Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||||||
|
Teme
HALIL SALČIN: SLIKE DUBOKE PATNJE I SLIKE VELIKE NADE
Između studija slikarstva kad je za to bilo vrijeme i sadašnjih datuma – nije se javljao sa svojom vršnjacima, pa ne znam ništa podrobnije o njegovim razvojnim nakanama osim onoga što se iznenada našlo pred mojim očima. A to su slike rađene u akriliku, kolažu i kombiniranim tehnikama. To su slike poredane od njegovih prvih, nevještih, ali namjerno uvrštenih, do onih koje iznenađuju svježinom i skladnošću, tonom kolorita i linijskim obrisima pojavnog i slućenog svijeta. To su slike neke duboke patnje i neke goleme, ljekovite nade. I tu se kriju, bar meni, njihova osobenost i osebujnost: patnja i nada su ljudska obilježja, pa se na njegovim slikama zatiče jasni ljudski trag: na zidinama, mostovima, ruinama na vrhovima brda, podzidima. A Halilove slike, njegove vedute isijavaju svoje temeljno obilježje – bogatu, misaonu perspektivu znanih, ali i neuobičajenih motiva - Starog mosta i na njemu Kujundžiluka, sutona grada Blagaja, panoramske, djetinjstvom obojene bijele vedute Mostara, zelenog raja Malog Polja koji svakog Sultan-nevrusa pohodi Hidr hazretleri, najposlije vrelo u kojem se ogleda tekija… Da, tu su žile, zemljin krvotok, protoci plemenitih voda Bune i Bunice, i Neretve koja nosi sve druge vode kroz naš zajednički krajolik podjednako surov koliko i džennetski uzvišen! Neke slike su na mene vrlo snažno djelovale i poželio sam ih zauvijek upamtiti kao dijelove mozaika svijeta u konstituiranju jedne izvorne objave u imenu Halila Salčina. To su prije svega slike koje su historičnost zatekle u recentnom prostoru (primjerice u blagajskim i mostarskim motivima) i to oni koje nismo prije zaticali, koji su proširile i pomakle tematski registar s uobičajenih motivskih toposa kakvi su blagajska Tekija i mostarski Stari most. Kod Halila Salčina sad je bljesnuo Blagaj iz jezgra Podgrađa, iz kasabe pritisnute sutonom ispod kojeg se, pritajeno, sluti veliko povijesno vrijeme. Podigao je pogled iznad sivih i crvenih krovova – i dotakao srednjovjekovlje, pa se humski pejzaž produbio, lebdeći kao i svaka legenda obavijena sjenkama onoga što je možda bilo ili onoga što je možda moglo biti. Isti je slučaj s mostarskim motiva. I u njima su, unutar likovnog horizonta - „priče“ (mytos) koje se gube u bojama neba, bojama u pokretu kao u nekom ehu mladog Braquea, nerijetko dramatičnim - što zasigurno reflektira stanje ne samo individualnog, (umjetnikovog), nego i stanje našeg ukupnog, kolektivnog bića. Ciklus pejzažnih motiva voda, zelenih oaza, samotnih ljubičastih brda, stabala prekrivenih samoćom, kompozicijski su uvijek u nekoj fluidnoj ravnoteži, krhkoj ali jasnoj, uzbibanoj ali održivoj. U nekim od njih obiluje pustoš, poput začaranih predjela iz kojih su ljudi netom izašli i u koji se, izgleda, neće vratiti… Svejedno, prostor živi, dinamiziran i šutljiv. Ako je učio od dobrih slikara, a to se u nekim primjerima možda i može prepoznati kao podsticaj prema pronalaženju svog vlastitog puta, onda je rezultat više nego povoljan: nije slijepo slijedilo svoje učitelje (čini se M. Begovića, i posebno J. Nikšića) – nego je izišao na svoj vlastiti put koji danas pokazuje prve pročišćene rezultate. Sada je Halil Salčin tu, pred nama, kao likovni umjetnik – sam i svoj. U osvajanju budućnosti neće imati druge pomoći osim svoje volje i svojih vizija. U Mostaru, 11. X. 2013. |