r. h. Esad Arnaut

U petak, 21. februara 2014. g. u džumanskom vremenu na Ahiret je preselio moj babo h. Esad Arnaut. Hadžija Esad je rođen u selu Arnauti 15. februara 1934. g. Svoj dunjalučki vijek je uglavnom proveo u rodnom mjestu Arnautima. Kao i većina radnika toga područja zaposlio se u željezari i tu je zaradio penziju. Bio je oženjen iz ulemanske porodice kćerkom Fatimom poznatog alima toga doba Saliha ef. Kobilice. Uvijek je volio i izuzetno poštivao imame i ulemu. Govorio je: »Volim ih jer su oni nasljednici Božijeg Poslanika.» Ono što znamo iz njegovog života da je čuvao namaz i onda kada je malo ko u to vrijeme redovno obavljao namaz. U braku sa Fatimom Allah mu je podario jedanaestoro djece. Prvo dvoje djece r. Sifet i r. Mensur su rano preselili na Ahiret i zadnje dijete Sabaheta. Othranio je i odgojio osmero djece koji su doživjeli njegovo preseljenje na Ahiret. Što se tiče sinova oni su: Midhat, Mujo, Fikret i Faik. A kćerke su: Sadeta, Safira, Selvedina i Fikreta. Od njegovih potomaka imao je 20 unučadi i sedmero praunučadi. Iako je radio u željezari na odjelu Čeličane, uspio je sačuvati zdravlje, za razliku mnogih njegovih radnih kolega. Možda je razlog tome što je hadžija Esad živio na selu gdje je zrak čist i gdje nije dostizala zagađenost željezarskog otpada. Dok ovo pišem naumpao mi je jedan događaj. Kada je bila dženaza r. Aliji Izetbegoviću u Sarajevu, ja sam iz Minhena u društvo još nekoliko prijatelja išao na dženazu namaz u Sarajevo. Usput sam posjetio i svoga babu i kada sam se vraćao iz Arnauta prema Zenici jedna starija gospođa je s malim djetetom (unukom) čekala na autobuskoj stanici i pitala je da li je možemo povesti do grada jer je trebala ići u Sarajevo na neki koncert. Naravno povezli smo je. Onda me je pitala čiji sam i ko sam, kako je adet u našim krajevima, naglasivši da me nije viđala. Ni ja nju nisam poznavao. Kada sam joj rekao ime oca, onda je rekla da poznaje sve radnike u željezari jer je ona bila supruga nekog od direktora i onda je rekla podatak da su ona i njezin muž znali da je Zenica jedan od najzagađenijih gradova u Jugoslaviji i da su odmah po zapošljenju u Zenici tražili izvan grada da kupe komad zemlje kako bi napravili vikendicu da sačuvaju djecu od otrova koji su izlazili iz dimnjaka zeničke željezare. Oni koji su živjeli u gradu brzo su oboljevali.

Babo nam je često spominjao zgode, mehabete i razgovore koje su vodili kada bi bili u društvu punca Salih ef. Kobilice. O njemu su uvijek govorili sa puno respekta i poštovanja. Bio je svršenik travničke medrese i viših škola u Istanbulu. U dva navrata je bio predsjednik Kakanjskog sreza. Jednom je bio u zvaničnoj posjeti željezari s nekom delegacijom i babo ga je vidio. Kaže: «Bio je u ahmediji i lijepom odjelu.» Kasnije je govorio kako je vidio da je željezara za radnike kao džehenemski azab. Valjda što radnici nisu bili zaštićeni i radili su u blizini vatre. Spominjao je da je Ismet ef. Spahić kao softa dolazio kod Salih ef. i da je Salih ef. volio učenike medrese. Čak se jednom Salih ef. bio naljutio na imama iz susjednog sela koji nije pustio da tada mladi softa Ismet ef. predvodi džumu namaz, i po kazivanju babinom Salih ef. je tada o Ismet ef. Spahiću najavljivao da će to biti veliki alim. I eto moj bao je doživio da mu na kaburu nakon dženaze namaza dovu prouči hadži hafiz Ismet ef. Spahić, naibu reisil-ulemai. Allah nagrađuje svoje robove da budu obradovani onima koji vole. «Čovjek će biti u društvu onih koje je volio.» (Hadisi šerif)


Hadžija Esad je bio čovjek vesele prirode. Znao je slušati a volio je i pričati. I znao je lijepo pričati. Jedino bi se ustezao i ne bi pričao kada bi u društvu bio neko od uleme. A tako je i islamski edeb. Volio je djecu i njega su djeca voljela. Znao je uvijek da obraduje djecu. Meni ostaje u sjećanju dok smo bili mali čuvali smo goveda po livadama. Babo bi praktikovao, kada bi se vraćao s posla radničkim autobusom u pola četiri popodne da uvijek kupi bombona, čokolada ili napolitanke i keksova i mi bi se poredali uz cestu kuda će proći autobus a on bi kroz prozor bacao prema nama a mi bi u radosti do hvatali.

Volio je i knjige. Znam da je kupio rječnike arapskoga jezika od Muftića kada nikome u porodici nisu trebali jer niko tada nije učio arapski jezik. Meni su trebali kada sam nakon 5-6 godina krenuo u GHB medresu. Dok sam bio softa u medresi često mi je dolazio u posjetu. Bilo mu je drago da je neko njegov bio učenik medrese. Hadžija Esad je dva puta obavio hadž i na toj blagodati trajno je bio zahvalan Allahu dž.š. Prvi puta je bio na hadžu 1997. g. a drugi puta 1999g g. i tada je obavio hadž za svoju suprugu Fatimu. Nakon preseljenja supruge Fatime živio je sam u porodičnoj kući u Arnautima. I sinovi i sestre su mu nudili da se preseli kod nekog od njih ali je on to odbijao i stalno ponavljao da mu je tu najbolje. Najviše ga je pazio i hizmetio najmlađi sin Faik. Babo je puno učio Kur'an a imao je praksu da svakog uoči petka i ponedjeljka uči Jasine svojim roditeljima. Tu praksu nikada nije prekidao.

Na babinoj dženazi odazvao se veliki broj vjernika. Dženaza namaz je bila u nedjelju, 23. feburara 2014. g., poslije podne namaza. Dženazu namaz sam ja predvodio h. hafiz Ismet ef. Spahić je učio dovu na kaburu.
Zahvaljuem se medresanskim kolegama koji su se odazvali na dženazu namaz a posebno vojnom muftiji Ismail ef. Smajloviću i Zuhdiji ef. Ridžal, prof. Miread ef. Mahmutoviću i kolegama hafizima Sulejmanu ef. Rafuni, hfz. Mahiru ef. Arnautu, Ahmedu ef. Fetiću, imamu iz Kassela, Rifatu Fetiću, savjetniku reisu-l-uleme. Posebno se zahvaljujem mojim džematlijama iz džemata Sabur h. Advanu Mujkanović, Adnanu Šahtan i Sejadu Dilaveru, koji su mahsus iz Minhena došli na dženazu namaz mome babi. Kao svima prijateljima koji su došli da dženazom namaz isprate na onaj svijet jednog Allahovog roba koji je volio Allaha i Poslanika Muhammeda a.s. Molim dragog Allaha da mu podari lijepi džennet! Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun!

Fikret ef. sin r. h. Esada Arnaut