Žrtve genocida nad Bošnjacima u Foči 1992.

Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid Svjetskog bošnjačkog kongresa podsjeća javnost da se 20.08.2014. godine navršilo punih 22 godine od strašnih zločina koje su srpske jedinice tzv. Vojske RS potpomognute agresorskom vojskom SRJ izvršile strašne zločine, sa elementima etničkog čišćenja i genocida, nad nevinim bošnjačkim i ostalim nesrpskim civilima Foče i okoline.
U periodu od aprila do jula 1992. godine, po scenariju koji se sprovodio i ostalim gradovima Bosne srpske snage su započele opširan napad protiv bošnjačkih civila u području općina Foča, Gacko i Kalinovik. Kuće Bošnjaka su sistematski pretresane, pljačkane i spaljivane, a građani hapšeni i dovođeni na jednom mjestu. Muškarce i žene su odvajali, a većina ih je zatvorena u KP dom u Foči. Žene su odvođene na razne lokacije zatočenja gdje su živjele u nepodnošljivim higijenskim uvjetima, a u tim centrima su zlostavljane na mnoge načine, dok je većina njih sistematski silovana. Svi tragovi postojanja i kulturno naslijeđe muslimana Bošnjaka je zbrisano. Skoro ni jedan Bošnjak nije ostao u Foči. Sve džamije su srušene. Među njima i Aladža džamija.
U Foči su postojali klasični logori poznati po brutalnosti onih koji su upravljali njima: Buk Bijela, Srednja škola u Kalinoviku, Partizan, Srednja škola u Foči, KP dom u Foči. Kazneno-popravni dom u Foči, jedan od najvećih zatvora u bivšoj Republici Jugoslaviji, bio je glavni pritvorski objekat za muškarce. Muslimanske žene, djeca i starci pritvarani su po kućama, stanovima i motelima u Foči, okolnim selima, u centrima za duži ili kraći pritvor kao što su spomenuta Buk Bijela, gimnazija u Foči i sportska dvorana "Partizan".
Miljevinski bataljon, Brigade za taktičke operacije iz Foče VRS u augustu 1992. godine je formirao logor za silovanje žena u tzv. Karamanovoj kući. Vojnici su spomenuti objekat nazivali "javna kuća". U logoru su bile zatvorene žene i djevojčice od kojih su neke imale 12 godina. Komandant Miljevinskog bataljona je bio Pero Elez, a Neđo Samardžić, Zoran Samardžić, Nikola Brčić, te Radovan Stanković su bili zaduženi za ženski logor. Žene su pored silovanja, također mučene i odvođene na prisilni rad.
U zločinima u Foči je, prema podacima prikupljenim do decembra 2006. godine od strane Istraživačko dokumentacionog centra, nestalo 2752 građana nesrpske nacionalnosti, mahom Bošnjaka. Od tog broja, za 1899 ljudi je potvrđeno da su ubijeni, a 853 se još uvijek vode kao nestali.
O razmjerama zločina u Foči svjedoči i činjenica da je veliki broj zločinaca optužen i osuđen pred Haškim tribunalom ali i sudovima u Bosni i Hercegovini, a nažalost još je mnogo onih koje ni do danas nije stigla tuka pravde. Optuženi od strane Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Haagu su: Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač, Zoran Vuković, Dragan Zelenović, Gojko Janković, Janko Janjić, Radovan Stanković, Dragan Gagović, Milorad Krnojelac, Mitar Rašević, Savo Todović.
Osuđeni od strane Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Haagu su: Dragoljub Kunarac (28 godina zatvora), Radomir Kovač (20 godina), Zoran Vuković (12 godina), Milorad Krnojelac (12 godina),Dragan Zelenović (priznao krivicu, 15 godina).
Od strane Suda BiH optuženi su: Radovan Stanković, Neđo Samardžić, Gojko Janković, Radmilo Vuković, a pred istoimenim Sudom osuđeni su: Radovan Stanković (16 godina), Neđo Samardžić (24 godine), Gojko Janković (34 godine).

FOČA 1942. I 1992. GODINE
Zločini u Foči sa okolinom bili SU, u ideološkom i praktičnom smislu nastavak sistematskog etničkog čišćenja i genocida koji je započet još prije 72 godine, u februaru 1943. godine.
I tada su, ideološka avangarda Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ravnogorski ideolozi predvidjeli potrebu etničkog čišćenja određenih oblasti radi konsolidiranja etničke srpske teritorije kao osnove buduće Jugoslavije. To etničko čišćenje trebalo je biti sprovedeno "u pogodnom momentu". Jedan od brojnih dokumenata koji svjedoče o ovom planu je Mihailovićeva pismena "instrukcija" Pavlu Đurišiću (Str. pov. br. 370 od 20. decembra 1941. godine), u kojoj, između ostalog, piše:
„Ciljevi naših odreda jesu:…. Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije — Crne Gore — Bosne i Hercegovine — Srema — Banata i Bačke….Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata….Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa...“ (Draža Mihailović)
Karakterističan "pogodni momenat" rukovodstvo četnika uočilo je i iskoristilo u januaru i februaru 1943. U tom periodu provedene su opsežne operacije genocida i etničkog čišćenja u istočnoj Bosni i Sandžaku u koordinaciji majora Zaharija Ostojića, načelnika štaba isturenog odjeljenja vrhovne komande četničkih jedinica. U operacijama su učestvovale trupe Pavla Đurišića i Vojislava Lukačevića. Nakon operacije Đurišić je u izveštaju Mihailoviću napisao: „Načelniku štaba Vrhovne komande. — Akcija u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protivu muslimana izvršena je. Operacije su izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovesti. Napad je počeo u određeno vreme. Svi komandanti i jedinice izvršili su dobijene zadatke na opšte zadovoljstvo. Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena da nijedan njihov dom nije ostao čitav….
Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti.
Žrtve. — Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesrećnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece.
Za vreme početnih operacija, muslimani su se dali u bekstvo ka Metaljci, Čajniču i reci Drini. Na Metaljci je našao sklonište mali deo stanovništva. U Čajniču se računa da ima do 2.000 izbeglica, a jedan deo je uspeo da umakne preko Drine pre nego što su određene jedinice izvršile presecanje mogućih otstupnih pravaca na tom sektoru. Sve ostalo stanovništvo je uništeno…. (Pavle Đurišić)
Da se radilo o planiranim zločinima, i nastavnku “nezavršenog posla” iz vremena Kraljevine SHS, sa ciljem etničkom čišćenja svjedoči i pismo koje je, četnički ideolog Dragiša Vasić, aprila 1942. godine poslao Draži Mihajloviću, u kojem piše:
„U pogledu tačke pod II b), gde se govori o tome da je potrebno zaposednuti teritoriju odmah, i pre nego se iko pribere iščistiti od stranog elementa, mislim da nam ovo pitanje ne mora zadavati mnogo brige. Pamtim vrlo dobro stanje u kome se Evropa nalazila posle prošlog rata. Ratujuće države bile su toliko zauzete svojim brigama, da ni jedna, tako reći, nije mogla voditi računa šta druge u svojim granicama rade i preduzimaju. U prvoj godini posle prošlog rata mogao se prosto istrebiti jedan dobar deo svega neželjenog stanovništva, da niko radi toga i ne okrene glavu. Dakle, ako budemo pametni, ovo pitanje čišćenja odnosno preseljavanja i izmene stanovništva, neće nam biti naročito teško. (Dragiša Vasić)

BOŠNJAČKE HEROINE
Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid SBK izražava svoje puno poštovanje i divljenje hrabrim i svjesnim Bošnjakinjama, preževjelim žrtvama genocida i barbarstva kakvo čovječanstvo ne pamti, okupljenih u udruženje "Žena-žrtva rata", koje su ove godine obišle stratišta u Foči i dostojanstveno, uz učenje Fatihe i tekbire, pokazale da imaju hrabrosti gledati u oči svojih dželata i prkosno pokazati da im nisu mogli srušiti dostojanstvo.

Meliha Merdžić, u ime Udruženja "Žena-žrtva rata", poručila je kako preživjeli ne smiju zaboraviti zločine. "Trebamo pričati i pisati našu istinu. Pozivamo tužilaštva da pristupe procesuiranju zločinaca. Zločinci se i danas nalaze na slobodi", kazala je.
Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid izražava svoje zgražavanje nad činjenicom da u Foči i dalje ima pomračenih umova koji su pogrdnim povicima i uvredama pokušali omesti organizatore i učesnike, porodice žrtava i preživjele, da prisustvuju ovom skupu.
Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid iznova podsjeća da dok se god neodgovorni bh. političari, posebno bošnjački, budu bavili trivijalnim temama, vlastitim pozicijama: čast, dostojanstvo, Bosnu u njenim vjekovnim granicama, pravo na bosanski jezik, kulturu, identitet branit će i brane žene - Bošnjakinje i djeca Konjević Polja.
Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid SBK-a poziva tužilaštvo i sud Bosne i Hercegovine da učini dodatne napore kako bi svi odgovorni za zločine nad Bošnjacima do kraja procesuirali i adekvatno kaznili jer se samo tada može graditi mir i vratiti povjerenje medju građanima.