Šerif Velić je bivši logoraš iz Omarske i Manjače i autor Muhamed Mahmutović

Muhamed MAHMUTOVIĆ: Velić je jedan od rijetkih logoraša koji je uvjek spreman govoriti o svom stradanju, iako mu to teško pada, jer je svjestan koliko je važno da to ostane zapisano. 'Ja sam za Tomašicu znao još u logorima, jer smo ponekad mogli čuti razgovore stražara koji toga nisu bili svjesni, pa sam to pokušavao ovdje reći mnogima, ali su mislili da imam ratne traume i da ne znam šta govorim.'

Najtužnija mjesta na svijetu su Tomašica kod Prijedora, gdje je otkrivena dosad najveća masovna grobnica, i Šejkovača u Sanskom Mostu, gdje su privremeno smješteni posmrtni ostaci stotina žrtava genocida u Prijedoru.

Kažemo najveća sad-zasad, jer se još desetak hiljada Bošnjaka vode kao nestali u proteklom ratu i pitanje je dana kad će još nekome proraditi savjest pa otkriti još veće stratište.

Mnogo preživjelih logoraša iz Prijedora je trenutno u Švedskoj i budno prate ekshumacije žrtava, među kojima su njihovi rođaci, školski drugovi ili neko od onih s kojima su zajedno bili zatočeni u logoru, neko ko je imao manje sreće i nije preživio.

Važno da ostane zapisano
"Tako je to kad se gleda sa ove vremenske distance", govori Šerif Velić bivši logoraš, Omarske i Manjače, "ali u to vrijeme, malo je čudno reći, bilo nas je živih koji smo mrtvima zavidjeli. Sjećam se da je u Omarskoj nasuprot meni ležao moj vršnjak Fuad Hodžić, koji je živio u Austriji prije nego se našao tu. Ne mogu pobrojati sve načine na koje je bio mučen. Na licu mu se očitavao veliki bol. Jedno jutro je samo osvanuo mrtav... Mnogi od nas smo mu uistinu pozavidjeli, a sličan način je svoj logoraški život okončao i Smajo Garibović."

Velić je jedan od rijetkih logoraša koji je uvjek spreman govoriti o svom stradanju, iako mu to teško pada, jer je svjestan koliko je važno da to ostane zapisano.

'Ja sam za Tomašicu znao još u logorima, jer smo ponekad mogli čuti razgovore stražara koji toga nisu bili svjesni, pa sam to pokušavao ovdje reći mnogima, ali su mislili da imam ratne traume i da ne znam šta govorim.'

Nekoliko svojih šokantnih ispovijesti podijelio s čitaocima mojih romana Inat bosanskog goluba i Pacijenti, a sjećam se da mu je tad, prije nekoliko godina, bilo jedno od najčudnijih pitanja kako njihove dojučerašnje komšije šute o tolikim zlodjelima i ne otkriju grobnice.

On je sasvim siguran da će se naći još neka grobnica, jer se gubi svaki trag ljudima koje su masovno likvidirali.

Zanimljivo je da mi ovo Velić priča bez mržnje u glasu ili želje za osvetom. Dok se prisjeća tih dešavanja, često mu se oči orose suzama.

"Mnogi uspoređuju stradanje Srebreničana i Prijedorčana, što ima logike po svireposti i broju žrtava, ali je u Prijedoru sve bilo nekako drukčije. U srebreničkom genocidu je stradalo mnogo ljudi sa šireg područja, od ubica koji su došli sa raznih strana Bosne i Hercegovine, pa i iz Srbije, ali ovdje su se sve žrtve među sobom poznavale, a poznavali smo i svoje dželate."
U Jonšopingu smo razgovarili i s Mirelom Karagić, koja je šokirala švedsku javnost tekstom u visokotiražnom Aftonbladetu, gdje je izrazila nadu da će otkrivanjem Tomašice konačno moći dostojanstveno pokopati svoga oca, kojeg je izgubila kad je imala samo dvije godine.

Mirela sada ima 23 godine i studira uporedno dva fakulteta, ali je sasvim odlučna da za oca kojeg nije upamtila, djeda i još neke iz familije ganja pravdu i pronađe posljednje boravište.
'Hvala Bogu, evo djeca će nastaviti ako ja umrem prije nego se svi pronađu, ali ja jednostavno moram znati makar gdje je čiji grob, jer tad počne proces žaljenja, na koji čekam, evo, preko 20 godina.'

U razgovor se uključila njena majka Merima s pričom iz horor literature i filmova.
"Sakrivala sam se u kući, između osam i deset dana, ne sjećam se tačno, s Mirelom od dvije godine i sinom Arminom od osam mjeseci. Bila sam svjesna da ubijaju sve redom i odvode u logore, svud oko kuće su ležali leševi, od kojih se na suncu širio nesnosan smrad. Neke žene, koje nisu imale više šta izgubiti, izlazile su povremeno iz kuće i preko njih sam znala da mi tu negdje u blizini leži ubijen otac, ali nisam smjela pomisliti da ga pokopam, jer sam se bojala za djecu."

Dok mi ovo priča, nijh dvoje pažljivo slušaju, kao da to čuju prvi put, a lica svih troje prekriva neizmjerna tuga. Ona, začudo, priča dosta sabrano.

"Možete zamisliti kako je majci koja mora tako maloj djeci dokazati da ne smiju slučajno zaplakati ili pustiti bilo kakav glas, dok su oni vršljali po kući da još šta opljačkaju, jer će nas sviju pobiti. Meleci su mi izgleda pri tome pomogli."

Pitao sam ih na kraju, šta razmišljaju ovih dana od kako je ekshumacija počela i nadaju li se da će konačno svi iz rodbine biti dostojno sahranjeni.

Put u slobodu
"Meni je pobijeno osam članova najuže porodice, a koliko je daljih rođaka nisam nikad brojala", govori Merima. "Većina ih se još nije pronašla i nadam se da će biti svi pronađeni ovdje, a ako ne budu ne kanim odustati dok sam živa. Hvala Bogu, evo djeca će nastaviti ako ja umrem prije nego se svi pronađu, ali ja jednostavno moram znati makar gdje je čiji grob, jer tad počne proces žaljenja, na koji čekam, evo, preko 20 godina."

Merima, Armin i Mirela

Merima, Armin i Mirela
Merima je još pričala o svom putu u slobodu, koji je išao preko logora Trnopolje i mnogo nevjerovatno teških usputnih stanica, ali je već tad počela raspitivati za svoje.

Čudi se danas, dok gleda izvještaje na televiziji, šta je to što je lokalnom stanovništvu branilo da progovore, usprkos nepodnošljivom smradu i zagađenim vodama koje su pili.

Kaže da, usprkos svemu, ne želi vjerovati da su svi isti i da je u kontaktu sa jednom Srpkinjom, najboljom prijateljicom iz djetinjstva, koju nikako ne može svrstati među neprijatelje.

(aljazeera.net)