Bismillahir-Rahmanir-Rahim

“Izvedi svoj narod iz mraka na svjetlost i podsjeti ih na Allahove dane.” (Kur’an)

Hatib Abdullah HODŽIĆ: Da ne budemo pogrešno shvaćeni, islam nije protiv dunjaluka. Nipošto! Islam traži od čovjeka da radi i pošteno zaradi, ali da u njegovom imanju bude haka i za one koji su potrebni. Kao što život čine zajedno tijelo i duša, tako se i sreća i uspjeh postižu podjednakim zalaganjem za prolazni i vječni život. Sjajno zvuče riječi: “Radi za dunjaluk kao da ćeš vječno živjeti, a radi za ahiret kao da ćeš sutra umrijeti.”

Jednog dana, Allahov Poslanik, s.a.v.s., obratio se hazreti Omeru, r.a., riječima: “Omere, kada umreš i ljudi ti iskopaju mezar, pa te okupaju, zaviju u ćefine i mirisom namirišu, odnesu te i stave u mezar, pa te pokriju zemljom i vrate se kućama, kakvo će biti tvoje stanje? Tada će doći Munkir i Nekir, dva kaburska ispitivača, koji će te uplašiti i prouzrokovati razne teškoće, kakav će ti hal tada biti, Omere?!” Veliki Omer, r.a., upita: “Hoće li mi pamet koju sada imam biti i tada u glavi, Allahov Poslaniče?” “Hoće!” “U tom slučaju, nema problema. Ja ću im dati potrebne odgovore.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., slatko se nasmiješio.

Kada je Poslanik, s.a.v.s., preselio, hazreti Ebu Bekr je predložio vjernicima da izaberu za halifu hazreti Omera ili Ebu Ubejdu, pa je hazreti Omer skočio kao strijela i rekao: “Stid me je biti na čelu grupe u kojoj se nalazi insan kao što je Ebu Bekr!” Podržao je Ebu Bekra, kao i svi prisutni.

Ebu Bekr, r.a., posla u boj vojsku pod Usaminom komandom, a hazreti Omer, r.a., kojeg je Ebu Bekr predlagao za halifu, priključio se Usaminoj vojsci kao obični vojnik! Potom Ebu Bekr, halifa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pošavši da isprati vojsku, upita mladog komandanta Usamu: “Dozvoljavaš li da Omer ostane u Medini, da se nađe među mojim pomoćnicima?” Subhanallah! Kakva skromnost i međusobno poštovanje, bez ikakvih dunjalučkih interesa i privilegija. Samo islam može ponuditi ovakav edeb. Postiđen ovakvom učtivošću, mladi komandant Usame reče: “Naredba je tvoja, halifo Allahovog Poslanika!” Potom Ebu Bekr, r.a., reče riječi od kojih bi se kamenje u prah pretvorilo i zastidilo sve živo: “Ne, davanje dozvole pripada tebi!” Allahu ekber!

Kada hazreti Omera odabraše za halifu i neki tražiše da mu odrede veliki iznos kao plaću, hazreti Alija se tome usprotivi i reče: “Allahov Poslanik je bio vlasnik velike skromnosti, pa i njegov halifa mora biti kao on. Dovoljna mu je plata s kojom će moći da živi!” Hazreti Omer skoči i reče: “Ne postoji ispravnija riječ od ove!”

Hazreti Omer u Poslanikovoj, s.a.v.s., džamiji govori ljudima u hutbi da je postavljen za halifu da im poslove i životne probleme rješava, da štiti njihova prava, da ih predstavlja i da im bude od najveće koristi. Od ljudi traži da ga obavijeste ako im bude učinjena neka nepravda ili zulum. Traži da se on i svi drugi boje samo Allaha. Govori da je pohlepa siromaštvo, a život kratkotrajan i da sutra valja polagati račun za svoja djela. Osobe koje odgaja Allahova vjera rade za interes države, njenih građana i svih živih bića.

Za vrijeme jednog hazreti Omerovog govora, jedan slušalac viknu: “Omere, boj se Allaha!” Hazreti Omer, r.a., nastavlja, a on ponovo upada: “Omere, boj se Allaha!” A kada ga je jedan čovjek upozorio da je dosta ponavljanja, hazreti Omer reče: “Pustite ga neka govori šta želi. Oni nisu ni od kakve koristi ukoliko ne opominju onoliko koliko žele. A ako ih mi ušutkamo, prekoračit ćemo naše pravo.”

Govoreći o dunjaluku i ahiretu, hazreti Omer je jedanput upitao: “Ljudi, ako zapadnem u loše stanje, ako me obuzmu strasti duše, šta ćete mi uraditi?” Jedan mu’min skoči na
noge i reče: “Isjeći ćemo te našim mačevima!” Hazreti Omer, r.a., oličenje pravde i poštenja, provjerio je ovog čovjeka: “Govoriš li te riječi o meni?” “Da, Omere, ove riječi kazujem tebi!” Tada ovaj velikan reče: “Neka je hvala Allahu. Ako skrenem na pogrešan put, u ovom narodu ima ljudi koji će me mačem isjeći.” Subhanallah!

Ovakve vođe nije historija zabilježila. Takvi su bili prvi muslimani. Oni su islam živjeli cijelim svojim bićem. Nisu o islamu samo govorili i pisali kao danas. Drugi su o islamu čitali iz njihovih postupaka i načina življenja, pa su ga masovno i prihvatali. Danas ga, pak, prihvataju iz knjiga, jer ga teško mogu naći u životu današnjih muslimana.

Prolazeći jednim sokakom Medine, jedna žena povika svome sinu: “Sine, skloni se odatle, prolazi halifa”, a druga joj reče: “Ovaj čovjek je jučer bio samo Omer, zar je postao halifa!?” Omer se osmjehnu, priđe ženi i reče: “Zahvaljujem ti se! Podsjetila si me na moje prijašnje stanje.” Subhanallah! Nema pratnje, nabildanih tjelohranitelja, rotacionih svjetala, razgonjenja automobila s puta. I još prima platu tek dovoljnu za život. A radio je sve za državu i druge.

Uporedimo današnju vlast, koja ništa ne radi za državu i građane, već uglavnom samo za sebe. Do sada se govorilo da znaju uzimati samo kredite, a evo danas ni to ne znaju, već krediti i pomoći propadaju! Čast izuzecima. Lijepo se prisjetiti i riječi američkog predsjednika Kenedija: “Ne gledaj šta je država učinila za tebe, već šta si ti uradio za državu!”

Nije čudo što je Amerikanac Michael Hart, nakon što je na prvo mjesto stavio Poslanika, s.a.v.s., uvrstio i hazreti Omera u svoju knjigu “The 100 Most Influential Persons in History” “100 najutjecajnijih ličnosti u historiji”. Eto, taj velikan tokom svog desetoipogodišnjeg hilafeta ni za tren ne stade. Sav se posvetio državi i narodu.

On je noću obilazio svaki ćošak grada da otkrije probleme nemoćnih, bolesnih, potrebnih, da im pomogne. U svojoj radnoj sobi je imao dvije svijeće – jednu za lične potrebe a drugu za državne poslove. Allahu ekber! Ni državnu svijeću nije koristio za svoje potrebe! Čak ni lojnatu svijeću! Takve ljude odgaja islam. Onaj koji se Boga ne boji, može raditi šta god želi. Gdje nema stida, obraz postaje đon. A mnogi su danas izgubili moral, pa se ne stide ni Boga, ni naroda, ni savjesti. Naprotiv, oni koji posjeduju moralne atribute, ne mogu “prosperirati”. Za vrijeme komunizma vjernici nisu mogli prosperirati, a danas moralni.

Halifa Hazreti Omer, pred kojim je drhtao Istok i Zapad, bio je hamal/nosač staricama, jetimima je kuhao čorbu, timario državne konje, a pravdom je zaprepaštavao čak i neprijatelje. Osjećao se odgovornim ako bi goveče slomilo nogu u najzabitijem kutku Iraka zato što mu nije put napravio, a govorio bi i plakao da će ga Allahova pravda stići ako bi vuk pojeo ovcu tamo u nekom mjestu! Osjećao se odgovornim i uzdisao bi čak i za zgaženim mravom. Allahu ekber! Kakva lekcija današnjim neodgovornim i samoljubivim vladarima kod nas i diljem svijeta, koji gaze ljude i sve pred sobom da bi ostvarili svoje nezajažljive prohtjeve.

I opet takvom velikanu, pred kojim su klecala koljena svjetskih kraljeva, jedan čovjek kaže: “Boj se Allaha, Omere!” A on brzo silazi sa svoje jahaće životinje, spušta lice na tle i lijući suze kaže: “Ko je Omer, pa da se ne plaši Allaha?!” Allahu ekber! Subhanallah!

Jednom je njegova kćerkica ušla unutra, iz državne riznice uzela jedan dirhem i izišla. Primijetivši to, hazreti Omer je za njom potrčao. Ona je zaplakala i novčić sakrila u usta. On joj je prstima izvadio dirhem iz usta i rekao: “Ni Omer, ni njegova djeca nemaju veća prava od drugih muslimana.” A bio je to samo jedan dirhem, za koji ona nije znala ni šta je, ni kome pripada!

Šta li će uraditi sa svojim milionima i milijardama današnji smrtnici, koji će, kao i svi mi, sutra biti pretvoreni u prah? A čovjekova nafaka je samo ono što pojede, popije i obuče. Samo to, sve ostalo je tuđe i ostaće iza nas. No, većina ljudi se danas ponaša u duhu Allahovih, dž. š., riječi: “Zaokuplja vas nadmetanje u zgrtanju imetka sve dok grobove ne posjetite! A, doista, ne valja tako, saznat ćete svakako! I opet, zbilja, ne valja tako, saznat ćete svakako! Ne valja tako, nek’ znata jamačno…” (Et-Tekasur, 1-5)

Hazreti Omer bi noću ibadetio i suzama sedžadu natapao. Mnogi se danas samo pred izbore i porad glasova trpaju u prve safove! Baš je to ružno! Drugim danima ezan i ne čuju. A veliki Omer je činio ibadet svako veče, i to u samoći, onda kad ga niko ne vidi osim Uzvišenog Allaha. Nije čudo što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u noći Mi’radža vidio jedan dvorac u Džennetu i da mu je rečeno da je to Omerov dvorac. Divno! Allahu ekber!

Danas se zalažu da posjeduju dunjalučke palate, iz kojih će ih sutra mrtve iznijeti. I otići će na onaj svijet bez ičega, baš kao što su i rođeni bez ičega! Oni su na tabutu, u ćefinima i sa svojim djelima, dobrim ili lošim. A povratka nema! Razmišljamo li o tome?

Da ne budemo pogrešno shvaćeni, islam nije protiv dunjaluka. Nipošto! Islam traži od čovjeka da radi i pošteno zaradi, ali da u njegovom imanju bude haka i za one koji su potrebni. Kao što život čine zajedno tijelo i duša, tako se i sreća i uspjeh postižu podjednakim zalaganjem za prolazni i vječni život. Sjajno zvuče riječi: “Radi za dunjaluk kao da ćeš vječno živjeti, a radi za ahiret kao da ćeš sutra umrijeti.”

Pa, takmičimo se u dobrim djelima, radimo za državu i sve njene građane i molimo Uzvišenog Allaha da nam oprosti grijehe, učvrsti nas na Pravom putu, učini nas korisnim ljudima i svim živim bićima i sastavi nas u džennetskim perivojima sa Svojim miljenicima i odabranicima.