Jusuf i Hajrija Imamović

Nakon što smo obišli hadžiju Salku i hadžinicu Muniru Hrvačić, uputili smo se Jusufu i Hajriji Imamović u Buljakovu potoku, nastanjenim u kući njihovog sina Mevludina – Mevće.

Ne htjedosmo ih zvati ranije, ne želeći da se uzbihuzure. Prolazeći pored fabrike ''Zrak'' pozvali smo ih, kako ih ipak ne bi zatekli, jer nije šala u kući imati hastu, pa su zbog toga poželjni svaka pažnja i obazrivost. Na Mirsadin poziv javila se Hajrija i na vijest da idemo rpema njima odmah se rasplakala. Iznad kuće nas s upaljenom vanjskom sijalicom čekaju Hajrija i njena šćerk Šehrija. Hajrija nas izgrli i poče blagosivljati, spominjući po dobru naše rahmetli roditelje. Jusufa nađosmo na kauču s osmjehom na licu. Još uvijek teško govori, od posljedica moždanog udara prije sedam godina, ali izgleda dobro. Smršao je, što mu baš i ne stoji, jer ga pamtim punašnijeg. Za razliku od drugih žepljaka njegove dobi koji su nosily francuzice, Jusuf je uvijek imao urednu, nagore začešljanu frizuru.

Jusuf (r. Arif i r. Šehra), rođen je 1934. godine na Stopu, a Hajrija (r. Bajro i r. Đulka) djevojačko Kačević, rođena je 1941. godine u Šljivici. Brak su sklopili 1959. godine i izrodili troje djece: Sevdu, Mevludina – Mevću i Šehriju. Sevda i Mevludin su s djecom i unučadima u Americi, dok je Šehrija s mužem i tri šćeri u svojoj kući. Jusuf i Hajrija s ponosom ističu da imaju 11-ero unučadi i 8-ero praunučadi.

Pamtimo ih kao dobre i vrijedne komšije, koji bi nam redovno pomagali kada bi se kopalo, kosilo, kupilo, želo ili komilo. I mi smo pomagali njima, ali ne tako često kao oni nama, jer su imali manje zemlje i manje su sijali, ali nismo bili ni solidarni kao oni. Njih dvoje su, a posebno Jusufov babo, r. Arif-aga, kojeg su sva đeca zvala „đedo“ imali srce i dušu veću od Žepske planine. Dok su drugi ljudi branili svoje trešnje, šljive, jabuke i kruške, njihova miva je pripadala svima. Rahmetli đedo Arif, Jusuf i Hajrija znali su se sakriti pred đecom, kako ih ne bi postidili dok na putu do škole ili nazad mlate i beru njihovo voće, ili dok stariji ljudi koji su petkom išli na džumu, ili srijedom na pijacu, savijaju njihove grane da šta pojedu. Čak je rahmetli đedo jednom dok su djeca iz Čavčića i Purtića pokušavala da mu oberu mladi kalem jabuke, u strahu da ga ne slome, povikao: „Đeco, ne bojte se! Oberite je svu, halal vam bilo, samo čuvajte da je ne slomite!“ Zato je njihovo voće, za razliku od drugih, rađalo svake godine. I kada je žepsku šljivu Požešku napala šarka, jedino su njihove šljive ostale modre i grane su im se svake godine lomile od roda.

Bilo nam je drago i da im pomažemo u prebiranju ljesava na staroj pušnici iznad njihove kuće, na kojima su se sušile najbolje Požeške, ali i zbog toga što je Hajrija, za razliku od drugih žena, u kraj ljesve stavljala podosta oraha „da đeca pojedu“. Kod njih je u međi ispod Hrida bila i velika kruška Karamajlija, koja je u Žepi bila veoma rijetka. Meni je, pored Sijerka kod r. Idriz-age i h. Hasana, to bila najdraža kruška. Zbog toga je Hajrija često znala nabrati i donijeti nam tih krušaka i siguran sam da bi te njihove kruške uvijek više pojeli drugi, nego njihova čeljad.

Jusuf i Hajrija su imali i krušku Moćilku, od koje se pravio najslađi pekmez. Mi djeca bi im pomagali da na žećci iscijede situ iz ručno istučenih krušaka i jabuka, tako što bi se „cucali“ na dasci koju bi Jusuf postavljao ispod klade zakovane u Moćilku. Posebno smo se radovali tikvi koju bi Hajrija, nakon što ispeče pekmez, kuhala u posebnoj raljici. Ta se tikva u pekmezu jela dok nas ne bi proćeralo.

Jusuf, Hajrija Imamović i Nezim Halilović

Iza njihove kuće smo svaku noć ramazana iščekivali paljenje kandilja na Žepskoj džamiji, a onda bi svi u glas povikali „Mršenje“, pa bi polećeli kući da se iftarimo. U jesen smo pred iftar imali pune džepove krušaka, jabuka i šljiva, misleći da ćemo ih nakon iftara pojesti i uvijek bi nam ostajele nepojedene. Dok su drugi čuvali svoje kazane i bakrače i nerado ih pozajmljivali komšiluku, Hajrija ih je davala bez straha da će se prošupljiti, jer će kako je govorila „Cincari jedva dočekati da ih zakrpe i okalajišu“.

Nismo bili rodbinski vezani, ali smo ih doživljavali kao najbliže i najpreče. Jusuf je radio u Han pijesku i bio je tabijatli. Nigdje nije srkletio, a teret poslova na njivi i oko hajvana, bio je na Hajriji i njenoj djeci. Ona je posebno voljela moju rahmetli mamu Ajku i često su pile kahvu „doljevušu“ iz male đezve, koju bi dopunjavale vrelom vodom iz velikog šerbetnjaka, dok kahva skroz ne izbistri, bez uobičajenog ženskog trača i uvijek su imale nešto novo ispričati, kao da se nisu mjesecima viđale.

Sevda je bila vrsnica sa mojom srednjom sestrom Eminom i dobro su se pazile. Mevludin je od mene bio stariji dvije godine, ali smo se ja, on i amidžić mu Musa svakodnevno družili, igrajući lopte na putu ili Hrašću. Šehrija je bila starija od sestre mi Mejre, koju je puno voljela, pa je zbog nje propala u 1. razredu, kako bi zajedno bile i u školi. Kada sam u osmom razredu iščašio nogu, Mevćo me nosio krkače do autobusa i nazad, iako smo bili pripližne kilaže. Kada su se Sevda i Šehrija zacurile, dok bi kupile sijeno oko kuće ili sjedile pod Moćiklom, na prozor bi stavljale stari radio i slušale pozdrave i želje Radio Romanije, a kasnije i Radio Loznice. Često bi i one poštom slale svoje želje i pozdrave, redovno jedna drugu pozdravljajući uz pjesmu „Što si dalje ti od mene, volim te sve jače!“

Jusuf je vezan za postelju posljednjih sedam godina, tako da oko njega najviše hizmeti Hajrija, koja se ne umije požaliti da joj je teško, mada je i sama narušenog zdravlja. Pofino smo posjedili prisjetivši se naše Žepe i prelijepog komšijskog života, koji bi trebao biti primjer drugima, uz obećanje da ćemo se inša-Allah obilaziti češće.

Primijetih da Jusuf nijednom ne pofali Hajriju za hizmet oko njega, jer u žepskom adetu nije da se ženama zahvaljuje i da se fale, pogotovo u njihovu prisustvu. I to je jedna od naših zaboravljenih žepskih-bošnjačkih mudrosti.