Uzair HAMZA: No i nakon šest godina od proglašenja nezavisnosti, „ostalih“ je sve manje na Kosovu, a njihova prava su iz dana u dan sve tanja. Umjesto da im zauvijek ostanu rezervisana mjesta kao jednom stečena prava, traži se njihovo ukidanje. Takozvani „legalisti“ poštuju Ahtisarijev dokument. Poštuju samo ono što im odgovara. Navodno, opozicija se tome protivi. Koja opzicija, ima li je uopšte na Kosovu? Niko iz te opzicije ne kaže da se u tom istom dokumentu „ostalima“ garantuju samostalne opštine. Svi šute. Šute i stranci. Tako im je laške. Niko ne podsjeća Vladu na obavezu da započne pregovore sa „ostalima“ za formiranje samostalnih opština. Formirane su opštine sa srpskom većinom a „ostali“ neka čekaju i neka rade šta god hoće. Oni su lojalni, te mogu još dugo čekati.

Kako se bliži vrijeme održavanja parlamentarnih izbora na Kosovu, pitanje rezervisanih mjesta je sve aktuelnije. Kakva će biti sudbina rezervisanih mjesta? Da li će ona biti ukinuta ili produžena za još jedan mandat? Ili, zašto nisu ušla trajno u Ustav Republike Kosovo kao jednom stečena prava? Vidjećemo za neki dan. Naravno, Ustav Kosova je veoma decidan, i samo je pitanje da li su dva protekla mandata bila potpuna. Za promjenu ustava potrebna je dvotrećinska većina. Da li se ona u ovakvoj konstelaciji snaga u Parlamentu Kosova može obezbijediti bez manjina? Naravno, da može. Jer, kada je u pitanju „nacionalni interes“, na Kosovu nema pozicije i opozicije. Lideri albanskih partija, naročito onih slabijih, i nakon petnaest godina poslije rata svoju politiku grade na nacionalizmu i folklornom patriotizmu, prikazujući rezervisana mjesta kao nekakvu pošast, odnosno kao nešto što će ugroziti albanski interes. Oni koji se tome najviše protive do jučer su od „ostalih“ tražili podršku, a danas im pokušavaju ograničiti pojedina prava principom majorizacije. Garantovana i rezervisana mjesta u Parlamentu Kosova nisu ničiji hir, već su nastala na osnovu realnih statistika koje govore o značajnom i realnom broju „ostalih“ zajednica na Kosovu, kojima je ono država kao i većini. Rezultat su i činjenice da na Kosovu mnoge partije svoju politiku ne grade na političkim već na nacionalnim razlikama. I većina zakona o ravnopravnosti zajednica je iznuđena i, često puta, prihvaćena pod pritiskom pojedinih ambasada u Prištini.

Također, u prilog zadržavanja rezervisanih mjesta ide i činjenica da se i petnaest godina od završetka rata veliki broj pripadnika manjina nalazi u raseljenju. Uslovi za njihov povratak, bez obzira na razloge zbog kojih su napustili Kosovo, se još nisu stekli. Ovo potvrđuju i izvještaji međunarodnih organizacija, tako da je Kosovo danas jedina država na Balkanu čiji građani, zahvaljujući lošoj politici, žive kao u getu. Postavljeni uslovi za viznu liberalizaciju nisu ispunjeni. Obična je floskula naconalističkih partija da će rezervisanim mjestima Kosovo izgubiti svoj demokratski kapacitet. Rezervisanim mjestima Kosovo će biti samo jače, a nikako slabije, kako neki političari žele prikazati. Ovo se potvrđuje i u preambuli Dekleracije o zaštiti nacionalnih manjina, u kojoj, pored ostalog, stoji: „Unapređenje i zaštita prava lica, koja pripadaju nacionalnim, etničkim, vjerskim ili jezičkim manjinama doprinosi političkoj i socijalnoj stabinosti država gdje oni žive“. Pluralističko i istinski demokratsko društvo treba da poštuje etnički, kulturni, jezički i vjerski identitet svakog pripadnika nacionalne manjine, te da stvara odgovarajuće uslove da manje brojne zajednice budu ravnopravno zastupljene u svim institucijama države bez majorizacije i preglasavanja.

Dolaskom međunarodne civilne misije na Kosovo mnogi su termini postali dio našeg svakodnevnog vokabulara. Najprije je aktuelan postao termin manjina ili minority, odnosno minoriteti. Ko je, zapravo, manjinja na Kosovu i kakva su njihova prava u državi kojoj je međunarodna zajednica udarila temelje pluralizma i parlamentarizma? Ako se pažljivo pročita član 3 Ustava R. Kosova, pravi se jasna diferencijacija i podjela na one koji su brojčano veći od onih koji su u manjini. Postavlja se pitanje da li se to međunarodna zajednica samo deklerativno zalaže za ljudska prava, ili su predstavnici većinske zajednice toliko jaki a prestavnici međunarodne zajednice toliko nemoćni. I u ime kakve demokratije su pristali da „ostale“ učine inferiornim u odnosu na većinske Albance.

Nijedna država u okruženju nema ustav u kojem je tako naglašena superiornost većine kao što je to u kosovskom. U članu 3, stavu 1 Ustava R. Kosova, u poglavlju Jednakost pred zakonom, stoji: “Republika Kosovo je multietničko društvo, koje se sastoji od Albanaca i ostalih zajednica, kojom se upravlja na demokratski način, poštujući vladavinu zakona, preko zakonodavnih, izvršnih i pravosudnih institucija.

Nakon ustava usvojeni su brojni zakoni kojima se ograničava i urušava ravnopravnost. Da pomenemo samo neke: Zakon o javnim preduzećima, Zakon o Savjetu za sigurnost, Zakon o lokalnoj samoupravi, Zakon o viskom obrazovanju i drugi, koji su nastali na osnovu paketa Ahtisarija i koji su bili uslov priznavaja nezavisnosti. „Ostali“ su prilikom usvajanja ovih zakona prešutjeli, kako ne bi bili označeni kao faktor destabilizacije i spriječavanja nezavisnosti. Postavlja se pitanje zašto je međunarodna zajednica insistirala da samo u dva uzastopna mandata nakon proglašenja nezavisnosti manjinje imaju rezervisana mjesta. Vjerovatno su mislili da će se situacija u tom periodu promijeniti nabolje, te da će konačno razum zamijeniti političko nasilje.

Termin minoriteti ili „ostali“ postao je sinonim za one manje vrijedne, sada gotovo i nepotrebne. Nakon svega, logično je postaviti pitanje ko su „ostali“ na Kosovu i kakva su njihova prava u najmlađoj državi u Evropi. Iskreno rečeno, za svaki vid zapostavljanja najveća odgovornost leži na međunarodnoj zajednici, koja je vodila čitav ovaj projekat, dok teret moralne odgovornost pada i na većinsku zajednicu. Nameće se pitanje ko su „ostali“ i zbog čega “ostali”? Jesu li „ostali“ zbog toga što su ostali na Kosovu kada su ga drugi napuštali.

A oni, koje danas nazivaju „ostalim“, prvi su digli glas protiv zuluma i nepravdi koje su činjene nad Albancima. Žalosno je da oni koji su se zajedno sa „ostalima“ borili za svoja prava, danas ograničavaju i sputavaju druge da se izbore za ta prava. Moralno bi bilo da ovi iz većinske zajednice, bez pritisaka i ucjena Zapada, pomognu „ostalima“, a ne da uvijek čekaju na poziv iz ambasada. Poslije svega, postavlja se pitanje da li bi bez pritisaka uopšte bilo „ostalih“. Odnosno da li bi „ostali“ ostali na Kosovu. Više zabrinjava to što je pomenuti ustav pisalo 46 „stručnjaka“ iz Evrope, gdje demokratija ima „dužu“ tradiciju od ove naše balkanske, i koji su dozvolili da se preko noći promijeni verzija koja je išla na javnu raspravu i promovisana po opštinama a u kojoj je ponuđena jednakost svim građanima Kosova. U prvoj verziji je stajalo da je „Kosovo država svih građana Kosova“, dok je nakon promjena koje su se desile preko noći Ustav uređen na štetu „ostalih“. Tada je rečenica „Republika Kosovo je država svih njenjih građana“, zamijenjena rečenicom „Republika Kosovo je multietničko društvo, koje se sastoji od Albanaca i ostalih zajednica“.

Naravno da su blagoslov za ovakvu preformulaciju dobili od predstavnika „demokratske međunarodne zajednice“, koji na Kosovu vide samo dva naroda – Albance i Srbe, a „ostali“ im služe samo za medijsku propagandu. Red je da se ova nepravda ispravi, da se Ustav promijeni, ali ne samo po pitanju rezervisanih mjesta, već da se svi građni Kosova stave u jednak i ravnopravan položaj.
Veliki broj zakona iz čarobnog Ahtisarijevog paketa donijet je na štetu „ostalih“, a zaštitni mehanizmi u Skupštini Kosova, prije svega Komisija za prava i interese zajednica, su zažmurili sve zbog dobrobiti mlade države, odnosno kako ne bi ometali proglašenje nezavisnosti.

No i nakon šest godina od proglašenja nezavisnosti, „ostalih“ je sve manje na Kosovu, a njihova prava su iz dana u dan sve tanja. Umjesto da im zauvijek ostanu rezervisana mjesta kao jednom stečena prava, traži se njihovo ukidanje. Takozvani „legalisti“ poštuju Ahtisarijev dokument. Poštuju samo ono što im odgovara. Navodno, opozicija se tome protivi. Koja opzicija, ima li je uopšte na Kosovu? Niko iz te opzicije ne kaže da se u tom istom dokumentu „ostalima“ garantuju samostalne opštine. Svi šute. Šute i stranci. Tako im je laške. Niko ne podsjeća Vladu na obavezu da započne pregovore sa „ostalima“ za formiranje samostalnih opština. Formirane su opštine sa srpskom većinom a „ostali“ neka čekaju i neka rade šta god hoće. Oni su lojalni, te mogu još dugo čekati.

Opozicija se tobože plaši da im „ostali“ rezervisanim mjestima ne ugroze demokratske procese.
Niko se od njih ne zapita zašto „ostali“ ne mogu izabrati zamjenika gradonačelnika u opštinama u kojima im, na osnovu broja, zakon to dopušta. Niko se ne zapita zašto „ostali“ u mulitetničkim opštinama nikada ne mogu imati gradonačelnika. Zašto zakonom nisu predviđeni zaštitni mehanizmi pa da i „ostali“, iako su u manjini, nekad mogu dobiti gradonačelnika. Ili, zašto ne stvore neki sistem zaštite „ostalih“ od preglasavanja, odnosno majorizacije, npr. sistemom dvodomnog parlamenta. Nejasno je da li je, namjerno ili slučajno, ostalo toliko nedorečenih zakona baš u članovima u kojima se govori o „ostalima“, odnosno tamo gdje se regulišu neka njihova prava. Zašto se niko ne zapita kako izabrati zamjenika gradonačelnika u slučaju istog broja glasova iz manjinskih partija, i kako dalje kada nema drugog ponuđenog rješenja. Zakondodavac je ovo, kao i mnoga druga pitanja koja se tiču „ostalih“, ostavio nedorečenim. A zakon nikad ne smije biti nepdorečen, već jasan i decidan. Ovo su ozbiljne stvari o kojima bi trebalo da raspravlja kosovski Parlament.

Nakon svega, stiče se utisak da ostalima i ne treba zamjenik gradonačelnika. Šta će im kada je i on zakonom potpuno obezvlašćen. Ovo je jedan od primjera, a ima ih još. Ali oni nisu interesantni za partije iz većinske zajednice, jer ovakva pitanja ne obezbjeđuju glasove. Pozivanje na patriotizam, tako što će se nekome uskratiti prava i zaštititi svoj interes, je kapitalni potez kojim se objezbjeđuju glasovi birača. A da li narod na Kosovu živi normalno od svojih primanja, da li je pitanje zdrastvenog i socijanog osiguranja rješeno, te da li će i dalje živjeti u getu i biti jedina država u Evropi čiji građani ne mogu svoja prava ostvariti preko Suda za ljudska prava u Strazburu, je nebitno jer ni to ne obezbjeđuje glasove.

---

Autor je Kordinator za integraciju i prava zajednice, potpredsjednik Demokratske stranke Vatan i urednik web portala gorapress.net.