Dr. Ibrahim KAJAN: Trebao sam odrasti i smanjiti svoje neznanje, pa tek u ozbiljnim mladićkim godinama saznati da sam, djetetom još, prolazio pokraj muftijina mezara a nisam ga vidio, niti sam znao da se na mjestu smetljišta mezar tog šehida mostarskog nalazi! Na onom je proširenju, iznad Lutkarskog pozorišta, gdje se sastaju Ulica Braće Ćišića i Braće Šarića, u Brankovicu – tu je džamija Hadži Balina uzgor stajala sve do godine 1950. Nedavno je grupa arheologa mjesto propitala i četiri mezara kamenom obilježila. Niko ne zna komu su te kuće posljednje bile ahiretskim vratima, muftiji Karabegu, muteserrifu Hulusiji, ili zetu njemogu, prvom ubijenom, Fadil-begu.

Zaokrećem glavu od tužne, austrougarske Fabrika duhana, od nekolicine starih zgrada koje još uvijek imaju sve – i zidove i prozore i ulazne dveri od čipkastih željeznih vratnica... Promatram kroz stakleni zid benzinske stanice na Tekiji, pun sjete nad svršetkom vremena koji pada po tom nekoć živom, oljuđenom kompleksu što ga je Mostar dobio na početku svoje industrijske ere. Radila je ta Fabrika cijelo stoljeće i još, dodatnih, 30 godina. Sve do jučer, krajem 2013., kad je budzašto prodana, a strojevi razmontirani i negdje preneseni…
Ej, Austro-Ugarska! Bošnjaci su te dočekali puškama, a ispratiti suzama. Napisao je to Robert Donia, pa mu onomadne, u prvom susretu, citirah vlastitu rečenicu kao lijepu i paradoksalnu razgovornu parafrazu.
Kamo god da pogledam i što god pogledom da zahvatim, posreduje priču o onima kojih više nema, i o događajima koji su se čudesno ispreplitali i jedan drugi potiskivali , mijenjali tijek i narav, pa ga više nikako prepoznati ne možeš, usporediš li njegovu početnu žudnju s njegovim nevjerovatnim krajem.
Ne znam je li to „slučajnost“, ali živa je istina: tada je, dok sam pridržavao šalicu espressa, uz staklo benzinske crpke, zazvonio moj mobilni telefon. Na zaslonu pročitah ime izravnog potomak onog Karabega koji je sudbinski dramatično i ljudski potresno, obilježio kraj jedne povijesti a početak novog historijskog vremena. A drama u historiju pospremljena, o muftiji Mustafi Sidki Karabegu, vezana je za prelijepo, vremenom do neprepoznatljivosti preoblikovano zdanje Ali-pašinog Konaka, paše Rizvanbegovića, na Suhodolini.
Kad se popenješ s Glavne ceste visokim stepeništem uz korito zaboravljene „rijeke“ Dronje, uz Suhodolinu, prijeđi most i neka znaš da si na mjestu što je, ni krivo ni dužno, postalo izabranim mjestom vladarske palače, bijelog dvokatnog saraja neke neobične, kitnjaste i prozračne arhitektonske raskoši. Na tim su livadama ćebedžije sušile vunu, gdje je, pored same tabije bila potpuna praznina i mir, osim u dane bajramske, sultanova rođendana ili kakve ratne najave – kad bi zagrmili plutoni iz teške topovske cijevi. Niknuo je „preko noći“ moćnom zapovijesti Galiba Ali-paše Rizvanbegovića, u godini njegova vezirskog ustoličenja – vezirom nad Hercegovinom godine 1833.
Konak je kompleks sastavljen od većih i manjih zgrada, a narod ih je zvao sve skupa Žuti saraji, ili Paša-saraj, nekad samo Konak, a nekad opet Dvorac. U najvećoj zgradi, i najraskošnijoj, sjedio je paša; ta ja zgrada bila njegova službena rezidencija i mjesto službenih susreta, sjednica njegovih divana i audijencija brojnih deputacija koje su prilazile njegovu koljenu.
U drugoj, susjednoj zgradi Ali paša je smjestio haremluk, ženski dio svoje porodice i žensku poslugu, s potpunom opremom kućanstva visokog dvorskog standarda.
U treću veliku zgradu useljene su vojne vlasti, sud – mehćema, porezni uredi i druge bliske im službe. Četvrta je zgrada i dvije manje pripadala vojnoj brizi. U njima je bila smještena kasarna, s aharima za konje i sjenikom...



Između zgrada posluga je održavala cvjetnjake i zasade raznovrsnih do tad i neviđenih voćaka, a posebno je bio uzorno zasađen širi prostor između zgrada i istočnog bedema koji je spajao dvije tvrde kule na čvorištima osiguranja vladarevih Žutih saraja.
U Konaku su, i nakon pašine smrti i ponovnog uvođenja Hercegovine u Bosanski ejelet, ostale sve zatečene službe, sve do posljednjih dana mjeseca jula 1878., kad su u gradu proključale zebnja od rata i zlokobnog „događanja naroda“ – osobito nakon objavljene vijesti u sarajevskoj novini Bosna u drugoj polovici mjeseca jula. Rečeno je, crno na bijelu, „da će austro-ugarska vojska zaposjesti Bosnu i Hercegovinu“. Dodala je Bosna kako je, u sjenci te zlokobne najave, u mostarskom Konaku formirano vojno povjerenstvo, nazvano „Džihadskom komisijom“, a sastavljali su ga, uz muftiju Karabega, i vladika Ignjatije, biskup Kraljević, hadži Šaćir Džabić, Dervišaga Grebo, hadži Ahmed Kurt, Mujaga Hadžiselimović, Mulo Oručević, hadži Muhammed Tikvina i brigadir Ali-paša. Na brzojav što ga je to Vijeće uputilo carigradskom Generalštabu, pitajući što im je raditi, odgovoreno je: „Austrija gelecek isede, dostane gelecek, Yusuf Izzedin“ – dakle: „Austrija, iako će doći, prijateljski dolazi, Jusuf Izzedin“.
Ali, oni Mostarci koji nisu bili u toj komisiji a doznali stambolski odgovor, ustadoše protiv svakoga ko je govorio da se mirno dočekaju sile sa Zapada. Pobuniše ljude i pozvaše građane, ne vjerujući da ih je Sultan ostavio i sam se o sebi zabavio! Nisu oni znali šta se sve iza brda valja i šta sve ima među tajnama tursko-austrijskog zdogovora. Nisu znali glavno: da je Bosna i Hercegovina, i Mostar u njoj, prodan „za šaku škuda“. Jeftino, kao što se uvijek jeftino prodaje ono što je tuđe.
Kažu očevici da se na Tepi skupilo hiljade dobrovoljaca pod bajracima buntovnika - Alijage Hamzića, Alage Haljevca, hadži Alage Drače, Faladžića, Memca i Ćeranića... S Tepe su se na Konak uspeli, ali vojne im vlasti nisu otvarale kapije niti s njima htjedoše razgovarati. Oni su svoje rekli: vojska ostaje u kasarni; rata neće biti! U Konaku je i dalje vijećala jedna grupa iz one „džihadske komisije“, iz vrha vlasti, a među njima general, mutesarrif mostarski Mustajbaša Hulusija i zet mu, Ferid-beg, i Karabeg, i Džabić, i Grebo, i Kurt...
Nenadano, kapija propusti vođe Hamzića, Holjevca, Mamca, Faladžića… pa oni i grupa prkosno provališe u divanhanu i stadoše pred Džihadsko vijeće; započe prepirka, povišeni glasovi, potezanje i jedan od pobunjenika uzmahne handžarem te posječe, na oči svima, zeta mutesarrifova, vojnog komadanta, Fadil-bega, pa mutesaraffa sastavi pucajući mu među oči, ubi i kadiju – a sve muftiju Karabega gledajući i fetvu mu tražeći. Muftija govori, a oni čuli i ne čuli: Vi ne znate koja sila dolazi! Dolazi 30000 uvježbanih i za rat spremnih askera s oružjem ubojitijim od vašeg. Ne mogu i neću dati fetvu da po šerijatu ratujete, jer će borba biti neravnopravna, svi ćete izginuti; neću i ne mogu vam dati fetvu jer zemlja nema sultana.
A onda se umiješaše, kao probuđene, straže mutesarrifove, jer vidješe posrnule mejite i ljude obuzete bijesom i zapjenjenim ludilom. Prizor koji se odvijao morao je sličiti samom džehennemu kad u njemu proključa i pomahnitaju duše nepromišljenih i zaluđenih.
Muftija se izvuče i skloni u jednu sporednu odaju, ali ga pobješnjela rulja pronađe i luđački nasrnuše kundacima na vrata. Muftija se, selamet tražeći, provuće kroz malešni prozor i spusti na izlazne basmke zaklonjene strane dvora. Ali tada stotine pobunjenika provališe glavnu kapiju Konaka i potrčaše po svim pravcima avlije, pucajući na dvorske memure i kuhinjske pomoćnike, pljačkajući sve što su mogli zgrabiti i ponijeti, od plišanih zavjesa i zlatnih svijećnjaka do srebrenih ogledala i paunovih pera, od posuđa u kuhinjama do nakita u čekmedžama, uništavajući s prezirom sve što nisu trebali ili mogli ponijeti, prije svega deftere, akte, ukaze, zapisnike, sidžile i raznovrsne medžmue pronađene u pisarnicama i pismohranama!
U toj neopisivoj gunguli neko povika: Eno muftije! Ne daj murtatu da pobjegne!
Tada sa svih strana zapucaše prema Mustafi Sidki Karabegu. Kad je pao i istog trena predao dušu svome Gospodaru, navališe katili kao da su iz zločinačkog gnijezda, svi do jednoga, pobjegli – i strgoše odijelo s njega, nemilosrdno i bestidno, sve do donje krpice, pa tijelo ostade golo golcato, postiđeno i nezaštićeno...
Zatim su hrsuzi napali i kuću rahmetni muftije, tražeći smrt za muftinicu i djecu mufijinu, ali srećom djeca sa služavnom izbjegoše i sakriše se. U memoarima Martin Đurđevic zapisuje: „... Navališe za tim u harem muftije Karabega i svu kuću opljačkaše, pa još uhvatiše za noge njegova dvogodišnjega sinčića, te ga htjedoše svega sasjeći, ali se ipak nagje megju njima jedan milostiv, te oslobodi jadno dijete od smrti. Ne poštediše ni ženskog stida: uhvatiše muftinicu i sve haljine s nje zguliše. Muftinica je imala golem niz dukata na grlu, uvezanih konjskom strunjom. Kako je konjska strunja čvrsta, ne dade se lako prekinuti, te su je trojica vukli po hodniku (divan-hani), dok su joj tu zlatnu ogrlicu raskinuli i dukate razgrabili.“
Tri dana, priča se, niko živ nije smio priči zgrčenom mejitu mučki ubijenog mostarskog muftije Mustafe Sidki Karabega. Kad ga napokon iz porodice rodbina preuze, okupaše, te na brzu ruku džennazu proučiše i u mali harem džamije Hadži Baline na Brankovcu pokopaše - grad se poče pribirati i presabirati.
Šta se sve ovo zbivala, kakav je to bio košmar, ko je bio u pravu a ko nije, ko je kriv a ko je prav? Zbrka je ostala, u nekim dijelovima priče sve do dana današnjeg! Zbrka je i s datumima jer su se i oni poremetili u općem ljudskom kaosu! Đurđević tvrdi da se događaji potekli i u njima muftija ubijen u danu 29. jula, a muftijin asistent i biograf, Abdullah ef. Riđanović tvrdi da se to, Allahovom voljom, odigralo 3. šabana (2. augusta 1878.), u petak, u 8 sati i 40 minuta po alaturko vremenu.
Trebao sam odrasti i smanjiti svoje neznanje, pa tek u ozbiljnim mladićkim godinama saznati da sam, djetetom još, prolazio pokraj muftijina mezara a nisam ga vidio, niti sam znao da se na mjestu smetljišta mezar tog šehida mostarskog nalazi! Na onom je proširenju, iznad Lutkarskog pozorišta, gdje se sastaju Ulica Braće Ćišića i Braće Šarića, u Brankovicu – tu je džamija Hadži Balina uzgor stajala sve do godine 1950. Nedavno je grupa arheologa mjesto propitala i četiri mezara kamenom obilježila. Niko ne zna komu su te kuće posljednje bile ahiretskim vratima, muftiji Karabegu, muteserrifu Hulusiji, ili zetu njemogu, prvom ubijenom, Fadil-begu.
Spašena i preživjela djeca muftijina, trojica sinova i dvije kćerke, ispunjena su pravda i Božje svjedočenje koje svima nama govori kako i koliko ljudi mogu biti uzvišeni poput meleka i zli i naopaki poput proklete djece Ibllisove. Preko potomaka sina muftijina Ali-Rize, Ali-Rizine rahmetli kćerke dr. Fatime Mašović umrle nedavno u Zagrebu i te od brata joj - bečkih unuka Erduana i Edina – moje su spoznaje o svijetu upotpunjene a moja duša nimalo mirnija i zaokruženija.
Gledam kroz stakleni zid benzinske stanice na Tekiji uništenu austrijsku Fabriku duhana i govorim sugovorniku koji se javio na džepni telefon: Šta radim? Smijem se i kažem: E, moj Edine, nikad ne bi povjervao! Obilazim i upoznajem svoj grad, Suhodolinu i Konak na Suhodolini.

U Mostaru, 31. XII. 2013. / 1. I. 2014.