Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||
|
Komentari
SAPUTNIK I SVJEDOK ISTINE O SREBRENICI Svakog dana evo već nekoliko čemernih godina starina Muradif je vraćajući se s podne namaza sjedao na skemliju koju je za lijepih dana držao na avliji i podnimljeno gledao u daljinu. U tom umornom pogledu ogledao se čitav jedan svijet, vodile se borbe emocija, užasa, stradanja, tuge, bola, dobrote i vjere. On ne priča samo riječima priču užasa, on pogledom oslikava istinu o genocidu, da se upamti i ne halali. Svi mještani su ga već dobro upoznali, nije on, Muradif, tu rođen, nije do skora ni živio tu, ova avlija u kojoj odbrojava svoje staračke dane čekajući meleka smrti da ga povrati njegovom Gospodaru, u čiju milost i pravdu još jedino Muradif vjeruje, nije njegova. Starina Muradif je muhadžir, on je svoju avliju u Srebrenici morao da zamjeni ovom ovdje koja ga ne sjeća ni na šta, koja mu samo još više rane produbljuje i bol čini nesnošljivom, nije on u ovoj avliji sadio dunju da mu njeni plodovi mirisom sobe ispune, nejma ni onog jorgovana kojeg je sa sabaha dušom mirisao, ni jasmina nejma, očima mu fali ona kaldrma koja se niz avliju ko uvojak djevojačke kose pružala žureći da što prije za ćošak zamakne, ko da se stidi njegova pogleda, sve mu to nedostaje. U ovoj avliji koja je lijepa on ne umije ljepotu da prepozna ne može u njoj da glasove svojih ubijenih sinova i unuka čuje, nema ovdje sjećanja, ona su tamo daleko u Srebrenici ostala... Nema ni nje, hanume, s kojom je gnijezdo svio i djecu izrodio, koja mu je bivala lukom u čijoj bi se sigurnosti usidrio kad bi oluje uzburkale more njegovog života. Ona nije mogla izdržati tu bol, njeno majčinsko srce je prepuklo od tuge za evladima. Ona je smiraj našla i sa šehadetom ovaj svijet napustila. Fali mu njezin brižni glas, i one njene uplakane oči iz kojih nikada nisu prestale suze teći od kad su joj u Srebrenici četnici sinove i unučad ubili, haman pa su joj suze krvave postale, nije ona nikad glasa pustila , ona je u tišini tugovala, suze su nijemo niz lice klizile, nije ona glasa ni imala, njeno glas je utihnuo onog trenutka kad su joj iz narušća iščupali unuka od dvanaest godina. Od dugog noćnog lutanja šumom već se bio umorio, ne mogavši kontrolisati tijelo zasapo je, probudila ga je nesnosna vrućina, polahko je ustao i pokušao da se orjentiše, jer je bila noć kad je stigao na ovo mjesto odakle dalje nije mogao, šuma ispred njega je bila prorijeđena i jasno je mogao da nazre livadu, polahko se počeo kretati prema ivici šume ne sluteći šta će ga dočekati, čemu će svjedočiti, šta će mu dati snagu da nastavi i pod svaku cijenu preživi ne radi sebe, nego radi istine, radi njih! Vidio ih je! Njih stotinu pedeset! Oprezno je koračao svjestan da opasnost vreba iza svakog stabla, primicao se mjestu odakle je mogao da ima čist pogled na livadu sa koje su dolazili glasovi koje nije još uvijek mogao najbolje da razumije, kako se primicao glasovi su postajali sve jasniji, slika sve upečatljivija, strašnija, bolnija, da se i danas pita je li moguće da insan može do izdržati. Zar čovjek čovjeku sve to može napraviti? Od kakve su japije sagrađeni ti zlotvori kad su u stanju sve ovo uraditi? Kakvim su mlijekom zadojeni, da Allahu dragi umjesto mlijeka nisu zmijski otrov pili, pa su ovako surovi? Promišljao je Muradif gledajući ispred sebe slike užasa, koje parališu um i rađaju potrebu da se obratiš Gospodaru s riječima, zašto sam Allahu stvoren u ljudskom suretu, kad je čovjek spreman da čini ovakve zločine, kako ću Bože veliki da na plećima nosim teret ljudskog roda, kad smo iznjedrili ovakve zvijeri, stid me Gospodaru pred tvojim Savršenstvom, naše ljudske bijede i ništavila. Jače šutni, da ti glavu ne bi odsjekao! Jače čuješ li me! Šutaj glavu, kad ti kažem! Poganluk koji je izbijao iz ovog glasa koji je dopirao do njega zaledio mu je krvotok, mada je sunce pržilo, Muradif je izoštrio pogled, pred njime se ukaza livada na kojoj je bilo skupljeno oko stotinu pedeset mladića ne starijih od dvadesetpet godina, bili su poredani u redove oborenih glava, nedaleko od njih je ležalo obezglavljeno tijelo mladića kojeg su četnici pred njihovim očima ubili odsjekavši mu glavu, koja je služila kao lopta koju su morali da šutaju mladići izvedeni iz stroja, onaj koji bude najslabije šutao odsječenu glavu bit će slijedeći na odstrijelu... Kad su završili ovaj šejtanski ritual, vratili su mladiće u stroj, najslabijem igraču su odsjekli glavu, a ostalima su noge i ruke povezali žicom, zatim ih spojili na struju i pustili da umru u najtežim mukama, oko desetak minuta su se tresla tijela, da bi konačno duša napustila tijelo, i s ovog svijeta otišla da se nikad ne vrati, da smiraj nađe tamo gdje su mjerila drugačija... Polahko se počeo povlačiti nazad, tražeći zaklon u grmlju od ovih zvijeri.... Zadnjim atomom snage kojeg mu je Allah podario koračao je prema vojnicima Armije R BiH, oči su umorno gledale u lica koja su ulijevala povjerenja, suosjećanje, nadu... Koračajući prema vojniku koji mu je išao u susret, činilo mu se kao da se ponovo rodio, ne radi sebe, nego radi njih stotinu pedeset ubijenih. Nije im mogao pomoći da prežive, ali će moći da svjedoči o njihovoj smrti. -Samo Allahu, da kažem šta sam vidio, i odmah mi možeš dušu uzeti, jer meni više na ovom dunjaluku ništa zabremedet nema, učio je dovu zahvale... Ikindijski ezan vrato ga je u stvarnost, danas kao i svaki prethodni dan, polahko je ustao s skemlije uputio se prema koritu, uzeo abdest i staračkim korakom se uputio prema džamiji u kojoj još jedino nalazi smiraj. Kudret sahat je otkucavao vrijeme...Odlazak se bližio...Susretu se radovao, baš kao što se duša smirena raduje Onome ko je stvorio. Radovao se i susretu s njima, svojim sinovima, unucima, koje su mu četnici pobili... Negdje iz daljine je osluhnuo umilni glas koji je dovio "Šehidi hej ptice bijele gdje ste vi... Osmijeh mu se pojavio na licu. Na horizontu duša ugledao je njih, kako ga dočekuju, dok je šehadet polahko silazio sa usana kao potvrda njegovog imana... Ljudi su polahko s ruke na ruku prenosili tabut u kojem se nalazilo tijelo starine Muradifa, koje je krenulo put vječnosti... |