Avdo METJAHIĆ: Čitajući historiju u kojoj su sačuvani zapisi o moćnim vladarima, koje su neki njihovi podanici dizali čak do Bogova, što danas čine neki Crnogorci i Serve sa Njegošem, koji u savremenom i civilizovanom svijetu bi bio odbačen i okarakterisan psihopatom. Neljudsko i truhlo, bez ikakvih civilizaciskih vrijednosti, servsko-crnogrsko društvo, nikad neće prestati sa uzdizanjem i slavljenjem onih koji su to društvo dovelim do srama. Đikanovićeve izjave na Lovćenu, mogu se okarakterisati sa onom modefikovanom narodnom: Čega se pametan stidi - time se zločinac ponosi.

“Njegoš bi bio ponosan na današnju Crnu Goru”, reče premijer CG Milo Đuklanović, našto ćemo se složit sa ovom konstatacijom, u punom smislu. U nastavku obraćanja prisutnim, pri otvaranju mauzoleja na Lovćenu premijer reče i ovo: “Njegoš nije bio pjesnik genocida, niti inspirator zločina”. E, već ovo ne odgovara istini, pa nema načina na zemaljskoj kugli, koji bi mogao oprati krv, koja se prolila, iz ispitacije Njegoševih stihova.

Nema nauke, nema ljudskog uma koji bi mogao izgovorit one riječi neistine, koje je izrekao premijeg CG na Lovćenu. Pokraj toliko dokumenata koji su dostupni nauci i običnim ljudima o Njegošu i njegovom pjesništvu, premijerove riječi su bile samo obične nebuloze, na koje smo se navikli posljednjih vise od dvadeset godina.

Sa sigurnošću znamo i tvrdimo, a dokumenat je ostavština Njegošev, Gorski Vijenac, da je bio on i njegovo “pjesništvo” ispirator genocida i zločina na tim prostorima posljednji vijek ipol. Da citiramo samo jedan nepun stih, od svih onih u “Gorskom Vijencu”, koji pozivaju na istrebljenje muslimana, a to je; “zaudara zemlja Mu’amedom... ”. Zar ovo nije jedan od najvećih dokaza, zar ovo nebi bilo dovoljno da se zastidi svaki civilizovani čovjek, a specijalno, narod iz kojeg potiče taj Njegoš. Zar samo ove tri riječi nisu dovoljne da pokrenu lavinu zločina protivu muslimana, što se ustvari i dešavalo posljednji 150 godina, u kojima je učestvovao i sam premijer u ratovima devedesetih godinama prošlog vijeka u kojima je sa Srbijom i CG paradirala.

U dvetnaestom vijeku, to nije bila borba za slobodu cnogorske nacije, nego borba za svesrpski prestol, borba za istrebljenje, borba za proširenje i uništenje drugih i drugačijih naroda. Crnogorstva nije bilo u Njegošu, već samo srpstva, ali danas Njegoša ima u srpsku i u crnogorstvu.

Nikad nije bilo simnje u to, da Crna Gora nije na “njegoševskom” putu, ali da nikada neće biti na demokratskom putu, to je potvđeno na samom vrhu Lovćena, od strane “doživotnog” premijera CG.

Genocidna bratija

Narod koji je likvidirao hiljade Bošnjaka, Albanaca i drugih, samo kroz dvadeseti vijek, da li to bilo masakriranjem, ili protjerivanjem, ne preza počiniti i nove zločine. Oni bi da prikruju, za jedno vrijeme te gnusne zločine, koji svakog civilizovanog čovjeka guše, kako bi izbjegli pravdu, koja će u jednom vremenu dostići svakog zločinca. Čelnici tih naroda, danas probaju zamračiti istinu, praveći od huškaša mirotvorce, od ubica nevinih ljudi, heroje, od plačkaša humanitarce, i od silovatelja poštenjake. Uvijek je bilo među Serbe i Crnogorce, da se veličaju zločini, tobože u ime čojstva i junaštva, u ime srpstva, odnosno svetosavlja, što je i Njegoš radio u “Gorskom Vijencu”. Od hajdučkih upada na bošnjačke katune do napada na karavane, Njegoš i dokoni guslari ove događaje su nazivali bitkama, a od tridesetak ljudi u karavanima, dizali cifru na hiljede koje je predvodio neki krvoločni paša. Njegoševa poruka u svakom njegovom “pjevanju” jeste ista: “ubiti, zaklati ko sa nama neće”. Ako je to njegova viteška narav, ako je to pjesništvo, kojeg treba da prihvati dvadeset i prvi vjek, onda đavo je odnio šalu, mi ne idemo ka boljoj budićnosti, mi ne idemo naprijed, mi se vraćamo prema srednjem vijeku.

Čitajući historiju u kojoj su sačuvani zapisi o moćnim vladarima, koje su neki njihovi podanici dizali čak do Bogova, što danas čine neki Crnogorci i Serve sa Njegošem, koji u savremenom i civilizovanom svijetu bi bio odbačen i okarakterisan psihopatom. Neljudsko i truhlo, bez ikakvih civilizaciskih vrijednosti, servsko-crnogrsko društvo, nikad neće prestati sa uzdizanjem i slavljenjem onih koji su to društvo dovelim do srama. Đikanovićeve izjave na Lovćenu, mogu se okarakterisati sa onom modefikovanom narodnom: Čega se pametan stidi - time se zločinac ponosi.

Umjesto da čovjek profitira od grešaka, koje nisu donijele ništa lijepo čovjeku i čovječanstvu, čovjek ih i dalje ponavlja. Koliko je Njemačka profitirala od Hitlera i fašizma, toliko su servo-crnogorci profitirali od Njegoševog pjevanja, koje uzdižu Dukanović i njegova bratija. Ta ista bratija devedesetih godina huškala je svoj narod uz Njegoševe stihove da ruše Dubrovnik, da ruše selo Ravno, da ubijaju, da zare i pale, siluju i pljačkaju po Bosni, kasnije na Kosovu, a danas se predstavljao kao mirotvorci. Ovakvi događaji, gdje se podižu i predstavljaju ličnosti zla iznad dobra, dokazi su da se čovjek nije promijenio, ama baš ni trunke.

Posljednjim govorom premijera Đukanovića na Lovćenu, možemo sa pravom vjerovati da civizacijske vrijednosti i pogledi na svijet u CG, gledane su i sprovodene njegoševskim očima. Ponašanja premijera afirmiše ono što je Njegoš već zacrtao njegovim pjevanje, što se uklapa sa truhlom politikom i kulturom crnogorsko-servskog društva.