Mehmed Meša DELIĆ: Eklatantni primjeri vjerske netolerancije i prozelitizma koji se nad muslimanima u Hercegovini počeo provoditi odmah nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Ne mogu, a da ne spomenem, (o tome sam već pisao) ubijanje i pokrštavanje muslimana na sjeveru Crne Gore od 1912. do 1918. godine. To ubijanje i pokrštavanje je bio i ostao stravičan zločin – genocid. Prozelitizam i dalje traje što potvrđuje slučaj pokrštavanje 46 bošnjački jetima 1992. godine, iz okolice Tuzle, ti jetimi su odvedeni u Italiju i tamo pokršteni, a mnogi se sjećaju i pokrštavanja osmoro djece Nezira Pece u Zagrebu.

Osvajanjem Osmanlija, tokom XVI stoljeća, Like, i Krbave, Dalmacije, te Slavonije i Srijema, i na tim prostorima otpočeo je proces dobrovoljnog prihvatanja islama. (U islamu nema prisile). Negdje se ovaj proces odvijao brže, negdje sporije, no možemo sa sigurnošću tvrditi da su muslimani bili autohtono stanovništvo, ako izuzmemo neke turske predstavnike. Uglavnom se bavilo trgovinom, zanatima i zemljoradnjom. Bilo ih je i u redovima osmanske vojske i neznatno u upravno – vojnom aparatu.

Razloge za prihvatanje islama na ovim prostorima treba tražiti u utjecaju Crkve bosanske i husita čijih je sljedbenika bilo u Srijemu, koji su bili u stalnoj borbi sa katoličkom crkvom te su lakše prelazili na islam. Vrlo značajan je i socijalni razlog prihvatanja islama jer je osmanski feudalizam za njih bio prihvatljiviji i nudio znatno bolje uslove života nego zapadnih kršćanskih država čiji sistem poreza je onemogućavao njihovu egzistenciju.

U jednom izvještaju zagrebačkog biskupa vidi se da su ti razlozi 1530.godine doveli do toga da je oko 40 000 domaćeg stanovništva prešlo na islam. Ovaj proces je ubrzan i sopstvenim interesima da olakšaju svoj materijalni položaj, dok su predstavnici vlasteoskog staleža u tome vidjeli šansu da sačuvaju svoje posjede i da učestvovanjem u ratovima steknu materijalnu korist. Tako je na prostoru između Dunava, Drave, Hove i Gradjevice bilo preko 100 000 muslimana ili nešto više od 50% stanovništva, a neki gradovi kao što su Osijek i Požega imali su većinsko muslimansko stanovništvo. Slično stanje bilo je u Lici i Krbavi gdje je do pred kraj XVII stoljeća muslimansko stanovništvo bilo u većini. Oko 1680. godine bilo je oko 7 000 domova sa oko 30 000 stanovnika. I ovdje je stanovništvo bilo autohtono bošnjačko. Gradovi kao Udbina i Perušić imali su 95% muslimanskog stanovništva.

Poslije neuspjeha osmanske vojske na kapiji Beča i rata sa Svetom ligom, 1683. – 1699., prodorima vojske kršćanskih saveznika došlo je do stradanja muslimanskog stanovništva. Ono je bilo ubijano, pljačkano i nasilno pokrštavano. Fizičkom istrebljenju i pokrštavanju izbjegao je jedan dio stanovništva koji se sklonio na teritoriju Bosanskog ejaleta. Na taj način nestalo je muslimana na tim prostorima.

U Lici se 1685. godine ispred vojske, kojom su komandovali Herberstein i Leslie, povukao neznatan dio muslimanskog stanovništva očekujući s povjrenjem osvajača nadajući se da će moći da žive na svojoj zemlji, od svoga rada, zadržavajući svoje običaje i pravo na svoju religiju. Ovakva nada bila je realna jer u vrijeme osmanske vladavine na ovim područjima kršćani su sačuvali svoju religiju i zbog toga ih niko nije proganjao niti nasilno prevodio na islam. Muslimanska naivnost ni donas nije prestala, a toliko je prošlo vremena od tada i da napokon shvate i nauče da njihovi dušmani (kršćani) niti vole niti podnose muslimane. Jedna narodna izreka kaže: Ako imaš jednog kršćanina pod nogama, a drugoga za vratom i jedan i drugo ti isto misle – zlo.

Katolički svećenik Karlo Mesić iz Brinja, podstaknut od civilnih vlasti i vjerskih fanatizovanih svećenika, otpočeo je s nasilnim pokrštavanjem. Obično bi upali u kuću i ubili domaćina kada bi odbio da se pokrsti, te onda ostavili izbor ostalim članovima obitelji da izaberu smrt ili krst (krštenje). U više gradova: Ribnik, Perušić, Bilaj, Budak, džamije su pretvorene u crkve. Samo u Perušiću pokršteno je 252 stanovnika muslimana.

Takvim fanatizovanim akcijama pokrštavanja, fizičkog istrebljenja, te bjekstva dijela stanovništva na druge teritorije izmijenjena je demografska slika i ovog muslimanskog prostora. Jedini spomen da je na ovim prostorima bilo muslimana su mnogobrojna prezimena muslimanskog porijekla koja su se održala do današnjih dana.

Nestankom muslimana sa ovih prostora nestalo je i džamija i drugih vjerskih, javnih i stambenih objekata karakterističnih za muslimane. Danas je prolazeći ovim krajevima teško i povjerovati da su tu nekad živjeli muslimani, no prezimena Jurišića, Begovića, Kasumovića, Dizdarevića, Atlagića i mnoga druga ipak govore da su tu nekada živjeli muslimani.

Slučajevi pokrštavanja muslimana i muslimanki su se i kasnije dešavalo i još se događaju tamo gdje žive muslimani u komšiluku sa kršćanima.

O pokrštavanju muslimanki u Hercegovini za vrijeme Austro – Ugarske opisao je dr. Hivzija Hasandedić u „Kabesu“- časopisu za duhovnu i nacionalnu afirmaciju, Mostar, januar 1996. godine.
Ovdje ću to pisanje uz malu doradu prenijeti u cijelosti.

Hasan ef. Nametak pisac i otac naših poznatih književnika Alije i dr. Abdurahmana (umro 1953.) je ispričao Hivziji Hasandediću slijedeće:
Po okupaciji Hercegovine 1878. godine katolici su odveli i pokrstili dvije djevojke muslimanke iz sela Blizanaca, jednu iz porodice Durakovića, a drugu iz porodice Džukića i udali ih za Latine. To je bio razlog da su se neke muslimanske porodice odmah iselile iz Blizanaca i drugih sela s područja čitlučke općine gdje su do tada živjele i imale svoje kuće, kule i posjede.
Jedna porodica Džukića iselila je tada u Tursku.

Početkom februara 1881. godine odvedena je Saja Džukić iz Blizanaca u manastir Gradniče gdje ju je zadržao fra Andrija Zubac i kasnije pokrstio fra Pašlal Buconjić. Zbog odvođenja Saje i pokušaja prozelitizma izbila je 1881.godine jedna afera u Mostaru i došlo do vrlo jakih protesta na čijem je čelu bio ugledni građanin Mostara Mujaga Hadžiselimović. Povodom ovog slučaja upućen je caru Franji memorandum u kome se iznosi veoma teško stanje muslimana u Hercegovini.(1)

Porodično predanje Alije Džukića i brata mu Saliha kaže da je Saja, kada je odvedena u crkvu u Gradniče, imala 17 godina. Fratari su je u crkvi držali punu godinu dana odakle nigdje nije izlazila, i za to vrijeme niko je nije mogao vidjeti i o njoj bilo šta saznati.

Nakon toga su je udali za nekog Jurkovića u Bijakoviće. Ona je do smrti živjela kao dobra katolkinja i porod izrodila. Jedan njen sin pokušao je jednom da posjeti rodbinu svoje majke ali su ga Džukići odbili i nisu pristali da se s njim rodaju. Kako je bilo ime djevojci iz porodice Durakovića i ko ju je i kada odveo i pokrstio nismo mogli saznati. Priča se samo da je bila kći Smajina.

Noću 3. maja 1899. godine nestalo je Fate Omanović, malodobne kćerke Osmanove iz Kuti Livča u Bijelom Polju, oko 12 kilometara sjeverno od Mostara. Sutradan po njenom nestanku čuo se glas po Mostaru da je Fata prošle noći pobjegla s nekim inovjercem u Dalmaciju. Ovaj događaj je uzbunio sve muslimane u Bosni i Hercegovini i bio neposredni povod da oni povedu borbu za vjerskoprosvjetnu autonomiju, odnosno borbu protiv Austro – Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Na čelo ove borbe stao je Ali Fehmi ef. Džabić, mostarski muftija od 1884. do 1900. godine.(2)

Zbog toga su ga okupacione vlasti smijenile s tog položaja i na njegovo mjesto postavile hadži Abdulah ef. Riđanovića koji je tu dužnost vršio sve do svoje smrti 1917. godine. Hadži Abdulah ef. je bio učen i vjerski dobro obrazovan čovjek ali ga je dobar dio muslimanskog svijeta žestoko kritikovao zato što se u ono vrijeme primio muftijske dužnosti i zbog čega su protiv njega iznosili nevjerovatne i upravo nemoguće stvari.

Priča se da je, poslije svrgavanja Ali Fehmi ef. s položaja mostarskog muftije, održan u Mostaru sastanak mostarske uleme na kome je bio prisutan i Riđanović. Na tom sastanku su se svi saglasili i zarekli da se niko od njih neće primiti muftijske dužnosti, a ako bi neko prekršio zadanu riječ neka mu je žena puštena sa „talaki bainom“.(3)

Kad su okupacione vlasti ponudile Riđanoviću ovaj položaj on se, sa dubokom zahvalnošću caru Franju, te dužnosti primio. Da li bi se iko drugi od mostarske uleme tada primio ove dužnosti, da mu je bila ponuđena, ostaje neizvjesno i nepoznato.

Ova borba je pocijepala muslimane u dva tabora. Oni koji su se borili protiv okupacionih vlasti dobili su naziv „tvrdiši“ i „koštuni“, a one koji su stali uz vlast i s njom sarađivali narod je prozvao „mehkišima“, „predkterima“, „bujerima“ i „randašima“.

Borba između „tvrdiša“ i „mehkiša“ bila je trajna i beskrompromisna i oni su, pa čak i rođena braća, prekidali između sebe sve veze i svaku suradnju. Jedni druge nisu pozdravljali na ulici, jedni drugima nisu išli u posjetu pa ni na sahranu, pa čak i u džamijama su „tvrdiši“ imali svog imama i džemat a „mehkiši“ svog. Jednom je jedan iz grupe „tvrdiša“, čiji je brat bio „mehkiš“ došao na jedan sastanak „tvrdiša“. Kad ga je jedan od njih upitao ila li ikakve veze s rođenim bratom, odgovorio mu je: Podijelili smo se u dinu (vjeri) ali još nismo u „akru“ (nekretninama, nasljedstvu). Iz ovog se vidi da su sve one koji su sarađivali s okupacionim vlastima smatrali kao da su se prevjerili i iz vjere izašli.

Godine 1909. odvedena je Duda Zukić, kći Mehmedova iz Donje Drežnice u Metković i pokrštena. Ovo saznajemo iz onovremene štampe (Musavat, Mostar, 1909, broj 24), a i danas o ovom slučaju, ali nerado i s gnušanjem, priča poneki stariji musliman iz Drežnice i okoline. Kotorsko vakufsko mearifsko povjerenstvo u Mostaru pozvalo je, povodom ovog slučaja, na razgovor i saslušanje slijedeće ljude iz Donje Drežnice sa Striževom, Aliju Bobića, džematbašu, Omera Mujića, muhtara Gornje Drežnice i Mehmeda Zukića oca spomenute Dude. Oni su 16. oktobra 1910. godine došli u Mostar i u Vakufskom povjerenstvu u zapisnik dali slijedeću izjavu: Prošle godine odvedena je Duda Zukić, kći Mehmedova iz Donje Drežnice po katoličkom svećeniku fra Juriću i Peri, udovi Krešića. Oni su Dudu neko vrijeme čuvali samu u jednoj kolibi kod Perine kuće odakle su je prošle godine negdje odveli. Njena sestra Saja izložena je istoj opasnosti jer se ona stalno druži sa inovjerkama i kuća joj je daleko od muslimanskih kuća. Mehmed je obećao da će kćerki Saji zabraniti svako druženje s inovjerkama i odlazak u njihove kuće i da joj neće dozvoliti da bez njega ili nekog joj rođaka igdje sama odlazi. Svi su se obavezali da će Saju brižljivo čuvati sve dok se ne uda za kakvog čestitog i valjanog muslimana.(4)

Još se priča da su katolici odveli dvoje malodobne djece (muško i žensko) iz porodice Beša u Baranima, u općini Stolac i da se nikad ništa nije saznalo o njihovoj sudbini.

Ova četiri slučaja su zaista eklatantni primjeri vjerske netolerancije i prozelitizma koji se nad muslimanima u Hercegovini počeo provoditi odmah nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine.
Ne mogu, a da ne spomenem, (o tome sam već pisao) ubijanje i pokrštavanje muslimana na sjeveru Crne Gore od 1912. do 1918. godine. To ubijanje i pokrštavanje je bio i ostao stravičan zločin – genocid.
Prozelitizam i dalje traje što potvrđuje slučaj pokrštavanje 46 bošnjački jetima 1992. godine, iz okolice Tuzle, ti jetimi su odvedeni u Italiju i tamo pokršteni, a mnogi se sjećaju i pokrštavanja osmoro djece Nezira Pece u Zagrebu.

Kršćani su pribjegli novoj metodi pokrštavanja djece muslimana u obdaništima, školama...,

Literatura:
1) Dr. Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo, 1958, str. 81 i 82.
2) Osman Nuri Hadžić, Muslimanska vjersko-prosvetna autonomija u Bosni i Hercegovini i pitanje carigradskog hilafeta (povodom 25-godišnjice Džabićevog pokreta), Gajret, Sarajevo, 1925, brojevi 7 – 12; Ferdo Hauptman, Borba muslimana Bosne i Hercegovine za vjersku i vakufsko – mearifsku autonomiju, Sarajevo, 1967, str. 89 i 327.
3) Talaki bain je neopoziva rastava braka nakon koje muž može vjenčati ženu kada se ona preuda i razvede.
4) Kotorsko vakufsko mearifsko povjerenstvo u Mostaru, akt broj 1161/1910.