?”, vikao je Zoran iz Beograda.
„Čujem, Zorane. Vala ‘oću, kad nema ko”, kazao je Rasim i iz Londona sletio u DOS.
Tako mu je govorio i Voja Koštunica, kada je trebalo da pomaže Čoviću, da zajedno gase požar pobunjenih Albanaca na jugu Srbije.
Tako mu je govorio Sveto Marović. Potom se na Svetu nadovezao Koštunica, kada je Rasima postavio za šefa Kancelarije za saradnju sa Haškim tribunalom. I pristade Rasim. A kako da neće, kad nema ko.
Tako mu je govorila Jovanka Broz, kad je vidjela da će joj krov vile pasti na glavu, zajedno sa Đačićem. I dođe Rasim. I postade on Jovankin najbolji drug. Doduše ne sasvim crven, ali dovoljno da postane socijaldemokratski komesar Rasim.
Tako mu je govorio i Vučić, kada ga je ukrao od žutih. Valjda se razumije da je Rasim već spakovao kofere i ostavio Borisu oproštajno pismo na bračnom jastuku, čekajući ispred vrata da naiđe Vučić na letećem ćilimu i preveze ga u novu vladu.

Kakva je formula eliksira političke besmrtnosti sandžačkog ljekara opšte prakse, koja ga održava kao ubjedljivo najdugovečnijeg čovjeka na vlasti ove postoktobarske, lelujave Srbije? Da li je Rasim prevrtljiv? Naravno da jeste, jer da Rasim drži do načela, ideala i do riječi, sada bi prepisivao streptomicin u sandžačkom Domu zdravlja i jeo vruće mantije sa kiselim mlijekom u čaršijskoj hladovini.
Kako opisati Rasima, a da se ne ogriješite, pa da vas više ne zove na svoju novogodišnju žurku, na kojoj se služe te vruće mantije, tek pristigle iz Novog Pazara? Samo tako, što ćete ubiti Rasima u sebi. Ledenog pragmatika i raritetnog političara koji želi vlast, ali ne apsolutnu i samim tim oročenu. On je želi u manjim dozama, uz aneks da mu se te infuzije ubrizgavaju decenijama. Tako Rasim definiše političku besmrtnost u Srba.
Od čega je sazdan jedini političar koji nije srpske krvi a mogao bi da bude vožd?
Inteligencija mu je ravna Šešeljevoj. Dakle, nemjerljiva. Ali, za razliku od Vojine, ona nije neobuzdana, divlja i destruktivna. Lukavost mu je identična Dačićevoj. Dakle, lisičja. Ili, da budemo pošteni, identična je lukavosti lisice koja je član Mense.
Rasim posjeduje još nešto. To je Šeherezadin instinkt za preživljavanjem. Kao čovjek koji je bajkama jednako opčinjavao Aliju Izetbegovića i Amerikance, a potom, redom: Koštunicu, Đinđića, Tadića, Ivicu i Vučića, a da su oni sve vrijeme vjerovali da je priča o nevaljalom kralju Šahrijaru kome princeza prodaje fore istina i samo istina, Rasim je daleko prevazišao čarobne moći princeze iz 1001 noći. Ako je ona dvije godine i sedam mjeseci opstajala u šatoru cara, Rasim to čini, evo, na srpskom dvoru, već četrnaestu godinu!

Kakva je formula eliksira političke besmrtnosti sandžačkog ljekara opšte prakse, koja ga održava kao ubjedljivo najdugovečnijeg čovjeka na vlasti ove postoktobarske, lelujave Srbije? Da li je Rasim prevrtljiv? Naravno da jeste, jer da Rasim drži do načela, ideala i do riječi, sada bi prepisivao streptomicin u sandžačkom Domu zdravlja i jeo vruće mantije sa kiselim mlijekom u čaršijskoj hladovini. Kako opisati Rasima, a da se ne ogriješite, pa da vas više ne zove na svoju novogodišnju žurku, na kojoj se služe te vruće mantije, tek pristigle iz Novog Pazara? Samo tako, što ćete ubiti Rasima u sebi. Ledenog pragmatika i raritetnog političara koji želi vlast, ali ne apsolutnu i samim tim oročenu. On je želi u manjim dozama, uz aneks da mu se te infuzije ubrizgavaju decenijama. Tako Rasim definiše političku besmrtnost u Srba.

I činiće to i dalje, jer je njegova magijska priča takva da on bez ikakve kampanje, na lokalnim izborima u Kosjeriću, tradicionalnoj srpskoj varoši, gdje se dječaci rađaju sa bradama, uzme oko osam odsto. Ali, umjesto da tada Rasim pozove trubače, polupa kafanu i najavi ofanzivu na prestoni zamak, on se pritaji, zalegne i učini se da je nestao u vremenu i prostoru između Pazara i Beograda.

Šta, dakle, od Rasima treba da nauči Mlađa Dinkić, koji je slovio kao vječna konstanta srpske politike?

Vjerujući da je parlamentarna demokratija drugo ime za legalizaciju krvne osvete u kojoj je samo on uvijek na dobitku, Mlađa je stvorio novu jednačinu koja ga je toliko godina održavala u neprekidnom vršenju vlasti. Ta jednačina glasi: dva oka za oko, dva zuba za zub! Dakle, Mlađa je političko trajanje zasnivao na vanrednom stanju svoje duše. Tako on policijski čas u samome sebi zapravo nikada nije ni ukidao, dišući i hraneći se na permanentnoj marketinškoj kampanji.

Politički savez sa Mlađom bio je, međutim, jednako siguran kao slanje sopstvene žene sa Đenkom na ljetovanje. To su znali i Dinđić, pa se opasuljio, i Koštunica, pa se nije opasuljio, i Vučić, koga je Ivica opasuljio. Ali, svi oni su Mlađi redom uplaćivali "olinkluziv” aranžmane, i svako od njih je vjerovao kako će ga smazati kad se vrati zagorio sa plaže i konstatovati da je žilavi ekspert ipak ukusan.

To što su se osjećali kao adolescent Topalović koji je prošetao do jezera, samo je dokaz da je mogućnost gutanja Mlađe bila isto što i pokušaj da se iz jednog zalogaja pojede genetski modifikovana lubenica.

Ali, Mlađino oponašanje pitbula, gle paradoksa, ispostavilo se kao nedovoljno za vječni boravak u odajama srpske političke štenare. To mu je dokazao Rasim. Ako je Mlađa sprovodio strategiju pitbula, Rasim se držao karakternih osobina koker španijela. Umiljat, ali dovoljno svojeglav da napusti gazdu.

Zato se Rasim neće iznenaditi kada mu Mlađa zakuca na vrata i zamoli ga da mu daje dvočase o načinu zavođenja Srba. Ako se Mlađi ne dopadaju metafore iz sfere kinologije, Rasim mu to može objasniti i drugačije. Naime, njega vladari nikada neće zateći sa kupačicom Kristinom na jezeru. On će, doduše, u svilenom bade mantilu, u apartmanu sa đakuzijem, biti zatečen sa ženama vladara. Ali, svi će mu vjerovati da im je on najbolji drug, koji njihove drage uči da pliva!

Suština sandžačke besmrtnosti je u još jednoj Rasimovoj osobini: on je jedan od rijetkih političara koji ima ugrađen prirodni kočioni sistem ABS. Taj čarobnjački osjećaj mjere da se zna sopstveni zaustavni put kočenja, uvijek je zadržavao Rasima na krivudavoj magistrali koalicionih vlada.
Vjerovatno Rasim nije mogao ni da zamisli da će, kao student medicine u Sarajevu i svjedok prvih nacionalnih i političkih podjela u Bosni, dospjeti na divan Alije Izetbegovića i ubijediti ga da Sulejman Suljo Ugljanin, bokser stomatolog u braon šimikama, nije jedini kandidat za sandžačkog bega.

Nije, naime, trebalo mnogo vremena da uz Šeherezadinu slatkorječivost, Šešeljevu inteligenciju i Dačićevu lukavost, uz nasljeđenu uljudnost – to se nosi od kuće, to se ne trenira – Rasim postane prva politička i marketinška bošnjačka samohotka, političko borbeno vozilo proizvedeno u Pazaru, koje je, umjesto mercedesa, krenulo za Beograd!

Suljo, recimo, nikada nije posjedovao takvu suptilnost, jer su mu ideje mahom stizale, kako se osnovano sumnja, iz kabineta Jovice Stanišića, što se naslutilo kada je od praneprijatelja Srba postao nezaobilazni faktor mira u Sandžaku po ličnom Slobinom naređenju i mirovnoj akciji Zorana Lilića, koji su ekstremnog Sulju pretvorili u nevinašce. Suljini neprijatelji smatraju da bi uvid u arhive DB-a za Sulju bili pravi Satanski stihovi, jer ga direktno optužuju da je jedno od omiljenih čeda Jovice koji je poslat u Sarajevo, kako bi se približio osnivačima Stranke demokratske akcije i Aliji Izetbegoviću.

Suljo je u zamjenu za to mogao da fantazira da je Pešteri potreban kružni tok sa šest traka, čime će dokazati, kao kod Fon Denikena, da su vanzemaljci prvo sletjeli na Pešter, kako bi mu javili da nije usamljen u svemiru.

Zato je Suljo tražitio i aerodrom, i to međunarodni. Ako ga vanzemaljci ipak zaobiđu i ne izaberu ga za koalicionog partnera kao Srbi, bar se neće smarati sa čekiranjem na Surčinu, dok planira let za Ankaru.

Sulji je u pregovorima sa Beogradom nedostajalo samo da zatraži osnivanje flote letećih ćilimova i formiranje kompanije Sandžak Air, kako bi Sandžaklije lebdjele u tom mističnom međuprostoru, koga je Suljo u svojoj separatističkoj fazi želio da pretvori u Lihtenštajn – mini državu između Srbije i Crne Gore. Podanici bošnjačke enklave bi, u viziji velikog vezira Fon Sulje, kao dio nošnje, nosili leviske, prokuhane u Pazaru!

Prepustivši svom praneprijatelju Sulji naučnu fantastiku bez potrfelja, Rasim se bavio daleko opakijim rabotama. A šta će, kad nema ko! Kada je prihvatio da vodi Kancelariju za saradnju sa Haškim tribunalom, mnogi bi tada dali posljednju paru da je izglednije da Džeremi Klarkson kupi juga i u testamentu upiše da želi da zauvek počiva u njemu, nego da će Sandžaklija preživjeti politički prolazak kroz haškog toplog zeca u epicentru beogradske političke galaksije, u kojoj vladaju dve sile: mrak i haos.

Ali, dogodi se čudo. Svi Srbi odoše u Hag sa Rasimovom otpusnom listom. I, kako je količina haških pacijenata kod Rasima kao izabranog ljekara sve više rasla, tako se događao jedan od najnevjerovatnijih paradoksa srpske politike. Rasimu je rejting sve više jačao, jer je običan svijet van Sandžaka shvatao da sve bajne srbijanske vođe uglađenom i premazanom Bošnjaku uvaljuju najveće koske.

A šta je radio Rasim? Od koski je pravio teletinu pod sačem.
Kreiran da drži Sandžak pod kontrolom, pošto je Suljo odao svoje suptilne veze sa Miloševićem, Rasim, kao multikonfesionalni dio DOS-a, počinje da se širi van granica bošnjačkog mikrokosmosa i upada u beogradsko gravitaciono polje. Ljekar opšte prakse i politički specijalac, kao predsjednik partije SDPS počinje da prolazi cenzus ili da pobjeđuje samostalno na lokalnim izborima čak i u mjestašcima gdje se za braću Bošnjake vjeruje da su političko krilo A1 Kaide.

Borisova posvađana i dezorijentisana žuta ekipa nije željela da kandidat koalicije bivšeg predsjednika za premijera bude Rasim, što bi za njih bila dobitna kombinacija, jer, ako je Šljivančanin poslije izlaska iz Haga opisao Rasima kao jedinog čovjeka iz Srbije koji mu je pomogao, kako li bi tek reagovao običan birač, patriota izvrnutih džepova, naviknut na prefinjenog Pazarca koji stavlja glavu tamo gdje Srbi ne žele da stave čak ni prst! Šta bi rekli stranci na pomisao da Srbi dobiju svog Obamu?

Ni Rasim tada nije pokazivao preveliki entuzijazam, ali ne zbog loše strategije žutih, već svijesti da još nije doživio unutrašnju eksploziju i od satelita postao nebesko tijelo. Zato je pažljivo dozirao rast svoje partije. On to čini tako da uglavnom i ne primjećuje da SDPS postoji. Oni koji ga poznaju tvrde da se na taj način štiti od afera koje bi uzdrmale njegov čedan lik koji tako pažljivo uzgaja u medijskoj džungli. Nemaš kadrova, nemaš ni afera!

On zato čuva Novi Pazar kao zenicu oka svoga. Da bi zacementirao uticaj među podijeljenim Bošnjacima, koji time dokazuju da su nam krvna braća, dobio je od beogradskih političkih mešetara i fudbalski klub na poklon, a potom je sav aparat uključen na mlazni pogon da bi FK „Novi Pazar” zaigrao u Prvoj ligi, čime se maskira potpuni ekonomski slom nekadašnjih balkanskih Teksašana. Novopazarci su preuzeli poslove sa džinsom, dok je vrijednost unce zlata padala na svjetskoj berzi. Uz fudbalski klub ide i gnevna mladost na tribinama, koja se takođe stavlja pod kontrolu, kako razbuktavanjem opsesivne ljubavi prema timu, tako i preusmjeravanjem ljubavi prema biračkim spiskovima, kad zatreba, gdje će uvijek jasno pisati: Rasim Ljajić.

Fudbal je zapravo jedina njegova strast koju ne može da sakrije, naročito ne prema Partizanu i prijateljstvima koja gaji iz lože na adresi – Humska 1. To je, recimo, Nenad Popović iz DSS-a. Činilo se da je Rasim ipak na političkoj nizbrdici, naročito kada je ispoljio nezadovoljstvo podjelom partijskog plijena, što je, između redova, poručio i Vučiću. Na to je vožd odmah predložio nezadovoljnima da mogu odmah iz vlade, misleći na besmrtnog Bošnjaka.

Međutim, gravitacione sile unutar Rasima, koje ga čine satelitom svakog srpskog cara, odmah su se aktivirale, ne dopustivši da najznačajnije sandžačko nebesko tijelo odluta u mračne, neistražene djelove srpskog univerzuma. Zapravo je Rasim ekspresno doveo nekoliko turskih investitora, čime je komunikacija sa Vučićem ponovo uspostavljena. Sada Rasimove akcije ponovo rastu, naročito poslije mogućnosti da se krivično kažnjavaju građani Srbije koji ratuju u tuđini pod stranim zastavama.

Tako je ministar za unutrašnju i spoljnu trgovinu, telekomunikacije i informaciono društvo – gle ministarstva, ko li ga sastavi, kao da je za Velju – počeo da određuje izvozne kvote „pasa rata”…

Ali, Rasimov savršeni instinkt koji je proradio kada je predložio izmjene Krivičnog zakona nije aktiviran kada su se bradati četnici razmileli po Krimu, najprije na vašarskim saborima, potom na kontrolnim punktovima Sevastopolja, a zatim i kao gerilci u uličnim borbama… Niko mu ne može zamjeriti na eventualnom antirsrpkom vladanju i ambiciji za demilitarizacijom četničkih foklornih snaga.

Naprotiv, Rasim je izmjene Krivičnog zakona o sankcionisanju ratnika na tuđim frontovima, kao novog izvoznog srpskog brenda, najavio kada su mladi džihadisti iz Sandžaka počeli da ratuju protiv snaga sirijskog predsjednika Bašara el Asada, da bi se sada prekomandovali u Irak, u krvave jedinice novog kalifa Abu Bakr al Bagdadija.

Opet je, dakle, Rasim bio dalekovid, odlučno se suprotstavivši akciji: ako nemamo jabuke za izvoz u Rusiju, onda bar imamo četnike! Ako nemamo mineralnu vodu za Irak, onda bar imamo mudžahedine!
A šta će jadan, kada nema ko drugi! Koliki će biti politički rok trajanja Rasima Ljajića? Da li se bliži čas kada će nestati kao Rasim, da bi ostatak života proveo kao Ljajić?

Pedesetogodišnji političar od gume, savitljiv dovoljno za sve vlade taman toliko da se povije koliko oni žele, ali ne i da pukne, sada vaga između Mlađinog i Čedinog iskustva, koje je pojelo vrijeme pretvarajući ih u političke starce.

Na drugoj strani su njegovi, samo naizgled saveznici: za sada neprikosnoveni Vučić i neuništivi Đačić koji smišljaju dil za naredni mandat u kom bi Vučić ostao premijer, a Ivica oduzeo Tomi i Dragici fotelju šefa države.

Ali, Rasim je čovjek koji je umio da u mračnoj noći pregovara u ime Srba sa vođom pobunjenih Albanaca kapetanom Lešijem, pod svijetlom baterijske lampe naoružanih separatista. A šta će, jadan, kad niko drugi nije htio!

Svjestan da njegov dosije još nije otvoren, osim onog dijela sa umrlicom Aliji Izetbegoviću, koga je Rasim, ispraćajući rahmetli Aliju, svog bivšeg vođu, u umrlici u „Dnevnom avazu”, oslovio sa „naš dragi predsjednik”, Rasim u svoju partiju veoma rado prima bivše pripadnike Službe.

Da li je putanja sandžačkog satelita dugosilazna ili dugouzlazna? Ima li Rasim ambicije da postane veliki vezir Srbije ili će završiti kao vođa zavađenih bošnjačkih frakcija? Možda se i uvali u neku od međunarodnih organizacija? Ako zvijezde na nebu budu naklonjene političkoj Šeherezadi, i ako se iz još nekoliko grla čuje proročanstvo Vuka Draškovića – Rasime, spasi me – samo je jedno izvjesno. Da će Rasim, otegnutim akcentom, svečano izjaviti:
„Ne bih ja! Ali kako da neću, kad nema ko!“

---

/Autor je novinar Politike. Tekst objavljen: Nedeljnik, 19.08.2014., rubrika: Raskopčavanje mita Rasim Ljajić, strana 16-18)/

---