Zašto smo toliko bez mašte? Pogledajmo u oči svoju djecu ili u oči svoje tek rođene bebe. Zamislimo da gledamo u njihove mrtve oči. Da smo u Gazi, umrli bismo mirnije sa mrtvom djecom u zagrljaju kad bismo znali da negdje daleko postoje ljudi koji suosjećaju sa nama u našim posljednjim trenucima.

Vedrana RUDAN: Što je s nama Hrvatima? Mi nismo potomci žrtava, mi smo potomci zločinaca. U kakvom smo mi stresu? Naši su preci osuđeni, dovijeka prokleti, zašto šutimo? Nama stres ne može biti lažni alibi. Smaknimo prljavu krpu sa očiju, ispljunimo gadni čep iz usta, vrisnimo! Svako mrtvo palestinsko dijete moralo bi biti rana na našem srcu. Mi ne bismo smjeli misliti poput njih da je ubijanje palestinskih trudnica jednim metkom ušteda na municiji.

Živimo u zemlji u kojoj je bešćutna, korumpirana, zločinačka, prodana vlast u nama građanima Hrvatske ubila sve ljudsko. Postali smo bešćutni poput naših političara kojima nikad dosta love i moći. Bešćutni poput tajkuna koji preko leševa nemoćnika ulaze u svoje dvorce da bi tamo krvavim rukama milovali glave svoje unučadi. Zlikovci koji su poklonili Hrvatsku zlikovcima zaklonili su nam oči prljavom krpom, začepili su nam usta smrdljivom štracom. Ne vidimo. Ne čujemo. Nijemi smo.

Danas su Židovi, mislim na nacističku židovsku vlast koja uništava Gazu, raketom pogodili glavnu bolnicu u Gazi. Trenutno tvrde da su je, zabunom, razorili Palestinci. Za koji će sat objaviti da su je morali srušiti jer su se tamo sakrivali “teroristi”. Onda ćemo čitati kako su bolesnicima javili da imaju pet minuta vremena da izađu iz bolnice koja nije bolnica nego skladište oružja a oni, bolesnici, nisu bolesnici nego “ljudski štit”.

Hrvatska i dalje šuti. Puhovski, preciznije, čovjek koji za sebe tvrdi da je Židov, na svim je hrvatskim televizijama tri puta tjedno. O svemu sve zna. Zašto nam se ne javlja ovih dana? Jednom se javio. Zašto se ne javlja svaki dan? Nacisti ubijaju djecu svaki dan. A oni Goldsteini? Svi napamet znaju ime i prezime svakog NDH zločinca.

Gdje su ti Goldsteini? Doktorirali su na hrvatskom Zločinu. Da li je zločin samo kad Ante četrdeset i prve prereže vrat Zimmermannu ili je zločin i kad 2014. Zimmermann u krvavu hrpu mesa pretvori petogodišnje dijete? Pa tako tisuća puta? Da tisuću puta? Nikome ne pada na kraj pameti brojiti žrtve židovskog državnog terorizma.

U mišju su se rupu sakrili hrvatski goldsteini. Ja i nitko normalan od njih nismo drugo ni očekivali. U njihovim glavama ustaše još nisu obrisale svoje krvave kame. Goldsteini su potomci žrtava, grče se u sedamdesetogodišnjem stresu, pred očima su im leševi mrtvih predaka, iščupani zlatni zubi iz ustiju njihovih najdražih, još u nosu osjećaju smrad spaljenih tijela svojih majki. Njima mrtva palestinska djeca liječe vječne rane. Moramo ih razumijeti, sirotane.

Što je s nama Hrvatima? Mi nismo potomci žrtava, mi smo potomci zločinaca. U kakvom smo mi stresu? Naši su preci osuđeni, dovijeka prokleti, zašto šutimo? Nama stres ne može biti lažni alibi. Smaknimo prljavu krpu sa očiju, ispljunimo gadni čep iz usta, vrisnimo! Svako mrtvo palestinsko dijete moralo bi biti rana na našem srcu. Mi ne bismo smjeli misliti poput njih da je ubijanje palestinskih trudnica jednim metkom ušteda na municiji.

Zašto smo toliko bez mašte? Pogledajmo u oči svoju djecu ili u oči svoje tek rođene bebe. Zamislimo da gledamo u njihove mrtve oči. Da smo u Gazi, umrli bismo mirnije sa mrtvom djecom u zagrljaju kad bismo znali da negdje daleko postoje ljudi koji suosjećaju sa nama u našim posljednjim trenucima.
Zato večeras, kad budemo gledali Dnevnik, ako budemo vidjeli kako gori glavna bolnica u Gazi, zagrlimo svoje dijete i šapnimo mu u uho, srce, tvoja mama se stidi. Zlato, tvome tati oči padaju od srama. Zaplačimo tamo pred kraj Dnevnika, ako budemo vidjeli bolnicu u plamenu.
Učinit ćemo mali korak za duše mrtve palestinske djece ali veliki korak za spas duše svoje.

---

Tekst preuzet sa službene sranice Vedrane Rudan. Preporučujemo vam da posjetite njenu stranicu: www.rudan.info