Avdo METJAHIĆ: Svjedoci smo događaja i situacija, gdje su se pojedinci manipulacijom i poganlukom podigli na velikoj visini, jer je to narod htio. Podigao ih je narod i slijedio, a oni su to iskoristili u svoje svrhe i narodu bacali mrvicu, ili samo lijepu riječ, a sebi punili gušu. Gje su ti i takvi danas? Nema ih, i na temeljima njihovih kula je samo korov, ili su njihovi potomci, ako ih imaju, podigli straćare. Veliko je prokletstvo zamjerit se samo jednom čovjeku, a kamoli svom narodu, što čine oni kojim je narod dao snagu i povjerenje.

Kako je lijepo pisati o dobrim i lijepim stvarima, dobrim i poštenim ljudima, intelektualcima i patriotama, koji su napravili čuda za svoj narod, koji su zidali jedinstvo i slogu, premoštavali razlike i spajali napredne ideje, sve za dobro svog naroda. Jest malo se toga dešava kod nas Bošnjaka u novije vrijeme, jer ondje gdje je nekad vladala ljudskost i poštenje, danas je sve poremećeno. Poremećaj nije došao sam od sebe, nego je potpomognut minderpuzama iz našeg naroda, za račun, tamo nekog drugog, tamo nekog koji nas nikad nije volio, i koji bi radije da ne postojimo.
Ja bih najradije pisao o dobroti i kvalitetima Bošnjaka koji su ostali tamo, da čuvaju toprak, da čuvaju tapije bošnjaštva, tapije našeg postojanja, ali nažalost toga je malo.
Mi koji smo zbog politicida i genocida razasuti diljem dunjaluka, bi takva sudbina da gradimo tuđa carstva, a našim carstvom rovari dušman, nedajući smiraja ni mezarima naših djedova. Tamo gdje su nekad živjele velike Bošnje, koji su bili uzor ljudskosti i humanosti, oni koji nisu samo spajali dvije obale i pemošćavali rijeke, nego su spajali ljudska srca i duše, nažalost, takvih više nema baš tako mogo.
Mi Bošnjaci koji smo rođeni na tim prostorima Balkana, nismo ostali, da nemamo svojih velikana, ali takvi za nesreću nisu više među živima. Ostao je po đe koji dobar, napredan i svjestan Bošnjo, ali im domaća fukara neda da zauzmu svoje mjesta u bošnjačkom narodu, i to sve radi onih koji priželjkuju vlast, i očekuju nekog interesa od vlasti. Oni koji žele vlast, uvijek uspijevaju dobiti je, ali samo preko leđa naroda jedino je moguće. Da bih bio u vlasti, u očima naroda treba se ogrnuti dolamom vjere ili pak onom nacionalnom, i biti potkovan manipulator i lažov, i samo tako vlast mu postaje puno bliža. Velika mana čovjeka je; kad dobije vlast, izgube sebe, ali vlast postaje kratka vijeka, sem ako je taj narod glup i ne prosvjećen.
Govorim o onim koji priželjkuju vlast, a ne o onim koji žele bit u službi svog naroda, jer ovih drugih za nesreću sasvim malo je, u ovom vaktu.
Od postanka svijeta ljudi su se ponosili sa svojim dobrim precima, ali danas mnogi ne znaju gdje su njihovi mezari, koji su preorani i uništeni od domaće fukare. Na mezarima svojih predaka, radi vlasti dozvolili su da se rade džade, škole, kahvane i mehane i drugi objekti, i time su podpomogli zatiranju svog postojanja. Mnogi ne znaju ko im je bio djed, a sačuvaj Bože, ko im je pra-djed, ili ko im je nana ili pra-nana.
Današnje generacije Bošnjaka u većini slučajeva, ne osvrću se na prošlost, i zaboravljaju, da se onima koji slabo ili nimalo pamte, prošlost ponavlja, a naša prošlost je krvava. Veliki dio današnjih Bošnjaka “šareni” su, “ljigavi” i izgubljeni iz stvarnosti današnjice. Postali su naši Bošnjaci kao “roboti” sa kojima se upravlja sa daljinskim, što dušmanima najbolje polazi za rukom da ih kontroliše sa eurima.
Elem, jedan mali podatak, samo za osviješćenje:
Sedamdesetih godina prošlog vijeka u jednoj osnovnoj školi i većiskoj bošnjačkoj sredini, od sedamdeset zaposlenih bilo je devedeset posto pravoslavaca, Crnogoraca i Srba, gdje većina nije bila iz iste opštine. Ostali od deset posto, bili su većinski narod ove opštine, Bošnjaci, ali oni najstručniji koji su trebali učiti naša mlada pokoljenja, morali su napustit svoj toprak i tražiti zaposljenja negdje drugo, negdje daleko od svoje kolijevke, čak preko okeana. Danas poslije genocida u Bosni i tobožnje demokratizacije, stanje se nije promijenilo na boljem u bošnjačkim sredinama, Sandžaku, onom sjevernom dijelu okupiranom od Srbije ili južnom, okupiranom od Crne Gore. Današnja situacija u Sandžaku, uzet ćemo plavsku opštinu kao primjer, isto je stanje kao poslije baklanskih ratova i stvaranja KSHS, na sceni je etničko čišćenje, koje podržavaju domaći političari, odnosno “domaći izdajnici”.
Do prije dvadesetak godina, bilo je iseljavanje i to masovno za Ameriku, sa jednim manjim dijelom za Evropu, što je vid etničkog čišćenja, koje nije prestalo ni do dana danšnjeg. Domaći politikanti, ogrnuti još velom vjere, a srcem i dušom predani namjeri onih koji nisu uspjeli uništiti naš narod, kršćenjem i “mušketanjem”, danas ga raseljavanu i gube po svijetu. Danas u tim bošnjačkim sredinama mladež odlazi; za par decenija nismo sigurni da će bit Bošnjaka, jer se već zna “ko pije, ali ko plaća”.
Naravno da se zna ko pije, i da to sve plaća jadan narod, koji je nesvjestan situacije u kojoj se nalazi i u kojoj su ga doveli političari odnosno politikanti.
Oni kojima je dužnost da tim ljudima kormilare, jeste zdrava intelektualna elita, koja je jednim većim dijelom zakazala i odkazala brigu za svoj narod, te ga prepustila sebi i karieristima, takozvanim političarima, odnosno plitikantima. Žalosno da se ne nađe ama baš ni jedan intelektualac na terenu, koji bi probao ujedinit i pokazat put našem narodu, da ne luta. Žalosno da je bošnjačka intelektualna elita ostala na propale dvorske historičare, na spavače, plašljivce i prodate duše.
Gdje su oni koji su jednom pisali istinu o svom narodu, zar su se i oni prodali kao “političari”, ili pak žive u strahu, a ove rečenice koje ću citirat, bi najradije zaboravili, da su ih oni ikad napisali.
“Našu djecu u škole ubjeđuju da su Turci, a uče ih da mrze Turke«, »Svoju djecu uče da mrze našu, a našu da mrze sami sebe» i «Kao da mi nismo imali ni junaka, ni običaja, ni ljudi, ni pjesama, ni učenjaka. Ako se neko njihov ubo - sad ga pominju i turaju u knjige, slave i uče. A o našima ništa. Ne pominju ni one što su dizali bunu protiv Turaka«.
Ovaj koji napisa ove istinite riječi, kao da je umro, kao da nije čak ni postojao, nego bi neko previđenje. Ko ga ušutka i kako se to desilo, ako je još u fizičkom životu, gdje mu je pero i mastilo, gdje mu je ondašnji razum, gdje mu je ponos, i na čijoj je on strani danas?!?
Na prostorima gdje žive Bošnjaci, a i Albanci, a to je CG i Srbija, ostale su ožiljci i rane, žive rane, koje nikako da zarastu, nanesene od nepravde, torture i zla, kroz koje je prošao naš narod. Gdje su sad oni koji su vični peru, bar danas imaju pristupa istini o svom napaćenom narodu, kojom se treba bavit, i predočit je javnosti. Ne radi neke osvete, nego radi pamćenja, za nova pokoljenja. Moj narod nije osvetoljubiv nikad bio, inače da jest, danas bi bošnjakluk bio, svoj na svome.
Nije Bošnjakluk okupitan samo od Srba i Crnogoraca, nego su ga okupirali naši korumpirani intelektualci i političari tipa Rasima, Sulja, Rafeta i drugih izdajnika, kojima bošnjački narod na izborima daje glas a oni ga za lični interes prodaju koalicionim partnerima. Svjedoci smo da ulaskom u koaliciju glava im koristi samo za klimanje. Ovdje se radi o karijeristima i teškim griješnicima, prema svom narodu, kojeg i dalje drže u nekom strahu, zabludi i neizvjesnosti, opsjednuti politikanskim lažima.
Kad pomislim na naše politikante i prodate duše, sjetim se jednog koji je raznosio mlijeko po čarsiji, i od dolijevane vode u mlijeko kupio sebi kapu. Kada se jednog dana varaćao iz čaršije, tačnije dok je prelazio preko nekog mosta, vjetar je puhnuo i odnio mu kapu. Gledajući kako voda odnosi kapu, jadnik je uzviknuo: “voda donijela, voda odnijela”.
Imajte na umu da će se to desiti svakom od ovih jadnika koji manipulišu sa sudbinom našeg naroda.
Svjedoci smo događaja i situacija, gdje su se pojedinci manipulacijom i poganlukom podigli na velikoj visini, jer je to narod htio. Podigao ih je narod i slijedio, a oni su to iskoristili u svoje svrhe i narodu bacali mrvicu, ili samo lijepu riječ, a sebi punili gušu. Gje su ti i takvi danas? Nema ih, i na temeljima njihovih kula je samo korov, ili su njihovi potomci, ako ih imaju, podigli straćare. Veliko je prokletstvo zamjerit se samo jednom čovjeku, a kamoli svom narodu, što čine oni kojim je narod dao snagu i povjerenje.
Zar jedan narod nije dužan da u novim generacijama otkrijeva i regrutuje napredne i patriotski nastrojene ljude, koji će ih voditi ka bolje sutra, a ne da prihvata svakoju manipulatorsku ološ, koja je isprobana i srodna sa manevarskom municijom.
Desilo se nad mojim narodom deset genocida, i svi do jednog su izvršeni od Srba i Crngoraca, u tome nema dileme, ali dilemama postoji, kako to da naša intelektualna elita, iz straha ne smije da potvrdi perom i mastilom, te ostavi svojim potomcima istinu.
U Drugom svjetskom ratu, počinjen je genocid nad Bošnjacima muslimanima, što je komunistička vast prihvatili i dokumentirala. Ovi dokumenti su dostupni svakom koji ima i malo svijeti, i ko želi čuti i znati istinu. Čitavi svijet je bio svjedok genocida nad Bošnjacima u Bosni, a međunarodni sud pravdje je to dokazao i potvrdio, ali i dalje srpska ološ koja je u vlasti, to ne prihvata, što će morati svakako u biskoj budućnosti.
Ako obratimo pažnju na zločine počinjeni na Balkanu nad Bošnjacima, Albancima i drugim, doći ćemo do zaključka, da je sve povezano sa veliko-srpskim idejama, i skoro svi “srpski” zločinci su Crnogorci, iz CG, ili pak prorijeklom iz CG. “Petar Mrkonjić” - Petar Karađordević, Obrenovići porijeklom Crnogorci, Puniša Račić,
Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Željko Ražnatović, Veselin Šljivančanin, Pavle Bulatović, Milo Đukanović, Avro Cemović i mnogi drugi.



Definicija za “atrocity” jeste; vrlo okrutno ili brutalno, a definicija za “holokost” znači; svirepost, a pojam etničko čišćenje jeste zločin protiv čovječnosti, zar ne?
Genocid u najširoj definiciji jeste: Namjerno uništavanje socijalnog identiteta s ciljem da potpuno ili djelimice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu.
Ove sve definicije su srodne sa Srbima i Crnogorcima, jer su ih isprobali nad Bošnjacima i Albancima, tokom posljednjeg vijeka ipol, a danas bih da ih pometu ispod tepiha, našto im dozvoljava bošnjačka „intektualna elita“ - jedan veći dio na čelu sa politikanskom gardom. Zar se sada čudite što su u Plavu u martu 2013. na stogodšnjici od nasilnog masovnog pokršaćavanja i strijeljanja, kao i pokolja na Previji, nisu smjeli nazvati ovaj zločin pravim imenom tj. genocidom.
Sačuvaj nas Bože ovakve elite i narodnih prestavnika!
Prepostavljam da mnogi znaju, da ima krišćana koji znaju o islamu koliko i neke hodže, kao što ima i muslimana koji znaju mnogo o h(k)rišćanstvu, ali u njega ne vjeruju. Kao što religija nije da se samo spoznaje, nego da se u nju vjeruje, tako je i sa nekim političarima, ali obrnuto, da se spoznaju, a da se u njih ne vjeruje, specijalno onim isprobanim koji čim se nađu na nekoj poziciji “dovuču vlagu”. Politika za neke naše Bošnjake političare jeste isto, kao kad čovjek po prvi put uzme u ruci oružje, osjeti neku toplinu i sigurnost u sebi, a kad ga upotrijebi postane hladan i bez osjećajan, isto kao čelik od koga je to oružje napravljenio.
K. Ataturk napisa: “Na politiku ne smiju uticati ni snovi ni iluzije”, što se dešava sa bošnjačkim političarima. Ono što mnogi naši političari i intelektuaci znaju a ne praktikuju, jeste: “Ako želite voditi ljude i narod, morate da im okrenete ljeđa”, ali toga više kod Bošnjaka nema. Tipovi Husovića i njegovih mentora, ne samo što tjeraju narod pred sobom, nego ga probaju ušutkati i natjerati na zaborav svoje prošlosti, pa od genocida bi da naprave “vakat zuluma”, zaboravljajući šta znači snaga naroda. Ono što se traži u političara današnjice na tim prostorima jest iskreni patriotizam, kojeg malo ili nimalo ne postoji, jer je prevladao materijalizam. Patriotizam je čovjekoljublje!