Roman Muhadžerluk je drama o čovjeku, i njegovoj vječitoj borbi da se suprotstavi usudu vremena nadajući se da će u nekoj drugoj zemlji pronaći sebe, pronaći svoju slobodu, pronaći svoj mir.

Roman „Muhadžerluk“ Avda Metjahića je rukopis o čovjeku

Praiskonska težnja čovjeka da se odupre prolaznosti i iza sebe ostavi nešto što će buduće generacije pamtiti kao luču koja osvjetljava put beskonačnosti u spoznaji sebe i svog identiteta je duboko ukorijenjena u dušu Avda Metjahića, romanopisca, koji u dalekoj i tuđoj Americi, s perom u ruci vodi borbu za svoj jezik, svoj identitet, svoj narod, vodi borbu protiv zaborava svog porijekla i svog vatana. Mladost mu je oduzeo pečalbarski život u tuđini, ali ljubav i patriotizam plamte u njegovom srcu. Tu svoju nesebičnu požrtvovanost svom zavičaju ovjekoviječio je u romanima “Starački muhabeti” i “Muhadžerluk”. Ovo kratko slovo o romanu “Muhadžerluk” je samo iskra svjetlosti koja osvjetljava ovaj Avdov prozni rukopis.

Bez obzira na krizu kroz koju prolazi, roman u 21. vijeku je najpopularnija vrsta jer mu je pažnja usredsređena na sveobuhvatnost prikazivanja iskustva, svijeta i života. Upravo je roman “Muhadžerluk” nitima koje poput paukove mreže vežu čovjeka i njegovu praiskonsku težnju da se suprotstavi usudu ugrožene ljudske egzistencije, zahvatio totalitet aktuelnog vremena i historije. Naglašena realistična slika u romanu kao i povezivanje tradicionalnog i modernog, snaga simbola motiva muhadžerluka koji je istovremeno i lajtmotiv, svijest autora da iskaže ukupnost društvenog iskustva daju filozofsku dimenziju romanu, pa ovaj rukopis integrišu kao modrni roman, koji je dao sliku univerzalnih ljudskih mogućnosti.

Motiv muhadžerluka sinonimski je vezan za odlazak u obećanu zemlju, za pečalbarenje i kao takav bio je veoma prisutan u svjetskoj književnosti a naš autor Metjahić je uspio da ovaj motiv osavremeni, da mu da univerzalne dimenzije, a istovremeno, kombinujući prošlo i sadašnje, kao neki prorok, nagoviještava buduće. Roman Muhadžerluk je drama o čovjeku i njegovoj vječitoj borbi da se suprotstavi usudu vremena nadajući se da će u nekoj drugoj zemlji pronaći sebe, pronaći svoju slobodu, pronaći svoj mir. Džordž Bajron u poemi Putovanje Cajlda Harolda, junaka šalje na more nadajući se da će na morskoj pučini pronaći spokojstvo i rahatluk, šalje ga u nepoznato s nadom da će otkriti nešto novo, pronaći emocije. Hazreti Musa odlazi odvodeći narod iz egipatskog ropstva nadajući se obećanoj zemlji, Janko Đonović u ,,Crncima i Crnogorcima”, izvanredno daje sliku mukotrpne borbe čovjeka koji se u američkim rudnicima bori za parče hljeba, a u romanu Muhadžerluk naš junak Ajdin skrhan nemaštinom, bolom i patnjom čiji je uzrok čovjek i to dehumanizovani čovjek, kreće u svijet ne nadajući se da će stići kud je krenuo, niti zna da li će se ikada vratiti.

Bol, patnja i neki unutrašnji nemir tog sudbinskog dana ušli su duboko u svaku šupljinu zida kuće Ajdinovih u Vitomirici i taj nemir će biti saputnik Ajdinu sve do dana kada će njegov otac preseliti na ahiret. Ajdinovo putovanje po svijetu podsjeća na putovanje izgnanika čiju sudbinu određuju drugi, a ne on sam. U nadi da će negdje daleko pronaći rahatluk, shvatiće da je život neprestana borba i da na ovom dunjaluku, ma gdje išao, naići će na tragizam, nesporazume i vječiti antagonizam. Upravo je ovo jedan od elemenata koji ovom romanu daju klicu univerzalnosti i, ponoviću, na neki način hipotetičko filozofsku notu što je karakteristika savremenih proznih rukopisa.

Kada je u pitanju jezik i stil u romanu, upečatljivo je baratanje jezikom i tradicijom, običajima pećkog i plavskog kraja i poput mozaika svojim literaturnim jezičkim bogastvom spaja staroplavski jezik sa primjesama albanske leksike. Snažna refleksija i svojevitost prikazivanja svog rodnog kraja obogaćena jezikom daju posebnu literarnu notu ovom djelu koju je Avdo majstorski i poetski preoblikovao, jer ono što je Ćamil Sijarić učinio za bihorski kraj, Avdo nastavlja u svojim djelima njegujući jezik i tradiciju obojenu folklorom plavskog kraja.

Autor vješto prepliće i širi svoju radnju van dukađinskog, odnosno pećkog prostora, uvodi nove likove, sa novim pričama i ljudskim sudbinama a sve duboko u sklopu priče o Ajdinu i svim nedužnim ljudima tog bezumnog vremena koji ih je natjerao da napuste svoj rodni kraj i da pronađu svjetlost lutajući tamnim tunelom. Kada je u pitanju jezik i stil u romanu, upečatljivo je baratanje jezikom i tradicijom, običajima pećkog i plavskog kraja i poput mozaika svojim literaturnim jezičkim bogastvom spaja staroplavski jezik sa primjesama albanske leksike. Snažna refleksija i svojevitost prikazivanja svog rodnog kraja obogaćena jezikom daju posebnu literarnu notu ovom djelu koju je Avdo majstorski i poetski preoblikovao, jer ono što je Ćamil Sijarić učinio za bihorski kraj, Avdo nastavlja u svojim djelima njegujući jezik i tradiciju obojenu folklorom plavskog kraja.

„Omer-efendija jesilji toljiko oželjeo Plav i Gusinje?
- Jesam, vallahi, i puko za našim krajom. Muhažer sam ovođen, ne što sam ja to kjeo, no što me naćera muka. Eto rekoh i to adžu Osmanu. Rekoh mu da sam bon od muhadžerluka. Kami onome koje muhadžer, dobra naša snašo – reče vidno uzbuđen.
- Pa, efendija, mi smo ti skoro cio vijek tu, mi nemamo kud sad, tu smo da ostanemo – reče mu ona“.
Istovremeno Avdo nastavlja put pripovjedačkog maga Andrića pričajući o ljudima i spajajući prošlo i sadašnje.

Nekako sam osjetila prkos i bunt u autorovoj priči i čini mi se da je naš Avdo pomalo romantik. Ovo ću opravdati svojim zapažanjem jer nije mu bio cilj samo da napiše roman, već i da literarnim putem izbaci bol i patnju koju osjeća u svojoj duši, a koja je tu zato što je zulumćara bilo od pamtivijeka. Ta nijansa ovaj roman približava historiskom i vjerujem da bi Avdo sada rekao “Historija se ne ponavlja, već se ljudi ponavljaju“.

Posebnu draž ovom romanu daje dijalog Avdovih junaka, koji su svojim jezikom duboko zašli u ljudsku dušu, omirisali pejzaže svog kraja, pomilovali lice čovjeka, oživjeli prošlost. Jezičke slike ispunjavaju smislom, radošću i vedrinom, obogaćiju duh, pružaju nadu i moć Avdove umjetničke transpozicije da historiju, događaje i ljudske sudbine pripovjedačkom tehnikom preoblikuje u umjetničko dijelo.

Zato, toplo bih preporučila svima vama da pročitaje ovu knjigu, ali da ne prestanete sa isčitasvanjem, jer ćete svaki put iznova pronalaziti nešto novo što će vas produhoviti i okrijepiti Vam dušu, a istovremeno, spoznat ćete da je Avdov „Muhadžerluk“ rukopis o čovjeku.