Majka Hava i Admir Muhić Prijedor je kolijevka genocida u BiH koji se zbio 1992. godine. Prijedor je stjecište ratnih zločinaca jer na stotine je takvih primjera u i oko Prijedora. Njih neko štiti i to debelo. Iza njih je i vlast RS-a ali i vlast stranih zemalja. Kao da imaju imunitet. Lahko je plašiti zapad s "vehabijama" i "islamskim radikalima", ali hajd nek se taj zapad prepadne četnika koji uistinu žive na slobodi. Njih se ne plaše.

Majka Hava Tatarević. To je majka iz Bosne i Hercegovine, tačnije iz Zecova kod bosanskog gradića Prijedora u kojem je kao i svaka druga majka prije rata lijepo živjela, posvećujući pažnju odgoju svoje djece i živeći svoj miran život. Pitom bosanski gradić Prijedor smješten je kraj rijeke Sane podno planine Kozare. Nalazi se na sredini puta u trokutu: Banja Luka, Bosanski Novi i Sanski Most. Majka Hava je i sada Hava (nositeljica života), prva žena na svijetu, Ademova žena (Eva).

- Prilazim selu Čarakovo, selu u kojem su paravojne snage bosanskih Srba pobile nevine Bošnjake. Slušao sam o tom pokolju od preživjelih (Sudbin Musić). Zamišljen tako tim ratnim strahotama skrenuo sam u to selo ne znajući da sam krivo skrenuo s glavne ceste od Prijedora prema Sanskom Mostu tražeći selo Zecove. Tek u sredini sela vidio sam da ne odgovara onom selu kojeg tražim. Vraćam se nazad i zaustavljam pred seoskom trgovinom. Kupit ću tu nešto milošta za majku Havu da ne idem praznih ruku. Upitao sam trgovkinju za Zecove pa mi je objasnila kako je na sljedećem skretanju desno to selo. Valjda sam i previše bio ozbiljan pa me je upitala koga tražim, a ja sam već nestrpljiv očekivao to pitanje. "Majku Havu," odgovorio sam. S blagim izrazom lica je rekla da je majka Hava u tom selu vidjevši da sam i ja Bošnjak kao i ona. Zbunile su je tablice na autu jer su bile hrvatske. Nastavio sam dalje prijedorskim poljem u pravcu Zecova naglas citirajući početak poeme koju sam napisao:

"Prijedor polje veliko je,
dugo je i široko,
i lijepo je to polje.
U tom polju majke žive kraj lijepe rijeke Sane.
Još je ljepša stara majka Hava Prijedorčanka..."

Citirao sam poemu i drhtao ubjeđujući sebe da ispravno postupam jer idem putem prema majci Havi. S magistrale skrećem desno za Zecove, a potom lijevo na uzak makadamski put. Stado ovaca pasu pod suncem zelenu travu. Put se uspravlja uz blago brdo. Šutim i vozim, a u sebi pratim poemu i spominjem šest Havinih sinova i muža. Dolazim pred Havinu kuću. Prije nje su temelji dvije kuće od njenih sinova koje su srušili isti oni koji su joj i sinove pobili. Prilazim u dvorište i kucam na vrata. Izlazi jedna starija žena, a potom se pojavljuje i majka Hava. "Bujrum sine," bile su prve riječi koje je majka Hava uputila. Zagrlio sam je. Ona meni "sine" kaže. Pomislio sam da me je zaboravila. Starica od 76 godina nije me zaboravila unatoč boli i tuzi koju ima. Prije dvije godine sam bio kod nje i sjeća se svih detalja. Ušao sam u kuću kao i moji suputnici Dževad, supruga i dvoje djece. Ubrzo je ona druga hanuma kahvu ispekla. I krenuo je razgovor nakon niza onih pitanja na koja ni sam ne znaš odgovore. Paziš dobro da svaka riječ ima mjesta i da ne bude suvišnih riječi. Priča majka Hava o svojoj djeci i o sudbini koju ima.

- Bože dragi, koliko ta žena hrabrosti ima i koliko joj je srce, pitam se dok ona sama govori o putu kojeg je prošla od Zecova do logora Trnopolje i dalje do Vlašića i Travnika. Pješke je išla s planine Vlašić do Travnika sa svojim unucima. Za svoju djecu nije ništa znala. Samo je najmlađi bio s njom. Tek u Travniku je našla jednog sina i kćerku. Za šest sinova nije ništa znala gdje su kao ni za muža. Odveli su ih domaći komšije.

- Jučer je bio Mujo Begić kod majke Have i prenio joj je vijest da su pronađeni sinovi i muž. Još se čeka nalaz DNA za jednog sina. Pronađeni su u Tomašici. Među prvima su ubijeni. Pokazuje mi majka Hava slike svojih sinova. Sve ljepši od ljepšega, sva mlađi od mlađega, sve jači od jačega. Priča majka o svemu šta je preživjela od 1992. godine do danas. Priča i zastajkuje s dubokim uzdasima. Svaki put nakon prekida započinje s "Moj sine". Pita me kako se ja osjećam nakon gubitka svoje majke. Ne mogu da vjerujem. Ona mene pita kako se ja osjećam, a njoj ubili šest sinova i muža. Nevjerovatnu snagu ima majka Hava. Njeno srce je kao cijeli ovaj svijet i svemir u njemu. Kad bi čovjek samo nabrajao, jedan, dva, tri... ima šta do sedam da broji, a kamoli doživio da šest svojih sinova i muža izgubi. Ta bol kraja nema.

- Hrabrim je ni sam ne znam s čim. Govorim joj da mora paziti na sebe, na svoje zdravlje jer najveće oružje šta ona ima je njen život. Njen život je smrt dušmanima i katilima njene djece. Njena borba za istinom i pravdom u miru ravna je borbi borca u ratu. Pogled u njene oči govore sve, svu bol i tugu koju ima, svu patnju koju je preživjela, sve nedaće na koje je nailazila...
- Slabo je ko posjećuje. Najčešće rodbina koja u blizini živi i novinari. Na moje pitanje od čega živi, odgovara da ima 170 km od muževe penzije i 150 km za sinove što su joj odredili kao civilnim žrtvama rata. Oko mene se okreće soba, okreće se kuća, sve se okreće. I ja se okrećem da vidim jesu li i drugi moji sugovornici isto to čuli. Ne mogu doći sebi!!! Kroz glavu mi prolaze poslanici i zastupnici, ministri i pomoćnici, premijeri i predsjednici, načelnici i direktori od mjesnih zajednica do Predsjedništva na svim nivoima vlasti. Koliko oni mjesečna primanja imaju!!! U sebi računam i pretvaram to u kune pa upoređujem sa svojim primanjima. Sam sam se sebe zastidio i postidio. Naravno da joj pomaže sin iz Njemačke kod kojeg boravi jedan dio godine. Pomaže joj i drugi sin iz Amerike kao i kćerka iz Australije. Ali gdje smo mi kao dio njenog bića, gdje smo mi kao oni koji saosjećaju, gdje smo mi??? Zar možemo se tako odnositi prema majci kojoj su u ratu ubili šest (6) sinova i muža i još sestru i bližu i daljnju rodbinu da ne nabrajam. Gdje je naše saosjećanje i pomaganje. Pred majkom Havom i ja padam na ispitu. Neka me sram bude i sve one unaprijed nabrojane. Pa ta primanja što majka Hava ima ni za lijekove joj ne može biti. Gdje je tu država? Gdje je njen narod? Gdje smo svi skupa?

- Tražim dozvolu da je fotografiram. Nastavlja majka Hava da govori i bez mojih pitanja. Ona najbolje zna kako joj je i kakvi osjećaji joj kolaju venama. Dolaze komšije. Zijad, od sestre joj sin, koju su isto ubili u Zecovima. Svaki Zecovljan ima svoju neispisanu knjigu sudbine. Pred njegovim očima ubili su mu majku. I dvojicu braće su ubili. Ubili su mu preko trideset članova porodice. Zijad svoga sina uči da ne mrzi i da pazi na svoj odnos prema drugoj djeci. Zijad živi malo od poljoprivrede i nešto hajvana. Upitao sam ga da li je možda otkrio ko je to uradio, a Zijad u istom momentu odgovara da ih sve zna i dobro poznaje. To su njegovi komšije koji i danas žive u neposrednoj blizini. Tu su. Bože, za ne povjerovati! Ratni zločinci su na slobodi. Oni su sada kriminalci i žive od krim radnji. Zijad je sve što zna prijavio nadležnim organima u Prijedoru i u Sarajevu. Niko ništa nije poduzeo, a kamoli procesuirao. Podigao je i privatnu tužbu u Strazburgu. Ratni zločinci s imenom i prezimenom žive i dalje na slobodi kraj svojih žrtava. To je Bosna, to je surova istina, to je naša današnjica. Opet se pitam gdje su oni "zvaničnici" koje sam pobrojao. Gdje je tu funkcioniranje pravnog sistema ako ga ikako ima. Ratni zločinci su svega nekoliko stotina metara od kuće majke Have i žive na slobodi. Koja je tu garancija za Zecovljane i Prijedorčane da ne ponove opet isto.

- Prijedor je kolijevka genocida u BiH koji se zbio 1992. godine. Prijedor je stjecište ratnih zločinaca jer na stotine je takvih primjera u i oko Prijedora. Njih neko štiti i to debelo. Iza njih je i vlast RS-a ali i vlast stranih zemalja. Kao da imaju imunitet. Lahko je plašiti zapad s "vehabijama" i "islamskim radikalima", ali hajd nek se taj zapad prepadne četnika koji uistinu žive na slobodi. Njih se ne plaše. Neko to diktira da bude tako. Da se nešto dogodi s "vehabijama" i "islamskim radikalima" u roku od par sati bi se tu sjatile sve sigurnosne agencije oba entiteta, policija, SIPA, tajni agenti, naoružani do zuba i vršili bi pretrese čak i kokošinjaca, blokirali bi cijeli grad, ali kad su u pitanju egzekutori, krvnici, četnici, katili Havine djece, to niko ne mrda prstom, nikoga nije briga, niko ništa ne poduzima. Paradoks nad paradoksima. Gdje su tu ambasadori zapadnih zemalja, gdje su i istočni ambasadori? Da li je ijedan ambasador posjetio majku Havu i Zecove? Niko nikada. A koliko je takvih majki danas širom BiH što su im sinove ubijali oni koji danas na slobodi žive.

- Majka Hava je simbol bosanske majke, bošnjačke heroine, simbol svih majki, simbol bola, tuge i žalosti u svijetu. Majka Hava je simbol života, utjehe i nade. Ona je ostrvo bola. Majku Havu niko ne čuje. Niko se ozbiljno nije zainteresirao za njen slučaj od onih u foteljama jer njima je cilj i svrha vlast i sve povlastice i beneficije koje imaju. Prijedor bi se trebao proglasiti "glavnim gradom majki svijeta" jer ni jedan grad u svijetu nije kao Prijedor koji je doživio i preživio sve strahote suvremenog ratovanja, ubijanja, paljenja, silovanja, protjerivanja, i nakon toga u miru postao stjecište ratnih zločinaca. Prilikom srpske agresije na BiH, u Prijedoru su počinjeni mnogi zločini. Ubijeno je 3173 ljudi, od toga 102 djece, 256 žena (majki). 31 000 ljudi je bilo zatvoreno u koncentracione logore smrti: Omarska, Keraterm, Trnopolje. 53 000 ljudi je deportovano. Samo 28 ratnih zločinaca je osuđeno.

- Noć je pala nad Zecove. Neumorna majka Hava priča i dalje, a meni neugodno da je prekinem. Trebam poći. U zastoju tražim dozvolu da idem. Ostavlja nas, ali ipak treba poći nazad za Hrvatsku. Zahvaljuje majka Hava za posjetu i poziva na dženazu 20.7. Obećao sam joj opet doći prije dženaze. Kao kraljica s dvora na svaku moju rečenicu ima riječi zahvale. Za poemu "Hava, majka Prijedorčanka" zna. Nisam je htio s poemom zamarati. Donijet ću joj prvoj da je vidi i posluša ako bude mogla.

- Izlazimo vani. Blagosilja majka svakog od nas. Zagrlila me na rastanku: "Allahimanet sine!" "Allahimanet majko," izustih na rastanku. Ne ulazi u kuću dok nismo krenuli. Maše rukom. Napuštamo Zecove. Muk i tajac u autu. Nad Zecove se spustila još jedna proljetna noć da prekrije svu bol majke Have, ali sabahom u zoru svakog jutra ista se ta bol iznova rađa.