Jesi čuo za Našu stranku? Jesi? OK, ali i vjerovatno znam koja je tvoja percepcija Naše stranke. E pa da znaš da nisi čuo još ništa. Moje ime je Damir Faruk Saračević. Radim deset sati dnevno, u privatnoj firmi. Nisam naviknut na političke igre. Ne planiram se ni naviknuti. Mislim da nam nenaviknutih treba mnogo više u areni, tamo gdje se donose odluke o našim životima. Tamo gdje sjede oni koji tvrde da štite naše nacionalne, vjerske i ekonomske interese.

Evo ti par primjera da vidiš koliko znaš o Našoj stranci. Par tema, koje nisu teme koje bi očekivao da će ti neko iz Naše stranke spomenuti. Znamo li šta je sloboda vjeroispovijesti? Znamo. Znaju li to političari? Možda, do one tačke kada na kakvom obilasku bogomolje treba uzeti neki glas ili možda kada očekuju da od kakvog vjerskog lidera stigne poziv koji bi njima osigurao podršku. Ali kako se institucionalno štiti sloboda vjere? I zašto se to baš mene, nekoga iz Naše stranke, to tiče?

Ja sam Bošnjak. musliman. I da, moja je vjera moja privatna stvar, ali ujedno i moja snaga, zadovoljstvo i smisao. Moji vjerski obredi, obaveze i slobode su mi izuzetno važni jer bez njih moj život nije kompletan. I tu dolazimo do problema.

Bosna i Hercegovina ima potpisane sporazume koji reguliraju saradnju (i osiguravaju prava vjernicima) sa Katoličkom crkvom i Srpskom pravoslavnom crkvom. Država taj posao još nije završila sa Islamskom zajednicom. Dakle, dok dvije vjerske zajednice imaju potpuni institucionalni okvir za traženje svojih prava, jednostavno ti je zaključiti ko se tu ‘probija’ u sivoj zoni zakona i zaštite. I to nije problem samo Islamske zajednice. To je problem pristupa cijelog kolektiva, a posebno političkih stranaka koje se postavljajaju kao ‘navodni’ i ekskluzivni zaštitnici interesa bošnjačke i muslimanske zajednice u zemlji.

Dok nas bombarduju floskulama o zaštiti, u glavama političkih ‘vođa’ ne postoji ni ta naznaka da je rješavanje pitanje slobodnog i neometanog obavljanja vjerskih obaveza i obreda prioritet.

Zaboravljaju da jedan musliman u uređenom svijetu, a živio sam i u Americi i u evropskim zemljama, pa mogu i lično potvrditi, ima pravo, shodno Povelji o ljudskim pravima koje su sve zemlje dužne poštivati, a u kojoj stoji da je pravo na slobodnu religiju jedno od osnovnih ljudskih prava, da mu se osigura da može odlaziti na džumu, recimo.

I da u tom periodu nema ispita, obaveznih predavanja ili prijetnji da će mu odsustvo utjecati na uspjeh i sl. Hiljade je bosanskih, bošnjačkih mladića kome je odlazak na džumu izuzetno bitan jer je to stroga vjerska obaveza. Da li je OK da im se slučajno, ili manje slučajno, zakazuju ispiti baš u tom periodu? I da li OK da se nekom katoliku ili pravoslavcu zakaže ispit ili obavezan dolazak bas u vrijeme Božića ili Uskrsa? Ili nedjeljom? Dakle, naši dušebrižnici zaboravaljaju da je princip uređenja ‘lahko ćemo’ upravo ono što je nebrojeno puta dovelo u sukob pravo i sistem, pojedinca i pojedinca, vlast i građanina.

Sloboda vjere, kada je sagledamo iz te islamske, ali ne is amo islamske nego i generalno vjerske perspektive, ali i iz perspektive Osnovih ljudskih prava, znači i zaštiti pravo građanima muslimanske vjere i nesmetano obavljanje centralne molitve – džume petkom, ali ne u nekom prešutnom odobravanju institucija, već jasno naznačenim pravima i obavezama koja iz toga proizlaze. Ali ne, mi dopuštamo da ovo bude predmet slobodnog tumačenja i institucionalnog ‘propuštanja’ bez da iko riješi stvar na papiru i zaštiti prava zajednice. I posljedičnog maltretiranja studenata (ili radnika) koji se usude o ovome problemu progovoriti.

Ili, kada razmišljamo o vjerskim praznicima, pogledajte samo koji se pristup tu koristi. Dakle, u nedostatku želje za konačnim/kvalitetnim rješenjem i uređenja ovog pitanja, praktično se otežava/onemogućava pravo zaposlenicima na odsustvo zbog vjerskih praznika. Jedni druge isključujumo, pa tako u društvu koje pretenduje da bude mulikonfesionalno, po logici stvari samo ‘jedni drugima’ imamo vremena ići u posjete.

Ostali rade. Bez “praznika za sve”, gdje bi se okončale te podjele, mi ne možemo ni pretendovati da smo društvo različitih vjera, već društvo malih enklava u kojima većina uređuje da li tog dana radi trafika. Ali ja želim, i treba da imam pravo na to, da dok poštujem svoje, u isto vrijeme mogu i da cijenim i tuđe. Želim da sa prijateljem druge vjere mogu podijeliti njegovo zadovoljstvo na taj svetkovni dan. I ne želim da mi dijete odrasta u sredini u kojoj će znati cijeniti samo svoje. A o pogubnom efektu podjela u dječijim glavama (obilježavaju samo svoje praznike dok drugovi drugih vjera taj dan pohađaju nastavu, čime se automatski dijele na "nas" i "njih") da ne govorimo.

I da, ja sam za vjeronauku. I ne želim da ikada više živim u sistemu u kojem će se taj bitan segment za svakog vjernika stigmatizirati, zabranjivati ili omaložavati. Ali kada kažemo Da – vjeronauci, moramo biti sigurni da nudimo adekvatno alternativno obrazovanje onima koji ne žele ići na vjeronauku. Kada kažemo Da, to znači i adekvatnu standardizaciju cjelokupnog vjerskog obrazovanja. Kada kažemo Da, to znači da moramo osigurati sredstva iz budžeta koja će manjinskim zajednicama omogućiti pristup ostvarivanju tog prava. To znači da ja želim da mi se osiguraju moja osnovna prava bez potrebe da bježim sa časa ili da se skrivam, ali nikada da moja prava budu na uštrub drugih. Ne želim da budem neko drugi. Ali ne želim ni da prisiljavam druge da budu ja.

I za kraj. Naš vjerski identitet ne mora biti suprotan onom građanskom. Možemo li ga pomiriti u praksi? Ja kažem da moramo. Zato sam tu.