Nadira Avdić Vllasi Žena koja je, pored svoje prioritetne uloge supruge i majke, angažirana na svim drugim poljima ljudskih djelatnosti je značajan faktor u izgradnji i očuvanju općih društvenih vrijednosti.Žena Bošnjakinja je svjesna svoje misionarske uloge očuvanja identitetskih vrijednosti svoga naroda u vrijeme kad su te vrijednosti bitno ugrožene. Naša je sagovornica, veoma zanimljiva osoba, dugogodišnja novinarka i urednica domaćih i inozemnih medija, kao i dobitnica ,,Predsjedničke medalje za zaslugu'' za doprinos na polju obrazovanja i kulture.

Bošnjaci.Net: Uvažena gospođo Nadira, es-selamu 'alejkum! Osim po Vašim ličnim zaslugama i doprinosima, mi Vas poznajemo i kao suprugu čuvenog advokata i nezavisnog političkog analitičara Azema Vllasija...
Nadira Avdić Vllasi: Selam tebi Nuruddina i svim čitaocima i čitateljkama našeg portala Bošnjaci.Net!
Dobro, da krenemo od mog muža što, zaista, jeste dio našeg temeljnog bošnjačkog vaspitanja. Na moj odnos prema suprugu, kao i na sve ostalo u mom životu, najvise je uticala moja rahmetli nena Šefika, majka moje mame. Ona mi je često govorila da se ne treba trpati ispred svog muža, ali ni zaostajati iza njega. Jer, žena ima težak zadatak da mu čuva leđa, odnosno da tako sačuva 'glavu svoje porodice' od opasnosti koje on čak i ne može vidjeti. Ono što vidi ispred sebe ima šansu i da savlada.. Ali, ono što ne vidi, kako se to kaže, to mu je “nož u leđa” i to jeste najopasnije. Nažalost, život mi je pružio priliku da u teškim situacijama budem najpouzdaniji prijatelj svom mužu. Takoreći saborac. Mislim da su Bošnjakinje po tome posebne. One ne traže ništa za sebe, nastoje i gledaju šta mogu da učine za svoju porodicu (a mogu sve kad zatreba), dok u mnogim sredinama, kako vidim, preovlađuje očekivanje žene da muž ponese sto veći teret od čega mu je ponekad najveći ona sama, kao takva, i njeni zahtjevi.

Nastojala je moja nena, koliko je mogla u onim vremenima, da nas žensku djecu usmjeri da budemo neprimjetan, ali jak stub porodice, na onaj poseban, islamski način. Upozoravala me : ,,Nemoj se pohasiti! Budi skromna. Ne nameći svoje. O glavu će ti se razbiti odluke koje ti sama doneseš u porodici. Reci sve sto imaš mužu, objasni mu. Zajedno ćete o svemu odlučivati, ali neka ona poslednja bude njegova! Tako će i tebi biti lakše, jer ako nešto krene loše, ne može se na tebe naljutiti.'' (...Vrlo mudro, zar ne?) Uz to je znala reci: ,,Uči ti, cura moja draga, uči. Ja sam samo mejtep završila, jer je takvo vrijeme bilo. Hvala Bogu da vi možete studirati, raditi, djecu bolje od nas vaspitavati za ovaj svijet. Ali, pazi, nemoj se ponašati kao muško, nemoj govoriti preglasno, jer to je zapravo put ka nesreći i nezadovoljstvu.'' Razumjela sam to. Upamtila sam, iako su nas čak i roditelji, a najviše društvo i mediji, usmjeravali u drugom pravcu. Ne mogu reći da je naša nena uspjela da nam prenese vaspitanje koje je ona nasljedila, ali naučila nas je da budemo dobri ljudi. Izgleda da smo mi Bošnjaci i u razmjerama muslimanskog svijeta, te poruke iz Kur’ana najlakše prihvatali, jer smo od davnina, 'od Kulina bana i dobrijeh dana' bili i jesmo“Dobri Bosnjani.” Tako su se te poruke kod nas, vjerujem, lahko “primale”.
Ali, možda je upravo to, u okvirima svih bivših Jugo i Srboslavija, postao prostor za podvalu Bošnjacima od onih koji su im otimali sve njihovo: zemlju, posjed, ime, običaje, prošlost, jezik, pjesme, slikare, književnike... I onda, da bi prikrili sve krađe i zločine, ostalo je samo još da uklone naša tijela. Da li je zavist naših susjeda uzrok tolike mržnje, uključujući i nastojanje da prikriju činjenicu da su oni izdali svoj narod, od Bošnjaka postali Srbi i Hrvati, prodali se, ne znam, ali znam da su velikosrpski stratezi stalno nasrtali na Bosnu. Garašaninovo “ Načertanije” u kojem govore o metodama posrbljavanja Bošnjaka u Bosni je napisano davne 1844. Turci su jos bili tu. U kontinuitetu 150 godina rade na tome. Uzimati od drugih, varati ih na podmukao način, pri čemu tako i toliko lažu, od crnog prave bijelo i obrnuto, na razne načine da to postaje, zaista, nepodnošljivo. Ovo vrijeme tehnike i interneta kad svako može bez posljedica javno lagati, izmišljati, je 'dušu dalo' za psihopate raznih vrsta. Često razmišljam kako su mislili da je “dobar i budala!” A to automatski znači da je isto “loš i pametan”. Kakav je to naopak svijet, kad loši nasrću na dobre i uništavaju ih, i pri tome ubjeđuju svijet kako su oni dobri. To je tragedija planetarnih razmjera.

Bošnjaci.Net: Da ovaj naš ženski razgovor nastavimo sa vašom biografijom: Odakle ste, gdje ste rasli, školovali se i kako ste se upoznali sa Vašim suprugom, uvaženim gospodinom Azemom?
Nadira Avdić Vllasi: Hvala na mogućnosti da malo progovorim o svojoj porodici. Nastojaću da naš razgovor bude, kako si kazala, ženski, što bi moglo značiti zanimljiviji.
Odakle sam? Iz cijele Bosne! Moj rahmetli otac Edhem Avdić je rođen u Sarajevu, ali su njegovi došli sa Plane kod Bileće. Završio je gimnaziju u Sarajevu 1941, pa otišao u partizane, preživio tifus, ranjavanje, na kraju rata bio major JNA. Moja cijela porodica i s majčine i sa očeve strane je bila antifašistička. Moj je otac Edhem, pričala uvijek moja nena, bio 'lijep, visok, ponosan, obrazovan, milina jedna'. Došao u Bijeljinu na bijelom konju. I nije oženio neku drugu, kao što se očekivalo, već 'svoju', najstariju kćer Osmana Gruhonjića. Sada znam da su te pohvale i podaci bili dovoljan razlog da ga ubiju. Moja rahmetli majka Sifa Gruhonjić je iz Bijeljine, iz srca plodne Semberije, a ja sam se rodila u Banjoj Luci nakon čega sam kao dijete živjela u Sarajevu, pa u Beogradu, zatim kratko (tek godinu dvije) u Njemačkoj odakle smo se vratile, moja sestra koja je imala 8 mjeseci i ja od pet godina, kao siročad. Samo sa majkom.
Moj otac je u toj diplomatskoj službi “poginuo”. Imao je 31 godinu. Sve do ovog, poslednjeg rata 1992-95 mislila sam da je stvarno poginuo. U kući niko ništa nije govorio. Poslije sam se raspitivala zašto nemamo ništa napismeno o njegovoj smrti. Kao da nije ni postojao. Zašto ga niko nije vidio mrtvog, pa čak ni moja mama? Zašto su ga bez pitanja porodice kremirali i poslali iz Njemačke u Sarajevo urnu sa njegovim pepelom koja je položena na Koševu!? ...To jedna od onih nerazjašnjenih priča o uglednim Bošnjacima (kao što su i mnoge druge) koje nisu do kraja ispričane. Uklanjali su naše ljude na načine za koje znamo i za koje ne znamo. Tako sam ja sa majkom Sifom, djedom Osmanom i nenom Šefikom, kao i sa očuhom, prekrasnim čovjekom Ibrahimom Hadžibeganovićem, sestrama Biserom i Amrom, odrasla u Bijeljini i tamo završila gimnaziju. Upisala sam Fakultet političkih nauka sa željom da postanem kao moj otac diplomata ili novinar i to u Beogradu koji je samo 136 km daleko od Bijeljine. Sarajevo nam je bilo daleko zbog loših puteva (ni to nije bilo slučajno). Tada nam se nekako činilo Beograd, Sarajevo ili Zagreb, da je svejedno. Još je Univerzitet u Beogradu bio na boljem glasu.
Kada sam, u Beogradu, upoznala Azema povjerila sam se, naravno, neni. Ona bi me često propitivala mogu li ja tamo u Beogradu naći nekog “svoga.” Žalila je što nisam otišla u Sarajevo da studiram, jer je tamo živjela njena sestra Hana Selesković, moja tetka Azra, amidža Esad i tetke sa očeve strane. Sad znam da nije žalila samo zbog toga...
Upitala me zabrinuto: „Dobro, to Azem je u redu, znači naš je. Završio Pravni fakultet i to je dobro, ali šta mu je ono Vllasi? Da nije ne daj Bože...?“ Sumnjičavo je vrtila glavom. Objasnila sam da je on Krasniqi po fisu (prezimenu), ali su njegovi preci uzeli ime sela iz kojeg su ih protjerali 1878. sa juga Srbije kao i mnoge druge porodice. Onda mi je ispričala kako je njena majka Sadika Grapčanović protjerana iz Užica i to, čim se udala. Njenog muža i sve muškarce iz porodice, Srbi su ubili. Poslije se preudala za trgovca iz Bijeljine, Derviša Lipničevića koji je dva mjeseca provodio u Beču, a dva u Istanbulu. Bio je bogat. Portrete Dedage (kako su zvali starog djedu Derviša) i nene Sadike je negdje u zimu 1936. godine naslikao Ismet Mujezinović i nena ih je meni ostavila.

Nekoliko fotki iz naše arhive Nadira sa suprugom Azemom u Mostaru Josip Broz Tito i Azem Vllasi Put ka jedinstvu Bošnjaka Jačanje bošnjačko-albanskog jedinstva Bogatstvo kulturnog nasljeđa: Nadira sa Bošnjakinjama

I tako, složila se nena sa mojim izborom što mi je bilo jako važno. Istina, malo je prokomentarisala da bi bolje bilo da je iz Bosne, ali je zaključila da sam mogla, ne daj Bože, tamo u Beogradu proći i gore. Bilo je i tada, kao i danas, predrasuda prema Albancima baš kao i što ih ima i na Kosovu prema Bošnjakinjama. Jezik nije isti, ali može se naučiti, a običaji su slični, tradicija, što je opet lakše.
Sreli smo se tako Azem i ja u Beogradu, u kojem su ključale predrasude i neskrivena mržnja prema Albancima. Nisu je kolege Srbi ni krili preda mnom (kao Nadom iz Bijeljine). Zaposlila sam se u Beogradu još kao student.
Da mojima bude lakše.
Bilo je u toj našoj odluci više sudbine, ali malo i onog mog bosanskog inata. Nisam se dvoumila kada me zaprosio. Zar da ja, bosansko siroče, ostanem sa onima koji mrze muslimane, odnosno moju nenu koja je klanjala, postila i bila najbolja osoba na dunjaluku za mene. Nisam podnosila nepravdu, njihovu nadmenost, niti njihove predrasude, svejedno da li ta bila mržnja prema Albancima ili Bošnjacima. Čini mi se da su Albance u Beogradu mnogo više mrzili, kao da ih nisu smatrali ljudima, ali mi, Bošnjaci, smo kasnije mnogo više od njih stradali.
Kad je Azem, pola godine nakon sto smo se uzeli, predložen za Predsjednika SSOJ-a pogrešno su napisali, čini mi se u 'Oslobođenju': ,,Kandidat za Predsjednika SSOJ-a je Adem Vllasi!'' Tako smo došli na ideju da će nam se ako se rodi sin zvati Adem. I naše prvo dijete, sin Adem rođen je vec 1975.godine. Sljedeće godine rodila sam kćerku Selmu. U tadašnjoj Jugoslaviji bilo je mnogo onih koji su voljeli Azema. Radovali su se što je jedan mladi Albanac na čelu omladinske organizacije. U jednom narodu je bitno šta i ko u kojem historijskom trenutku nadvlada. Kod Srba su nadvladali četnici i njihove pristalice. I tako je kod njih, nažalost, još uvijek.
Albance, pa i Azema, su mrzjeli razni Ćosićevci koji su mislili da Albanci treba da budu srpski robovi. Sretni su samo onda kada su potlačeni i pod njihovom vlašću. Sjecam se kako mi je 1988 godine pokojni Aleksandar Tijanić sa Kosova nakon intervju sa mnom za zagrebački “Start”, rekao: ,,Kako je bilo divno na Kosovu prije 1966. Šiptari su tada bili jako dobri. Dok nije pao Ranković. Poslije su se pokvarili.'' Gledala sam ga u čudu i posvađali smo se. Posebno su u Srbiji bili bijesni nakon usvajanja Ustava 1974. Kakva je to simbolika! Mi smo se upravo te 1974. godine, kada je donesen novi Ustav SFRJ, po kojem je status pokrajina praktično izjednačen sa statusom republika, vjenčali. Zbog tog Ustava 1974. doživjeli smo najteže trenutke u svom životu, ali smo ih i prebrodili. Izdržali smo. Milošević, Morina,Bajramović... i mnogi drugi su već odavno otišli, a mi živimo sada u nezavisnom Kosovu u kojem ćemo, akobogda, proslaviti ovog ljeta 40 godina sretnog i uspješnog braka. Ima li veće nagrade?!
Bili smo, zaista, zajedno i u dobru i u zlu. Na jednom Forumu Bošnjaka Kosova neko je rekao: Eto, mi smo asimilirali našeg zeta Azema Vllasija koji je tako postao i Bošnjak! Svi su se nasmijali, a ja sam pomislila da je zaista tako, jer podjednako oboje volimo i Bosnu i Kosovo.

Bošnjaci.Net: Imali ste zanimljiv život pun iskušenja na Kosovu, ali niste nikad zaboravili Bosnu niti to da ste Bošnjakinja. Šta se dogodilo sa vašom porodicom?
Nadira Avdić Vllasi: Mogu reći da je moja porodica sa očeve, pa i sa majčine strane (sa malim izuzecima, odnosno bez onog dijela koji je živio u Sarajevu ) danas potpuno uništena. Strašno. Osjećam se kao neko ko je preživio masakr i to bez rata. Uništeni su, dobrim dijelom, u smislu svijesti o pripadnosti bošnjačkom narodu, zbog onog „nije to uopšte važno ko smo“, “svi smo isti”. Važno je! To je za nas pitanje života i smrti. Opstanka ili nestanka!
Zato kažem da moramo znati ko smo, čuvati svoj bošnjacki identitet, baš kao i što svi drugi to rade. Ne znači da se tako mi u geto stavljamo. Stavljaju li se oni u geto? Taman posla! Nije to ništa protiv tih drugih, naših susjeda, ali jeste protiv njihovih hegemonstičkih planova o osvajanju, podjeli Bosne, jeste ZA NAS! Treba i njima pomoći da shvate da su na krivom putu.
U mojoj porodici ima mnogo uspješnih pojedinaca, ali asimilacija, tuđi običaji, imena, prilagođavanje zahtjevima drugih, učinili su svoje. I oni me pitaju ponekad: Od kuda pa ti sad Bošnjakinja?! Što ti je smetalo da budeš Nada? Ismijavaju me. Neki me napadaju iako je to moje pravo. Oni ne vide da su postali kameleoni čija djeca kriju ko su im majke i očevi, jer njihovo porijeklo nije po volji onima sa kojima žive. I tako od Pozderca dobijemo Vuka.
Došla je 1992. i vrijeme da nam kažu, da nas ubijede zločinima i genocidom da mi, ipak, nismo isti, da djecu i unuke Osmana Gruhonjica, vijećnika ZAVNOBIH-a i Šefike Lipničević, Dedagine kćerke, protjeraju iz Bijeljine srpski seljaci iz okolnih sela, uz pomoć beogradskih mentora. ...Nena je bila u pravu! Nažalost!

Zapravo, ja sam postepeno postajala sposobna da razumijem šta mi je to ona svo vrijeme govorila i kakve mi je amanete ostavljala. U mladosti, smo joj se svi u porodici smijali da je staromodna i samo je ona (i to vise šapatom govorila) o stvarima o kojima se u porodici nije inače govorilo, o tome kako su Srbi ubili dva starija brata djede Osmana u onoj staroj Jugoslaviji u kojoj je izrečena presuda nestanka Bošnjacima. Već je sve bilo u fazi realizacije. Ima da ih nema! A moj djedo Osman Gruhonjic, sin hodže Muje i unuk hodže Osmana iz Janje, nikada nam o tome nije rekao ni jednu jedinu riječ. Šutio je. (Kad sam ga jednom konkretno upitala, odmahnuo je rukom i rekao: ,,Ne znaš ti dijete šta je sve naš narod preživio od četnika. Partizani su nas odbranili, jer da nije bilo njih, nas više ne bi bilo.'')
Zašto nije rekao meni, najstarijoj unuci istinu da je konj na ćezama donio kući tijelo njegovog najstarijeg brata Ibrahima, trgovca, bez glave? Zaklali ga. Bio je poslom u Loznici. Zašto mi nije rekao da su mlađeg, uglednog i školovanog Abdulaha četnici u Vlasenici objesili na početku II s.r.?
Nenina bitka je bila teška, tiha i nekako tužna, jer se bojala da za nas nema nade, ...nježna, ako tako mogu reći. ,,Neka djeco, radite vi kako Babo kaže, zna on najbolje, ali samo nemojte zaboraviti ko ste. I ne vjerujte im, jer ćete nastradati..”
A mi djeca, učili smo. Stasavala je nova generacija bezimenih Bošnjaka koju su svakojako zvali: Jugosloveni, Srbi ,Hrvati, Crnogorci, a najviše ih se izjašnjavalo kao neopredjeljeni.Najteže je bilo učiti one pjesmice: ,,Mujo, Huso, Omere, Jašare, dole kučke…'' tako nekako... Nena je tražila da joj napišu da je neopredjeljena, a mi smo se čudili: Zašto neopredjeljena!? Kada sam bila u gimnaziji rekoše da više ne smijemo pisati Jugosloveni, jer su to i drugi u Jugoslaviji, a ne samo mi (biva tražimo neku privilegiju), a eto, ubrzo odlučise da više ne moramo da se pišemo kao Srbi, Hrvati, Crnogorci i neopredjeljeni, već kao Muslimani. Posebno je čudno zvučalo kad su se komunisti, odnosno Bošnjaci ateisti, popisivali kao Muslimani. Zamislite, 'komunisti muslimani'!? Ali eto, makar smo mi Bošnjaci mogli tada da budemo popisani u jednoj koloni i da budemo zajedno. Postali smo sedamdesetih godina XIX stoljeća ponovo narod koji je priznat od svojih susjeda ... Do prve prilike!
Smijala se onda moja nena: ,,Dođoste vi djeco na moje! Čuj, sada Babo i svi vi kao muslimani, niti klanjate, niti postite?! Kao da to nisu i mnogi drugi već samo vi komunisti…“ Kad bi mi tiho govorila da se ne smije zaboraviti sta su četnici radili, djedo Osman (mislio je da je upravo to razlog da podrzimo novu Jugoslaviju da se njihovi zločini ne bi ponovili) ljutio se na nju. ,,Od koga ćemo nastradati? Ne govori djeci tako. Pa ovo je nasa zemlja! Svi smo ravnopravni! '' Vjerovao je...
,,Dobro, neću, neću…'' i zašutjela bi i kao da nas je žalila što ne vjerujemo u ono što bi trebalo i što naivno vjerujemo onima kojima ne bi smjeli vjerovati. Ispostavilo se da je ona znala i vidjela bolje i dalje od svih školovanih članova naše porodice. Eto, prvi put o tome pričam tebi Nuruddina, zato što je ovo naš 'ženski razgovor', dakle, ispalo je da je moja nena bila pametnija i od mog djede Osmana Gruhonjića, predratnog učitelja, vijećnika ZAVNOBIH-a, poslanika u parlamentu BiH koji je bio neprikosnoveni autoritet u porodici.
Nije mu bilo pravo ni kada bi nena govorila na njeki sebi svojstven način o toj ravnopravnosti. Mrštio se, ali ona se nije predavala. Odlučno se suprostavila svom sinu, mom rahmetli ocu Edhemu, tadašnjem oficiru JNA, kad mi je htio dati ime Gorana (kao vratio se on nedavno iz rata, iz partizana, iz 'gore'). Nena nije htjela čuti. Rekla je: ,,Edheme, to Gorana nije naše! Ako nađeš jednog svog druga, oficira Srbina, koji je kćerki dao naše, muslimansko ime, Azra, Alma i sl. dajte i vi vašoj njihovo. Samo jednog nađi, ako ste, kako kažete, ravnopravni! Zar nisu naša imena lijepa? Oni daju svoja imena, idu na slave. Oni do svojih vrijednosti drže, a vi svoje gazite...''
Bila je uporna pa nisam dobila ime Gorana. Zato je u mom prvom rodnom listu iz Banja Luke pisalo: ,,Avdić, žensko, ime nije dobila.'' Nisam bila Gorana, ali zvali su me dugo Nada. Meni lično nije smetalo. Vidjela sam da se ona ljutila pa mi je nekako bilo žao. Zvala bi me samo: ,,Cura moja draga.'' Nikada nije prevalila to ime preko usta. Smatrala ga je tuđim iako je, po meni, imalo lijepo značenje i stalno me podsjećala da je moje pravo ime Nadira. Kad sam joj otišla u bolnicu, prije nego je preselila, rekla mi je šapatom: ,,Moj ti je amanet... upiši da si Nadira! Da se zna! Upamti, ja sam ti, cura moja draga, ime dala...''
Nadira... Upamtila sam. Kad sam ubrzo promjenila prezime, promjenila sam službeno i ime.
Jako mi je drago što sam sve ove godine živjela sa imenom sa kojim sam ono što jesam. Što bi rekao rahmetli Nedžad Ibrišimović, pustim da me više puta zovnu mojim imenom da bih slušala kako je lijepo zvuči.

Bošnjaci.Net: Često spominjete ime. Jeste li u Bosni znali za naše etničko ime Bošnjaci? I kako gledate danas na probleme sa kojima se suočava Bosna i Hercegovina?
Nadira Avdić Vllasi: Još u gimnaziji sam često razmisljala o tome. Kako Hrvati u Hrvatskoj, Srbi u Srbiji, Makedonci u Makedoniji, Crnogorci u Crnoj Gori, Slovenci u Sloveniji...A u Bosni nema Bosanaca. Za Bošnjake nisam bila uopšte bas nigdje čula. Kad bih pitala djedu o tome, izbjegavao je odgovor. No, moja generacija je već mislila kako smo mi Jugosloveni i kako je to zapravo najbolje. Oni su kao neka sića Srbi, Hrvati i sl. a mi smo, eto Jugosloveni, pa to dođe kao stepenica iznad. No, kasnije im je i to zasmetalo. Pa i oni su Jugosloveni, pa su i to zabranili.
Za ime mog naroda, Bošnjaci, prvi put sam čula 1974., nakon udaje, i to od svoje svekrve, Azemove majke, na Kosovu. Rekla mi je: ,,Mi vas oduvijek zovemo Bošnjaci! ''Ti je Boshnjake!'' (Ti si Bošnjaka!), a muslimani smo i mi baš kao i vi!'' Čudila sam se. Pitala sam Azema je li to nešto pogrdno? On se nasmijao i rekao: ,,Ne, nije pogrdno! To je vaše ime koje ste, čudom se čudim, zaboravili! Ali, ovdje na Kosovu, u Sandžaku, Makedoniji, Turskoj...ono nije zaboravljeno. Oduvijek je takvo bilo.'' Eto, Azem znao, a moj djedo Osman, predratni učitelj, zaboravio, zemlja mu habera ne odnijela...
Zatim se sjećam jednog septembarskog predvečerja, čini mi se 1991., znači prije rata i nakon Azemovog izlaska iz zatvora, na terasi Doma pisaca u Sarajevu upoznala sam se i dugo razgovarala sa rahmetli Alijom Isakovićem. Od njega sam čula o Bošnjacima i bosanskom jeziku ono sto je najbitnije. On me samo na kraju razgovora upitao: ,,A zašto ti Nadira ode iz Bosne?” Zastala sam. Umjesto odgovora, skoro sam zaplakala. Ne znam! Sudbina, šta li je?
Tješila sam se kasnije. Ako već nisam živjela u Bosni, nešto sam ipak za nju uradila. Makar time što sam se borila da istina o Kosovu izađe na vidjelo. Neprijatelj nam je bio i ostao zajednički. Mi moramo biti svjesni ko nas i zašto razdvaja. Ko želi i stalno nastoji da nestanemo. Mi Bošnjaci i Albanci ne smijemo dozvoliti da nas okrenu jedne protiv drugih, da prave razdor među nama. Možda sam se zato i udala za Azema zbog srpskih predrasuda prema Albancima koje su često, pod njihovim uticajem, prihvatali i Bošnjaci. A to nisu smjeli raditi. Čineći nepravdu Albancima, činili su nepravdu i sebi samima.

Bošnjaci.Net: Kako ste vi osobno doživjeli i sebi objasnili to vrijeme proživljeno bez svijesti o etničkom identitetu , amneziju i zabranu upotrebe nacionalnog imena Bošnjaka i naziva bosanskog jezika?
Nadira Avdić Vllasi: Zabranjivali su oni to i Albancima, ali su oni sve sačuvali u svom običajnom pravu i sjećanju. Inače bi prije nas nestali. Nas su iz generacije u generaciju učili: budi dobar, iskren, pošten, ne sveti se, nemoj činiti drugima ono što ne želiš da se čini tebi... Kod nas je to bilo preraslo u paradoks: drugima čini dobro, a sebi i svojima ne moraš. Oni tebi o glavi rade, a ti da budeš dobar prema njima, da se ne ogriješiš...
Mala digresija: Jedna majka iz Srebrenice je nedavno, povodom pogibije u navodnoj saobraćajnoj nesreći genocidnog krvoloka, komandanta Škorpiona, zajedno sa ženom i sinom (ko zna je li stvarno poginuo ili su ga negdje sklonili?) izjavila da je to Božija pravda, ali da joj je žao njegovog 17-godišnjeg sina Draže. Kako može ona žaliti njegovog sina Dražu kada je njegov otac ubio njenog sina i još ko zna koliko stotina isto tako mladih bošnjačkih sinova? I to žali sina sa imenom Draža (po Draži Mihajloviću kojeg je taj otac vjerovatno već dobro obučio da u nekom sljedećem klanju nastavi ono sto je on radio.) Naljutila sam se. To stvarno nije u redu. Nisam za osvetu i ne bih mu sina ubila, ali da ga još žalim? Rekla sam sebi da smo mi zaista otišli predaleko u takvoj svojoj dobroti.
I kad god govore o onima koji su im zlo činili, Bošnjaci automatski, obično u istoj rečenici, napominju da ima i onih koji su dobri. Nikad tako sto nisam čula od Albanaca. Da ne govorim o Srbima, Hrvatima...Pa naravno da ima, ali u takvom govoru nije riječ o njima, već o zločincima, aman! Čemu taj strah da zločinca nazoveš pravim imenom? Da ga ne povrijediš? Da mu 'vodu ne zamutiš'! Da li je to govor mržnje? Reći istinu! Učiti iz prošlosti? Neka onda ni oni svoju ne uče! Nigdje ne možes opstati ako se ne znaš postaviti prema drugome onako kako zaslužuje! Prema zaslugama! Ni više ni manje. Bili smo njihov lahak plijen, sve dok nas oni (svojim zlom) nisu osvjestili i izvukli iz amnezije u koju smo bili bačeni.
Oni, koji su imali jasnu strategiju našeg uništavanja i nestanka, dobro su znali da mi nismo kao oni. Dok su oni bili Srbi i Hrvati, nas Bošnjake su po direktivi zvali drugim imenima: Turci, Poturice, Muhamedanci, Muslimani sl. Po tome možemo prepoznati šta nam susjed misli. Ako mu je teško ili nelagodno da vas nazove Bošnjakom, kao tada smo se zvali Muslimani i sl. daleko mu lijepa kuća. Ima da me zove kako mu ja kažem! Jer, najviše su voljeli kad su Bošnjaci govorili da smo mi Srbi, odnosno Hrvati što ih, kao sto se ispostavilo, opet nije spasilo njihovog progona. Oni su, nakon kraha one ranije četnicke države, sačekali skoro 40 godina na poziv i poklič iz SANU,SPC, od njihovog pulena Milosevića, da zavladaju najprije u Srbiji, pa da onda krenu iz svojih mračnih, memljivih podruma, zemunica i jazbina u genocid, etničko čišćenje, ubijanje Bošnjaka. Po čijim još sugestijama iz međunarodne zajednice, nije ni važno. Mene to ne zanima. Važno je ko to radi, ko je egzekutor, a ne ko navija. Nije bitno ko ih je na to podstakao ili nagovorio, jer je njihov velikosrpski cilj uvijek bio da otmu, okupiraju teritoriju Bosne, a nas da unište. I to ne prvi put. Neće biti ni posljednji ako lekciju ovoga puta ne naučimo i ne prenesemo svojoj djeci i unucima (umjesto što je krijemo kao što je bio slučaj u mojoj porodici). Tu je uloga majki i nena nezamjenljiva. Zato sam toliko govorila o svojoj neni.
Znam da čuvari od „govora mržnje“ odmah skaču. Nema potrebe. Naravno da znam, podrazumjeva se, da ima katolika, pravoslavaca i ateista, Srba i Hrvata i ostalih, koji vole Bosnu. Svi takvi, do jednoga, su moji zemljaci, pravi susjedi i Bosanci, kojima se divim na izdržljivosti i hrabrosti. Za njih jeste velika hrabrost, zbog toliko rasprostranjenog prihvatanja velikosrpskih i velikohrvatskih programa u njihovom narodu, da vole Bosnu više nego Srbiju i Hrvatsku. Ili makar podjednako. Njih Beograd (još od 1844. i Garašaninovog Načertanija), nekad službeno, nekad neslužbeno, u mržnju gura , a od Bosne i njenih interesa odvraća. Da bude jasno, uvijek govorim samo o onima koji su podržavali velikosrpski projekat SANU, Dobrice Ćosića, SPC, Milošević i koji danas (iako nema više Miloševića) podržavaju Republiku Srpsku.

Bošnjaci.Net: Gdje god se nalazili, Vi, dakle, pratite sve što se u Bosni i Hercegovini dešava, često boravite u Sarajevu, a još poslije rata, rekoste, niste otišli u Bijeljinu. Kako se čini, teška je situacija u Bosni i Hercegovini i 18 godina nakon Daytonskog sporazuma...
Nadira Avdić Vllasi: Armija BiH, Bošnjaci, građani, svi koji Bosnu vole, u tom nametnutom i žestokom agresorskom ratu su se uspjeli uspraviti. Kakva je to snaga! Kao feniks iz pepela su se podigli, hrabri, odvažni, ponosni naši ljudi. U ovom ratu smo pokazali cijelom svijetu da je tim zlim i jakim susjedima što su nasrnuli, uz pomoć nekih bošnjačkih izdajnika, čak i uz embargo na oružje (koje su Bosni nametnuli oni koji su je priznali i primili u UN), na kraju, bila potrebna prijetnja Amerike i Europe Armiji BiH, da se zaustavi. Nije šala! Da oslobodiocima zaprijete i kasnije krenu plasirati neke teze o građanskom ratu iako svi znaju da se radi o očitoj agresiji Srbije i Hrvatske. Uplašili se snage dobrote, pa krenuli da pripomognu, da spriječe Armiju BiH da stigne do Bijeljine i granice na Drini. Amerika je intervenisala da spasava Srbe kod Banja Luke. Kakvo je to čudo! E takva je odbrana Bosne!
To treba da imaju u vidu oni koji prijete da će se Daytonska Republika Srpska odcijepiti od Bosne. Kad bi smjeli, davno bi to učinili. Ali, ne smiju! Srbija više ne smije ni da pisne onako ukaljana zločinima i genocidom.
Zar nije Srbija svojevremeno napala sa svim JNA arsenalom i sve što je mogla uradila da uništi Bosnu. Oteli JNA, opljačkali , zločine i genocid nad Bosnom i Bošnjacima počinili. A ono da je Klinton naredio da stane Armija BiH... Kakva je to naredba? Kome neko može narediti da ne oslobodi svoju međunarodno priznatu zemlju!? Stalno se pitam: Kako je smio bilo ko da zaustavi Armiju BiH pred Banja Lukom? Hrvatska je tada dobila šansu da pomogne, da se opravda, izvuče iz srbijanskog zagrljaja iz Karađorđeva.
Nije trebalo i ne treba nikoga, osim Boga, slušati kada je sloboda Bosne u pitanju. Imali smo začudo vjernika na čelu države koji je, eto, poslušao moćne? Nije smio! Kakvo bombardovanje Bosne!? Pa Klinton bi izbore izgubio da je tada jednu ružnu riječ dozvolio protiv žrtava u Bosni. Zar poslije objavljenih snimaka iz logora i genocida u Srebrenici.. . Zar da Armiju BiH i Bošnjake bombarduju? Ko je, aman, u to mogao povjerovati? Američka javnost je bila tada na pravoj strani. Istinu moramo znati i tumačiti. To jeste jako važno.
Zato kažem, neka nas ne diraju! Neka Srbija i njeni ljudi, kakva god im imena bila, (može biti, vidjeli smo, Nemanja i kad je Emir) ostave Bosnu na miru! Da bude mirna Bosna! Jer kada se građani Bosne dovedu u ćorsokak usprave se, u ratu ili u miru, ne daju Bosnu, pa će naši neprijatelji, nadam se, zaboraviti svoje stogodišnje planove o njenom osvajanju. Zar nisu još to shvatili?
Tog nesrećnika Dobricu Ćosica, ni Bog, čini mi se, neće da uzme sebi koliko je zla počinjeno pod njegovom dirigentskom palicom. (Eto, odoh u drugom smjeru, ne zamjerite.) Svaki Bošnjak je div, heroj, kad može da izdrži toliku nepravdu na ovom svijetu. Izdržat ćemo sve! Sigurna sam!
Bosna se mora osloboditi od Ustava koji su u Daytonu, u inostranstvu, pisali agresori. I od Republike Srpske koja čini sve da joj oteža i uništi ako može. Kažu ,,Nije moguće promijeniti ustav.'' Zašto nije? Kad je bilo moguće donijeti ga nametanjem, zašto bi bilo nemoguće promijeniti ga? Nego, šute naši nesposobni političari, kukavice ili izdajnici, svejedno. Neće zajedno, mrze se međusobno, podilaze, gledaju svoje interese umjesto interesa zemlje Bosne. Kao razlog im ,,Dodik ne da''. Ko to treba da ti da dozvolu da ne pristaneš na ucjene onih koji prijete separatizmom, otcjepljenjem, uništenjem jedne međunarodno priznate države? Ko te može prisiliti da radiš ono sto je protiv tvoje Bosne!? I hoću da dodam: nikakvog upoređenja prilika između Kosova i Republike Srpske ne može biti! Nikad Republika Srpska nije bila nikakva federalna jedinica niti je postojala. To je samo još jedna od njihovih podvala ne bi li kako posvađali Bošnjake i Albance i ne bi li se kako zaboravilo na Sandžak koji ima mnogo više argumenata za otcjepljenje nego li RS ili sjever Kosova. No, granice su, kažu, nepromjenljive pa neka živi ko gdje hoće i ko gdje želi.
Zapravo, muke našeg regiona neće prestati sve dok se ne demontira ta tempirana velikosrpska bomba. Do tada niko nije siguran. Ni Bošnjaci, ni Albanci, ni Makedonci, ni Crnogorci… Nema mira na Balkanu za manje narode dok se ta velikosrpska aždaha ne ukloni, odnosno dok se Srbi i Srbija ne odreknu svojih velikosrpskih ciljeva.
Bosnjaci ni pedalj svoje zemlje i identiteta ne smiju poklanjati onima koji bi da ih nema. Što bi rekla moja nena: ,,Kako oni vama, tako i vi njima!'' Ko god se zalaže za ono sto je protiv opstanka i napretka, protiv razvoja Bosne je naš neprijatelj i u miru kao što je bio u ratu, pa kako god se zvao. Zar američki ili bilo koji međunarodni subjekti imaju prava tražiti od bošnjačkih političara da nađu kompromis za stavove koji znače rastakanje, uništavanje naše zemlje? To je suludo.
Na kraju da kažem, hvala Bogu,dolaze mlade generacije. Dolaze Bošnjaci koje niko neće moći zaplašiti, ucijeniti i potkupiti. Ostalo je još na hiljade Emira koji nisu Nemanje. Otići će jednom ovi koji trguju s onime s čime se ne smije trgovati.

Bošnjaci.Net: Raspolažemo podatkom da ste u jednom kritičnom periodu života svoju djecu morali poslati u inozemstvo, a da ste Vi sa suprugom Azemom ostali na Kosovu da se borite za interes naroda. Možete li nam reći nešto više o tom periodu Vašeg života?
Nadira Avdić Vllasi: Ako roditelj mora da izabere između sigurnosti svog djeteta, njegovog života i razdvajanja od djeteta, uvijek će 'stegnuti srce' i izabrati ovo drugo. Kad je Azem uhapšen nakon velikog četnickog mitinga i Miloševićevog javnog obećanja u Beogradu pred Saveznom skupštinom , naša djeca su bila baš u Bijeljini kod mojih. Radili smo tih dana kontinuirano oboje. Škole su zbog protesta i rudarskog štrajka u odbranu Ustava iz 1974. godine, prestale sa radom, pa smo ih odveli na par dana da ne budu sami kod kuće.
Vi možda znate, iako mnogi to namjerno zaboravljaju, da je na Kosovu izveden prvi stvarni čin drame raspada Jugoslavije. Nije on počeo u Sloveniji, niti Hrvatskoj, već na Kosovu. Srbija je jurišala na Ustav iz 1974. praktično još od njegovog usvajanja i nakon dolaska Miloševića na vlast, milom ili silom, krenula da ukine federalni status Kosova. Milošević je to na Gazimestanu, nakon Azemovog hapšenja, objelodanio. Azem se prvi sukobio sa Miloševićem i očekivao je da će mu druge republike i savezno rukovodstvo pomoći u odbrani statusa Kosova i legalnog Ustava SFRJ . Hamdija Pozderac je obećao da se osnovna načela mogu promjeniti samo preko njega mrtvog. I oni su ga ubili. Tenkovima su pogazili osnovna ustavna nacela iz preambule Ustava SFRJ. To je bio početak kraja one Jugoslavije.
Azem nije htio praviti kompromise na štetu Kosova i na štetu svoga naroda. Malo je takvih danas! Mislim da ga ljudi zato poštuju i rado sjećaju. Savezno rukovodstvo i druge republike su ga 'pustili niz vodu'. Najprije su ga izbacili iz CKSKJ, a poslije strpali u zatvor. Drugi su mislili da će se Milosević zadovoljiti rušenjem autonomije Kosova i da će za njih (iz republika) biti sve kao i ranije. Oni su bukvalno izdali Azema koji se jedini suprotstavio Miloševiću. Posebno pokojni Ante Marković, kad je došao za premijera se pretvarao kao da Kosovo i Azem ne postoje. Tako je razmišljao i tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević koji je i omogućio Miloševiću Azemovo hapšenje.
Azem je bio potpuno svjestan te situacije. Napisao je u Bijeljini pismo Raifu Dizdareviću. Za vrijeme štrajka rudara „Trepče“ rekao mi je da će ga vjerovatno ubiti ili uhapsiti. Potpuno mirno. I ni jednog trenutka nije dolazila u obzir nikakva njegova nagodba sa Miloševićem. Ponuda je bilo, ali mi smo dostojanstveni ljudi. ...Uhapsili su ga. Majka me tješila: ,,Blago tebi kćeri. Azem ti je, barem, živ! Mog Edhema su pozvali u jedan sahat poslije ponoći da iz Bonna dođe u Koln i nikad se više vratio.''
...To mi je davalo snagu. Živ je. Svi su znali da je Azem nevin, pa sam odlučila da se borim za njega onako kako sam kao novinar jedino mogla i znala: da mora biti što prisutniji u javnosti.
Djecu sam prebacila u školu u Bijeljinu. Imala sam podršku cijele svoje porodice, posebno sestre i zeta kod kojih je Adem bio za to vrijeme, a Selma kod moje majke. Poslije Azemovog hapšenja stanovništvo je bilo uplašeno. Psihološki efekat je bio strašan. Zavladala je velika nesigurnost. Srbija je nasilno usvojila amandmane na ustav Kosova. Prethodno su uveli vanredno stanje, tenkovima okupirali Kosovo i doveli svoje ljude na čelo kosovskih institucija. To su planirali i u Bosni, kasnije da se dogodi. Ja sam, najmanje 14 mjeseci provela vozeći na relaciji Kosovska Mitrovica – Priština – Bijeljina – Zagreb. Radila sam u 'Vjesniku' u Zagrebu. Imala sam podršku svojih kolega u medijima (posebno u tada jako čitanom nedjeljniku “Danas”), organizirala sam odbranu, koordinirala rad advokata, obilazila djecu, pisala kome sam stigla, (jedina sam zena zatvorenika koja je dobila javni odgovor tadasnjeg predsjednika SFRJ Janeza Drnovšeka) , borila se svim sredstvima...
Djeca su tada (kojeg li apsurda) u Bijeljini bila na sigurnom. Tako je izgledalo. Kada je Azem izašao iz zatvora doveli smo ih u Prištinu, pa su I razred srednje škole završili u onom paralelnom albanskom obrazovanju, u užasnim uslovima, kada su policajci upadali u škole, posipali nekakav bijeli prah po učionicama. Djevojčice su dobijale napade slične epileptičnim od tog hemijskog otrova koji bi isčezao iz organizma nakon nekoliko sati... Život pod srpskom okupacijom je bio užasan. Istjerivali su ljude masovno s posla, iz stanova, diskriminirali ih na svakom koraku. Po kafićima, po selima, na putevima već su uveliko vršljali Arkanovci i drugi paramilitarci, a moj Adem je imao samo 16 godina.

Sjećam se stare majke Azemovog advokata Faruka Korenice iz Mitrovice i porodice kod koje sam dolazila nakon posjeta u zatvoru i tokom suđenja. Ona me upozorila tog dana kad je Azem izašao (a kao da sam čula svoju rahmetli nenu): Nadira, čuvaj sina! Ne znaš ti njih! Azem je izašao hvala Bogu, ali uhvatiće ti negdje sina...'' Ispričala mi neki slučaj gdje su ubili nekog uglednog ljekara Bošnjaka 1941. u Mitrovici, pa im to nije bilo dosta već su mu kasnije tako pretukli sina da ga je njegova majka do kraja života vozila u kolicima. ,,Kičmu mu radi oca slomili, unakazili ga zlotvori…'' – rekla je. Uplašila sam se. Od nje sam čula i da su, kad je stara Jugoslavija kapitulirala, oficiri prije raspada vojske naredili da se bukvalno svim vojnicima skinu pantalone da vide koji su muslimani (da koji ne bi umakao) i sve su ih do jednog pobili, njihovi drugovi vojnici. Zamisli, kapitulirali pred Njemačkom i prije nego sto su se razišli kućama pobili Bošnjake, Albance i ko god nije bio hrišćanin... I sada mi snimaju Ravnu goru patoloski lažljivci. Ništa mi o tome ne znamo. Farukova majka mi je rekla da se kasnije počeo širiti smrad raspadnutih tijela iz polja, pa su mještani pronašli te bošnjačke mladiće i ukopali ih.
Pričala sam o svemu tome Azemu. Šutio je. Moja majka nas je stalno zvala iz Bijeljine i molila da odemo negdje, u Švicarsku, Ameriku, bilo gdje… Da ne zaboravim, kada su upali Arkanovci u Bijeljinu, došli su kod naše komšince iz prizemlja, teta Slavice, i pitali gdje je Azemov sin. Znali su da je bio tu... Tada su pobili sve Albance u Bijeljini i mnogo Bošnjaka.
“Ti idi, ako želiš, vani sa djecom, ali ja neću!”- rekao mi je Azem. ...Razmišljala sam, kako da ga poslije toliko vremena provedenog u zatvoru ostavim samoga? Ali, i kako da pustim djecu samu? Bila sam u velikoj dilemi...
Tih dana smo u Sarajevu čuli od našeg prijatelja Muhameda Abadžića da preko organizacije AYUSA šalju djecu na godinu dana kao “exchange student” u Američke obitelji. Brzo smo prikupili dokumenta. Azem je bio dobio honorar za knjigu “Majstori mraka” koju je objavio “Globus” i uplatili smo koliko je trebalo, ali ne samo za Adema već i za Selmu. Mislili smo samo na godinu, najviše dvije. Dok se kod nas malo stanje smiri. Nije nam bilo lahko kad su otišli.
Rat se u Bosni rasplamsavao, na Kosovu okupacija, svakim danom je bivalo sve gore. Mobilisali su koga su stizali. Bojala sam se da Adema ne uhvate, pošalju u Bosnu na ratište i da mu pucaju u leđa. Gdje su se naša djeca mogla vratiti? Kad su završili srednju školu odlučili su nastaviti dalje sami. Radili su, studirali… Kako je djeci tamo bilo, ja ne znam. Nisam ih ni pitala. Oni znaju. Mladi su bili, učili su, radili i bili svjesni onoga sta su za sobom ostavili...
Adem je danas advokat u Americi. Advokat kao i njegov otac. Azem nakon svega više nije htio u politiku. Vrijeme onih koji su spremni staviti interes svog naroda iznad svog osobnog, koji su dobijali skromnu platu i radili najbolje što su mogli i umjeli, je prošlo. Ovo današnje vrijeme “plivanja”, snalaženja, pola kriminala pola politike, vrijeme ucjena, bogaćenja, vrijeme u kojem i najsposobnijeg političara neki krugovi “imaju u šaci” i vrijeme u kojem se i novcem ostaje na vlasti, to vrijeme nije naše.
To što smo godinama bili razdvojeni od svoje djece je cijena koju smo svjesno platili.Drugima je bilo i gore. Izgubili su svoju djecu. To nikad neću zaboraviti...
Danas sam u penziji. Djeca su izašla na selamet. Tu je i komunikacija preko interneta, skype i dr. Kćerka mi je magistrirala. Imam i unuke, ojačali su. Sada sam sa njima više u Americi da nadoknadim one izgubljene godine, ako Bogda. Često sam i u Sarajevu gdje imam rođaka i obilazim mezar svog rahmetli oca na Koševu. Ovo su mi lijepi i mirni dani.

Bošnjaci.Net: Gospođo Nadira, dugo godina ste bili angažirani kao novinar i urednik u domaćim i inozemnim medijima. Kroz te angažmane ste konstantno afirmisali bosanski jezik i ostale vrijednost svoga naroda, tj.vrijednosti koje čine bošnjački identitet. Objasnite nam, molim Vas, pobliže angažmane ove vrste!
Nadira Avdić Vllasi: Odužila sam malo sa ovom našom “ženskom porodičnom pričom'' pa ću u ovom dijelu razgovora nastojati biti kraća. Kad je o novinarstvu riječ, imala sam sreće.Radila sam dugo za 'Vjesnik' gdje sam mogla izvještavati slobodno i objektivno , za razliku od kolega /dopisnika beogradskih medija koji su se svjesno svrstali uz Miloševića. Tako je bilo i kada sam radila kasnije za svjetske medije. Jeste da su me prozvali “srbomrzcem” jer, kvarila sam im onu lažnu sliku koju su plasirali o Kosovu. Jeste da su mi kresali krila gdje god su to mogli i da je velikosrpska propagandna meduza puštala svoje pipke da me u mom djelovanju onemogući. Nisu me obeshrabrili! Što je najgore, u poslednjoj deceniji mog rada i djelovanja najviše opstruiranja su radili preko naših ljudi, preko nekih Bošnjaka. Kakve su sve bljuvotine pisali po internetu. Rekli su mi drugi, jer ja to nikada nisam ni čitala, zato što znam pravog autora svega toga. Znam da su to i dalje izmišljotine koje su i ranije iz velikosrpske, četničke kuhinje, raznih tajnih službi, plasirali. Nikako da me zaborave...
Bilo je više slučajeva da to čine bliski saradnici, pa i oni kojima sam direktno pomogla i borila se na primjer da dobiju posao, da postanu novinari, urednici, iz najhumanijih pobuda. Zato razumijem i šta se muftiji Zukorliću događalo, jer je matrica tih napada na ljude koji Beogradu smetaju, uvijek ista. Isti metodi. Te nesretnike pridobijaju ucjenama, parama, nuđenjem pozicija tako da se oni umjesto sa njima, sa nama obračunavaju. Tužno i ružno. Šta da čovjek radi sa takvim ljudima? Oni su naš veliki problem. Razne vrste Abdića, Kusturica, Ljajića …
Nikad se nisam branila od tih napada da sam navodno “srbofob”, “srbomrziteljka”, pa i da ja iseljavam Bošnjake iz Pećkog kraja... Prepoznajem ih. Uradila sam koliko sam mogla za kosovske Bošnjake, jer sam bila jedini novinar koji govori bosanski jezik, s obzirom da su na Kosovu svi učili na srpskom i govorili kao ranije i u Sandžaku, ekavicom, ali se to sada preko edukacije mijenja. Mnogo je onih koji znaju da sam uradila za naš identitet i jezik onoliko koliko sam mogla. Kosovska javnost me poznavala i radi objektivnog informiranja uvažavala, pa sam to iskoristila da u teškom poslijeratnom periodu ukažem Albancima da ne smiju napadati Bošnjake ni u kom slučaju. Ne smiju jer nam je bilo mnogo teže nego njima. Srbi su uvijek znali za metodu 'zavadi pa vladaj'. Nagovarali su u vrijeme okupacije, posebno Gorance, pa i neke Bošnjake da se okrenu protiv Albanaca. Ti ljudi koji su bili i ostali iz svog sitnošićarskog interesa uz Miloševićev SPS danas su i meni najveći neprijatelji, jer ja sam udata za Albanca i jer sam radila na tome da se sazna istina o oba ova naroda koja su na udaru velikosrpskih apetita. Srećom naša dva bratska naroda nikada nisu bila suprotstavljena i imali su istog neprijatelja. Zato mi je drago sto sam u najtežim vremenima svojim izvještavanjem mogla uticati na to da se sazna prava istina o Kosovu. Moji tekstovi su prevođeni, uzimani kao bibliografija za neke strateške analize.
Kad se ukazala mogućnost, osnovala sam program na bosanskom jeziku javnog servisa RTK, pokrenula 'Alem' čijih je 185 brojeva izašlo u desetogodišnjem periodu. Izdali smo na desetine knjiga bošnjačkih autora, održali XV Konferencija Foruma Bošnjaka Kosova koji je imao značajnu ulogu za Bošnjake u vrijeme razgovora o nezavisnosti Kosova i popisa stanovnistva. Najvažnije je sto je osujećena licemjerna namjera Beograda da biva “štiti” Bošnjake od Albanaca i da Beograd može govoriti u njihovo ime. Žao nam je što su nam “oteli” desetak hiljada Goranaca koji su se ranije izjasnjavali kao Muslimani (kao i mi) sve dok im SANU naknadno, negdje 1994., nije smislila neku novu, ''goransku naciju''.
Raditi u medijima na bosanskom jeziku je za mene, koja sam bila daleko od Bosne, bila najveća sreća i ja sam ponosna na sve novinare koje sam učila ovom značajnom poslu. Ponosna sam što bosanski jezik živi i živjet će u medijima na Kosovu.
Kad sam ostala bez posla u 'Vjesniku' (poznata Tuđmanova čistka) , radila sam za svjetske medije. Sjećam se, trećeg dana bombardovanja, Džejlana Pećanin, urednica 'VOA na bosanskom jeziku' mi je rekla: ,,Znaš li da nema više ni jednog novinara Albanca da se javlja sa Kosova? Dosta vise, skloni se. Eh, tvrdoglava Bosanka...'' Albanci su mi bili i dan danas su mi zahvalni za te godine objektivnog informisanja kada sam u pojedinim trenucima bila jedini glas istine sa Kosova, nasuprot moćnoj beogradskoj propagandnoj mašineriji.
Sjećam se iz tog period pokojnog Aleksandra Tijanića koga ranije spomenuh, njenog značajnog „ šraf-a“. Ta mašinerija je trebalo da bude raskrinkana u Hagu. Ali, naravno, to nije bilo moguće kad ona i sada, skoro nepromijenjena, postoji i djeluje. Čak je zaboravnost dostigla takve razmjere da se poznato ime, Kemal Kurspahić, naziva prijateljem tog Tijanića i piše mu In memoriam. Nevjerovatno! Eto sada je moguće i to da oni koji su bili osovina velikosrpske propagandne mašinerije budu prijatelji uglednih Bošnjaka. Ako su ljudi promijenili svoje stavove, hajde da ih pokušamo razumjeti, ali ako su do pred smrt vodili taj velikosrspki projekat zvani RTS i pravili serije tipa “Ravna gora” nastojeći da rehabilituju četnike i predstave ih kako zaštitnike muslimanskih sela, onda se ničemu ne treba čuditi. I zašto bih se ja onda čudila sto me izvjesni kolega Bošnjak, naziva “Bijeljinska zvijer” po imenu koje su mi jednom dali u RS. Potpuno ista matrica. I to bez ikakvog pijeteta prema toj mojoj jadnoj, namučenoj Bijeljini. Plaćenici, sluge , oni koji se prodaju i smutnju prave, nemaju ni naciju, ni vjeru. Od njih se treba znati zaštititi. Treba birati prijatelje i one kojima pomažeš. Tu mogućnost da pomažem kolegama u medijima i pravim takve greske, više i nemam. Da kažem 'hvala Bogu', jer kada ti više puta oni kojima učiniš dobro uzvrate tako što ti zabiju “nož u leđa” onda treba da se zamisliš. Ali, iz iskustva mog supruga vidim da treba malo i sačekati, jer takvi najčešće sami padnu u jamu koju drugima kopaju. Ja u to vjerujem. I zato im ne odgovaram. Neka laju, karavana prolazi…

Bošnjaci.Net: Kako nam je poznato bili ste glavni i odgovorni urednik jednog nezavisnog lista na bosanskom jeziku. O kakvom se listu radi?
Nadira Avdić Vllasi: O divnom listu na bosanskom jeziku, sa lijepim imenom ''Alem'' (dragi kamen). Krenula je jedna mala bošnjacka ekipa iz Prizrena sa mnom, da ostavimo i na taj način svjedočanstvo o svom postojanju i djelovanju na Kosovu. Nažalost, nakon deset godina postojanja, prestao je sa izlaženjem prije dvije godine. Mnogo je razloga. Ljudi uopšte, a pogotovo po našim selima, malo čitaju. Tu je TV, satelitski programi, kablovski operatori, internet… Novina ne može da bude samoodrživa. Snalazili smo se kako smo znali i umjeli. Nismo imali marketinga, jer mi smo mala zajednica… Niko od nas nije mogao, raditi samo u 'Alem-u'. Ali, nikad se ne zna. Da me ne bi suviše boljelo, kažem, 'Alem' je samo privremeno prestao da izlazi. Ne znači da je ugašen.
Posljednji udarac smo mi u 'Alem-u' dobili od izvjesnog Safeta Kušija iz dijaspore, iz Švicarske. Imali smo pretplatničku mrežu u Švicarskoj koju je upornim radom formirao Bošnjak, veliki patriota iz Nebregosta kod Prizrena, Refik Abdi. Od pretplate naših ljudi plaćali smo štampanje lista, pa kirija, honorari i ostalo, kako bude... Izgledalo je da ćemo uspjeti. Refik je imao nekih zdravstvenih problema. Umorio se od pakovanja i slanja lista pretplatnicima (pošte tada i nije bilo, kasnije je bila jako skupa, pa mi to nismo mogli raditi) Na njegovo mjesto samoincijativno se javio penzioner iz Gore taj Safet Kuši, da mu ime pomenem. Obradovali smo se, jer to nam je bio jedini siguran izvor prihoda. Ali, Safet Kuši je pokupio od ljudi pretplatu i nestao. Novac nikada nije stigao do nas. Promjenio je telefonski broj i izgubio se. Raspitivali smo se. Njegovi poznanici su nam rekli, da je vjerovatno prokockao novac od pretplate. Nismo znali šta da radimo. Nismo mogli doći do njega, nismo više mogli plaćati štampanje lista i list je prestao izlaziti.
Znaš, zašto ovo govorim? Taj isti Safet Kuši se pojavio na ovim posljednjim lokalnim izborima, kao 'predstavnik Goranaca' i uz podršku svih koji su bili protiv bošnjaštva. I zanimljivo, pobjedila je njegova CDU. Ona je pobijedila bošnjačku stranku DSV. Upravo on je u predizbornoj kampanji rekao da će opština Gora, kada bude osnovana, ući u Savez srpskih opština, ne bi li naše ljude posvađao sa Albancima, pa da i ne dobijemo tu opštinu. Eto, ne znam da li je to bila kocka ili zadatak, jer takvi ljudi ulaze u politiku i prolaze ponekad i na izborima.
...Razne krtice, špijuni, špijunčići su među nama i čovjek više ne može biti siguran ko ga i zbog čega napada. Azem i ja smo kao lakmus papir. I njega i mene su napadali i pokušavali ukloniti velikosrpski moćnici, pa tako kaže jedan naš dobar prijatelj:“ Čim mi neko počne govoriti protiv vas, ja odmah znam ko je!“
Kao što ste mogli zaključiti, bošnjačka zajednica je i na Kosovu u previranju, raskolima, traganjem za identitetom... Mediji su sad veoma bitni. Tuđi uticaji i pipci one velikosrpske hobotnice djeluju među nama kontinuirano, ali to je proces kroz koji moramo proći i probleme prevazići. Većina Bošnjaka se uči da razumije pravo stanje stvari. I još ćemo učiti kako da se zaštitimo od onih koji oduvijek rade na tome da nas nema, da nestanemo. Prvu rundu u toj borbi smo dobili. Opstali smo. Naša djeca rastu, školuju se... Ali, još mnogo je bitaka pred nama, a najteži su, zaista, ti razdori među nama.

Bošnjaci. Net: Dobitnica ste priznanja ,,Predsjednička medalja za zasluge'' za doprinos na polju obrazovanja i nauke. Ko Vam je dodijelio ovo priznanje i za šta konkretno?
Nadira Avdić Vllasi: Nisam nikada očekivala nikakva priznanja. Albanci, možda baš zato sto sam Bošnjakinja, žele i tako da mi iskažu zahvalnost i uvažavanje. Sjećaju se šta sam radila i da nisam ustuknula pred velikosrpskim pritiscima. To priznanje je stiglo tačno na tridesetogodišnjicu mog izvještavanja, novinarskog i uredničkog rada na Kosovu. Naravno da je to prijatnije od uvrjeda nekih političara psihopata koji pretenduju da budu važni bošnjački političari, a pojma nemaju ni šta su mediji. Ovim povodom zahvalila sam predsjednici Atifete Jahjaga, prije svega, što je Ordenom Heroja Kosova odlikovala bošnjačkog šehida Šefku Salkovića. Njegovo ubistvo na sjeveru Kosova u miru, velika je bol svih Bošnjaka, a posebno naše redakcije na bosanskom TV Kosova, jer smo sarađivali s njim. Javno je govorio za naš program o tome kako žive Bošnjaci pod srpskom vlašću na sjeveru Kosova, u selu Rvatska. Mi smo se trudili i da pomognemo Edinu Islamoviću koji je bio zajedno sa Šefkom i Božijom milošću preživio izrešetan sa osam metaka.
U povodu dodjeljivanja tog priznanja rekla sam da ga je mnogo prije mene zaslužio moj suprug Azem Vllasi! On se prvi suprotstavio Miloševiću. I tada je cijeli svijet čuo za Kosovo. Bio je na prvim stranama svjetskih medija. Američki kongres i Europski parlament su tražili njegovo oslobađanje i oslobođenje rudara 'Trepče' koji su bili i ostali veliki heroji Kosova.
Eto, predsjednica Kosova Atifete Jahjaga je odabrala mene, pa se ne mogu zbog toga na nju naljutiti. Priznanje je stiglo prije svega za obrazovanje na raznim treninzima i tokom rada mladih novinarki, za obrazovanje o našem bošnjačkom identitetu, za afirmaciju bošnjačke tradicije i kulture posredstvom medija na bosanskom jeziku.
Kako se čini, iz raznih razloga, iz svoje sredine, od svojih ljudi priznanja teže stižu. U takvom vremenu mi živimo. Ja od svojih uglavnom dobijam uvrjede, Azem od svojih ne dobija nikakva priznanja, ali ona stižu svakodnevno od običnih ljudi, u kojoj god sredini bivše zajedničke zemlje da se nađemo. A za mene je najveće priznanje što smo nas dvoje i naša djeca živi i zdravi, kroz šta smo sve prošli.

Bošnjaci.Net: Gospođo Nadira, očito je da ste Vi jedna veoma patriotski orjentisana Bošnjakina, uspješna majka, supruga i profesionalac u svom poslu. Bila mi je čast razgovarati sa Vama. Šta možete za kraj ovog našeg razgovora poručiti našim čitaocima, prije svega ženi Bošnjakinji?
Nadira Avdić Vllasi: Pa ne znam taj izraz 'patriotski' se često zloupotrebljava. Radila sam svoj posao najbolje sto sam mogla i znala! Otisla sam iz svjetskih medija da bih osnovala program na na bosanskom jeziku RTK. Sretna sam sto mi se ta prilika pružila.
Moramo se svim snagama odbraniti od onih koji nalaze razne povode i razloge da nas razjedine i okrenu jedne protiv drugih. Pronalaze kojekakve 'zelene knjige', izmišljaju, ubacuju smutnju među naše ljude, blate sve one koji mogu i znaju nešto uraditi za Bosnu i Bošnjake, naše najbolje ljude, da bi ih uklonili. Ta njihova taktika je dobro poznata. U tome su se generacijama usavršavali.
Treba reći, do dolaska Miloševića, srbo-četničkog projekta na vlast, svi smo radili tamo gdje smo mogli i to je tada, bilo u najboljem interesu našeg naroda. Ne možemo se ljutiti na Džemala Bijedića što nam nije ime vratio kada nas je sve bila uhvatila amnezija. Ili na Mehmeda Spahu što nije osnovao neku bošnjačku stranku. Niti se možemo ljutiti na mog rahmetli djedu Osmana Gruhonjica što nas ZAVNOBIH nije nazvao pravim imenom. Da je mogao, da je imao snage, sigurno bi to učinio. Ne možemo mi iz ovog vremena suditi onima iz prošlosti kako bi bili još slabiji i zbog toga se razdvajali i svađali.
Oživljavanje velikosrpskog pokreta, četničkog, koji je doveo do ovog genocida nad Bošnjacima, to je onaj kamen 'međaš' za Bošnjake na ovim prostorima. Ko je taj pokret podržao ili još uvijek radi u njegovom interesu, nije sa nama.
Pustimo to šta ljudi govore, gledajmo šta rade! Svi ljudi, svi Bošnjaci, svaki intelektualac do posljednjega, su nam sada potrebni i dragocjeni. Potrebni su nam svi koji su spremni da se suprotstave onima koji nastoje da nam otmu našu Bosnu i da Bošnjaka u njoj više ne bude. Kad ne bude Bošnjaka neće biti ni Bosne, okupirat će je dva njena susjeda. Moramo prestati napadati jedni druge.
Znam da je najveći cilj Srbije bio, naprimjer, ukloniti Muamera Zukorlića sa čela Islamske zajednice. I blatiti Mustafu Cerića, jer je osnovao Svjetski bošnjački kongres. Mi ne smijemo nasjedati na to! Kakva se propaganda vodi i koga su sve angažovali… Smetaju im. Na kraju su našli načina da muftija Zukorlić ne bude na čelu IZ u Srbiji. ...Mustafa Cerić radio za UDBU?! Koju Udbu? Miloševićevu? Uzmimo da su u onoj Titovoj Jugoslaviji „radili“ (na primjer, čula sam da su svi profesori koji su išli u inostranstvo morali podnjeti o tome nekakav izvještaj) tako svi popovi i katolički i pravoslavni. Pa u tom slučaju zašto bi hodže bile izuzete? I nikome to ne smeta nego samo nama! Kučan i Račan su radili koliko god hoćete u toj Titovoj Jugoslaviji, pa su poslije postali predsjednici. I bili su sposobniji od drugih u tome. Blago pametnim Slovencima i Hrvatima! A mi bi da tražimo „dlaku u jajetu.“ I to sada! Ko to pronalazi nekakve tobožnje spiskove i zašto? Da je pristao da radi za srbo-četnike, treba znati, da bi tada hvalospjeve o njemu pisali. Ne bi im smetao ni malo. Moramo se naučiti razmišljati i na njihov način da bi se zaštitili, umjesto što stalno nasjedamo! Ne smijemo im dozvoliti da mi budemo oružje iz kojeg pucaju na naše najhrabrije Bošnjake. Sve što je iz njihovih izvora, za mene je sumnjivo! Baš sve o nama i našim ljudima. To znam iz osobnog iskustva.
A Bošnjakinjama bih poručila da, uz sav odgoj, nauče svoju djecu jedno: da za nijansu više od svih drugih na dunjaluku nauče cijeniti svoje vrijednosti, da ih čuvaju i da im se dive. Od malih nogu, od osnovne škole neka znaju bošnjačka djeca da su im svoji, Bošnjaci, za nijansu bliži od svih drugih na ovom svijetu. Neka znaju ko su i šta su! Bošnjaci se moraju međusobno paziti i pomagati. Krajem rata 1995. godine, ja sam to sebi čvrsto obećala. Sjetila sam se svoje nene. ...Bili smo izgubljeni. Moramo se, svi do jednog, pronaći i biti jaki.
Moramo biti “Dobri Bošnjani”, prije svih, prema sebi samima. Ne prema onima koji nam ni ime ne žele izgovoriti. To znači da moramo biti i dobri i jaki. To je na nama. Ne možemo više biti oni od prije 1992. godine. Ne možemo i ne smijemo!