IBRAHIM KAJAN: Nisam htio biti izložen još kojoj možebitnoj Bešlićevoj besmislici i pritom, zamislite, držim u ruci katalog Muzeja Mostara i Hercegovine ispunjen svojim vlastitim tekstovima (po kojima su rađeni interpretativni video spotovi) na 60-tak stranico čijem se izvornom autorskom porijeklu praktično ne zna ništa! Nigdje, kako je uobičajeno, nije navedeno ime ovoga vašega autora. Jedina je utjeha da je potpisan autor pregovora od pola kartice teksta, g. Robert Canu, ispred mojih nepotpisanih 60 stranica u engleskom i bosanskom jeziku! Te tekstove sam ustupio izdavaču besplatno – ali nikako ne i anonimno.

Bošnjaci.Net: Kroz zadnjih petnaestak godina, od kako ste u mostarskom zavičaju, gotovo nema mjeseca a da se ne plasira neka vijest iz Mostara o nekoj kulturnoj aktivnosti u kojoj ste nosilac ili barem njezin bitan sudionik. Posljednjih četrdesetak dana, (tačnije 18. maja 2014.) zapažena je prezentacija vaše nove knjige Grad velike svjetlosti – Mostarske vedute, te vaša uloga u kreiranju „softverske“ dimenzije supermodernog Interpretacijskog muzeja pored Starog mosta u Mostaru.
KAJAN: Nije baš tako, ali nije bilo ni „prazno i gluho“, evo – „priznajem“! Nažalost, došao sam onda kad je grad još uvijek bio potpuno „svjež u ruševinama“, kad je bio slika i prilika (kako su mediji voljeli isticati“) „bosanskohercegovačkog Vukovara“ – a koji je, gle ti to! – na svojoj istočnoj strani ostao takvim do dana današnjeg! Došao sam u vrijeme kad je otišao međunarodni arbitar za Mostar čuveni Koschnik, a u Sarajevu upravo inauguriran njegov zemljak Petrich na moćnu poziciju Visokog predstavnika… i kad se političke prilike u Mostaru počinju zapetljavati po nekom zatamnjenom scenariju na uštrb Bošnjaka. Ne, nisam djelovao niti djelujem u politici, ali sam bio među najistaknutijim, čak i tvorcem temeljnog teksta Mostarske deklaracije 2012., iz koje je oblikovana službena verzija dokumenta. U deklaraciji je sadržan duh građanskog (i multinacionalnog) viđenja stvari: ravnopravnost naroda i ravnopravnost svakog mostarskog čovjeka. Svaka druga politička opcija, pa i ove najnovije koje dolaze iz OHR-a, (s prijedlozima o tri izborna područja a sva tri – s hrvatskom većinom!) – poguban je pokušaj inženjeringa koji poništava elemente agresije, haških suđenja za utemeljenje i održavanje logora za Mostarce, protjerivanja i ubijanja koja su imali jedan jedini cilj – od multietničkog grada s bošnjačkom relativnom većinom - „stvoriti hrvatski stolni grad“. O tom posljednjem nastojanju prije nekoliko dana svoje je mišljenje priopćio i mostarski ogranak Vijeća bošnjačkih intelektualaca posebnim saopćenjem za medije.

Ibrahim Kajan: Interpretacijski muzej Otvaranje: Asim Krhan, direktor Muzeja Hercegovine

Bošnjaci.Net: Prošlog mjeseca ste promovirali svoje najnovije djelo „Grad velike svjetlosti – Mostarske vedute“. Kako biste kao autor opisali svoju nakanu koju ste knjigom odaslali u svijet?
KAJAN: Atmosfera na promociji moje knjige „Grad velike svjetlosti“, mostarske vedute, ponovno je potvrdila prvu, lijepu i neporecivu krilaticu: Mostarac je žedan samo Mostara.
Riječ je o 40 neprolaznih tema koje moduliraju temeljnu kulturološko-historijsku sliku identiteta Mostara, od njegovog prvog spominjanja oko 1440. kao anonimna mjesta, do godina kad na smetljište ideologizirano društvo baca i remek-djela vlastite baštine, kakva su, primjerice neusporedivo (Bogdanovićevo) Partizansko spomen groblje. Vedute govore o sjaju arhitektonske baštine koja još traje, usprkos nezaustavljivim razaranjima od jeseni srednjeg vijeka do 1996. godine. U tekstovima polazim od kule Herceguše, preko stoljeća turske uprave i njezinih svjetskih dosegnuća oblikovanih u neusporedivim mostovima kakvi su Stari most ili Kriva ćuprija, džamijama na sliku Karađozbegove ili Koski Mehmed-pašine oslikanih floralnim motivima, arabeskama i čudesnim kaligrafskim potezima, pa razdoblja austrougarske koja je urbanizirala grad pazeći da svoj prilog civiliziranja uklopi, saobrazi sa zatečenom gradskom strukturom, te najposlije postaustrijske i savremene mostarske preobrazbe prema gradu u kojem nikom nije moglo biti tijesno. Kroz te historijom zaokružene prostore a kroz opipljive vizure grada, provijavaju slojevi oralne predaje, legendi i mitova, vezanih za čuvene mostarske porodice Vučjakovića, Šarića, Karabega, Komadina, s likovima pjesnika, junaka i heroina, kakvi su Derviš-paša Bajezidagić, Ago Šarić ili Hana Hrvićeva, o kojima su prije stotinu godina i romani napisani (pa zaboravljeni). U izgradnji te višeslojne mostarske slike kulturnog identiteta, nezaobilazni su segmenti duhovnog-filozofskog prožimanja islama, kršćanstva i judaizma, kroz velike kulturne koje su zračile iz vukodolske Biskupije (s prvom štamparijom i štamparskom djelatnošću), pa cijelim „mostarskim književnim krugom“ i časopisom „Zora“ (Šantića i Ćorovića kao najistaknutijih), itd. Riječju: „Grad velike svjetlosti“ je knjiga pisana u maniri putopisa, pisana, vidljivo, u autobiografskoj „pristranosti“ koja i jest prispodobiva književnom oblikovanu svijeta.
Knjigu su zajednički objavili Muzej Hercegovine i IC Štamparija iz Mostara. Na samoj promociji u Ćorovića kući, direktor Muzeja Hercegovine Asim Krhan je istaknuo nakanu što skorijeg prijevoda na engleski jezik. Naravno da sam sretan što su na promociju došli brojni Mostarci i, čini se, oduševljeno prihvatili knjigu, kupovali su – koliko sam vidio – ne po jedan, nego nerijetko i po dva, tri primjerka s očitom nakanom da ih nekom dragom, bliskom i surovo prognanom rođaku pošalju u tuđi svijet.

Bošnjaci.Net: U srijedu večer (23. jula) ste bili prisutni na otvaranju novog mostarskog muzeja, jedinstvenog u Bosni i Hercegovini kako ističu mediji. U čemu se odgleda ta jedinstvenost i u čemu je bio vaš doprinos.
KAJAN: Pa vidite, nisam bio na otvaranju. Trebao sam biti, ali nisam imao volje otići. Sretan sam da je supermoderni muzej otvoren. Ostvaren je u suradnji Grada Mostara i Muzeja Hercegovine, sa organizacijom "Oxfam" iz Italije i talijanskom regijom Toskana, koji su glavni investitori cijelog projekta. Riječ je o zaista jedinstvenoj instituciji nazvanoj Interpretacijskim muzejom. Nema takvog u Bosni i Hercegovini a nema ih ni puno ni u svijetu. Naime, osim 70-tak izložaka, po prostoru triju etaža su raspoređene plazme preko kojih posjetitelji, sistemom touch screena biraju jednu od više tema „proživljene i arhivirane prošlosti“ od prahistorije do danas, a koja se po svojoj prirodi ne može izložiti u prostoru. U pričama koje sam grupirao oko osam tema, projicirano je historijsko i nehistorijsko vrijeme s mitovima i legendama od prahistorijske Badanjske pećina, ilirskog Daorsona, preko rimskog Mogorjela, neimarske baštine turskog razdoblja upravljanja, do austrougarskog moderniteta i suvremenog jugoslavenskog razdoblja. Pripovijedanje je pretočeno u filmsku interpretaciju nastanka čudesnih mostarskih građevina i začudnih humskih obitavališta, zatim o životu, kulturi i običajima vezanim za vode, pa o stoljetnom razvoja zanatstva, izvornoj baštini utkanoj u svadbene običaje od kasnog srednjovjekovlja do novijih vremena…. I tako dalje. Nažalost, katalog koji je te večeri prezentiran publici na otvaranju, jedini je vidljivi promašaj. To se nipošto nije smjelo desiti, da se takav i u takvu obliku pojavi na neponovljivom otvaranju čudesne ustanove kakav je ovaj muzej. Tekstovi u katalogu su moji autorski eseji, istovjetni filmskoj narativnoj podlozi na kojoj sam radio gotovo dvije godine – a to se iz kataloga ne vidi, pa sad mogu očekivati nekritičko razvlačenje i preštampavanje tih tekstova bez ikakve odgovornosti i zaštite autorskoga prava! Još gore od toga je – antologijski tehnički šlamperaj u grafičkoj i štamparskoj realizaciji, pred kojim se čovjek jedino može duboko postidjeti.

Gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić bi da se zaboravi dan kada je hrvatska vojska srušila Stari Most KAJAN: Ukoliko bi obilježavanja rušenje Starog mosta nekoga "iritiralo", zar onda ne bi trebalo po istom principu prešutjeti srebrenički genocid ili barbarsko rušenje Dubrovnika ili Vukovara? Da li bi možda Bešlićeva "ruka pomirenja" pomogla i u slučaju sarajevskih Markala? Bi li u Sarajevu bila bolja "atmosfera" kada se o tome i najvećoj opsadi jednog grada nakon Drugog svjetskog rata jednostavno šutjelo? Treba li se o jami "Tomašica" šutjeti radi bolje atmosfere u Prijedoru?

Sad da pojasnim zašto nisam bio na samom činu otvaranja. Večer prije, na konferenciji za medije kojoj je tema obilježavanja 10. godišnjice obnove Starog mostar, unutar koje je i otvaranje Interpretacijskog muzeja, govorio je i gradonačelnik Ljubo Bešlić. Ostao sam duboko deprimiran njegovom odgovorom na novinarsko pitanje Faruka Kajtaza.
Pitanje je glasilo: Zašto Grad svečano obilježava Dan obnove simbola Mostara, ali ne i dan njegovog besramnog rušenja u ratu? Odgovor je bio besraman: "Takve priče ne bi doprinijele stabilnosti Mostara. Nije dobro za ovaj grad praviti događaje koji će optuživati i iritirati nekoga. Treba se pružiti ruka pomirenja između građana Mostara kako bi se gradila zajednička budućnost".
Novinar, nakon tog gradonačelnikova intelektualnog barbarizma, nastava: „Logika gradonačelnika Mostara je sve samo ne logična! Ukoliko bi obilježavanja rušenje Starog mosta nekoga "iritiralo", zar onda ne bi trebalo po istom principu prešutjeti srebrenički genocid ili barbarsko rušenje Dubrovnika ili Vukovara? Da li bi možda Bešlićeva "ruka pomirenja" pomogla i u slučaju sarajevskih Markala? Bi li u Sarajevu bila bolja "atmosfera" kada se o tome i najvećoj opsadi jednog grada nakon Drugog svjetskog rata jednostavno šutjelo? Treba li se o jami "Tomašica" šutjeti radi bolje atmosfere u Prijedoru?

To je moj privatni razlog da nisam ni mogao ni htio otići i slušati g. Bešlića na otvaranju Interpretacijskog muzeja u koji sam s velikom ljubavi ugradio svoje vlastite tekstove… Nisam htio biti izložen još kojoj možebitnoj Bešlićevoj besmislici i pritom, zamislite, držim u ruci katalog Muzeja Mostara i Hercegovine ispunjen svojim vlastitim tekstovima (po kojima su rađeni interpretativni video spotovi) na 60-tak stranico čijem se izvornom autorskom porijeklu praktično ne zna ništa! Nigdje, kako je uobičajeno, nije navedeno ime ovoga vašega autora. Jedina je utjeha da je potpisan autor pregovora od pola kartice teksta, g. Robert Canu, ispred mojih nepotpisanih 60 stranica u engleskom i bosanskom jeziku! Te tekstove sam ustupio izdavaču besplatno – ali nikako ne i anonimno. Neka mostarska liska će reći da ipak postoji moje ime u toj edicji, na kraju knjige, tamo u nizu imena stotinjak suradnika otisnutih najsitnijim slovima koja postoje! Tekstovi su upotrijebljeni, po ugovoru, u filmskim verzijama dostupnim na plazmama, a osobno sam, bez autorske naknade (sto nije bila ugovorna obaveza) ustupio te iste tekstove za prvo izdanje kataloga. Ovom prilikom duboko razočaran, danas sam zatražio obustavu distribuiranja tog i takvog izdanja. Umjesto postskriptuma: Odmah sam dobio i odgovor od agilnog direktora Muzeja Hercegovine g. Asima Krhana: Izdanje kataloga se blokira!