Mehmed Meša DELIĆ: Da su Bošnjaci zaista bili genocidni, imali su pet stoljeća turske vlasti da to i ostvare bez (po)teškoća. A, eto nisu. Prešućuju se brojne peticije muslimanskih intelktualaca vlastima NDH u zaštitu Srba kojima su ugrožavali vlastiti status i život. Ne smiju to Bošnjaci tvrditi da se sve to zna, ako se želi znati. To oni moraju stalno ponavljati jer mnogima ne odgovara da se to zna. Bošnjacima se imputira da su veliki vjernici, fanatici, fundamentalisti. A znamo dobro kako su i koliko bili dobri vjernici u komunizmu, prije rata 90-tih i visoke konjukture vjerništva. Koliko se svinjetine jelo, koliko je alkoholičara bilo među njima, mješovitih brakova, kakva su imena djeci davali, koliko su se keserili i ulagivali prenoseći viceve o islamu, Albancima i o sebi samima, viceve fabrikovane u Srbiji. Nisu znali šta su još mogli uraditi da su se prodavali kao loši muslimani, ali nije pomoglo, proglašeni su fanaticima i fundamentalistima. A ta etiketa lijepljena je smišljeno na bošnjačke grudi kao na metu za gađenje. Jer, za ubijanim fanatikom niko u svijetu neće zažaliti, a kamoli zaplakati. Treba znati da su Srbi posudili od Engleza i onu podlost sa vicevima o gluposti.

Sveopće nezadovoljstvo odnosom svijeta prema Bošnjacima je donekle ujedinilo Bošnjake u prošlom genocidnom ratu. Oni su bili zapanjeni indolentnošću i zastrašujućim odsustvom saosjećaja pred tolikim njihovim pitanjima i njihovim zvjerstvima. Gubili su pamet kada su pojedini ljudi, plaćeni od UN da im pomažu, stajali bestidno na strani zločinaca i radili sve u njihovu korist. Razočarenje je bilo kompletno kada su saznali da su ti koji su razočarali, ustvari, onaj slobodni, demokrtatski svijet kojem su težili i još teže i u čije okrilje hoće.
Kada sebi pokušavaju to prošlo vrijeme objasniti zašto taj racionalni svijet je gazio u Bosni i Hercegovini principe sa kojima se sam najviše diči i razmeće, da li se Bošnjaci upitaju da nisu i sami doprinijeli tome nedoličnom i nehumanom odnosu svijeta. Za porok je potrebno dvoje, a samo Bošnjaci, u tom slučaju, mogli su biti oni drugi.
Za ovakve ili slične izjave mnogi su bili optuživani kao za prljavu propagandu po kojoj se lakše okrivi žrtva nego zločinac. Ovdje želim sasvim nešto drugo napisati. Ako je nešto bošnjačke krivice, dobro je. Jer, to je u njihovim rukama, to mogu popraviti. Dok druge ne možemo mijenjati.
Nije to krivica, ali jeste nesporazum, a njemu i Bošnjaci doprinose. Suština tog nesporazuma je ta da su to dvoje, neophodnih za zlo i nesporazum, Bošnjaci i Svijet, suštinski duboko različiti a nijedno i ne pokušava da se mijenja i prilagođava onom drugom.
Svijet jeste jedno šareno čudo, ponekad i čudovište, sve ispleteno od različitosti i osebujnosti. Ali za sav taj tako šaroliki splet važi jedna očigledna istina: Sav taj svijet ipak funkcioniše prema pravilima igre nametnutim od Zapada. Ta pravila su jedino univerzalno koheziono tkivo današnjeg svijeta. Neki se narodi dobro, neki loše, a neki nikako ne uklapaju u ta pravila. Ko se ne uklapa, skupo to plaća.
Nažalost, „Dobri Bošnjani“, sa svojim brojnim specifičnostima, spadaju u one koji se slabo ili nikako ne uklapaju. Ne uklapaju se u Bosni i Hercegovini i šire, a ima ih sve više i više, bar oni misle da su oni postali pravi i dokazani „Dobri Bošnjani“, a u stvari postali su „kobni“ jedni prema drugima. Ne želim ih sve ovdje spominjati, jer želim iskoristiti prostor za potrebnije stvari. Ako se oni ne uklapaju zašto da ih ja ovdje uklapam. Njihovo neuklapanje je istina, u dobrom društvu sa gotovo svim narodima prastarih visokih civilizacija i kultura koji su prednjačili kroz historiju u doprinosima svijetu a koji, isto tako, skupo plaćali tu neuklopivost u nova pravila igre.
Mnogo toga što je Zapad nametnuo cijelom svijetu, ali ovdje se govori samo o onom aspektu koji se tiče vrednovanja i rangovanja naroda u svijetu. Generalno bi se moglo reći da je to kriterij u kojem materijalno prevalira duhovno. Smatra se vrednijim i sposobnijim narod koji ima više materijalnih dobara, kola, kompijutera, frižidera i slično, nego duhovnih vrijednosti. Tako nas Bošnjake taj svijet, već po relativnom siromaštvu, smješta automatski u drugorazredne i manje vrijedne. I u tom pogledu su Bošnjaci nemoćni.
Ne mogu se predstaviti bogatijim nego što jesu, ali imaju svoje vjerske i političke predstavnike među (naj)bogatijim na svijetu.
Ipak, ne smiju Bošnjaci stvari gledati crno – bijelo i pojednostavljeno. Mada su materijalna dobra jači adut svakog naroda u savremenom svijetu, ipak se traže i poštuju i duhovne vrijednosti. Posebno se cijeni orginalnost, samosvojnost nekog naroda. Svijet rado registruje i pamti specifične osobine nekog naroda koje ga čine izuzetnim i prepoznatljivim u masi drugih. Još ako se te osobine šarmantne i duhovite, onda je to pun pogodak. Pa zapitajmo se: Zar Bosna i Hercegovina i njeni Bošnjaci nisu upravo takvi?
Jesu, pa šta? To očito nekome nije i dovoljno. Ni ovaj pojednostavljeni, zapadnjački obojeni (šareni), savremeni svijet nije baš toliko jednostavan. Oni koji idu kroz šarenilo ovog svijeta mogu to potvrditi.
Problem je u tome što u ovom užasno (pre)zaposlenom, zatrkanom, ratnom, svakodnevnicom okupiranom svijetu, niko nema vremena da se udubljuje u analize i saznavanja, kakvi li su ti, na primjer, neki Bošnjaci, tamo negdje, ko zna već gdje, a ima ih širom šarenog svijeta. Niko nema vremena da se time bavi i zato će prihvatiti već oformljenu, sažvakanu predstavu, koju mu neko ponudi, bez mnogo provjeravanja. To je prava logika Zapada: materijalistička, pojednostavljena, bezdušna. U tom svijetu su narodi kao pasta za zube. Onom pastom koju najbolje reklamiraju pere se najveći broj zuba i zubala, a isto tako je i sa ostalim artiklima (ne)potrebnim za život.
Praktični i umješni narodi su shvatili da, isto tako i paste za zube, i one svoje nacionalne osobine trebaju izložiti na svjetsko vašarište. Šta je sa „Bošnjačkim brendom“: Hasanagica, sevdalinka, burek, ćevap...? Takvi praktični narodi su sami izmislili predstavu o sebi, stvorili su nacionalni imidž, kratak, jednostavan, pozitivan, šarmantan, prepoznatljiv i pamtljiv, kao značka, i lansiraju ga svi na sto načina svakodnevno u svijet. I uspijevaju. Svijet to prihvata kao svoju predstavu i tako uštedi sebi trud da razbija glavu o tome kakav je ko stvarno. A ta prestava o svakom narodu, to je očito potreba našeg svijeta i na toj potrebi i znatiželji cvijeta svjetski turizam, najprofitabilnija djelatnost uopće.
Pitanje je samo hoće li, mogu li, i Bošnjaci svoje kvalitete iznijeti u izlog ili na pijacu svijeta. Hoće li im njihov čuveni nam dozvoliti da se i oni upuste u to nacionalno samoreklamstvo.
Mislim da bi Bošnjaci mogli ako uoče jednu finesu u samoreklamerstvu. Postoji lično i nacionalno samoreklamerstvo. Stariji se dobro sjećaju Kasijusa Kleja, koji svoje ime mijenja u Muhameda Alija i onog njegovog: „Ja sam najbolji, ja sam najljepši!“. Opet imamo Adnana Ćatića, koji svoje ime mijenja za Felix Sturm, ili Muamera Hukića, koji svoje ime zamjenjuje sa Marko Huk. To je bokserska pojednostavljena logika samoreklame kojom ovaj svijet funkcioniše. Ali, to je lična aktivnost u vlastitom interesu. Takvih samohvaldžija je pun islamski svijet a i naša Bosna i Hercegovina dok su kod drugih prisutni i nacionalni samoreklameri, koji to isto rade u interesu što bolje prezentacije vlastite nacije. Ova nacionalna samohvala mnogo je racionalnija od lične.
Jer, ljudi koji postignu bolju predstavu o vlastitom narodu, odradili su i ličnu samoreklamu i isti mah. Najočigledniji su primjer za ovo Arapi i Jevreji. Jevreji su najuspješniji nacionalni, a Arapi lični samoreklameri. Godinama smo mogli pratiti efikasnost i posljedice ova dva različita stila.
Naš bošnjački lični samoreklameri, kao i arapski, moraju da obavljaju veći posao a uspjeh im je obezbijeđen samo u okviru vlastitog naroda, dok je prema vani ta aktivnost jalova. Hiljade naših samoreklamera uspiju da se uguraju gdje im nije mjesto, na opću štetu, što na kraju skupo plaća cio bošnjački narod.
Trebalo bi nekako to lično samoreklamerstvo onemogućiti bar sada proglasivši ga podrivanjem i preusmjeriti tu energiju u pravcu nacionalnog reklamiranja. Korist bi bila dvostruka, ako bi se lični špekulanti uspjeli preokrenuti da brinu o upoznavanju svijeta sa Bosnom i Hercegovinom i njenim narodima. Prva bi korist bila lansiranje u svijet nacionalnog imidža, a druga ta što bi samohvala prestala biti kriterij vrjednovanja među Bošnjacima pa bi se spriječilo da o njihovoj sudbini odlučuju nekompetentni.
To stvaranje i lansiranje u svijet ljudskog imidža Bosne i Hercegovine nije lagahan posao i on se mora radi dugoročno. Ali se mora, neizostavno, jednom početi raditi, umjesto jedni drugima jame kopati. Propustili su Bošnjaci, u indolentnosti, dugi perid u prošlosti kad su svi drugi na tome radili. A naročito njihovi bivši i sadašnji (ne)prijatelji. Da su malo poradili na tome da se u svijetu shvati njihova bit, ne bi ih danas tretirali kao „stranu u sukobima“, jer bi znali koliko su oni duboko i suštinski različiti od drugih i da se ne mogu slagati jedni uz druge.
Mnogi narodi koji su shvatili i prihvatili logiku svijeta radili su, ne samo na stvaranju i lansiranju vlastitog imidža nacije, nego paralelno i na stvaranju negativnog imidža za svoje prošlo, sadašnje i buduće (ne)prijatelje. To je tek prljav posao ali, možda i korisniji od stvaranja vlastitog pozitivnog imidža. Na ovim poslovima najviše bi mogli naučiti od Engleza, Francuza, Jevreja, Jermena i Srba.
Navesti ćemo nekoliko primjera o tome koliko su tu negativni imidži smrtonosno oružje.
O američkim Indijancima je lansirana predstava kao o nesposobnom, glupom i ratobornim divljacima. A onda je njihovo istrebljenje dočekano aplauzima po svim bioskopskim salama u svijetu kad su još i filmovi hvale ovog užasnog zličina prikazivani. Niko nije htio svjestan da je općeprihvaćena predstava lažna i da su kulture Inka i Maja, naprimjer, u mnogo čemu bile superiorne osvajačevim.
Isto su tako crnci prikazani kao niža rasa da bi se u tišini, mirne savjesti, mogli porobljavati i ubijati.
Možda neki ne znaju da su Englezi lansirali serije viceva o nekom Ircu Pediju, sinonimu za glupana. Zar mislimo da je to slučajno da se ljuti (ne)prijatelj, na čijem se uništenju radi, proglasi glupim?
Naše podneblje pruža mnogo žalosnih primjera, ali nam ne odgovara da to vidimo, jer našoj indolentnosti bolje odgovara da se ne mijenjamo.
Mnogi Bošnjaci i sami učestvuju u pričanju, prepričavanju, izmišljanju viceva, a čiji su „junaci“; Huso, Haso, Fata, Aiša, a ne znaju da su njihovi bivši i današnji (ne)prijatelji svjesno izabrali baš ova imena u namjeri da omalovažavaju baš njih Bošnjake – muslimane.
Mnogi (ne) znaju da su Huso (Husein), Haso (Hasan) bili unučad Muhammeda a.s., odnosno djeca hazreti Fatime kćerke Muhammeda a.s., a Ajša (Aiša) je jedna od žena Muhmmeda a.s.
Treba li bi već jednom i ovo Bošnjaci znati, da su ustaše u Drugom svjetskom ratu poubijale mnogo Srba (ali i Bošnjaka). Mada se o tačnom broju polemiše, očito se radilo o mnoštvu. Čitav period između Drugog svjetskog rata i onog iz 90-tih Srbi su oplakivali (Bošnjaci su šutjeli) te svoje žrtve nabijajući Hrvatima etiketu genocidnog naroda. I rezultati su su bili da je malo Srba palo kao ustaške žrtve. Taj negativni imidž genocidnog naroda djelovao je odvraćajuće.
A šta su Bošnjaci radili o istom pitanju? Nebrojene četničke žrtve su prešutili. Ni spomena ni spomenika nije bilo, da oni, ovako fini, ne bi povrijedili komšije. I kakvi su bili rezultati u prošlom ratu, četnički zločini su se udeseterostručili u odnosu na Drugi svjetski rat. To im je zahvala što nisu htjeli nabiti etiketu genocidnog naroda što su oni Hrvatima uradili bez ustručavanja. A taj posao mogli su, i morali, obaviti sami. Drugih njihovih žrtava nije bilo. Zatim su trebali na sva zvona oglašavati i četnički kukavičluk u Drugom svjetskom ratu. To sigurno nije bilo zabranjeno u bivšem komunističkom sistemu, a istina je da su četnici bili najslabija, najhljunavija vojska na ovim prostorima uopće. Poznato je da su njemački oficiri željeli da četnike gurnu na stranu saveznika i tako se riješe tog nedostojnog i blamirajućeg saveznika. Da su Bošnjaci dovoljno jasno obznanjivali, ne bi se u prošlom ratu, e eto i danas hiljade mladih Srba u Bosni upisivali u četnike. Možda bi se stidili tog osramoćenog imena.
Ako su oni prepustili da prikače zaslužni negativni imidž njihovim (ne)prijateljima, za to su oni to uradili njima. Zapanjujuće je da im ti (ne)prijatelji više decenija pletu taj negativni imidž i namiče im ga kao omču oko vrata a oni indolentno, naivno i glupo šute. Čak ne primjećuju, a kamoli da odgovore protivudarom u cilju umanjenja pogubnih efekata te njihove rabote. Bošnjaci se drže one arapske: Psi laju, a karavani prolaze. A vide da bijesni psi itekako i ujedaju.
Taj bošnjački negativni imidž je već kompletiran i ovdje ćemo navesti neke njegove vidove.
Bošnjacima se, na primjer, imputira žestoka mržnja prema hršćanima, „Vlasima“, koja ide, navodno do želje za uništenjem. U tom se smislu uporno ustaški zličini iz Drugog svjetskog rata pripisuju Bošnjacima – muslimanima. A protiv tog blaćenja imamo neoboriv argument, ali ga trebamo stalno ponavljati. U Drugom svjetskom ratu svi su imali neke „svoje zloglasne“ vojske: ustaše, četnike, domobrane, „Handžar diviziju“, a namjerno se izbjegava napisati da je i Bošnjaka – muslimana bilo u redovima antifašista i partizana a izraženo u brojnosti i procentima njihov broj nije bio ništa manji od drugih naroda.
Jeste da su četnici brzo postajali partizanima nego drugi. Imali su puno i svjedoka da to jedni drugima (po)svjedoče. Isto tako i po broju narodnih heroja na brojno stanje Bošnjaka – muslimana ne trebaju da se drugih stide.
Da su Bošnjaci zaista bili genocidni, imali su pet stoljeća turske vlasti da to i ostvare bez (po)teškoća. A, eto nisu. Prešućuju se brojne peticije muslimanskih intelktualaca vlastima NDH u zaštitu Srba kojima su ugrožavali vlastiti status i život. Ne smiju to Bošnjaci tvrditi da se sve to zna, ako se želi znati. To oni moraju stalno ponavljati jer mnogima ne odgovara da se to zna.
Bošnjacima se imputira da su veliki vjernici, fanatici, fundamentalisti. A znamo dobro kako su i koliko bili dobri vjernici u komunizmu, prije rata 90-tih i visoke konjukture vjerništva. Koliko se svinjetine jelo, koliko je alkoholičara bilo među njima, mješovitih brakova, kakva su imena djeci davali, koliko su se keserili i ulagivali prenoseći viceve o islamu, Albancima i o sebi samima, viceve fabrikovane u Srbiji. Nisu znali šta su još mogli uraditi da su se prodavali kao loši muslimani, ali nije pomoglo, proglašeni su fanaticima i fundamentalistima. A ta etiketa lijepljena je smišljeno na bošnjačke grudi kao na metu za gađenje. Jer, za ubijanim fanatikom niko u svijetu neće zažaliti, a kamoli zaplakati. Treba znati da su Srbi posudili od Engleza i onu podlost sa vicevima o gluposti. Kao što su Englezi Irce, tako su Srbi Bošnjake proglasili glupanima i podgrijavali tu predstavu još od stare Kraljevine Jugoslavije. Često su preimenovali Peru u Muju, u srpskim vicevima. A Bošnjaci se indolentno, čak blagonakolno, smješkali na to. Bošnjak je naučen da brine samo svoje lične probleme. Njihovi stari su znali šta im se radi iza leđa, ali ništa nisu činili da speru ljagu sa svog naroda i uzvrate na isti način. A psi ne laju samo, oni i ujedaju. Ni za jednim glupim narodom niko neće zažaliti kad ga neki divljaci počnu istrebljivati. To je bila dugoročna priprema za planiran zločin. Zločin genocidnih razmjera se opet dogodio, a Bošnjaci se još uvijek zavaljuju od smijeha.
Istovremeno Srbi o sebi stvaraju imidž borbenog, slobodarskog i hrabrog naroda Srbe nije obeshrabrivalo to što svako može da pogleda njihovu historiju, bez gus(l)arske obrade, i da tu vidi samo niz poraza i stradanja. Uprkos tog, okean riječi je proliven na dokazivanje te tvrdnje koju stvarnost stalno negira. A taj ogromni trud ima smisla. Jer, ako su Srbi, kao najbrojniji narod na Balkanu, još i najbolji vojnici, svi će u ovom nemoralnom svijetu htjeti njih za saveznike, a ne one ostale Balkance. I zaista su postigli nevjerovatne propagandne podvige (podvale). Jedna katolička Francuska drži uvijek stranu Srba, a ne katoličke Hrvatske. Evo danas katolička Španija drži srpsku stranu. Ne baš samo zbog tih priča, ali sigurno da je i tamo ostalo podosta od onih gnjavatorskih samohvala brojnih srpskih turista u ovoj zemlji, a i u drugim gdje borave kao radnici ili turisti.
U ovu svrhu angažuju se i pripadnici i drugih naroda iz Jugoslavije i cijelog svijeta. Sjetimo se sramotne prodaje Andrića, Mažuranića, kao i mnogih drugih Hrvata i Bošnjaka. Koliko je kupljenih stranaca i upregnutih u srpsku propagandu. Sjetimo se lorda Karingtona. On je skriveno, mučki rovario kao zvanični posrednik ispred UN-a, da bi se iznenada prokazao u kritičnom času.
Kada su Amerikanci zaprijetili Srbima vojnom intervencijom, on je lansirao nevjerovatnu laž. Rekao je da su Srbi toliko dobri borci da su oni u Drugom svjetskom ratu, pune četiri godine, vodili uspješan rat protiv jedne Njemačke, te da nije uputno njih dirati.
Ta grandiozna laž, u općem haousu, ostala je bez odgovora i upalila je. Niko sa bošnjačke inertne strane nije se našao da ga podsjeti da su četnici bili vojska Srbije i fašistički saveznici. Morali su ga bar podsjetiti na to da su četnici lešinari u tom ratu hvatali i klali upravo engleske vojne predstavnike, poslane partizanima. Karington je dao primjer bestidne lažljivosti, a mi samoubilačke internosti.
Uz američke i evropske laži ravnopravno, ali sramnije i besmislenije su srpske laži bile u režiji Slobodana Miloševića, a koje su raznosili i umnožavali generali, političari i novinari: okupaciju Kosova tumačili su odbranom državne cjeline i suvereniteta. U porušenoj obogaljenoj i poraženoj Srbiji sa hiljadama ubijenih i ranjenih, proglašavali su nacionalnom pobjedom. Farsa za farsom! Nadrealizam historije.
Dnevnik Dobrice Ćosića (oca nacije), u noći kada je NATO obustavio bombardovanje Jugoslavije (Srbije).
„Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene intelegencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno“ Dobrica Ćosić, Deobe.
Kada smo kod Ćosića evo još nekoliko njegovih bisera: „Laž je srpski državni interes“, „Laž je u samom biću Srbina“. „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina“. „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž“.
Dubravka Ugrešić u svojoj knjizi: „Kultura laži“ kaže: „Izgleda kako je ova kultura laži nešto što su male jugoslovenske nacije odavno stvorile, naučivši s tim da žive, primenjujući ih do danas. Laganje – baš kao i smrt – postalo je prirodna norma ponašanja, lažci su normalni građani“.
„U laži su kratke noge!“ narodna.
I danas možemo gledati na srpskim televizijama one koji rade u njihov interes. Taj posao odražuje cijeli narod. Gledali smi i još gledamo srpske emigrante u Americi, Francuskoj, Njemačkoj, u tim zemljama rade u korist svoje zločinačke braće na Balkanu. Oni reskiraju svoje egzistencije u tim tuđim zemljama. A šta rade Bošnjaci u dijaspori? Malo ili ništa. Čast izuzecima. I ono što rade, rade iz među svaja četiri zida, a ne na otvorenom ili međunarodnom okruglom stolu, da bi i drugi nešto o tome čuli i naučili. Svjedoci smo, da kada „Dobri Bošnjani“ dolaze među dijasporu samo se sa njima druže, pričaju im (p)razne frase. Kao da se stide ili boje istinu o sebi i Bošnjacima ispričati. Ne koriste priliku i medije dotičnih država da nešto i široj javnosti o bošnjačkom imidžu kažu.
Ljutimo se na anagžman Srba da se prikazuju kako im odgovara stoji nasuprot našeg totalnog nehata za to šta će se u svijetu znati o nama. A onda se čudimo kako to svijet postupa.
Naši zlotvori stigli su prije nas u Evropu i svijet. Oni su brže, čak iznenađujuće brzo, shvatili svjetzsku logiku samoreklame.
Svejedno koliko su Bošnjaci zakasnili oni moraju početi određivati taj odvratni i nedostojni posao. U tome moraju svi učestvovati, svako u svom domenu. Stvaranje tog imidža je delikantan posao i na njemu moraju biti angažovane sve intelektualne snage koje imaju svjetskog iskustva i pogleda da se ne stvori pogrešan ili gnjavatorski imidž, štete bi mogle biti ogromne. Nažalost i danas se štete gomilaju, a bošnjačka intelegencija počela međusobno da se gnjavi i igra utakmicu ličnog imidža.
Nadam se da će se Bošnjaci konačno složiti da ovaj posao počnu napokon raditi. Evo i nekoliko primjera sa kojim bi (za)počeli uključivanje u svjetski rat imidža.
1. Bosnu bi cio svijet morao čuvati kao malo vode na dlanu jer je jedina ona uspjela ujediniti i pomiriti zapadnu i istočnu crkvu.
Pape su bacale prokletstva na „bosansku bogomilsku kugu“ a iz Bizanta su neumorno njekali protiv Bosne i bogomila. Jedino što ih je ikad ujedinilo je ta mržnja na svojeglavu Bosnu ponosnu.
2. Srpska vojska je bila i ostaje uvijek nedostižna za glupe Bošnjake. Bila je nedostižna za Bošnjake u austrougarskoj vojsci kada je pred njima bježala preko tri države, sve do Soluna.
Četnici su u Drugom svjetskom ratu isto tako bili nedostižni u bježanju po bosanskim šumama. I na kraju, bili su srpski borci nedostižnih za te bošnjačke glupake i kad su se dali u bjekstvo.
3. To što može smisliti Srbin, to nikad nije u stanju Bošnjak. Miloš Obrenović je smislio da svog kuma Karađorđa zatuče sjekirom kao krmka, odsječe mu glavu i odnese je na peškeš svojim najljućim neprijateljima Turcima. Za uzvrat su mu oni poklonili samostalnost i slobodu Srbije. A glupi Bošnjaci su to isto pokušavali postići borbom.

4. Srbi su nezahvalan narod. Njih su Turci satrali na Kosovu i onda ih porobili da pet stoljeća uživaju tursku demokratiju. Da bi ih utješio, „Zmaj od Bosne“ sakupii vojsku i potuče te iste Turke na tom istom kosovu. A Srbi ni hvala da kažu. Sigurno mu su se još i čudili Bošnjacima - Bosancima kako su se usudili isprsiti na otvorenom polju pred silnom turskom vojskom, kad su oni, onako pametni, samo pripucavali iz busije i iza bukava.
5. Car Dušan Silni je bio utovio sebi u glavu da pokori i Bosnu i došao pod kraljevski Bobovac. Oborena nosa, nakon neuspjeha, vratio se u Srbiju. Od tada do danas, riječ „Bosna“, prevedena na srpski, znači „poraz“. Kad god su gurnuli nos ovamo preko Drine, bio bi stučen.
6. Bosna bi konačno trebala da ispostavi svoje teritorijalne pretenzije prema Srbiji, što bi bilo daleko logičnije nego obratno. Naime, bosanski vladari su u dva navrata vladali i Srbijom, a srpski nikad nisu vladali Bosnom.
7. Srbi su s pravom kivni na Bošnjake - Bosance ratnike i kavgadžije, što su u Prvom svjetskom ratu došli da se međusobno tuku u Srbiju. Udarna snaga austrijske vojske bili su ti prgavi Bošnjaci - Bosanci, a odbrana Srbije se zasnivala na bosansko – hercegovačkim dobrovoljcima u srpskoj vojsci. Tako se se Bošnje tukle na srpskoj zemlji, pa su uspješniji, austrijski Bošnjaci - Bosanci zarobili nekoliko hiljada srpskih vojnika upravo na legendarnom Kosovu.
8. Srbi bi trebali podići Kineski zid na Drini. Jer, poraze od velikih i jakih mogu prepjevati epopeje, a šta da rade sa porazima od malih. Ako su Srbi snimili film: „Marš na Drinu“, zašto Bošnjaci da ne snime „Marš sa Drine?
9. Komanda srpske vojske u Prvom svjetskom ratu zaslužuje Nobelovu nagradu za ratnu strategiju bježanja. Oni su se jedni u cjelokupnoj svjetskoj historiji ratovanja dosjetili bježati sa cijelom vojskom preko tri države: Srbije, Albanije i Grčke.
Na kraju, moramo reći da Bosna i Hercegovina jeste jedan medenjak od zemlje kakvog nigdje na svijetu nema. Bošnjaci jesu jedinstven, neuporediv, ponosit narod koji je mada mali, imao i ima duh i snage proći cijelu svoju mučnu historiju na svoj inadžijski način uzdignute glave.
Zato bi bio veliki gubitak za cijeli svijet da takav dragulj nestane. A šta nam sve to vrijedi ako to ne znaju oni od kojih zavisi naša sudbina, a to je cijeli svijet i „okrugli stolovi“ na njemu.
Zato bi trebali „Dobri Bošnjani“ istine gurati pod nos o nama i o njima. I to ponavljati od danas do vječnosti, svaki dan. Recite istinu pa i gorka bila!
Za mnoge je to ponižavajući i dosadan posao, ali koji ogromnu nagradu donosi: opstanak.
Našim (ne)prijateljima je u pitanju uspješna pljačka i otimačina onoga što je naše i nama pripada, a opet nama je život bio i ostao na kocki. (Ne)prijatelji se ne libe tog, gadnog posla u tako ogavnom cilju, a naš ponos ga odbija samoubilački
Ako nam se opstaje, prijonimo na posao, uradimo to. Ako hoćemo – uspjećemo.
Prilikom pisanja ovog članka koristio sam (parafrazirao) esej: „Bosanski imidž u svijetu“ od Kemala Zukića, arhitekte, putopisca, prevodioca. Esej je objavljen u časopisu „Kabes“, novembar 1996. godine, Mostar.