Ibrahim ČIKIĆ:

«Oče, oprosti im; ne znaju što čine» (Luka 23,34)
Onog momenta kada sam odlučio iznijeti na papir samo djelić bolne i gorke istine vlastitog stradanja ni slutio nisam koliko ću jada i čemera zbog takve nakane morati popiti. I pored svih zala kroz koje sam ni kriv ni dužan prošao vjerovao sam da će ISTINA iznijeta na svjetlost dana potaknuti katarzu moralno posrnulog crnogorskog društva i mnoge natjerati na razmišljanje. Želja je bila dati priliku državnim institucijama da primjenom prava i pravde u meni probude želju za oprostom, a odgovorne za moje stradanje izvedu pred lice pravde. Tada sam bio spreman oprostiti ali ne i zaboraviti. Znao sam da oprost predstavlja čežnju za savršenstvom i prepoznavanje sebe u drugom jer Bog je Jedan, Onaj Koji sve obuhvata, onakav kakav je oduvijek bio i kakav će zauvjek ostati.

Oni koji se bave duhovnošću znaju da je oprost nadilaženje samoga sebe u nebeskoj drami što spaja i razdvaja, sjena koja nas prati i onda kada želimo pobjeći neuznemireni, umaknuti od onog boljeg, razasutog u svim srcima. Oprost je pjenušavo vino jednoće iz zlatnog krčaga sveukupnosti, pehara koji skriva onoliko koliko i razdaje, rasipa svima kako bi se pozlaćeni odsjaj prelio i na naše ruke, zaustavio i umirio u punoj čaši nedorečenosti. Vaspitavan sam da oprost može predstavljati sve samo ne i slabost čovjeka.

Akademik prof. dr. Muhamed Filipović kaže: „Njihova mržnja je stvar odgoja. Onaj koji se od malena odgaja da je Turčin-musliman, glavni neprijatelj, da ga je opravdano ubiti i da ga treba mrziti, ne može a da ne mrzi nas muslimane, jer nas identificira sa Turcima. Ta je mržnja dio vjerskog i nacionalnog odgoja kod (dijela: I.Č) Srba i Hrvata. Mene raduje što mi ne bolujemo od te bolesti i nadam se da će nas zaraza mržnje mimoići, jer ona na kraju ubije onog koji je u sebi nosi.“
Kao da je slušao komandira Blaža Marjanovića koji pred Osnovnim sudom u Bijelom Polju na glavnom pretresu u parničnom postupku koji se vodi protiv moje malenkosti i Vijesti 27. 02. t.g. izjavi: „Neću da te vodim pod ruku, sad kad bi tune mrtav, ja nijesam oca i majku vodio tako pa neću ni tebe. (...) Pojašnjavam da sam njegovo (Čikićevo: I.Č) traženje da ga vodim pod ruku doživio kao provokaciju“ pa nastavi „zbog čega sam ja htio par puta da ga išibam!“

Veličković Radojko: „Što se tiče navoda iz knjige i članaka iz novina smatram da mi isti (Čikić) nije pričinio neku štetu, ali mi je krivo radi kolega...“

Luka Bulatović: „Zbog specifične klime koja je u tom periodu vladala i radi što boljeg TRETMANA istih, odredio sam vođe smjena Vukića Šukovića, Duška Obradovića, Marjanović Blaža i Petrović Neđeljka za ključare u sobama u kojima su smještena lica po pitanju SDA.“
Doktor Tomislav Karišik: „ja nijesam tražio da mu lisice maknu, jer one prilikom pregleda ne smetaju.“

Veličković Radojko: „Što se tiče navoda iz knjige i članaka iz novina smatram da mi isti (Čikić) nije pričinio neku štetu, ali mi je krivo radi kolega...“ Luka Bulatović: „Zbog specifične klime koja je u tom periodu vladala i radi što boljeg TRETMANA istih, odredio sam vođe smjena Vukića Šukovića, Duška Obradovića, Marjanović Blaža i Petrović Neđeljka za ključare u sobama u kojima su smještena lica po pitanju SDA.“ Doktor Tomislav Karišik: „ja nijesam tražio da mu lisice maknu, jer one prilikom pregleda ne smetaju.“

Marjanović Blažo žali što me nije išibao i što sam tražio da mi pomogne prilikom kretanja kroz bjelopoljski kazamat. Bulatović Luka žali za specifičnom klimom (kurtoazni naziv za genocid) i upravničkim mjestom. Tomo Karišik tvrdi da nije imalo potrebe da mi skida lisice prilikom pregleda i potvrđuje ono što sam ja napisao u knjizi, ali mu smeta bošnjačko pamćenje i javno iznošenje istine. Ostali tužitelji nisu vrijedni pomena. Ovakvi mentalni sklopovi od mene i Vijesti traže 120 000 eura odštete za „duševne boli.“ Nikako sebi ne mogu da oproste što sam živ izašao iz njihovih ruku, pa im sada sjećajući se krvavih događaja devdesetih i javnim iznošenjem istine nanosim boli. Plaše se ako ja prođem nekažnjeno, šta ako i ostali Bošnjaci odluče javno progovoriti.

I pored svega ja i dalje vjerujem da zlo nije temeljna priroda čovjekova i ono u izvanjskom smislu kadkad može prevladati ali nikada ne nadvladava dobrotu koja je stvarna narav svakog bića. Istina je jednostavna i do nje valja tek doprijeti. Put jeste težak ali je istovremeno svakoj duši olakšan. «Ne sudi niti osuđuj nikoga, već ih opominji kao istinsku braću (Pismo 21).

Oni koji su odškrinuli vrata spoznaje znaju da Hinduizam, Budizam, Jevrejstvo, Kršćanstvo i Islam jesu latice jednog te istog cvijeta LJUBAVI koja praiskonski obitava u svačijem srcu. Nažalost iz političkih i ekonomskih razloga „učenjaci“ koji su u službi vlasti zloupotrebom religije otvaraju vrata mržnji i svjesno zatvaraju vrata ljubavi. Radi vlastitog komfora zaboravljaju:
«Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe» (Matej 5,7). Isus

Čin milosrđa predstavlja i uspostavljanje vladavine prava i pravde. Samo pravna država može stvoriti uvjete za procesuiranje i kažnjavanje zločinaca i obeshrabriti eventualne nove pokušaje činjenja zla drugima.

U odmazdi (vladavini prava: I.Č) vam je – opstanak, o razumom obrareni, da biste se ubijanja okanili! (Beqare: 179.)

Isa a.s. (Isus) je rekao: „Šta vrijedi čovjeku da dobije cijeli svijet ako pri tom izgubi dušu.“
Izgubiti se može samo ono što se posjeduje a dušu ima svaki čovjek. Razmislimo malo i o budućem životu gospodo!