Kajanova knjiga je zaista divna priča o jednom od najljepših bosanskih gradova

Sa epohom romana, koja i danas traje, u književnokritičkoj i estetskoj aksiologiji neke druge književne vrste potcijenjene su i potisnute na ljestvici vrijednosti. Jedna od takvih vrsta je putopis. Zašto je to tako – o tome bi se moglo nadugo i naširoko razgovarati, što ćemo ostaviti za neku drugu priliku.

Knjiga putopisa Ibrahima Kajana pod naslovom Grad velike svjetlosti u velikoj će mjeri vratiti značaj ovoj književnoj vrsti u ukupnoj bh. i bošnjačkoj književnosti. Što se tiče Bošnjaka, njihova putopisna književnost je također bogata; ona ima desetak velikih imena-putopisaca kakvi su bili Jusuf Hlivnjak, Zuko Džumhur, Skender Kulenović, Ćamil Sijarić, Alija Isaković, Kemal Zukić...Šire, u tzv. islamskoj književnosti, ovu književnu vrstu proslavili su arapski putopisac Ibn Betuta i turski Evlija Čelebija. Ibrahim Kajan je nasljednik i učenik te velike, i jedne i druge, tradicije.

Dosad smo Ibrahima Kajana poznavali prvenstveno kao pjesnika i dramskog pisca. On je „pjesnik s biografijom“ – zato što je iz svoga grada, tokom komunističke strahovlade, morao da se seli zbog pjesme „Janković Stojan ulazi u džamiju“. Ta pjesma ima snažne dodirne veze sa ovom knjigom – jer ćemo tek iz ove knjige saznati kako je to, kada i zašto spomenuti epski lik – čijim su nam „humanizmom“ i hajdukovanjem punili uši za vrijeme komunističkog režima – ušao u jednu mostarsku džamiju i šta je – nakon toga – bilo i sa braniocima ove džamije i ovoga grada i sa Janković Stojanom, ali i sa ovom džamijom. Kajanova knjiga je zaista divna priča o jednom od najljepših bosanskih gradova (pjesma bi rekla da je to “najljepši grad“). Ovo je knjiga o jednom važnom dijelu naše zemlje i o jednom gradu punom sunčevog i mjesečevog, ali i derviškog svjetla, o Mostaru i njegovim velikanima, o njegovom dobru, ali o zlu koje se nad njega nadvijalo ima već nekoliko stotina godina, a i danas se nadvija. A taj se grad brani gazilukom svojih junaka i svojom opjevanom ljepotom: svojim bogomoljama, tekijama, mostovima, pjesnicima, dervišima, učenjacima, ljepoticama, kadunama, cvijećem, kaldrmom, vodama, jezikom...

Ustvari, Kajan je ispisao i putopis i ljetopis svoga grada. Otprilike kao što je to učinio Bašeskija svome Sarajevu, samo malo drukčije, raskošnije, raspjevanije. Ovo je velika knjiga bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, nezaobilazna za naše ukupno pamćenje!

Sarajevo, džumadel-uhra 1435., april 2014.
Džemaludin Latić