Željko MILIĆEVIĆ: Sad kad gledam, s ovim životnim iskustvom i otvorenim očima, jasmo mi je da smo mi, Milićevići, tijekom stoljeća bili pohrvaćivani. Gledam ostavštinu mog oca, koji je kao gimnazijalac u Sarajevu slikao u ulju i crtao olovkom. Osim naših portreta u olovci, sve njegove slike, a ima ih možda i pedest, sad na čuvanju u tri zemlje, sve prikazuju muslimanske motive. Zašto bi jedan mladić, gimnazijalac, katoličke vjere, naslikao sve te muslimanske motive ako nije imao nekog dubljeg razloga i ako nije bio ponukan, ako nije bio nadahnut, to naslikat? Sve što je naslikao je sačuvao za budućnost zato da se ne zaboravi povijest. To je, po mom mišljenju, bilo njegovo nadahnuće, njegova inspiracija.

Izbačen sam bio iz Bosne i Hercegovine, moje domovine, godine 1956. jer je neki tamo komunistički siledžija Cvijetin Mijatović to tako odlučio.

Mom ocu Tihomilu, koji je onda predavao arhitekturu u Tehničkoj školi i koji je bio jako pohabljen od poliomijelitisa, hrabri Cvijetin je prvo ukinuo tramvajsku stanicu ispred Tehničke škole koja je onda bila u pravcu kad se ide od Marindvora, ili Marijin Dvora, gdje smo onda živjeli, prema Čengić Vili (izgovara se Čengijić i naglasak je na drugom slogu).

Kad su se njegovi učenici, mahom muslimanske vjere, pošto znamo da onda službeno nije bilo Bošnjaka, žestoko pobunili, Cvijetin je ponovo uspostavio tramvajsku stanicu ispred Tehničke škole ali je potom srezao očevu plaću na polovicu i zatvorio mu sva vrata u Bosni.

Odselili smo u Hrvatsku, pošto smo bili pohrvaćeni Bošnjaci i imali tu, neku drugu, rezervnu domovinu. To sve meni onda nije bilo jasno jer sam bio malo dijete.

Međutim dijete je odraslo i progledalo svojim očima. Uzelo mi je 56 godina da su mi se oči otvorile.

U nas se nije smjelo, i to dok smo živjeli u Hrvatskoj, govoriti o Bošnjacima osim kad su ocu i majci došli u posjetu bivši učenici a tih je posjeta bilo često, i to godinama. Svaki put kad su došli svi su, iza zatvorenih vrata velike sobe, postali Bošnjaci i nastao bi grohotan smijeh veselja, i ljubljenje i grljenje i tapšanje po plećima.

Sad kad gledam, s ovim životnim iskustvom i otvorenim očima, jasmo mi je da smo mi, Milićevići, tijekom stoljeća bili pohrvaćivani.

Gledam ostavštinu mog oca, koji je kao gimnazijalac u Sarajevu slikao u ulju i crtao olovkom. Osim naših portreta u olovci, sve njegove slike, a ima ih možda i pedest, sad na čuvanju u tri zemlje, sve prikazuju muslimanske motive.

Zašto bi jedan mladić, gimnazijalac, katoličke vjere, naslikao sve te muslimanske motive ako nije imao nekog dubljeg razloga i ako nije bio ponukan, ako nije bio nadahnut, to naslikat?

Sve što je naslikao je sačuvao za budućnost zato da se ne zaboravi povijest.

To je, po mom mišljenju, bilo njegovo nadahnuće, njegova inspiracija.

Jedna od mnogih slika koje je devetnaestogodišnji katolik naslikao jer je nešto osjećao

Njegov otac, moj djed Ivan, je zdravog razuma i slobodne volje sebi dao ime Aziz, koje ima, između ostalih značenja i značenja „jak“ i „nepobjediv“.

Zašto bi jedan katolik u Bosni i Hercegovini naučio i turski i arapski i nabavio primjerak Kur’ana Časnog u izvornom, arapskom jeziku, i učio tu Svetu Knjigu godinama i dopisivao se sa svojim suradnicima i prijateljima u arapskom jeziku?

On nije bio mahnit, njemu su se otvorile oči, ali se onda o Bošnjaštvu nije smjelo govoriti u javnosti.

Zašto bi se jedan katolik okružio samim muslimanima i s njima surađivao cijeli svoj život? Zašto bi jedan katolik u udruzi s jednim muslimanom pisao i objavljivao pripovijetke i romane o životu u Bosni i Hercegovini?

Primjerci knjiga koje su objavili Osman i Aziz

Njegov dugo-godišnji suradnik je bio Osman Nuri-Hadžić i njih dvoje su uz pripovijetke i romane objavili i „Muhamedanski kalendar za 1312. (hidžretsku) godinu“. Sav taj njihov rad i trud su oni plaćali iz svog džepa. Zašto bi to oni, pohrvaćeni Bošnjaci, to radili ako ne zato da se povijest sačuva za budućnost?

Mearif za 1312. godinu kojeg su objavili musliman i katolik, Bošnjaci koji nisu postojali

Osman i Aziz su bili ne samo pohrvaćeni, nego i po njihovoj smrti svojatani kao Hrvati.

U Zagrebu je, godine 1975., objavljena knjiga, koje sam imao primjerak ali više nemam u rukama. To je bio ponatis originala, objavljenog u Zagrebu 1925. godine, za proslavu „Tisućljeća hrvatsva“, da se označi povijesni trenutak krunjenja prvog hrvatskog kralja, godine 925.

Naslov te pozamašne monografije je „Najznačajniji (ili najugledniji) Hrvati tisućljeća“, ili tako nekako slično. Monografija ima nekih dvjesto a možda i više stranica. U toj su knjizi navedena imena i sažeti životopisi uglednih Hrvata kroz tu tisuću godina.

Među tim Hrvatima su brojni muslimani, uključivo i Osman Nuri-Hadžić, suradnik mog djeda Ivana Aziza, koji je isto tako spomenut. Uz njih su spomenuti ama baš svi njihovi suradnici iz Bosne i Hercegovine, svi oni koji su muslimanske vjere. Hrvati?

Između 1992. i 1994. godine, kroz dobrovoljni, ili kako bi Hrvati rekli „dragovoljni“ rad u Bosansko-hercegovačkom informacionom uredu u Ottawi sreo sam brojne preživjele žrtve genocida, svi muslimani. Neki od njih su mi se povjerili da su imali izbor „ili ići s Hrvatima ili ići sa Srbima“ Ja, osobno, znam da su se Hrvati prodavali kao mnogo nježniji od Srba, i to ne samo onda, nego i prije pedest godina i prije stotinu godina i unatrag nekolilko stoljeća i time nastojali privući muslimane de se proglase Hrvatima a ne Srbima.

Muslimani su hrvatsko narodno blago. Zašto ih se onda ubija u genocidu? Gdje su svi ti hrabri Hrvati da štite i životima brane svoje narodno blago?

Ja znam da to pohrvaćivanje traje već nekoliko stoljeća ali sam progledao kroz to povijesno svojatanje iako mi je uzelo vremena.

A Bošnjaci muslimanske vjere su bili podvrgnuti genocidu jer su u jednom povijesnom trenutku progledali i shvatili da oni nisu niti Hrvati, niti Srbi muslimanske vjere.

Kakve su to, hrvatske muslimanske pripoviedke? Da li mi netko može to objasniti?

Djed, Ivan Aziz, je s Abdurahmanom i sinom mu, Alijom Nametkom, stalno bio u „Napredku“, hrvatskom kulturnom društvu u Sarajevu. Tu se je radilo o ozbiljnom, povijesnom, generacijskom pohrvaćivanju Bošnjaka.

Pohrvaćivanje Bošnjaka se je radilo i kroz Hrvatsku Stranku Prava, gdje je vođa te stranke, Ante Starčević, vodao i navođivao djeda Ivana Aziza da se proglasi Hrvatom.

To se je pohrvaćivanje potvrdilo godine 1942., kad je, u sred Drugog svjetskog rata, Ante Pavelić, Poglavar Nezavisne Države Hrvatske, našao vremena i mogućnosti doći u Sarajevo i odlikovati djeda Ivana Aziza u svečanoj priredbi u Kazalištu u Sarajevu.

Iako sam o tome i prije pisao, želim naglasit da „Islamska deklaracija“, jedan pisan zbir razmišljanja rahmetli Alije Izetbegovića, zbog čega je on odležao u zatvoru, nije nikakav poziv u vjerski rat nego poziv u nacionalno buđenje. Alija Izetbegović, Bošnjak, musliman, je, kao član „Mladih muslimana“ dolazio na savjetovanje mom djedu Ivanu, Bošnjaku katoliku koji je bio pohrvaćen.

Ja mislim da su i jedan i drugi dobro znali o čemu se radi. Ja to sad vidim.

Djeda Ivana Aziza je naslikao likovni umjetnik Behaudin Selmanović, Bošnjak muslimanske vjere iz Sandžaka. Behaudin bi, po toj logici pohrvaćivanja, trebao biti Hrvat muslimanske vjere, iz Sandžaka?!

Behaudin Selmanović je uslikao Ivana Aziza Milićevića za svoj prijemni ispit na Sveučilištu u Zagrebu. Bio je primljen.

A Sveučilište u Zagrebu je tijekom svog postojanja negiralo postojanje jednakog, ekvivalentnog, sveučilišta, ili univerziteta, u Sarajevu i k sebi vuklo bošnjačku inteligenciju i stvaralaštvo. Tu je taj ključ povijesnog pohrvaćivanja Bošnjaka - uskrati im pravo na svoju akademiju, znanost, povijest.