Avdo METJAHIĆ: U opštini Plav ista slika, zatiranje svih mogućnosti opstanka na tim prostorima. Sve su fabrike zatvorene, dragulj tog kraja hotel “Plavsko jezero”, te objekat Gradske kahvane, kao i restoran “Stara vodjenica” na Alipašinim izvorima na tenderu koju su namjestili “plavski opštinski funkcioneri” prodati su Đukanovićevom tajkunu, koji je na račun renoviranja podizanjem višemilijonskog kredita kod banke sve to dobro unovčio i potonuo u crnogorsku džunglu tajkuna i kriminalaca. Hoteli na obali Plavskog jezera pred očima javnosti su pretvareni u betonsku deponiju, dok istovremeno nemaju gdje gosta namjernika smjestiti na obali ovog evropskog dragulja. Još da zlo bude veće (sve) plavske političke garniture u svojoj bijedi i podaništvu plavske musafire šalju u četno sela koje je sagrađeno sumnjivo stečenim kapitalom iz ratom zahvaćene Bosne i Kosova. Jedan književnik iz Bosne, čijeg bližnjeg rođaka su na početku srpsko-crnogorske agresije na BiH 1992. na Crnogorskom primoriju uhapsili lovci na bošnjačke prognanike, nije mogao da vjeruje da je noć proveo u konaku jednog od odgovornih za hapšenje i deportaciju durmitorskom krvoloku Karadžiću na nož. Nakon povratka iz Plava tekst u sarajevskom Oslobođenju je posvetio tom poniženju od plavskih “domaćina”. Stid da ih bude!!!

Gdje je nepravde, protesti su neminovni. Ljudi trpe dok im ne pukne “film”, pa kad se više ne mogu izdržati politički prisci ljudi se zbližavaju zaboravljajući na (pro)režimsko-partijske i druge podjele. Dešava se i to često, kad ološ zavlada plemeniti i sirotinja stradaju. Nepravda i zatiranje naroda koji su odvojeni od svoje matice, postala je praksa na balkanskim prostorima. Ostalo je u tradiciji kod Crnogoraca i Srba, da se prisilno ti narodi prisvajaju ili pak da se prisilno prevode u pravoslavlje, ako to ne uspiju onda da se protjeruju sa svojih topraka ili pak brutalno ubijaju i javno strijeljaju. Takvi načini uništavanja jednog naroda, odnosno nasilnog asimiliranja, protjerivanja, kršćenja, masovnog ubijanja, kao i pljačkanje i uništavanje njihove imovine jeste GENOCID. Tradicionalno u novije vrijeme, na tim prostorima je; da se silom nameće ono što vlastodršcima odgovara a ocrnjuje i omalovažava ono drugih naroda, čije su teritorije početkom dvadesetog vijeka okupirane i prisvojene. Tom teroru treba stati na kraj, ako ne može pregovorima i civilizovanim načinom, onda protesti su neminovni.

Danas u drugoj deceniji dvadeset i prvog vijeka, ista dva naroda, Crnogorci i Srbi, upotrebljavaju iste ili pak slične metode. Nasilna pokršćavanja i masovna ubistva, kažu, svijet ne dozvoljava, pa su im dozvoljeni i dostupni drugi perfidniji vidovi i metode zatiranja manjinskih naroda koji žive na svojoj zemlji koja je više od stoljeća okupirana. Već je poznato da se decenijama planski odvija sistematsko čišćenje bošnjačko-albanskog življa.

U današnje vrijeme ti mali narodi izrode marionete i izdajice, doduše ima i onih svjesnih, koji pokušavaju da pokrenu narod na svjesno i trezevno razmišljanje. Organizovanjem protesta jeste jedan od demokratskih načela iskazivanja nezadovoljstva, ali često na protestima se nađu oni koji ne mogu kontrolirati svoj razum, pa počine neki nered, što vladajuća klika jedva dočeka, da bi policijskom mašinerijom sve ugušili i druge iz vana optužili.

Protesti koji će se održati u Plavu (Južni Sandžak - CG), su jedini način da se odgovori vladajućoj kliki da taj narod vidi i zna namjere vlasti, te da skrštenih ruku neće čekati svoje totalno uništenje u CG. Albanci su na svojoj zemlji koja je puno stoljeće okupirana, ali je neće napustiti, pod nikakvim pritiscima koji su već decenijama izloženi. Mladi Albanci dobro znaju za tradiciju na tim prostorima, što neko napisa: “Vječnog majoriziranja, preglašavanja, nadvladavanja, odnosno nametanja silom ‘svojeg’, a ne uvažavajući ‘tuđeg’”. Također Albanci dobro znaju, da voda koja teče uvijek pronađe put, pa ovi protesti možda (ne)će uroditi velikim plodom, ali će ostaviti trag, da se izdešavaju i drugi protesti na prostorima gdje žive Albanci pa možda i drugi autohtoni i manjinski narodi u CG. Ono što bi urodilo plodom jeste da na protestima budu i Bošnjaci, jer svakako su na istoj ljestvici, pritisaka pri zatiranju i nestanku, a i vječno prijateljstvo ova dva naroda zahtijeva da im se i braća Bošnjaci pridruže. Oba ova naroda su “pretovareni” i naizmaku strpljenja, jer većna je već napustila svoj toprak i u lutanju su svijetom, da bi pronašli bar dio onog što su bili primorani ostaviti. Režim koji radi na zatiranju Albanaca i Bošnjaka sigurno neće prestati, ni poslije protesta, jer ideologija i praksa vlasti je da dovrši započeto, a to su višestoljetne metode zatiranja ova dva naroda, tj. činjenja genocida. Jedan od onih koji već više od dvije decenije radi na potpunom zatiranju albanskog i bošnjačkog naroda je doživotni premijer CG. Pomenuti premijer je jedan iz Miloševićeve ratne plejade koji su devedesetih godina prošlog vijeka prolili nevinu krv oba ova naroda i počinili su ratne zločine velikih razmjera koji su rezultirali genocidom nad Bošnjacima u BiH, Crnoj Gori, Srbiji kao i Albancima na Kosovu. Oni koji su iz ova dva naroda prihvaćeni od vlasti i rade za vlast, ne vide patnje svoga naroda. Dok su na vlasti njima je dobro, ali ovi najavljeni protesti Albanaca trebaju nešto izmijeniti, jer će mladi ljudi shvatiti da je Tomislav Ladan bio upravu kada je rekao: "Ako se čovjek neće baviti politkom, onda mora trpjeti rezultate te politike."

Prošetajmo čaršijama gdje su većina Albanci i Bošnjaci pa ćemo zapaziti šta se sve izdešavalo posljednjih dvadeset godina na njihovim prostorima. Počnimo od Ulcinja, gdje su svi najveći hoteli ne samo zatvoreni nego i porušeni, solana - ne radi, a to je razlog da Albanci napuštaju taj čisto albanski kraj. Nađimo se u Tuzi i čitavoj Malesiji ista situacija, što se tiče privrede, gdje da bi natjerali taj narod da napusti svoj kraj dolazi do policijske akcije “Orlov let”.

U opštini Plav ista slika, zatiranje svih mogućnosti opstanka na tim prostorima. Sve su fabrike zatvorene, dragulj tog kraja hotel “Plavsko jezero”, te objekat Gradske kahvane, kao i restoran “Stara vodjenica” na Alipašinim izvorima na tenderu koju su namjestili “plavski opštinski funkcioneri” prodati su Đukanovićevom tajkunu, koji je na račun renoviranja podizanjem višemilijonskog kredita kod banke sve to dobro unovčio i potonuo u crnogorsku džunglu tajkuna i kriminalaca. Hoteli na obali Plavskog jezera pred očima javnosti su pretvareni u betonsku deponiju, dok istovremeno nemaju gdje gosta namjernika smjestiti na obali ovog evropskog dragulja. Još da zlo bude veće (sve) plavske političke garniture u svojoj bijedi i podaništvu plavske musafire šalju u četno sela koje je sagrađeno sumnjivo stečenim kapitalom iz ratom zahvaćene Bosne i Kosova. Jedan književnik iz Bosne, čijeg bližnjeg rođaka su na početku srpsko-crnogorske agresije na BiH 1992. na Crnogorskom primoriju uhapsili lovci na bošnjačke prognanike, nije mogao da vjeruje da je noć proveo u konaku jednog od odgovornih za hapšenje i deportaciju durmitorskom krvoloku Karadžiću na nož. Nakon povratka iz Plava tekst u sarajevskom Oslobođenju je posvetio tom poniženju od plavskih “domaćina”. Stid da ih bude!!!

Nego rušenje plavskih i ulcinjskih hotela su iste namjere, da se između ostaloga ponize narodi ove dva historijska važna grada, kao i da se osiromaše i budu prisiljeni da napuste svoj vatan. Namjera je čisto jasna, da se ostvari veliki san kralja Nikole, kako je obećao “crnogorskoj sirotinji da budu strpljivi dok osvoje pitomi Plav i Gusinje pa će bit ljeba za sviju”, tako da stoljeće kasnije njegove planove uspješno sprovodi Milo Đukanović. Njemu doduše pomažu njegovi (š)pijuni ispod Prokletija da se održi na crnogorskom prijestolu.



Nego Albanci već kreću u prve proteste, ali kad će Bošnjaci shvatiti da su već poduži period ponižavani od svojih predstavnika, a za poslušnost su dobijali …. od labuda. Čudi me na taj naš kraj, nekad davno poznat kao gusinjska nahija, Bošnjaci su postali “hira” i da današnje generacije ne znaju a i ne osjećaju ništa, šta im se sprema, nego se trude da zaborave i ono što znaju.
Dobro nam je poznato sta bošnjački političari rade i kako se prilagođavaju opresivnom sistemu, ali nas čude vjerski poglavari, koji bi trebali da budu primjer morala, ali oni šute; a ko šuti slaže se, što znači i oni su u istom jarmu sa političarima koji koaliraju sa katilima bošnjačkog naroda. Eto takva nam je sudbina posljednjih nekoliko decenija da su Bošnjaci ostali bez vodstva te da imamo i mi “prodanih duša, spodoba i onih koji se kane staviti u službi nečasnih režima i njihovih nemoralnih ciljeva”. Kaže narodna krilatica: “Ničija nije do zore gorjela, pa neće ni njihova”. Sjetih se kako neko napisao: “ovom ološu i insanskom otpadu nasuprot, stoje oni drugi, časni i nepotkupljivi, koji će svoje znanje, umijeće i ljudskost stavljaju u službu istine i pravde”. Kad tad, doći će oni na čelu svog naroda, kojima nije stalo do vlasti, nego do vlastitog naroda i njegovih prava.

Početak buđenja manjinskih naroda u CG su upravo najavljeni porotesti Albanaca u Plavu i Washingtonu u utorak, 8.aprila. Poželjno bi bilo da se ovim protestima pridruže i progresivni Bošnjaci. Vjerujemo da bošnjaštvo nije ostalo na pošlušnike i one koji znaju mahati crnogorskim krstašem, pod kojim su prije sto godina jurišnici kralja Nikole zavili u crno naš narod i cijeli plavsko-gusinjski kraj. Ne samo da bi bilo poželjno, nego treba da Albanci i Bošnjaci shvate, da nemaju drugog prijatelja i brata na tim prostorima.