Teme
Zločinac Branko Vlačo osuđen na 15 godina robije
NI DLAKA VAM SA GLAVE NEĆE FALITI - NO, ZA GLAVU NIKO NIJE GARANTOVAO
|
|
Autor: Eset Muračević
Objavljeno: 07. July 2014. 19:07:53
Sud Bose i Hercegovine danas (04.07.2014.) je osudio Branka Vlaču na 15 godina zatvora za zločin protiv čovječnosti počinjen u Vogošći.
Radi se o jednom pripadniku bivšeg Saveznog sekretatijata unitrašnjih poslova koji se početkom odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovni 1992.- 1995.godne stavio u službu agresora na Bosnu i Hercegovinu. Bio je upravnik zloglasnog četničkog logora „Bunker“ kod pansiona „Kon-Tiki“ u Vogošći i drugih mjesta u koje su srpske snage zatvarali Bošnjake kao što su: “Nakina garaža” (poslovni objekat Nasufa Karalića) na vogošćanskoj petlji, “Planjina Kuća” (Stambeni objekat Miralema i Almasa Planje) u vogošćanskom naselju Svrake, Kasarna Jugolovensk narodne armije u Semizovcu... Tu mu je funkciju na kojoj se od samog početka rata „proslavio“ po zlodjelima, svojim Rješenjem broj 01-131/92 od 21.07.1992.godine, ozvaničio ministar pravde Srpske Republike Bosne i Hercegovine mr. Momčilo Mandić imenujući ga za upravnika odjeljenja za pritvor Kazneno-popravnog doma „Butmir“ Ilidža, a koji je smješten u Vogoši. Momčilo Mandić bio je, uz dr. Nikolu Poplašena, jedan od onih koji je kreirao aktivnosti vezane za „normalno“ funkcionisanje i popunu četničkih logora te upotrebu zatvorenika u „povremenom izvođenju građevinskih i drugih radova“, a koje su se pretvarale u guranje zatvorenika u živi štit.
Branko Vlačo nije bio obični upravnik logora koji je „slijepo“ slušao naredbe pretpostavljene komande. Bio je jedan od neposrednih kreatora svega onog što se ružno dešavalo onima koje su u ovaj najgori krug pakla privodili ekstremisti Srpske demokratske stranke. On je bio desna ruka Jovana Tintora i dr. Nikole Poplašena, ruka koja je direktno izvršavala genocidne naredbe.
Pored Mileta Renovice, Slaviše Mišića i drugih, bio je u timu koji je nesrbe lišavao slobode i isljeđivao.Nije bio od onih koji je direktno tukao, ali su svi zatvorenici tokom njegovih isljeđivanja, pa i ja sam (proveo sam u „Bunkeru“ sedam mjeseci odakle sam iz „živog štita“ prebjegao na stranu pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine), propuštani kroz špalir ekstremista Srpske demokratske stranke, dobijajući pri tom udarce palicama, nogama, šakama, kundacima pušaka...i ponovo vraćani pred njega-istražitelja koji se „čudio“ onim što im je činjeno. Nije bilo dilema da su te golgote bivale dijelovi njegovih naredbi.
Kroz logore kojima je on upravljao prošlo oko 800 zatvorenika. Njih 400 ugledalo je slobodu. Ostali su ubijeni ili odvedeni u nepoznatom pravcu. Samo na podrčju Vogošće do sada je u više pojedinačnih i masovnih grobnica ekshumirano 214 ubijenih logoraša. Još 62 vogošćanina vode se na spiskovima nestalih. Među nestalima su i logoraši iz drugih mjesta van Vogošće, a koji su ovdje bili prinudno zatočeni. Neke od brojnih tortura kroz koje su prolazili logoraši jesu: fizičko maltretiranje, prijetnja smrću, ubistva, guranje u živi štit, silovanje žena, tjeranje na homoseksualno općenje, uskraćivanje hrane i vode, uskraćivanje ljekarske pomoći onima koji su bivali ranjavani u živom štiti ili prilikom obavljanja prisilnih radova na prvim borbenim linijama, gašenje cigareta po tijelu zatvorenika, skakanje sa visine na kamenito tlo...
Sve što se dešavalo u „Bunkeru“ i drugim mjestima prisilnog zatočenja u Vogošći on je, kao upravnik zatvora, znao i odobravao.
Njegova uzrečica je bila:
-Ni dlaka vam sa glave neće faliti. No, za glavu niko nije garantovao.
On je lično 25.maja 1992.godine predvodio zločince, među kojima su bili i stražari logora pod njegovom jurisdikcijom, u napad na svoje komšije iz vogošćanskog naselja Krše gdje su na najsvirepiji način izmasakrirali šest civila: Ibru, Ramiza, Kasima i Vahida Kršu te Asima Mršu i Ahmeda Piknjača. Odsječene glave svojih komšija Vlačini jurišnici koristili su umjesto nogometnih lopti.
Sredinom juna 1992.godine Vlačo je sa svojim saradnicima odabrao tridesetak zatvorenika govoreći im da će biti upućeni na „radnu obavezu“. Međutim odveo ih je u smrt. Bajro Avdić, Hasan Ćatić, Zijad Čišija, Rasema Biser, Mario Dokić, Hazim Hastor, Behrudin Jukić, Bekir Salihović, Jusuf Velić, Mirsad Zilić, Sejo Gljiva, Asim i Ismet Pandžić, Ramiz Smajlović, Šefko i Zejna Kevelj te Osman, Rasema i Safet Đidić nisu međi živima. Ahmed Duraković i Fadil Medić iz Svraka preživjeli su ovo “odvođenje”. Međutim, Seid i Semir Salkić, Hasan Abaz, Vehid Spahić i Hajrudin Raonić Hajco nisu. I danas se vode na spiskovima nestalih jer su sa još 23 mještanina iz naselja Svrake, iz logora “Planjina kuća“ u Svrakama gdje su bili prebačeni, odvedeni u nepoznatom pravcu. Gdje su: Hasan Abaz, Đemo Šehić, Esed Fejzović, Emin i Abdulah Jelašković, Alija Delić Ago, Fikret Prutina, Himzo Hadžić, Mevsad Durić, Safet Kozica, Idriz Alić, Nezir Mehmedović Tito, Džemal Sejdić, Ramiz i Hakija Kandžewr, Zahid Bešić, Rasim Selimović, Nedžad i Huso Zlatarac, zna Branko Vlačo. Na suđenju se pravdao da o njihovom odvođenju ne zna ništa. Ne zna. A svakodnevno je kao upravnik zatvora potpisivao spiskove prisilno zatvorenih u njegove logore. Jesu li i oni ubijeni i bačeni u rijeku Bosna u čijem koriti su pronađeni ostaci tijela Eneza Alića, Hašima Durme i Rešada Devića, a koji su zajedno sa njima odvedeni u nepoznato.
Šezdesetogodišnjeg Ibrahima Halaća iz Tihovića, u kojima je 4.jula 1992.godine ubijeno 30 mještana, iz „Bunkera“ je predao Goranu Sariću i drugim ubicama koje su ga lišile života.
Na traženje komande Vogošćanske brigade Pov br. 11/74 od 17.09.1992. godine on je uz obezbjeđenje zatvora kojim je rukovodio sutradan uputio 50 zatvorenika na
brdo Žuč gdje su isti gurnuti u živi štit. Skando Nermin, Rizvo Hamid, Nusret Selimović i Enver Činara su tada ubijeni a teže povrede ranjavanjem zadobili su: Hasan Rizvo, Zijad Avdibegović, Jusuf Bektašević, Fuad Bajraktarević, Hasan Fazlić, Mirsad Šehić i Ismet Hujić.
Tri dana kasnije, 21.09.1992.godine, iako je znao za prethodna stradanja logoraša u živom štitu, lično je odabrao novu grupu od 50 zatvorenika te ih, umjesto obavljanja nekih poslova za njega, na brdu Žuč i sam gurnuo u živi štit. Azem Durmić i Avdo Tirić su poginuli dok su, što lakše što teže, ranjeni: Halko Suljić, Rifet Durak, Osman Đogo, Hrustem Šečić, Muhamed Halilović i Himzo Durak.
Novo maltretiranje zatvorenika u živom štitu priredio im je 23.septembra iste godine kada ginu logoraši Bajro Hujić i Azem Durmić.
Sa ekipom Bore Radića i drugih zločinaca koji su po njegovim nalozima, nakon isljđivanja privedenih u logor, hapsili druge Bošnjake, odgovoran je za etničko čišćenje prostora u koje su okupirale srpske snage. Rezultati popisa stanovništa na okupiranim teritorijama Vogošće kojeg je sredinom juna 1993.godine provela Srpska opština Vogošća, upoređeni sa popisom stanovništva iz 1991.godine provedenim na tim prostorima, govore da su srpske snage sa svojih ognjišta protjerale 13.127 lica, uglavnom Bošnjaka, Hrvata i građana koji su se deklarisali kao ostali.
Vogošćanski logoraši optužiju ga za smrt više desetina zatočenika.No, zločini koje je počinio u Vogošći nisu jedini.Brojni su i oni na području Kosova gdje je „ordinirao“ sa svojom sabraćom.
-On je zasigurno odgovoran za ubistva i nestanak više lica koja su bila zatvorena u logorima kojima je upravljao, kaže Ahmed Hido, predsjednik vogošćanskog Udruženja logoraša. Kao upravnik zatvora ništa nije ppoduzeo da sprijkeči njihova maltretiranja, ubistva ili odvođenje u nepoznatom pravcu. Pravda jeste spora ali je, iak ne u željenom obliku, ipak stigla ovog zločinca.
-Dugo smo čekali trenutak da ovaj zločinac dođe u ruke pravosudnih organa, kaže Ema Čekić, predsjednik Udruženja „Porodice nestalih općine Vogošća“. Da je dobio i veću kaznu ona nebi izliječila rane onih koji su njegovom zaslugom ostali bez svojih najmilijih.Žao mi je što Sud I Tužilaštv Bosne i Hercgovine nisu smogli da ovog, jednog od kreatora zla na podrućju Vogšće, prisili da da odgovore o sudbini još 62 vogošćnina koji se vode na spiskovima nestalih, a za čiju sudbinu on, zasigurno, zna.
 Srpski zločinac Branko Vlačo osuđen na 15 godina zatvora za zločin protiv čovječnosti počinjen u Vogošći |
Branko Vlačo nije bio obični upravnik logora koji je „slijepo“ slušao naredbe pretpostavljene komande. Bio je jedan od neposrednih kreatora svega onog što se ružno dešavalo onima koje su u ovaj najgori krug pakla privodili ekstremisti Srpske demokratske stranke. On je bio desna ruka Jovana Tintora i dr. Nikole Poplašena, ruka koja je direktno izvršavala genocidne naredbe.
Pored Mileta Renovice, Slaviše Mišića i drugih, bio je u timu koji je nesrbe lišavao slobode i isljeđivao.Nije bio od onih koji je direktno tukao, ali su svi zatvorenici tokom njegovih isljeđivanja, pa i ja sam (proveo sam u „Bunkeru“ sedam mjeseci odakle sam iz „živog štita“ prebjegao na stranu pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine), propuštani kroz špalir ekstremista Srpske demokratske stranke, dobijajući pri tom udarce palicama, nogama, šakama, kundacima pušaka...i ponovo vraćani pred njega-istražitelja koji se „čudio“ onim što im je činjeno. Nije bilo dilema da su te golgote bivale dijelovi njegovih naredbi.
 Preživjeli logoraši ispred "BUNKER-a" |
Kroz logore kojima je on upravljao prošlo oko 800 zatvorenika. Njih 400 ugledalo je slobodu. Ostali su ubijeni ili odvedeni u nepoznatom pravcu. Samo na podrčju Vogošće do sada je u više pojedinačnih i masovnih grobnica ekshumirano 214 ubijenih logoraša. Još 62 vogošćanina vode se na spiskovima nestalih. Među nestalima su i logoraši iz drugih mjesta van Vogošće, a koji su ovdje bili prinudno zatočeni. Neke od brojnih tortura kroz koje su prolazili logoraši jesu: fizičko maltretiranje, prijetnja smrću, ubistva, guranje u živi štit, silovanje žena, tjeranje na homoseksualno općenje, uskraćivanje hrane i vode, uskraćivanje ljekarske pomoći onima koji su bivali ranjavani u živom štiti ili prilikom obavljanja prisilnih radova na prvim borbenim linijama, gašenje cigareta po tijelu zatvorenika, skakanje sa visine na kamenito tlo...
 Autor priloga Eset Muračević u BUNKER-u gdje je bio zatočen sedam mjeseci |
Sve što se dešavalo u „Bunkeru“ i drugim mjestima prisilnog zatočenja u Vogošći on je, kao upravnik zatvora, znao i odobravao.
Njegova uzrečica je bila:
-Ni dlaka vam sa glave neće faliti. No, za glavu niko nije garantovao.
 Objekat MIRALEMA PLANJE u Svrakama poznat kao logor “PLANJINA KUĆA”  Ema Čekić  Ahmed Hido |
 Agresorski logor BUNKER kod pansiona KON TIKI |
On je lično 25.maja 1992.godine predvodio zločince, među kojima su bili i stražari logora pod njegovom jurisdikcijom, u napad na svoje komšije iz vogošćanskog naselja Krše gdje su na najsvirepiji način izmasakrirali šest civila: Ibru, Ramiza, Kasima i Vahida Kršu te Asima Mršu i Ahmeda Piknjača. Odsječene glave svojih komšija Vlačini jurišnici koristili su umjesto nogometnih lopti.
Sredinom juna 1992.godine Vlačo je sa svojim saradnicima odabrao tridesetak zatvorenika govoreći im da će biti upućeni na „radnu obavezu“. Međutim odveo ih je u smrt. Bajro Avdić, Hasan Ćatić, Zijad Čišija, Rasema Biser, Mario Dokić, Hazim Hastor, Behrudin Jukić, Bekir Salihović, Jusuf Velić, Mirsad Zilić, Sejo Gljiva, Asim i Ismet Pandžić, Ramiz Smajlović, Šefko i Zejna Kevelj te Osman, Rasema i Safet Đidić nisu međi živima. Ahmed Duraković i Fadil Medić iz Svraka preživjeli su ovo “odvođenje”. Međutim, Seid i Semir Salkić, Hasan Abaz, Vehid Spahić i Hajrudin Raonić Hajco nisu. I danas se vode na spiskovima nestalih jer su sa još 23 mještanina iz naselja Svrake, iz logora “Planjina kuća“ u Svrakama gdje su bili prebačeni, odvedeni u nepoznatom pravcu. Gdje su: Hasan Abaz, Đemo Šehić, Esed Fejzović, Emin i Abdulah Jelašković, Alija Delić Ago, Fikret Prutina, Himzo Hadžić, Mevsad Durić, Safet Kozica, Idriz Alić, Nezir Mehmedović Tito, Džemal Sejdić, Ramiz i Hakija Kandžewr, Zahid Bešić, Rasim Selimović, Nedžad i Huso Zlatarac, zna Branko Vlačo. Na suđenju se pravdao da o njihovom odvođenju ne zna ništa. Ne zna. A svakodnevno je kao upravnik zatvora potpisivao spiskove prisilno zatvorenih u njegove logore. Jesu li i oni ubijeni i bačeni u rijeku Bosna u čijem koriti su pronađeni ostaci tijela Eneza Alića, Hašima Durme i Rešada Devića, a koji su zajedno sa njima odvedeni u nepoznato.
Šezdesetogodišnjeg Ibrahima Halaća iz Tihovića, u kojima je 4.jula 1992.godine ubijeno 30 mještana, iz „Bunkera“ je predao Goranu Sariću i drugim ubicama koje su ga lišile života.
Na traženje komande Vogošćanske brigade Pov br. 11/74 od 17.09.1992. godine on je uz obezbjeđenje zatvora kojim je rukovodio sutradan uputio 50 zatvorenika na
brdo Žuč gdje su isti gurnuti u živi štit. Skando Nermin, Rizvo Hamid, Nusret Selimović i Enver Činara su tada ubijeni a teže povrede ranjavanjem zadobili su: Hasan Rizvo, Zijad Avdibegović, Jusuf Bektašević, Fuad Bajraktarević, Hasan Fazlić, Mirsad Šehić i Ismet Hujić.
Tri dana kasnije, 21.09.1992.godine, iako je znao za prethodna stradanja logoraša u živom štitu, lično je odabrao novu grupu od 50 zatvorenika te ih, umjesto obavljanja nekih poslova za njega, na brdu Žuč i sam gurnuo u živi štit. Azem Durmić i Avdo Tirić su poginuli dok su, što lakše što teže, ranjeni: Halko Suljić, Rifet Durak, Osman Đogo, Hrustem Šečić, Muhamed Halilović i Himzo Durak.
Novo maltretiranje zatvorenika u živom štitu priredio im je 23.septembra iste godine kada ginu logoraši Bajro Hujić i Azem Durmić.
Sa ekipom Bore Radića i drugih zločinaca koji su po njegovim nalozima, nakon isljđivanja privedenih u logor, hapsili druge Bošnjake, odgovoran je za etničko čišćenje prostora u koje su okupirale srpske snage. Rezultati popisa stanovništa na okupiranim teritorijama Vogošće kojeg je sredinom juna 1993.godine provela Srpska opština Vogošća, upoređeni sa popisom stanovništva iz 1991.godine provedenim na tim prostorima, govore da su srpske snage sa svojih ognjišta protjerale 13.127 lica, uglavnom Bošnjaka, Hrvata i građana koji su se deklarisali kao ostali.
Vogošćanski logoraši optužiju ga za smrt više desetina zatočenika.No, zločini koje je počinio u Vogošći nisu jedini.Brojni su i oni na području Kosova gdje je „ordinirao“ sa svojom sabraćom.
-On je zasigurno odgovoran za ubistva i nestanak više lica koja su bila zatvorena u logorima kojima je upravljao, kaže Ahmed Hido, predsjednik vogošćanskog Udruženja logoraša. Kao upravnik zatvora ništa nije ppoduzeo da sprijkeči njihova maltretiranja, ubistva ili odvođenje u nepoznatom pravcu. Pravda jeste spora ali je, iak ne u željenom obliku, ipak stigla ovog zločinca.
-Dugo smo čekali trenutak da ovaj zločinac dođe u ruke pravosudnih organa, kaže Ema Čekić, predsjednik Udruženja „Porodice nestalih općine Vogošća“. Da je dobio i veću kaznu ona nebi izliječila rane onih koji su njegovom zaslugom ostali bez svojih najmilijih.Žao mi je što Sud I Tužilaštv Bosne i Hercgovine nisu smogli da ovog, jednog od kreatora zla na podrućju Vogšće, prisili da da odgovore o sudbini još 62 vogošćnina koji se vode na spiskovima nestalih, a za čiju sudbinu on, zasigurno, zna.
