Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Bosnjaci - Genocid u kontinuitetu'
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Kolumne

Čujući i čitajući ovo postizborno pljuvanje po sopstvenom narodu
MUHAREMOV PUT - STRADE DI MUHAREM
Autor: Šefka Begović-Ličina
Objavljeno: 18. March 2014. 01:03:50
Šefka BEGOVIĆ LIČINA: Suze porodice Rosoti se, tog trenutka, u mojim očima pretvoriše iz bisera u dragulje, a ja tada u mislima počeh prebirat u kojoj nam je kur‘anskoj suri preporuka, da nevoljnom pomognemo?").
Sutradan je Muharem, uz pomoć Konstantinovog zeta Đanija prebačen u bolnicu Kuno, gdje mu se, pod imenom umrlog Italijana, sa već otvorenim kavernama u tajnosti, nastavlja liječenje.
Kako je moj daidža perfektno govorio italijanski jezik, niko od uposlenih nije slutio da on nije Italijan. Njegov pravi identitet znali su samo upravnik Bolnice dr. Đani i Đema Rosoti, koja je tu radila kao glavna sestra.
Čujući i čitajući ovo postizborno pljuvanje po sopstvenom narodu, večeras se sjetih ovog ručno zapisano koncepta budućeg romana MUHAREMOV PUT - (italijanski) STRADI DI MUHAREM, u kojem ću kroz zarobljeničko stradanje, najstarijeg daidže Muharema Paripovića, svršenog učenika Kraljeve Medrese u Skoplju i Filozofskog fakulteta (1940.) u Beogradu, detaljno opisat italijansku veličinu dobročinstvo, takoreći "tuđih kostiju" dalekih nam i po vjeri, naciji, običajima i imenima, a dušom, usmjerenih ka našim propisanim Uputama, koje mi, zanijeti ovim dunjalukom, počesto zaboravljamo...
Moj daidža Muharem je kao vojnik u Sarajevu 1941. god, sa četvoricom svojih drugova, u šetnji ulicom, zarobljen od njemačkih vojnika i deportovan u Njemačku, gdje su ih smjestili u logor.
Kako je bio rođen u Beranama - Crna Gora, koja je tada bila pod italijanskom okupacijom, poslije nekoliko mjeseci logorovanja i paćeničkog života, iz Njemačke biva prebačen u Italiju u mjesto Korasko blizu italijanskog grada Albe, oblasti Torino, u kojem od 1992. godine živi i njegov sin Ediz, el. ing, vlasnik fabrike robota.
Nekoliko puta, sa daidžičnom dr. Mejrom Paripović, nastanjenom u švajcarskom gradu Sionu, bila sam Edizova gošća i svaki put išle posjetiti mnogobrojnu familiju Rosoti, koji su, poslije bjekstva iz italijanskog logora Mira Monti, rizikujući sopstvene živote, njegovom ocu Muharemu, spasili glavu, a kasnije, kada je 1992. god. počela beogradska mobilizacija za ratište, Edizu pružili utočište i potpomogli ga da bi danas bio veliki biznismen.
Alba je prelijepo mjesto, poznata po industriji tekstila i nalazištu bijelih tartufa, kojih tu jedino na cijelom svijetu ima (kako mi rekoše pronalaze ih jedino gladni kerovi, specijalno za to obučeni, a crne tartufe pronalaze jedino gladne divlje svinje) i cijela Alba miriše na tartufe, koje vam ne bih savjetovala da naručite u restoranu, ako nemate dubok džep (jer samo naredane preko špageta koštaju 30 eu).
Već prvi moj susret sa porodicom Rosoti, bio je iznenađujuće topao, rodbinski nježan. Čuvši da sam Muharemova sestričina, (Mejru su već poznavali) dočekali su me toplo, rodbinski kao da se godinama znamo i družimo.
- Come state, sinjora? - grlili su me kao najrođeniji.
Ta porodica Rosoti, koja danas ima svoju biznis imperiju, ogromne fabrike, posjede, vile, koja bi po nekim iskrivljenim pravilima trebali biti nadmjeni, nedostižna, naprotiv su, jednostavni, topli i srčani ljudi u čijem se domu gost osjeća kao u svojoj kući.
Vidjevši u njihovim sobama zastrte tkane ćilime (one što smo mi odavno bacili, jer nisu pratili zapadnjački modni trend i time smo bezdušno pljunuli na onaj u njima utkani trud, vrijeme i vid naših nana i majki, i na prozorima vidjeh zavjese u bijelom vezu, na krevetima heklane prekrivače, starinske kamine, namještaj u duborezu, sve ono što je umjesto proteklog vremena " pričalo") ja sam se, začuđena, malo postidjeh.
Pri zadnjoj posjeti Rosotijevima, zamolila sam ih da mi opišu susret sa mojim daidžom i način n koji su mu pomogli.
Moji, svi tu prisutni, govorili su italijanski, moj daidža Hasan (Mejrin otac) Mejra, Edizova supruga, Ediz i svi su mi pomalo prevodili Enciovo kazivanje.
Nikada dok sam živa neću zaboraviti ljepotu tog trenutka, kada je Konstantinov unuk Encio, zagušen plačom otpočeo priču kako je njegov djed pružio utočište mom daidži Muharemu.
Dok je pričao, svi prisutni Rosotijevi su plakali, a i mi...
Bili smo u kući Rinalda Rosotija, u jednom prelijepom zamku, smještenom na jednom uzvišenju blizu Albe, odakle je bio prekrasan pogled na spoljni bazen i raskošnu dolinu ispod.
Rinaldo i njegova supruga Pjera, iako već u dubokoj starosti, ali izuzetno poštovani i na čelu porodičnog kormila, glavni su domaćini nedjeljnih okupljanja na ručku cijele porodice.
Kako devedesetrogodišnji Rinaldo nije imao snage od uzbuđenja da mi priča, zamjenio ga je sin Encio, jedan divan i osjećajan čovjek, ispunjen ljepotom svoje troje djece i unuka.
U italijanskom logoru je bilo nepodnošljivo, Muharem i drugovi mu, bili su na izmaku snaga, kada se već naslućivala italijanska kapitulacija. Tada su Njemci svrgnutog Musolinija internirali na neko ostrvo, a kasnije ga brodovima prebacili u Sjevernu Italiju, gdje se on nadao rehabilitaciji.
Italijnski partizani su u već oslabljeno obezbijeđen logor, Muharemu i drugovima doturili oružje, tako da su oni odatle pobjegli u šumu Gropo, gdje su se krili od italijanskih vlasti koje su naredile da se svi zatvorenici vrate u logor.
Muharem je bio sa dva druga Muslimana, jednim Hrvatom i Slovencem. U šumi su pronašli neku čobansku kolibicu u kojoj su se smjestili. Imali su vrlo malo hrane i snalazili se na razne načine da prežive.
Kad je zahladnilo i pao snijeg, njihove zalihe hrane su se istrošile i oni su bili na ivici propasti.
Kako su braća Rinaldo i Silvijo bili strvastveni lovci, a stanovali nedaleko odatle, jednog dana idući u lov, primjetili su plamičak, koji se iz čobanske kućice vihorio kroz drveće. Sjetivši se da su to sigurno odbjegli zatvorenici, polahko su prišli da osmotre unutra. Oprezno vireći, vidjeli su iznurene robijaše, pokrivene nekim pocijepanim dekama, jadne, izgubljene. Pokucali su im na vrata i znajući da im uplašeni neće odgovorit, vratili su se kući i sve ispričali majci Đemi i ocu Konstantinu.
(Kad Encio, o tome poče pričat, zajeca, Rinaldo također, mi za njima, Mejra mi reče: "Aman, da li je ovo moguće da ovi ljudi ovako plaču za tuđina?")
Đema im je skuhala ručak i oni su im sutradan ponijeli i ostavili pred kolibom. Sakriveni, vidjevši kad je Ibro, Muharemov drug, uzeo šerpu, hitro su mu pritrčali:
"Bona sera, sinjore" (Italijani i u popodnevnim časovima govore: "Dobro veče").
Kako je moj daidža bio bolestan, na skoro umirućoj postelji, oni su im ponudili da ih prebace kod svoje kuće, da dijele ono što im je Bog dao. (Encio ponovo plače).
Muharemove su drugove povjerili komšijama i zetu, a Muharem je ostao kod njih.
Teško bolestan, sa povremenim iskašljavanjem krvi i već očitom tuberkulozom (za koju tada nije bilo adekvatnog lijeka) Muharemu su se dani odbrojavali. Rosotijevi su ga njegovali u tajnosti, besplatno mu nabavljali neke lijekove od mještanina, njihovog prijatelja apotekara Pjetra Vernetija.
Vidjevši da mu se stanje iz dana u dan sve više pogoršava, a znajući da je njegova bolest zarazna, da bi zaštitio porodicu od zaraze, Muharem je jedne večeri pokušao napustit porodicu Rosoti.
Konstantin Rosoti, čuvši zvuk kofera koji je Muharem s mukom pokušavao vuči niz stepenice, skočio je iz sna:
- "Gdje to namjeravaš, Muhareme?"- pitao ga je sanljivim glasom.
"Da i vas ne bih zarazio bolešću, idem negdje da umrem." - odgovorio mu je bolesnim glasom (daidža je perfektno govorio italijanski).
- "Ali, i ti si moj sin, - rekao mu je Konstantin i vratio ga u krevet.
(Zajedno sa Rinaldom, Pjerom, Encio ponovo plače. Plačemo i mi, a plaču i Encijeve ćerke Ana i Eliza, sin Enriko- Rosotijevi za tuđina uglas plaču.
Suze porodice Rosoti se, tog trenutka, u mojim očima pretvoriše iz bisera u dragulje, a ja tada u mislima počeh prebirat u kojoj nam je kur‘anskoj suri preporuka, da nevoljnom pomognemo?").
Sutradan je Muharem, uz pomoć Konstantinovog zeta Đanija prebačen u bolnicu Kuno, gdje mu se, pod imenom umrlog Italijana, sa već otvorenim kavernama u tajnosti, nastavlja liječenje.
Kako je moj daidža perfektno govorio italijanski jezik, niko od uposlenih nije slutio da on nije Italijan. Njegov pravi identitet znali su samo upravnik Bolnice dr. Đani i Đema Rosoti, koja je tu radila kao glavna sestra.
Poslije godinu dana upornog liječenja, borbe, za ‘tbc’ je pronađen efikasan lijek - streptomicin i Muharemovo zdravstveno stanje se odmah osjetno poboljšalo.
Na završetku rata, troškove Muharemovog bolničkog liječenja, preuzelo je Udruženje partizana Italije.
Po ozdravljenju, Muharemu je dom Rosotijevih pružao njegu i toplinu još godinu dana, da bi mu pri povratku kući u Berane, Konstantin predložio da ostane kod njih zauvijek, nudeći mu ruku svoje najstarije kćerke.
Muharem se kući vratio 1948. godine, poslije sedam godine izgnanstva i čemera. U Beogradu je dobio posao, stan, zasnovao porodicu.
Prvi put poslije odlaska posjeto je Rosotijeve 1956. godine, a svoj medeni mjesec 196.1 godine, kao kod najrođenijih proveo je kod njih.
Od tada traje to čvrsto i iskreno priajateljstvo, zasnovano na ljubavi, na ljudskosti, na čistom srcu. Ljeti su Rosotijevi ljetovali u daidžinoj vili na Cresu, a on zimi u njihovim apartmanima širom Italije.
Na svoj devedeti rođendan, kada se po italijanskim običajima, ljudima te dobi ispunjava svaka želja, Đema je poželjela da na svoj rođendan zapleše valcer sa Muharemovim sinom Edizom i da zagrli njegovu kćerku dr. Lejlu Paripović, primarijusa Dječje onkologije u Beogradu.
Na zidu Rosotijevih je stajala uramljena slika žene sjede kose, u dugoj haljini, sa bisernom ogrlicom, kako, poput djevojčice, sa Edizom otpočinje svoj rođendanski ples...
Sinjora Terezita, supruga Isidora Rosotija, drugog Konstantinovog sina, otkrila je, tek u sedamdesetpetoj godini svoj slikarski dar. Na svojoj prvoj slici, kao divno sjećanje, naslikala je kuću i prozor Muharemove sobe, u kojoj je bolovao i gdje se borio sa teškom bolešću.
Tu sam spoznala da za svoje mogućnosti otkriveni dar, nikad nije kasno...
VIA SALUTO - (pozdravljam vas):
Isidoro, Pjera, Rinaldo, Terezita, Encio, Gabrijela, Aliće...
Via saluto, veliki LJUDI...!!!



Ostali prilozi:
» NEZAVISNA BOSNA I HERCEGOVINA I PRIJETNJE GENOCIDNOG OKOTA
Elmedina Muftić | 28. February 2017 02:40
» PUT MILOSTI
Šefka Begović-Ličina | 26. February 2017 13:44
» TRAMVAJ ZVANI TEŽNJA
Said Šteta | 25. February 2017 10:59
» JAHAČI APOKALIPSE OPET JAŠU
Zijad Bećirević | 25. February 2017 10:45
» OD OBEĆANJA SE NE ŽIVI
Ibrahim Reković | 24. February 2017 18:04
» SRBIJI JE POTREBNA REVIZIJA MORALA
Nedžad Ahatović | 23. February 2017 19:37
» U BOSNI I HERCEGOVN NAJBOLJE JE BITI MANJINA
Eset Muračević | 23. February 2017 16:40
» BOŠNJACI I SRBI IZMEĐU KONFLIKTA I POMIRENJA
Dr. Admir Muratović | 22. February 2017 15:21
» REVIZIJA PRESUDE ZA GENOCID I MEMORANDUM SANU-A
Armin Čusto, dipl.iur. | 22. February 2017 15:09
» BRAVO, BAKIRE!
Sead Zubanović | 21. February 2017 15:45
» DOPRINOS I ŽRTVA BOŠNJAKINJA KROZ HISTORIJU
Aiša Purak | 20. February 2017 14:39
» KOME I ZAŠTO MLADEN IVANIĆ PRIJETI?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 19. February 2017 03:42
» BIBERENJE VOJNIH OSIGURANIKA
Said Šteta | 18. February 2017 11:27
» LJUBOMORA
Prof. Habib Mandžić | 16. February 2017 15:40
» OBNOVA PROCESA JE PITANJE PRAVA I MORALA, A NE POLITIKE I POLITIKANTSTVA*
Akademik prof. dr Smail Čekić | 13. February 2017 15:45
» PODRŠKA SRPSKOM FAŠIZMU OD ŠEFA MISIJE OSCE JONATHANA MOORA
Zijad Bećirević | 12. February 2017 14:51
Ostali prilozi istog autora:
» PUT MILOSTI
26. February 2017 13:44
» KADA ZAPLAČE NEBO
08. February 2017 02:03
» KRVNICA
07. January 2017 18:26
» UTULJENO OGNJIŠTE
19. October 2016 17:16
» BAJRAMSKI NASIHAT
08. September 2016 19:23
» SVATOVI ZELENI
11. July 2016 02:31
» DANAS, PLAČEŠ LI, TUGO
08. July 2016 15:16
» REFIKIN PRKOS
03. March 2016 17:19
» POKIDANE OJICE
22. February 2016 21:41
» SOFRA
15. March 2015 13:26
» PISAK IZ KRVI
09. January 2015 01:13
» ŠTO ŠUTE LJUDI?
21. November 2014 14:21
» U BRISELU SRCE SREBRENICE
25. July 2014 18:09
» NADOŠLA ZEMLJA
05. June 2014 01:05
» NE DAJ SE, SARAJEVO!
08. April 2014 13:43
» KAD ZAPLAČU LJUBIČICE
03. April 2014 02:33
» ODLETJELA PTIČICA
26. February 2014 01:28
» TO JE MOJA BOSNA
12. December 2013 16:28
» TOMAŠICE KUKAVICE
17. November 2013 19:36