Rudnik Tomašica ponovno otvara svoju utrobu; tekovine srpskog fašizma i nacionalizma iz devedesetih godina prošlog vijeka tek nakon 20 godina izlaze na površinu, da bošnjačkim i hrvatskim žrtvama Prijedora vrate pravo na dostojanstven ukop njihovih najmilijih, a Evropi i svijetu bace u lice njihovo licemjerje koje ih i danas čini nespremnim da prihvate vlastite greške i priznaju genocid koji se u ljeto 92. dogodio u Prijedoru

Zijad BEĆIREVIĆ: Ovih dana u Tomašici se s tijelima Bošnjačkih žrtava iskopava ili pokopava i pogubna ideologija bolesnih umova srpskog nacionalizma. Pretpostavlja se da će radovi na iskopu trajati još najmanje mjesec dana. Na mjesta gdje se vrše iskopi svakodnevno dolaze članovi porodica žrtava nestrpljivo iščekujući rezultate iskopa, u nadi i strahovanju da će u nekoj od novoiskopanih prepoznati svoje najmilije, koji su se do sada vodili kao nestali.

“Zakleli se nebo i zemlja da se ništa sakriti ne može”. Da li se u ovoj ljudskoj spoznaji nalazi razlog što se po treći put otvara utroba rudnika Tomašica kod Prijedora, ali ne da iz svoje utrobe izbaci željeznu rudu, već da prirodom svojih instikta otkrije zločine koje je srpski agresor u ljeto 1992. godine počinio nad Bošnjacima i Hrvatima Prijedora?!

Porodice žrtava Prijedora već 20 godina traže i čekaju pravdu
Porodice prijedorčana već 20 godina traže pravdu i svoje nestale. Ono što smo očekivali da će se dogoditi prije 10 ili 15 godina, događa se tek danas. Otvara se utroba rudnika Tomašice da vrati ožalošćenim prijedorskim porodicama njihove najdraže makar u posmrtnim kovčezima i na tabutima i da dodatno tijelima nedužnih žrtava dokumentuje svijetu gorku istinu o zločinu genocida koju režimske vlasti Rs uporno negiraju i preko prijedorskog gradonačelnika Marka Pavića pokušavaju prikriti i predstaviti u drugom svjetlu.
U ljeto 1992.godine u Prijedoru su se dogodili strašni zločini nad Bošnjacima i Hrvatima, dogodio se genocid koji dvolična međunarodna zajednica i pored niza indikacija još uvijek ne želi priznati kao zločin genocida. Sa ovim, trećim ulaskom pod jalovinu Tomašice postaje mnogo jasnije, potpunije i očiglednije ono što udruženja prijedorskih žrtava već punih 20 godina dokumentuju i pokušavaju svijetu predočiti.



Masovna grobnica Tomašica otkrivena tek 2004. godine
U rudniku Tomašica 2004. godine pronađena je masovna grobnica iz koje su exshumirani kompletni posmrtni ostaci 24 žrtve Bošnjaka i brojni dijelovi ljudskih skeleta, što je ukazalo na izmještanje ove grobnice na drugi lokalitet. Naime, tada je utvrđeno da dijelovi posmrtnih ostataka nađeni u rudniku Tomašica pripadaju žrtvama koje su prije toga otkrivene u sekundarnoj masovnoj grobnici Jakarina kosa, iz koje su exshumirane 373 žrtve. To je bio jasan indikator gdje treba dalje tražiti neke od 1.000 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata koji su se vodili kao nestali.

Tomašica je najveća masovna grobnica u BiH
Najveća koncentracija masovnih grobnica u BiH je na području Zvornika i Bratunca. Nove iskopine rudokopa rudnika Tomašica već u startu su pokazale da će Tomašica biti registrirana kao najveća od 305 masovnih grobnica ucrtanih na jedinstvenoj mapi masovnih grobnica BiH. Do sada je u rudniku Tomašica prekopano 3000 m2 rudokopa a pretpostavlja se da će biti prekopano još oko 2000m2. Prema riječima g. Muje Begića do sada je iz masovne grobnice Tomašica exshumirana 271 žrtva, za koje se prema ličnim dokumentima nađenim pored žrtava može opravdano pretpostaviti da su Bošnjaci i Hrvati s područja prijedorskih sela Rizvanovići, Bišćani, Zecovi... koje su srpski zločinci pobili tokom ljeta 1992.g. Tijela su pronađena na dubini od 10 m. Od do sada iskopanih, 200 žrtava je sa čitavim tijelom, a 68 su ostaci dijelova tijela. U međuvremenu su otkrivene još dvije mikrolokacije na kojima će uskoro početi iskopavanje. Jedan broj ovih žrtava je iz ove primarne masovne grobnice prebačen u sekundarnu grobnicu Jakarina kosa ili neke druge sekundarne lokalitete. Sva tijela koja su iskopana biće prebačena u Centar za identifikaciju Šejkovača – Sanski Most radi identifikacije i forenzičke obrade. Rad na iskopavanju koordinira istražni tužilac Tužilaštva BiH u prisustvu predstavnika Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), Instituta za nestale osobe BiH i MUP-a Rs.



Lokacija masovne grobnice Tomašica bila poznata mnogim građanima i vlastima Rs
Ovih dana u Tomašici se s tijelima Bošnjačkih žrtava iskopava ili pokopava i pogubna ideologija bolesnih umova srpskog nacionalizma. Pretpostavlja se da će radovi na iskopu trajati još najmanje mjesec dana. Na mjesta gdje se vrše iskopi svakodnevno dolaze članovi porodica žrtava nestrpljivo iščekujući rezultate iskopa, u nadi i strahovanju da će u nekoj od novoiskopanih prepoznati svoje najmilije, koji su se do sada vodili kao nestali.
Posebno je indikativno da su mnogi mještani znali za ovu lokaciju, jer put do nje vodi kroz naseljena mjesta, ali su uporno šutjeli. Moralo je to biti poznato i prijedorskim vlastima. Prikrivanje masovnih grobnica je zločin nad zločinima, za koje krivicu uz počinioce zločina treba da snose aktuelne vlasti Prijedora, prije svih gradonačelnik Marko Pavić. Dovoljno je sviju nas potsjetiti na njegov odnos prema učesnicima protesta u Prijedoru 31. maja na “Dan bijelih traka”, koje je gradonačelnik Prijedora, umjesto da im se pokloni, nazvao “gay paradom”. Sa ovim postaje još uvjerljivije zašto su prijedorske vlasti uporno negirale gedocid i suprostavljale se svim pokušajima prijedorskih udruženja žrtava da dođu do potrebnih saznanja koja bi im pomogla da utvrde šta se dogodilo sa članovima njihovih porodica.

U ljeto 1992. u Prijedoru ubijeno 3.227 Bošnjaka i Hrvata
Svijet pravedih nikad ne smije zaboraviti da je u ljeto 92. u Prijedoru ubijeno 3.227 nedužnih Bošnjaka i Hrvata, da se za njih 1.000 još uvijek traga, da Omarska nije postala poznata svijetu kao rudnik kvalitetne željezne rude, već po logoru Omarska koji je kao Aušvic stekao “slavu “ kao “ fabrika smrti”. Toliki broj ubijenih na toliko velikom broju lokaliteta nije bilo moguće zakopati na bilo kojoj lokaciji u Prijedoru a da za to ne znaju vlasti, lokalno stanovništvo, kao svi oni koji su učestvovali u prevozu žrtava, zatrpavanju, prekopavanju primarnih grobnica, iskopu sekundarnih i prenosu žrtava iz primarnih u sekundarne jame.



A veliki je broj očevidaca među porodicama žrtava, koji je spreman doslovno potpisati i potvrditi navode iz priče Kadirić Feride o prijedorčanki Paši, koja je u istom času izgubila muža Rasima i Sinove Agana (26) i Emdžada (27)… U njenom tragičnom sjećanju, koje se ponavlja kao halucinacija, jezivo nam se doimaju riječi “sve su ih pobili oko Suadove prodavnice, po cesti, po Sredićima, Bišćanima, Hergićima, sve do Volara… Leže onako na hrpi, muhe se roje na njima…da mi bar daju da ih zakopam “.

Kalendar ukopa žrtava se stalno dopunjuje novim terminima
A kalendar otkrivanja i ukopa žrtava od Srebrenice do Foče, od Foče do Prijedora stalno se dopunjuje novim terminima, koji nas ispunjavaju bolom, pritišću dušu i mame suze. I samo ove kalendarske godine : Aprila 20, masovni ukop 11 žrtava u Vlasenici, Maja 12, ukop 33 žrtve u Bratuncu, Juna 7, Crni vrh - Još jedna nova grobnica kod Zvornika, Juli 20, ukop 48 žrtava u Prijedoru, Jula, 11 nove sahrane u Potočarima, a Septembra 9, nađene nove žrtve u jezeru Peručac i sve tako do novih, novih masovnih primarnih ili sekundarnih grobnica u Prijedoru ili nekom drugom mjestu krvave Bosne.
I nakon svega Oni imaju morala da kažu “Bošnjaci samo kukaju“.

Iskopi u Tomašici ukazuju na počinioce zločina iz Prijedora i Prijedoru susjednih opština
Sa iskopavanjem žrtava u Tomašici neminovno će se dopuniti liste počinilaca zločina novim imenima zločinaca s područja Prijedora i susjednih opština, prije svega Bosanske Dubice, koji su sudejstvovali u počinjenim zločinima nad mještanima Kozarca i drugih prijedorskih naselja i sada skriveni u mišijim rupama osluškuju krajnji ishod. Možda po toj inerciji dođe na red za iskop i neka od još skrivenih primarnih ili sekundarnih masovnih grobnica na području planine Kozara, u rejonu Bosanske Dubice, kako bi se saznalo kako su i gdje završili nestali Dubičani.

Nebo i zemlja su se zakleli da se ništa sakriti ne može
A možete samo pomisliti koliko je za proteklih 20 godina maskirano masovnih grobnica, koliko dokaza uništeno o počinjenim zločinima, koliko zločinaca poslano u Ameriku ili još udaljenije dijelove svijeta, koliko je ućutkanih svjedoka, koliko sakrivenih optužnica i odbačenih optužbi. Pokušaji rušenja Omeragića kuće u Višegradu, u kojoj je 14. juna 1992. zapaljeno 70 civila, navođenje vode u jezeru Perućac (u kojem su tokom asanacije jezera 2010.g. pronađene 162 bošnjačke žrtve) su samo spontano izdvojeni indikativni slučajevi prikrivanja zločina, koje vlasti genocidne Rs rutinski obavljaju kao redovan dnevni posao. I sve to se svakodnevno dešava pred očima sviju nas na unutarnjem planu. A strateške programe, po kojima zločinac i žrtva trebaju sjesti u istu klupu i završiti zajedno prvi razred, uz već dugo aktivne nacionalističke srpske lobije sve angažovanije provode postojeća i novoformirana Predstavništva Rs u mnogim državama svijeta. Ali ništa sakriveno ostati ne može!

Vlasti Rs i vlasti Prijedora i dalje negiraju genocid
U ljeto 1992. Prijedor je bio nastrašnije mjesto na svijetu. Bio je to grad logora i smrti. Gomile ljuskih tijela ležale su na ulicama, a muhe se kupile, nadlijetale ptice grabljivice. I ne samo tada. Pred zatvorskim kapijama logora Omarska mrak je pobjedio i tada i 20 godina kasnije. Ni 9. Maja 2012. godine predstavnicima udruženja logoraša Prijedora nije bilo dopušteno da odaju poštu svojim mrtvima i polože cvijeće makar pred kapije rudnika.
Vlasti Rs i vlasti Prijedora i dalje negiraju priznati genocid, iako su Bošnjaci i Hrvati Prijedora od 92 do 95. bili žrtve nesnošljivog terora; za svega 3 mjeseca istrebljeno je 94% Bošnjaka, ubijeno 3.173 civila, od čega 102 djece i 256 žena. Policija Rs je na Koričanskim stijenama streljala 200 prijedorskih civila; 31.000 ljudi bila zatočena u prijedorske logore smrti, a 53.000 osoba su žrtve progona i deportacije. Samo kroz logor Omarska prošlo je 3.000 logoraša, a od 700 do 900 je ubijeno. Iako je ovaj logor zatvoren 6. avgusta 92, njegove kapije su i danas za porodice žrtava ograđene visokom ogradom od bodljikave žice. Uz sve to građani Prijedora, Muslimani i Hrvati tih ljetnih dana 92, morali su svoje kuće obiljilježiti bijelim čaršafima a svoja tijela označiti bijelim trakama, kao Židovi u vrijeme nacizma... Prijedorom i danas marširaju četnici, a žrtve ne smiju ni cvijeće položiti mrtvima. I sve to po kriterijima licemjerja nije genocid.

U Prijedoru se dogodio genocid, i to treba otvoreno priznati i javno reći
Nakon ovih iskopina u rudniku Tomašica Prijedor više ne može biti samo problem prijedorčana, niti problem BiH, već problem MZ, UN, ali ponajviše problem vlasti Rs. Protesti šutnjom, više ne mogu biti ni cilj ni rješenje. Utroba rudnika Tomašica izbacila je na površinu previše gole istine, da bi istina mogla ostati zaboravljena. Ali takoj razgolićenoj istini potrebna je neodložna i beskompromisna Pravda. U BiH se ne može govoriti o evropskim i svjetskim integracijama, o ulasku u Evropu, dok se ne riješe osnovna ljudska prava, prije svega prava na javno izražavanje, javno okupljanje, pravo sjećanja na žrtve genocida počinjenog u Prijedoru u ljeto 92. nad Bošnjacima i Hrvatima.

U Prijedoru se dogodio genocid i to treba otvoreno priznati i javno reći. Žrtve genocida moraju biti obeštećene a počinioci adekvatno kažnjeni, jer “nebo i zemlja su se zakleli da ništa sakriveno ostati ne može”.