Mersada Nuruddina AGOVIĆ: Korijen riječi ''elita'' nalazi se u latinskom jeziku sa značenjem ''izabrani''. Elita je najbolji dio društva, najodabraniji sloj. Da bi neko bio odabran, on ne smije u svom genetskom kodu imati sklonost prema činjenju zla.

Moj narod je odabrani narod, zato što u svom genetskom kodu nema sklonosti ka činjenju zla. Povijesno gledano Bošnjaci nikad ni prema kome nisu počinili zlo. I uprkos tome ispostavilo se da su drugima, iz nekog nerazumljivog razloga, bili trn u oku. Pripadnost islamu koja je identitetska karakteristika Bošnjaka muslimana je nešto čime se Bošnjak musliman, najviše od svega, ponosi.

Kazna Bošnjacima zbog osvete Turcima
Zbog čega je onda licemjerna Evropa pred početak dvadeset prvog stoljeća dozvolila pohlepnim politikama u regionu da pošalju izvršitelje zločina genocida u bošnjačku Srebrenicu, Foču, Prijedor i druga mjesta da bi se tamo, po riječima samih genocidnih zločinaca, 'svetili Turcima'? Je li licemjerna Evropa tada znala da su Bošnjaci i Turci, iako iste vjere, povijesti i kulture, dva različita naroda?

Zbog čega su mom narodu decenijama uskraćivana prava na vlastiti identitet? Moj bošnjački narod, moj elitni narod, ima svoj vlastiti identitet! Zbog čega se decenijama prema mom narodu u ovoj licemjernoj Evropi postupa na način na koji zli barbari postupaju sa lijepom djevojkom kad joj u svojoj zluradoj pohlepi prijete: ,,Ili ćeš biti naša ili će te nestati sa lica zemlje!''

Bošnjaci koji su se libili svog identiteta i koji su svojoj djeci nadijevali neka međunarodna imena ili imena iz tuđih kultura, u vršenju zločina genocida nad njima, ništa bolje nisu prošli od Bošnjaka koji su cijenili svoje etničke vrijednosti. Pune su masovne grobnice slučajeva gdje Bošnjaci Jasenko, Plamenko ili Zlatko leže pored Muhameda, Hasana, Omera...

Poruka Bošnjaku
Osim što moj narod ima čiste ruke od zločina, što je miroljubiv i vrijedan narod, moj narod je autohton na ovim prostorima. On je 'svoj na svome' na balkanskom području. Koliko će još dugo licemjerna Evropa zlurado posmatrati kako se Bošnjacima velika gostoprimstva vraćaju uzurpacijama i zabijanjem 'noža u leđa'. Sjetimo se stihova Safveta-bega Bašagića (usput rečeno i ''Safvet'' na arapskom jeziku znači ''elita'') koju je objavio u listu ''Bošnjak'' 1891.godine pod nazivom ,,Bošnjaku'':

,,Znaš Bošnjače, nije davno bilo, sveg' mi svijeta nema petnaest ljeta, kad u našoj Bosni ponositoj i junačkoj zemlji Hercegovoj, od Trebinja do Brodskijeh vrata nije bilo Srba ni Hrvata! A danas se kroza svoje hire Oba stranca ko u svome šire. Oba su nas gosta saletila da nam otmu najsvetije blago -naše ime ponosno i drago.''

Prije cijelog stoljeća Bašagić je Srbe i Hrvate nazvao strancima i 'gostima' koji se u našem k'o u svome šire i još nas, povrh svega, salijetaju da nam uzmu najsvetije blago, naše ime ponosno i drago.

Historija se ponavlja, jer se ne pamti
Zašto se nama historija stalno ponavlja? Iz samo jednog razloga: zato što se ne pamti. Jevrejima se nikad više neće ponoviti holokaust, jer su svi pripadnici jevrejskog naroda nakon holokausta uzeli sebi za strogu obavezu da kontinuirano datumski obilježavaju i pamte počinjeni zločin nad njima.
Bošnjački narod također mora pamtiti sve genocide koji se, raznim sredstvima i metodama, povijesno već dugo vrše prema njemu, što gradi historijsku sliku jednog kontinuranog genocida.

Sjećam se kad mi je nakon rata iz Sandžaka došla mala sedmogodišnja sestra u goste i kad je po tuzlanskim ulicama vidjela rupe od eksplodiranih granata. Iako je nisam namjeravala opterećivati ratnim pričama, sama je na osnovu vizuelnog dojma tada dijelom shvatila težinu ratnog vremena. Nakon nekoliko godina neki bošnjački aktivisti su takva mjesta obilježili malim crvenim krugovima na mjestima gdje su granate pale i to je bilo svojevrsno spomen obilježje i opomena da se više nikome ne ponovi.

Međutim, gradonačelnik Tuzle se potrudio da izbriše sve simbole koje po gradu ''izazivaju traume kod djece'', izgradi jezero i nekoliko fontana i na taj način građanima garantira ''bolju budućnost''. Sad, vele, u strahu je od puštanja na slobodu Novaka Đukića, zločinca koji je na Kapiji u Tuzli 1995.godine ubio 71.nevinog građanina Tuzle. Davno je rečeno, zaboravljati na zločin i svjesno ga umanjivati je samo po sebi, također, zločin.

Ubijeni pripadnici mog elitnog naroda mirišu, kako je to nedavno potvrdio dr. Mujo Begić, član Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. ,,Tijelo koje je raspadnuto, logično bi bilo da širi neugodan miris, ali mi koji smo se bavili ekshumacijama tijela naših šehida uvjerili smo se da tijela naših šehida mirišu.''- kazao je Begić.

Cijenimo svoje vrijednosti i ne pravdamo se za to
Mnogo me rastužuje činjenica da se moj narod decenijama bori da opstane na svojoj sopstvenoj zemlji. Pa zar može razumom obdaren čovjek shvatiti da u dvadeset prvom stoljeću bošnjački narod treba da se bori za puku egzistenciju u svojoj zemlji? Zar nije došlo vrijeme da učini nešto više, nešto što je iznad potrebe njegove sušte egzistencije?

Iako je bez ikakvih mehanizama zaštite bošnjački narod, Allahovom voljom, opstao i danas su na njemu vidljivi ožiljci od okova inferiornosti u kojoj je držan više od sto godina. Zato se neki Bošnjaci (poput tuzlanskog gradonačelnika) i danas libe svog identiteta i stalno su spremni drugima se izvinjavati i i pravdati se, da im ''neko'' nešto ne bi zamjerio.

Po svemu sudeći, Bošnjaci se više nikome neće pravdati što žele imati neke od potrebnih mehanizama zaštite od eventualnih budućih zločina nad njima. Neće se nikome izvinjavati što cijene svoje vjerske, nacionalne i kulturne vrijednosti i rade na odbrani i očuvanju svoje tradicije. Nikome se, također, neće izvinjavati što su danas iznjedrili omladinu koja je sposobna da ponese teret emaneta očuvanja bošnjačkih identitetskih vrijednosti, kao i dostojanstva i slobode naroda. To je elitna mlada snaga koja će, zasigurno, hoditi visoko uzdignuta čela, ponosna na ono što jeste. (Saff 356)