Bosna i Hercegovina ima himnu samo za mumije, a ne za žive poletne ljude. Treba nam himna da je iz sveg grla zajedno zapjevamo, da nam vrati međusobno poštovanje i ljubav, da nas zbliži i sjedini, da se ne gledamo preko međa već da ih zajedno posječemo. Himna je nezamjenjivo nadahnuće.

Zijad BEĆIREVIĆ: Mi nismo mumije. Hoćemo našu himnu da osjetimo u punoj vrijednosti i pjevamo je s ponosom, u punom zanosu, svim svojim grlom i srcem. Želimo himnu ljubavi i slobode. Trebamo himnu koja će se oglasiti ne samo pojačanim otkucajima uzbuđenja, lupanjem naših srca već i gromoglasnim usklikom iz naših grla, koja će naša srca i naša grla sjediniti u jednom glasu u jednu jedinstvenu poruku koju će čuti i razumjeti cijeli svijet. Zašto se narodima i građanima BiH uskraćuje i to pravo koje imaju svi u svijetu u formatu kakav žele. Samo mi u BiH ćutimo ono što hoćemo otvoreno i glasno da kažemo svijetu i potvrdimo djelom.

Trebala nam je Himna da nas ponese
Na mundijalu smo mogli doći do pobjede. Bili smo samo korak daleko. Imali smo sve potencijale i motiv. Imali smo i polet, i mladost, i zanos, i optimizam, i podršku... samo nismo kao svi drugi imali himnu da nas ponese. Trebao nam je samo mali dodatni naboj. Trebala nam je pjesma himne da nam dadne dodatni naboj kao krila za naše sportiste i nas same.

Himna je nezamjenjivo nadahnuće, inspiracija i motiv... Nismo je imali. Međunarodna zajednica nam je uzela sve, pa čak i himnu. Ustvari, imali smo i imamo himnu ali samo za mumije a ne za žive ljude, ne za našu mladost, za polet mladosti. Naši dječiji horovi i horovi odraslih mogu je intonirati samo onomatopejom. Želimo je pjevati na akademijama, kulturnim i sportskim manifestacijama. Želimo je slušati u svojim domovima, na radnim mjestima i kad prisustvujemo jubilejima i velikim događajima.

I na ovom svjetskom prvenstvu u fudbalu, koje se upravo održava u Brazilu, pokazalo se koliko je himna važna, koliko motivira fudbalere i sviju nas na putu u nove uspjehe i pobjede.

Himna je nezamjenjivo nadahnuće
Himna je potpuna, inspirativna samo onda kada mogu da otvorim usta i u jednoglasju s drugima pustim glas da me zajedno s drugima nosi u nebo, po kojem se prepoznaje da je naš uspjeh veliki i naša sreća izvjesna i neizmjerna… Nekad davno kao pionir a potom omladinac ponosno sam stajao sa vršnjacima i sa posebnim transom kao da od moga glasa ovisi budućnost moje zemlje pjevao državnu himnu. Bio je to harmoničan ton poruke svima oko nas i svima u svijetu, koji nas čuju ili ne čuju, da smo jedinstveni i odlučni da podržimo, odbranimo i slijedimo vrijedne historijske tekovine naše domovine.

Mi nismo mumije. Hoćemo našu himnu da osjetimo u punoj vrijednosti i pjevamo je s ponosom, u punom zanosu, svim svojim grlom i srcem. Želimo himnu ljubavi i slobode. Trebamo himnu koja će se oglasiti ne samo pojačanim otkucajima uzbuđenja, lupanjem naših srca već i gromoglasnim usklikom iz naših grla, koja će naša srca i naša grla sjediniti u jednom glasu u jednu jedinstvenu poruku koju će čuti i razumjeti cijeli svijet. Zašto se narodima i građanima BiH uskraćuje i to pravo koje imaju svi u svijetu u formatu kakav žele. Samo mi u BiH ćutimo ono što hoćemo otvoreno i glasno da kažemo svijetu i potvrdimo djelom.

Himna BiH je ranjiva kao i država
Himna BiH je načeta i ranjiva kao BiH država. Ne samo da se u brojnim prilikama ne poštuje, ignoriše već skrnavi kao i svi drugi državotvorni simboli države BiH. Mada su Zakonom o himni BiH iz 2001. godine i kasnijim izmjenama i dopunama tog zakona za prekršioce predviđene sankcije, nije poznat ni jedan slučaj da je prekršitelj sankcionisan, a zastave BiH sve češće nestaju u plamenu mržnje.
Umjesto naše himne poturaju nam se i nameću himne drugih naroda, s težnjom da naše isprane mozgove dopinguju dodatnom dozom nacionalizma. Nemojmo im to dopustiti. Nemojmo tražiti našu izgubljenu sreću u tuđem domu, naše izgubljene snove na tuđem jastuku. Ostajmo ovdje, jer sunce tuđeg neba ko naše ne grije.
U nedostatku zajedničke himne javljaju se brojni autori i prave pjesme koje plijene i pjevaju se iz dubine duše širom BiH i širom svijeta. Pjevaju ih i mladi i stari i sa njima pronose svijetom ljubav i slavu Bosne.
Na ovom svjetskom nogometnom prvenstvu svi mi u BiH i dijaspori, ponosni na našu domovinu, ponosni na dostignuća naših sportista, s primjetnom dozom zavisti gledali smo i slušali himne sportista drugih zemalja, dok su nadahnuto, oduševljeno, u transu, zaljubljenički i zanesenjački, pjevali himnu svoje zemlje.
Dovode nas u situaciju da budemo ljuborni na druge koji srcem i dušom pjevaju svoju himnu, a mi kao mumije nastojimo u muzičkim tonovima prepoznati riječi koje su u nama ali nisu nepisane, i u njima naći ohrabrenje i podsticaj za one koji se srcem i dušom bore za sve nas. Zar zaista ne možemo ili ne želimo napraviti tih desetinu riječi u makar jednoj strofi koje će za sviju biti prihvatljive i nikom od nas neće biti oprečne???

Želimo našu himnu pjevati i slušati
U ratnoj i poratnoj historiji i Dejtonskoj agoniji već 20 generacija mladih žele da pjevaju i slušaju vlastitu himnu pobjede, ali nas i dalje ostavljaju bez teksta i dozirano dozvoljavaju da slavu pobjede i ljubav prema domovini dozirano osjetimo i naziremo, umjesto da uz svaku veliku pobjedu likujemo i slavimo je punim srcem i dušom. Nažalost, naša himna je dalje bez teksta. Potrebno nam je, izgleda, pola stoljeća da uskladimo i u jednom ili dva stiha sa tridesetak riječi predstavimo svoje historijsko JA. I samo zbog toga i kada slavimo naše najveće pobjede moramo biti makar za stepen niži i manji od naših susjeda pa i naših protivnika koje smo pobjedili. Iako se pri zadnjem izboru teksta za himnu BiH u tekstu B. Isovića ( koji je prihvatila za to imenovana komisija), nigdje ne pominju Bošnjaci niti drugi narodi, tekst nije prihvaćen od Parlamenta jer se utvrdilo da je njegov autor Bošnjak, i to još sin poznatog i slavnog Bošnjaka. Da je nekim čudom autor teksta bio stranac, Srbin ili Hrvat ili neko nepoznat, danas bi imali himnu s muzikom i tekstom koji bi svi u jedan glas pjevali, kao što to čine sportisti i građani svih drugih zemalja svijeta.



A da je tekst važniji od zvuka, to smo mogli davno osjetiti. Jer i sada kada se emituje naša himna mnogi od nas ponavljaju riječi neke rodoljubive pjesme i pokušavaju je uskladiti s muzičkim tonovima.
Kao stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca u BiH i širom svijeta, pred odigravanje utakmica sa Argentinom i Nigerijom, stajao sam mirno i slušao muzičke tonove himne BiH, s ponosom kao što sam nekad davno slušao intoniranje himne “Hej Sloveni” , koja nas je sviju, sve narode bivše Jugoslavine, dizala do neba. Tada se nismo inventarisali kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci, kao danas, što nam nije smetalo da cijenimo i u sebi prepoznajemo genetska nacionalna obilježja.

I himnu pravimo desetljećima
Državna himna je imidž države. To je reprezentativna pjesma koja se izvodi u državnim svečanim prilikama i prigodom značajnih sportskih i kulturnih manifestacija. Himna je slavospjev kojim se uveličava kult države, careva, vladara i monarha. U većini slučajeva izvodi se jedna, obično prva strofa himne. Stvaranjem nacija nastale su prve nacionalne ili rodoljubive himne, a stvaranjem klasa borbene himne, kao što je fracuska “Marseljeza”. Pored nacionalnih postije multinacionalne ili međunarodne himne, kao što je himna Evrope “Oda radosti”.
Tekst himne treba da bude prihvatljiv za sve državljane i da se svi građani mogu s tekstom identifikovati. Od 1992. do 1998, himna BiH je bila “Jedna si jedina” po klišeu stare narodne pjesme, a po tekstu Edina Dervišhalidovića, ali hrvatsko i srpsko stanovništvo je nisu prihvatili kao potsticajnu za nacionalno jedinstvo.
Na osnovu konkursa Ureda visokog predstavnika od februara 1999.godine, a u skladu sa Zakonom o državnoj himni iz jula 1999. godine, prihvaćena je kao Himna BiH muzička skladba Dušana Šestića nazvana “Intermezzo”. Bila je to tonska muziča himna bez riječi.Time je zamjenjena hima “Jedna jedina” navodno zbog toga što se u himni ne spominju Srbi i Hrvati, mada se ne spominju ni Bošnjaci. Ali i u tome je bilo važno razvaliti ono što nas drži zajedno, kao i u svemu drugom. Himna BiH s muzikom D. Šestića i tekstom B. Isovića čekala je svjetlo dana do 2007, ali ga nije dočekala, pa je natječaj za tekst himne obnovljen je 2008, ali ni tada nije okončan.
Iz vijeća ministara BiH bilo je najavljeno da će BiH dobiti tekst himne u kojoj će se pjevati o jedinstvu, ravnopravnosti, slobodi i pravdi…prije početka prvenstva u Brazilu, ali se to nije dogodilo.

Himna nas poziva da prevaziđemo podjele i ostanemo zajedno
Himna nam govori da smo bili i ostajemo zajedno. Ona nas poziva da prevaziđemo podjele i da nastavimo još složnije i sa više zajedničke ljubavi, optimizma i entuzijazma idemo u nove pobjede.. sportske i sve druge. Himna je naš pobjednički poklič. Ali da bi to bila ona mora da podstiče, motivira, ujedinjuje, da bude prepoznatljiva i prihvatljiva za sve uzraste, sve dobi, u svim vremenima, onima koja su prošla i onima koja dolaze. Himna BiH to nema. To je izgubila. To joj je oteto. Ali ima nas… sviju nas koji neizmjerno volimo ovu zemlju i osjećamo je svojom jedinom.
Uspjesi i neuspjesi koje postižu naši sportisti nam daju pravo da vjerujemo u sbe, u našu mladost. A dio te mladosti, tog poleta, su naša rukometna, odbojkaška , fudbalska reprezentacija…
Od fudbalske reprezentacije BiH se očekivalo mnogo. Očekivali smo mi i mnogi u svijetu oko nas. Nažalost, nismo se predstavili ni himnom, ni igrom, ni rezultatom. Bili smo ispod svog nivoa. Kao da smo zaboravili zašto smo došli u Brazil i izgubili motiv. Trebao nam je dodatni naboj, ali ga nismo našli. Naša reprezentacija nije se uspjela izdignuti iznad traumatične bh svakodnevnice i povući nas neprijed. Ostali smo gdje smo i bili. Još uvijek bez himne koju bi zajedno zapjevali i bez igre kojom bi razbili političko jednoumlje kojim smo okovani. I Hrvatska reperezentacija je izgubila, ali njihov patriotski naboj, njihovo rodoljubje nije oslabilo. Ostaje nam da se i dalje nadamo i čekamo Himnu BiH koju ćemo svi pjevati zajedno i zajedno slaviti nove pobjede.