Ibrahim KAJAN: Možda je ovaj svijet Novalićeve vizije namjerno izbacio čovjeka iz središta Božjeg stvaranja? U Mudroj knjizi – čovjek postoji, Gospodar mu se obraća na različite načine, zaziva ga kao dijela vrste (O ljudi, ili: o muslimani... ), ili pojedinačno i izravno (O čovječe! ) Novalićev novi i otkriveni svijet je blizak dubokom misaonom paradoksu koje je iskustvene prirode: Čovjek je prisutan po svom fizičkom odsustvu, a Gospodar svjetova - po obilju znakova koje, poput Velike Knjige, valja u(o)čiti i pretvarati u volju svog vlastitog duha i svoje vlastite pameti. Novalićev novi, uzbudljivi likovni svijet je svojevrsno sjećanje na zbilju koja je bila na početku svijeta i koja se, kaže vizija, mora ponoviti.

1. Od svijeta diktata, do svijeta izbora
Niti je slikar Ibrahim Novalić onaj kojeg sam upoznao 2000. godine, a niti su slike koje posljednjih pet godina potpisuje, slike slične onima koje sam vidio potpisane njegovim imenom u prvim godinama poznanstva. Njegove slike, njihova unutarnja struktura, od tematske do vizualne, poprimale su dinamične promjene - od stvarnosne opipljivosti i prepoznatljivosti, do očuđenih predjela zbilje ispražnjene od svega živog – osim floralnog, osim prirodnog kretanja vjetrova, sunčeve i mjesečeve energije koji oživljuju ili umrtvljuju zakrivljenu površ zemlje izgubljene na horizontu ili zagrađenu vijencima modrih, zelenih i ljubičastih planinskih vijenaca.
To novo nadahnuće izvanosjetilnim, autor je prepoznao u osebujnoj stvarnosti koju vide djeca i pjesnici, bliskoj onoj u snoviđenjima koja se ne može “precrtati” ali se može, kako njegov “slučaj” pokazuje, visokom imaginacijom primaknuti svojim osjetilima i na slikarsko platno, uljem i akrilikom, podastrijeti.
U tom “prekretničkom” smislu, između njegovih ranijih, mladenačkih djela s kraja i početka stoljeća, koja su likovno intervenirala po baštinskim motivima graditeljstva, uporabnih predmeta i ozloglašenih šipaka, Novalić je – reklo bi se iznenada! – svoje lice okrenuo Početku, svijetu koji se zatekao nakon što je Jedini izgovorio Budi! – pa je Svijet nastao. Tada su počele nastajati slika za slikom koje je, kasnije, prepoznao u zatvorenoj sintagmi “svog Puta”, pa je i cijeli taj krug brojnih slika nazvao Put moj…

2. Motivska i stilska razdjelnica: Put moj
Kad promatrate slike Ibrahima Novalića, nametnut će vam se ključno pitanje najintimnijeg odnosa prema njegovim vizijama, prema njegovoj moći uzdizanja zbilje u prostor lebdećih činjenica ovoga svijeta. Takva mogućnost očuđene zbilje ili njezinog podizanja u prostor magijske stvarnosti, prepoznaje se kao nešto što smo izgubili pa zaboravili, a što proizvodi i konstituira građu našega temeljnog odnosa prema Novalićevim motivima i kompozicijskim strukturama, linijama i sjajnim koloritnim blokovima u doticanju ili prelijevanju...



Novalićev ciklusa Put moj, ponovit ću, predstavlja razdjelnicu od onoga što je donedavno slikao: ako je donedavno slikao pogledom izvana, pogledom na stvari - sad slika pogledom iz stvari na zbilju kakva sebe zamišlja: To je svijet bez grijeha. To je čisti svijet, pa se zato čini – nama, ljudima – kao magijski realizam koji je lijep, a zapravo ne postoji – osim u arhajskom dijelu naše poetske svijesti.
Ovaj svijet postoji, barem na dvije razine: postoji kao čovjekov san o budućnosti. I postoji kao budućnost bez ljudskog sna.
Ibrahimove slike sugeriraju da su oba sva – gotova stvar, da se javljaju istodobno, nakon dovršene drame, apokalipse, u svijetu ispražnjenom od ljudi, u ponovljenoj obnovi zaobljenih brda prekrivenih nježnom travnatom pokožicom, s ostacima prekinutih, presječenih putova, s cestama koje nemaju perspektive beskraja, nego se redovito presječene nekim zaklonom (ljubičastim brdom), ili su potonule (u nevidljivoj, možda samo slućenoj onostranoj nizbrdici).
Veliki, srednji i mali formati ispunjeni su strašnom dramom koju je prekrila tišina. Zeleni listovi i trava. Beskrajni prostori brdovitih konfiguracija u zelenim prelijevanjima i isijavanjima od svjetlo-zelene do maslinastotamne, zgusnute boje noćne trave...
I motiv usamljenog drveta, pod snopom svjetlećeg zračnog mlaza koje ga veže sa samim nebom, nije manje dramatično. O čemu ono svjedoči? – Svjedoči da je drama čovjeka dovršena? Nakon što je svijet obnovljen bez intervencija onih koji su ga „popravljali“, pružala su se cvjetna polja nevidljivih meleka, zeleni tepisi nježne netaknute trave, a staze i putovi koji odlaze u nikom poznata mjesta – nejasno je zašto uopće postoje! Svi su brežuljci zaobljeni – samo su udaljeni planinski vijenci nerijetko oštri, ljubičasti i gotovo nedostupni.
Svjetlosne aure iznad krošnji drveća koje urnebesno kovitlaju vjetrovi džinskog svijeta (u kojem se Ruhom nadahnuti opiru djeci Iblisovoj), nagovještavaju dramu punu svjetlosti – poput pročišćenja – u površinama „između zemlje i neba“ s neviđenim svjetlosnim transformacijama!
Smeđa ili travnata površina zemlje su od takvih mineralnih struktura, kakve ljudsko oko rijetko viđa, boje koje nam se svojom jačinom i bljeskom nagovaraju da pomislimo da jednostavno nisu ni za kakve usporedbe, da su svoje, izabrane, „uzete“ sa „lokaliteta“ i donešene nama, na ovu istu, kasniju planetu. Plavet neba s bijelim pramenima svjetlosti, „pomalo surrealistički“, kako bi rekao jedan moj prijatelj (i dodao da je takvu atmosferu tišine mogao „naslikati“ još jedino grko-talijanski slikar Giorgio de Chirico).



3. Gdje je skriveni Čovjek?
Gdje je skriven Čovjeka, ako je ova likovna perspektiva – sufijski pogled iz stvari na svijet u nastajanju? Pitanje je vidi ga ili (ga) ne treba, pa ga zato i ne vidi?
Možda je ovaj svijet Novalićeve vizije namjerno izbacio čovjeka iz središta Božjeg stvaranja?
U Mudroj knjizi – čovjek postoji, Gospodar mu se obraća na različite načine, zaziva ga kao dijela vrste (O ljudi, ili: o muslimani... ), ili pojedinačno i izravno (O čovječe! )
Novalićev novi i otkriveni svijet je blizak dubokom misaonom paradoksu koje je iskustvene prirode: Čovjek je prisutan po svom fizičkom odsustvu, a Gospodar svjetova - po obilju znakova koje, poput Velike Knjige, valja u(o)čiti i pretvarati u volju svog vlastitog duha i svoje vlastite pameti.
Novalićev novi, uzbudljivi likovni svijet je svojevrsno sjećanje na zbilju koja je bila na početku svijeta i koja se, kaže vizija, mora ponoviti. Jer: sve je zaobljeno, sve je čisto, brda su valovita, bez strmoglavih ponora i orlovskih visova, a polja beskrajna… - ali tu je još 'vidljiva' pritajena drama, u toj velikoj tišini, drama odsutnog svjedoka.
Jedno je savršeno jasno: samosvojni, autentični likovni svijet Ibrahima Novalića umjetnina je velike duhovne nade i duhovne obnove koja snažno računa u bolji svijet od svijeta koji smo naslijedili i s kojim, ponekad, od jada, ne znamo što bismo uradili!