Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||
|
Kolumne
MOSTARSKE VEDUTE (15) - BABUN PUTOVANJE MOSTAROM
Na zapadnom rubu grada, nad ilićkom cestom, ima jedan šumarak. U šumarku – vrelo. Njegovo ime djeca Mostara prvi put čuju u ranom djetinjstvu, mada ga mnogi od njih nikada u životu ne stignu vidjeti. Ja sam ga vidio prije petnaestak dana. Vrelu je ime Babun. Sada sam prosijed, ali to ne znači da nisam, djetetom još, bio u ovom kraju koje je postalo zemljopisni toponim u nekom zamagljenom, srednjovjekovnom vremenu. Ostala mi je slika u pamćenju, vidim majku s dječakom: ušli smo u restoranski vrt; sjeli smo za stol u dnu bašče, uz samu Radobolju! Majka je rekla: Ovo je Babun. Sjedimo i čekamo oca... Dugo sam živio u zabludi vjerujući da se taj dio Ilića, nekoć obližnjeg sela, naziva po restoranu. A naziva se po Babunima, patarenima, bogumilima, onima koji su se smatrali čistim vjernicima krstjanskim, koji su zabacivali sakramente i krštenja, i bili čvrsto uvjereni da cijeli svijet opstoji na dvojnom počelu Dobra i Zla. Boga Dobra i Zla Lucifera.
Desna strana groblja, s mramornim pločama, skromnim i lijepim stelama, bašlucima s arapskim pismenima ili bez ikakva natpisa, završava svojom zapadnom, uskom stranom – gotovo do samog izvora Babuna. Neko je nedavno nad vrelom podigao četvrtastu gradnju, 2x2 metra, na nju postavio križ i uglavio joj na čeoni zid dvije slavine iz kojih lijeva srebrna voda. Iznad slavine je natpis: BABUN, 1939. Ali, moj se suputnik ne sjeća da je nad izvorom bilo ikada ikakve gradnje, niti da je čuo da je postojala u doba njegovog rahmetli oca - iz malo kasnije godine na česmi navedene - domobranskog časnika. Saginjem se i u skupljene dlanove skupljam prohladnu ljekovitu vodu, zapljuskujem se po licu, otirem se po vratnim žilama. Luka Grđić-Bjelokosić je ostavio zabilježenu narodnu predaju kako je na ovo mjesto, na samo vrelo, u masama narod dolazio i tu satima ostajao. Kaže da su najvećma muslimani i pravoslavci ovo vrelo pohodili „na dan rođenja sv. Jovana 24. juna po starom kalendaru“, pripisujuć mu čudesne moći u liječenju boleština“, „ponajviše za bolest u očima“. Piše on u knjizi Mostar nekad i sad da je „uoči toga dana tu dolazio cio varoš, jer mnogo Mostaraca a i naroda iz okolnih sela tu dođe“. Pa nastavlja: „Tu se nalože vatre, peku janjci i mladež se cijelu noć veseli, a ujutru svak gleda da se prije sunca, okuplje i umije. Osim onih koji su tu zanoćili dođu mnogi ujutro iz Mostara te se kupaju i umivaju. Taj cio dan je opet na vrelu Babuna veselje i sastanak. Pričalo se da sunce na Jovandan ujutru kad obasja Babun tri puta zaigra...“ U povratku s vrela, ulazimo u harem da proučimo fatihu nad mezarom rahmetli supruge mog ilićkog prijatelja. Iza betoniranog postolja na koji se spušta tabut s mejitom, naraslo je veliko grmlje kupine i mladog šiblja. Kroz razrijeđena mjesta raslinja koje proždire sve, dobro se vide ruine mesdžida razorena podmuklim minama evo taman prije dvadeset godina, u mjesecu maju 1993. A tu je stajao taj mesdžid stoljećima, ta skromna muslimanska bogomolja, od kad ju je neutvrđena dana prije 1676. godine sagradio hadži Salih Temim. S tog mjesta gledam preko ilićke ceste: sjaji se nova novcata crkva Svetog Franje na radost babunskih katolika. U svojoj radosti i ne znaju da je zemljište na kojoj se ona sretna uzdiže, još prije rata Gradu Mostaru namjenski darovao jedan musliman komunistički navudren – mladeži ilićkoj za izgradnju Omladinskog doma. Nije on ni sanjao da će jednoga dana „njegov“ Omladinski dom, na zemlji koju od sam od sebe otuđio dajući je mladosti, biti pretvoren u nešto sasvim drugo. Vraćamo se iz Ilića, iz prigradskog mira i zelenila. Pokazuje mi vrijedni moj imenjak zelene oaze između ceste i bujnim raslinjem zaklonjene Radobolje. Pokazuje i nabraja: ovo je velika bašča kuće slavnih Karabega, muftije i prevoditelja Kur'ana Mudroga, s ljetnikovcem ako je još uzgor, a ono je, zaraslo imanje Bakamovića, a ono tamo, vidiš li, Ćatića, Temima i Duranića... Oni koji su u ratu protjerani, u logore pobacani i po svijetu rastjerani – rijetko se vraćaju u Iliće. Još su puni strašnoga zorta u tim najtjeskobnijim danima doživljenoga. Poneki, pod pritiskom, prodaju, svoju djedovinu. A neki je neće ni za živu glavu prodati, pa poručuju (čak i preko širokih oceana, iz Australije ili Sjeverne Amerike): Neću svoju zemlju prodavati, neću je od svoje vlastite djece otimati, pa nek se u njoj zečevi legu, moja je i moja će vazda ostati. Sada je mir, sada svaki čovjek ima pravo sanjati stihove Veselka Koromana Doći će vrijeme blagog naroda. Narodi su blagi i dobri, problem je sa onima koji su od naroda daleko otišli i zaboravili razlike između Dobra i Zla. U Mostaru, 13. X. 2013. |