Zijad BEĆIREVIĆ: I dok se u znak dočeka monstruoznog ubice Darija Kordića u Tomislavgradu priređuje donatorsko veče, na aerodromu Pleso biskup Košić sa gomilom istomišljenika priređuje doček na kom se manifestira i evocira hrvatskom “heroju i vitezu“, a u zagrebačkom Kaptolu biskup Pozaić služi misu, vlasti i službe sigurnosti, politički lideri BiH i Hrvatske šute ko zaliveni, kao da ih se to ništa ne tiče, ili i oni zaista misle da je čovjek odgovoran za jedan od najvećih zločina nakon Drugog svjetskog rata zaista njihov heroj i vitez.

U Bosni se nastavlja tragati za istinom, u Hrvatskoj i Srbiji se nastavlja sa obmanama i lažima. U moral vlasti više niko ne vjeruje, a moral društva ne može podnijeti kušnju. Ili je pao ispod razine morala. Zločinci u okrilju crkve orgijaju, a vlasti šute, podržavaju. Četništvo se širi Bosnom i Srbijom, a ustaštvo i dalje “jaše Hrvatskom“. Kad su osjetili da ljudi šute, vode se uzburkale, zemlja progovara… a šutnja predugo traje, čak i kad ispred katedrale zagrebačke jasne poruke šalje i odgovore daje.

Iz BiH se prema Srbiji i Hrvatskoj trebalo ranije određenije i energičnije djelovati. Morala se BiH suprostaviti ulasku i Hrvatske i spriječiti pristup Srbije Evropskoj uniji, jer države koje su bile agresori, koje su počinile stravične zločine nad civilima, koje i dalje podržavaju i provode tiraniju nad BiH i Bošnjacima, koje se otvoreno mješaju u unutarnje stvari BiH, ne bi trebale imati mjesta u drušvu demokratskih zemalja EU dok ne izmjene karakter vlasti i način ponašanja. Odnos vlasti Srbije i Hrvatske prema BiH nije bio niti je danas na odgovornoj službenoj razini, naročito u situacijama kao ova sada sa povratkom Kordića.
Zavjet istine… ne postoji, jer istina je sve dalje od istine. Umjesto zavjeta istine postoji zavjet neistine, laži, lažnog morala i nemorala. A ko laže, taj krade i otima, a ko krade i otima, spreman je da ubije… opet i u Ahmićima, ako mu se žrtve ne izvinu.
U Srbiji, Hrvatskoj, BiH, ali ne manje samo na drugi način, u UN, Hagu, Briselu, u okolnostima više naklonjenim lažima nego istini, traganje za istinom se nastavlja , ali ne u težnji da se istina otkrije, već da se pohrani i ostane skrivena, da se do nje ne dođe. Kako da Srbija i Hrvatska otkriju punu istinu, spremne da se sa njom suoče i snose posljedice ma koliko posljedične bile, kad su i danas glavni tvorci društvenog morala i nosioci društvene svijesti ratni zločinci, počinioci genocida nad Bošnjacima, koje aktuelni režimi promovišu u nacionalne heroje, daju im nagrade i podižu spomenike za njihova “herojska“ djela, a crkva ih posvećuje i predstavlja kao svece. U zemlji i svijetu gdje Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Plavšićka, Krajišnik, Šešelj, Mato Boban i Dario Kordić... mogu biti idoli nema društvenog morala na kome odrastaju zdrave generacije, a traganje za istinom trajat će još dugo, veoma dugo. I ako je suditi po odnosu crkve ili u njoj nekih priznatih dostojanstvenika prema zločinu i zločincima, od kojih su neki ipak identifikovani i kako tako sankcionisani, onda se da zaključiti da i Bog stoji uz njih i iz samo njemu znanih razloga spriječava istinu da razbije obake laži i obmana, osvijetli puteve i proširi vidike. Ako je zagrebački Kaptol rasadnik vjere i morala, kako ga može predstavljati i širiti sisački biskup Košić, za kojeg je ratni zločinac Kordić simbol tog morala. Mogu li sudstvo i crkva ignorisati potvrđene činjenice i zaklanjati ih oblacima, umjesto da ih stave u službu pravdi i istini? U takvom haosu beznađa, prisjetih se popularnog Elvisa Prislija, koji nam je u sličnom raspoloženju ostavio vrijednu poruku: „Istina je poput sunca, možeš ga zakloniti jedno vrijeme, ali (ono) neće nestati “... A u odsustvu pravde, pod nebom bezakonja, u BiH se na zemlji i pod zemljom, u sudnicama BiH i sudnicama MZ nastavlja traganje za suncem, za istinom. I vode pomažu. Umjesto istine još uvijek se lansiraju poluistine, ponavljaju okorjele stare i lansiraju nove teške laži.

U BiH se 20 godina traga za istinom
Za istinom o stradanju Bošnjaka i nad njima počinjenom genocidu na širem području BiH, a ne samo u Srebrenici kako se lažno predstavlja, traga se već 20 godina. A istina je u nama i oko nas, ali neće da je vide i prepoznaju. Najveći krivac što puna istina nije na vidjelu su Ujedinjene nacije, EU i njihovi sudski organi koji rade po njihovim direktivama. Ove u svijetu najviše instance pravde i morala su pale na ispitu, jer da bi prikrili svoju krivicu i odgovornost, nisu svijetu saopštili istinu da su na BiH radi teritorijalnih pretenzija agresiju počinili Srbija i Hrvatska, da je to bio osvajački a ne građanski rat, da agresori s razlogom nisu imenovani i osuđeni na plaćanje visokog obeštećenja koje bih dozvalo pameti. Embargo je spriječavao i otežavao odbranu a kada je odbrana prešla u protunapad zaustavljena je ultimatumom MZ, a agresor nagrađen nepravednom podjelom države i neustavnom inauguracijom genocidne dejtonske Rs. Nespremni da priznaju svoje neoprostive propuste i greške UN i EU dale su i danas daju formalno pravo agresorima i njihovoj petoj koloni da lažima i obmanama ostvare u miru ciljeve koje nisu uspjeli ostvariti agresijom. Rezultat takvih odnosa prema istini je da se sve užurbanije i beskrupuloznije počinioci najtežih masovnih zločina, uključujući zločine genocida, amnestiraju krivice i puštaju sa izdržavanja neizdržane kazne, daje im se mogućnost da se mogu i dalje iživljavati nad svojim žrtvama, kao što to čini ovih dana Dario Kordić. U Hrvatskoj i Srbiji se i danas najodgovorniji za ratne zločine počinjene u BiH tretiraju kao narodni heroji, finansijski stimulišu, daju im se odlikovanja i priznanja, podižu spomenici, a njihovim žrtvama se i danas onemogućava da posjete mjesta stradanja i dostojno sahrane svoje mrtve. Istina je izmanipulisana u procesu Miloševiću, a sa manipulacijama je nastavljeno u drugim procesima, uključjući suđenje hrvatskim generalima, te aktuelna suđenja Šešelju, Karadžiću i Mladiću, a sve to u težnji da se izjednače krivice, UN oslobode odgovornosti i potvrdi podmetnuta teza o građanskom ratu, u kojem su svi narodi BiH odgovorni.



Dok Kordić provocira svoje žrtve vlasti BiH i Hrvatske šute ko zalivene
I dok se u znak dočeka monstruoznog ubice Darija Kordića u Tomislavgradu priređuje donatorsko veče, na aerodromu Pleso biskup Košić sa gomilom istomišljenika priređuje doček na kom se manifestira i evocira hrvatskom “heroju i vitezu“, a u zagrebačkom Kaptolu biskup Pozaić služi misu, vlasti i službe sigurnosti, politički lideri BiH i Hrvatske šute ko zaliveni, kao da ih se to ništa ne tiče, ili i oni zaista misle da je čovjek odgovoran za jedan od najvećih zločina nakon Drugog svjetskog rata zaista njihov heroj i vitez.

UBICA!!!

Zločinac Kordić, koji na duši nosi najmanje onih 116 žrtava iz sela Ahmići, ne samo da ne pokušava nakon odsluženja nezasluženo skraćenog zatvorskog roka pokrenuti život s izvinjenjem, on uz pomoć i asistenciju Kaptola nastavlja provocirati žrtve, do te mjere bezobrazno i intrigantno, tražeći njihovo izvinjenje za ono što im je učinio. Ovakvo ponašanje zločinca je nova lekcija Hagu, šamar pravdi i pravednicima, koji čak i krvnicima daju šansu, a oni umjesto izvinjenja i oprosta traže novu krv.

Moj put do istine
Od prvih godina moga odgoja koje pamtim, stavljeno mi je u sjećanje i usađeno u karatkter da nikad ne smijem lagati, da uvijek moram govoriti istinu. Kada bi me uhvatili u laži, otac i majka su mi govorili, ko laže- taj i krade, a ko krade taj je spreman na svako zlo. Iako na to nisam puno polagao, ti roditeljski ukori i zahtjevi imali su na mene dubok uticaj. Nisam to znao sve do svoje petnaeste godine, u kojoj sam pohađao prvi razred Srednje ekonomske škole u Prijedoru. Na samom kraju školske godine imali smo važan pismeni test iz Privredne matematike. Kao minimalan uslov prolaznosti nastavnik Danko, koga smo zbog inistiranju na poznavanju engleskih mjera zvali Danko Bušel, postavio je ocjenu dva. Ko dobije manje od dva pada na godinu. Na narednom času, kad sam otvorio svoj test, vidio sam da je moj pismeni rad ocjenjen ocjenom dva minus. Pretrnuo sam od straha. Mislio sam da je to moj kraj. Na upitan pogled profesora Danka, spremnog da upiše ocjenu koju mu kažem, sav crven u licu rekao sam zbunjeno “dva“, a kako sam primjetio da je profesor na meni zadržao svoj i dalje upitan pogled, ponovio sam “dva, dva plus“. Moja očigledna laž je toliko razbjesnila profesora Danka, da je rekao da će me oboriti na godinu, dati mi jedinicu do kraja i još mnogo toga što me porazilo do kraja.
I danas , kad god se sjetim tog događaja, vidim bjesan pogled na purpurnom licu mog profesora, ali bio je to samo oštar upozoravajući ukor koji je meni i svima u razredu uputio, kako sam se narednog časa uvjerio, veliki, razumni i humani profesor Danko. Na narednom času izveo me na tablu i tada moje skromno znanje, nagradio prolaznom ocjenom. Takvo sučeljavanje sa teškom, bolnom i eksidentnom istinom, to široko srce humaniste, promjenilo je moj životni put, preusmjerilo moj život, onaj inertni dio mene oživjelo i dalo mu potrebnu dodatnu snagu da ide dalje. Na šokantno porazan, ali jedini ispravan način, dato mi je na znanje da se lažima ne može ni prikriti ni pokriti istina, da se lažima ne ide dalje, ma kako teško prihvatljiva istina bila.
Od tada do danas neprestano tragam za istinom, a susrećem se sa obmanama i lažima, ali ne odustajem. Neprestano sam ponavljao svojoj djeci a sada govorim unucima ono što su meni u glavu usadili moj otac i majka „ko laže, taj krade, a ko krade spreman je na sve!“

Prava i puna istina mora se reći ovim i budućim generacijama

Zbog toga i ovom prilikom pitam sebe i vas, šta se to veliko i značajno mora dogoditi da naše savremeno društvo, prije svega ono u Srbiji i Hrvatskoj, probudi svoju savjest i promjeni svijest, odrekne se kolektivne laži kojom desetljećima, cijelo jedno stoljeće, obmanjuje narod i vrati se na put istine, kojom će se dominirajuća nepravda zamjeniti pravednijim društvenim poretkom. Prava i puna istina se mora reći ovim i budućim generacijama, ako se ne želi dublje zatrovati već dobro bolesno društvo, u kome caruju obmane i laži podržavane korumpiranom državnom silom i terorom.

Za istinu se mora boriti
Zločin se mora braniti. Brani se lažima, silom i terorom. Za istinu se mora boriti. Narod je toliko zaveden i opsjednut obmanama i lažima, toliko oguglao, da neće ni da čuje istinu, jer mu i istina izgleda kao nova laž. Nema javne društvene kolektivne istine dok se kolektivna društvena svijest ne promjeni. A promjeniti je možemo samo svojom individualnom istinom. Vrijednost čovjeka nije određena time koliko je on iskren već ga određuje iskrenost i spremnost da se za istinu bori. Iznošenjem istine o onom što se dogodilo nama i svijetu oko nas širi se istina, proširuje i jača mreža istine. Naše individualne istine u toj mreži su komponenta koja spaja istine, ojačava je, širi, daje još snagu i argumente s kojima će se razobličiti i srušiti laž, a kada laž bude marginizirana i kada ostane usamljena, zločin će ostati sam i neće se moći odbraniti od osude i kazne.
Hrvatska nije dovoljno naučila iz Jasenovca, pa i danas uporno nastavlja poricanjem zločina.U njoj još uvijek teško prolazi i individualni otpor ludilu, a masovni otpor se tek povremeno stidljivo javlja i nazire. Ipak, protesti antifašista održani 10. juna pred zagrebačkom Katedralom pokazuju da jezgro otpora jača i širi se.
Istina o genocidu počinjena od Srbije i dijelom Hrvatske i dalje se negira, osporava, prekriva i prekraja novim lažima, novom kolektivnom javnom lažnom obmanom, na kojoj se mladi uče i u njima oblikuje lažna svijest, bez osjećaja i grižnje savjesti. Okupljeni tom kolektivnom lažnom obmanom jučer je na zagrebačkom aerodromu “Pleso“ zločinca Darija Kordića dočekalo blizu 500 Hrvata. Pjevali su i evocirali u znak dobrodošlice krvniku koji na duši nosi 126 bošnjačkih civila, ubijenih i masakriranih po njegovoj direktivi 16. Aprila 1993.g. u selu Ahmići, a među njima 30 žena i 11 djece. Istina na tom „Balu vampira“ nije bilo vrhova demokratske vlasti Hrvatske, kao mnogo puta ranije, ali nije bilo ni snaga koje bi bile dužne spriječiti takvo fašističko orgijanje. Vlast Hrvatske, koja se ponosi demokratskim načelima članice EU, znala je šta će se dogoditi na “Plesu“, jer je par dana ranije u Grabovicama kod Tomislavgrada u prisustvu 450 uzvanika održano donatorsko veče, na kome su povampireni nacionalisti prikupljali donacije ko zna iz kojih sve izvora kao nagradu „heroju“ Hrvatske za polivenu Bošnjačku krv u Ahmićima. A doček Kordića u Zagrebu, nije bio ništa drugačiji, ništa manje upozoravajući od dočeka hrvatskih generala ili srpskih krvnika Plavšićke, Krajišnika... i brojnih drugih, koji se puštaju iz zatvora a njihove žrtve još nisu našle smiraj. Na pozdravni govor Darija Kordića, praćen aplauzom i ovacijama, reagovao je, rizikujući vlastiti život, samo građanin Zoran Ivančić, riječima „Nije istina! Soptono!Ubojico!“, na što je svjetina na njega nasrnula s povicima „Ubijte ga!“ Zagrebačka policija kao da nije računala na veći skup sve moćnije desnice, pa je orgijanje Kordićevih istomišljenika obezbjeđivala sa svega nekoliko policajaca, kojima je kada je situacija počela izmicati kontroli bilo lakše uhapsiti Zorana Ivančića, onog ko je branio istinu, nego one koji su je ponovno negirale i bili spremni na najgore.
Hrvatska bi se morala ograditi od poruka sa “Bala vampira“ na zagrebačkom aerodromu „Pleso“ i pozvati na odgovornost organizatore. Naravno, to se neće dogoditi. Nažalost, više od toga boli činjenica da visoko rangirani zvaničnici Katoličke crkve, među kojima i nadbiskup Bosanski kardinal Vinko Puljić opravdavaju zločine Kordića i daju mu legitimitet za ono što je uradio. Sve to pokazuje da Hrvatska i nakon Jasenovca zaboravlja lekciju i uporno nastavlja poricati počinjene zločine.
I na sve to što se i danas događa u Hrvatskoj, svakodnevno u Rs, a nerjetko u Srbiji, EU i svjetsko javno mnijenje gledaju bez rezerve čak blagonaklono, ne želići u tome prepoznati isti onaj nagon koji je devedesetih izrodio najveće zločine genocida nakon Drugog svjetskog rata.

Hag više nije nada – Hag je razočarenje!
Hag nije istina. Hag je obmana. Hag je ogromna zabluda čovječanstva. Hag je laž. Hag ne traži istinu. Ne ide za tim da odvoji istinu od laži, da laž osudi i kazni, a istinu izdigne. Haške sudije ne rade po pravnom kodeksu, već po direktivama ali i osobnom nahođenju. Njhov zadatak je naredbodavcima obezbjediti provođenje jeftinije opcije, bez značaja kako će se to odraziti na žrtve zločina. Zadatak Haga je da uvjerljivo slaže a ne da kaže istinu.

Ako pažljivo pratimo Haške procese za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, počev od suđenja Miloševiću, dolazimo do spoznaje da je savremeno društvo ogrezlo u obmanama i lažima. Za savremenu civilizaciju, koja globalno klasira i dijeli interesna područja, istina je postala previše skupa, pa se isplati i lagati.
Kako se do sada ispostavilo, prvi zadatak Haga je da dokaže da se u BiH dogodio građanski rat, što je notorna laž. Čitav svijet je vidio šta se događa i šta se dogodilo u zemljama bivše Jugoslavije devedesetig godina prošlog vijeka i kako se to refletovalo na pojedine države bivše Jugoslavije, pri njihovom osamostalenju. Cijeli svijet je vidio šta se dogodilo u BiH od 1991 do 1995. i kako se to reflektuje na stanje u BiH danas.
Drugi zadatak Haga bio je izbjeći imenovanje agresora.
Treći zadatak bio je izjednačiti krivice zaraćenih strana, kako bi laž o građanskom ratu bila potkrepljena dokazima.
Četvrti zadatak bio je minimalizirati izrečene kazne i one koje će biti tek izrečene počiniocima zločina, kako bi se finansijerima i sponzorima rata pojeftinilo skupo izdržavanje zatvorenika.
Peti zadatak je održati nametnutu podjelu BiH i omogućiti dominaciju nad uspostavljenom podjelom, kako bi se moglo ostavriti političko načelo „zavadi pa vladaj“, jer ono omogućuje neki prihvatljiv balans između SAD, EU i Rusije, koji daje prostora za njihove različite strategije. Naravno, ne treba ispustiti iz vida ni druge aspekte rata, kao što su prodaja zastarjelog naoružanja, instaliranje vojnih baza i kontrolnih punktova, uspostavljanje i širenje špijunske mreže...
Nezavršeni procesi koji se vode u Hagu mogli bi zaustaviti negativne trendove i promjeniti ovu sliku u pozitivnom smjeru, ali nakon svega što se do danas dogodilo u to je teško vjerovati.

Dvostruki društveni moral
A koliko je ovaj svijet lažan, malo je reći dvoličan već troličan, govori nam najnoviji stav Kruga intelektualaca 99 (u stilu Suljo ne talasaj), koji su nakon dugog vijećanja o tome da li je ubistvo austrijskog prestolonasljednika Ferdinanda i njegove supruge u Sarajevu prije stotinu godina patriotski ili teroristički čin , došli na “genijalnu“ zamisao da se u Sarajevu spomenik podigne i žrtvi i ubici, Ferdinandu i Principu. Očigledno da su umnjaci Kruga 99 za takvu ideju našli uporište u aktuelnom stanju BiH, u kojoj počinioci genocida nad Bošnjacima na stratištima širom BiH podižu spomenike svojim herojima tipa Miloševića i Karadžića( čak i krvoloku Mladiću),dok porodice žrtava još otkrivaju i otkopavaju masovne grobnice i kosti svojih najmilijih pohranjuju u memorijalna područja, prepoznatljiva kao hiljade bijelih nišana. I takav dvostruki moral ne smeta savremenom društvu, već služi kao preporuka za ulazak u UE. Za BIH nema mjesta u toj EU sve dok ne eliminiše snage koje pokušavaju raskrinkati društveni nemoral.
Da li je dvojni moral toliko osnažen individualno da je postao prepoznatljiva komponenta društvenog morala? Ako je suditi po porukama sisačke mise i mise iz zagrebačke katedrale, moglo bi se odgovoriti sa Da, a ako je suditi po protestima ispred zagrebačke katedrale, odgovor je nesumljivo NE, što ohrabruje i vraća vjeru u ozdravljenje morala.

Istina je u nama i oko nas
Za iznesene i izgovorene laži danas odgovaraju samo rijetki pojedinci, obično za klevetu i rušenje nečijeg ugleda. Ali za laži ne odgovaraju državne institucije, države, čak šta više u sastavu vojnih snaga imaju kapacitete za proizvodnju tih laži. Tako javna laž dobija pravo građanstva i postaje norma ponašanja država i sistema. Kako u takvom svijetu laži može jedinka ostati poštena i zaštićena od laži, kako može izbjeći da ne sluša laži i ne laže, da govori istinu i živi od istine.
Istina je u nama i oko nas, samo je zaklonjena lažima i obmanama. Treba je otkriti i prepoznati. A istina o Bosni je samo jedna. Potrebno je smoći snage, priznati je i predočiti onima koji to još nisu spremni. A odgovornost za to je na Međunarodnoj zajednici, na Ujedinjenim nacijama. Konferencija o Bosni i Hercegovini bi mogla rasvjetliti sve, razbiti oblake obmana i laži, otkriti punu argumentovanu istinu. A ta istina obavezuje agresore Srbiju i Hrvatsku da priznaju agresiju, prihvate pravedno obeštećenje, odreknu se aspiracija na teritorij BiH i prestanu s mješanjem u unutarnje stvari BiH, a daje pravo Bosni i Hercegovini da odbaci Dejtonski ugovor i vrati svoj legalni Ustav, ukine entitete i politički ekonomski objedini teritorij pod imenom Republika BiH i omogući narodima i građanima BiH miran i dostojanstven zajednički život uz jedanaka prava i obaveze. Istina obavezuje međunarodne pravne institucije, prije svega Haški sud, da pravedno okončaju procese protiv počinilaca zločina genocida i pravedno osude odgovorne. Samo takvim pristupom Bosni i Hercegovini će se vratiti dostojanstvo, BiH će postati faktor mira i sigurnosti na Balkanu i u Evropi, a međunarodne organizacije, prije svega EU i UN će obnoviti poljuljano povjerenje.