Dr. Ibrahim KAJAN: Vraćajući se, oprezno koračam između starih mezara naših Mostarac, zbijenom, greblja čije su dijelove, dio po dio, otkidane dolazeće vlasti od austrougarske do socijalističke. Na istočnom rubu nagomilana je u stožer cijela gomila bašluka koji su izgubili svoje mejite, kosti onih koje su čuvali od zaborava. Po toj, istočnoj strani, pruža se Karađoz-begova medresa, oštećivana, pogađana raznim streljivom – ali cijela, oporavljena i u humanim funkcijama građanima našeg šehera zagrljenog modrim vodama Neretve i prozirnim srebrom Radobolje.

Ljeto je, nad turbetom pjesnika Osmana Đikića, među iglicama u nebo uzvinutih borova, ječi u dertu nevidljivi cvrčak. Ovo je doba dana kad Mostarci ne izlaze iz svojih kuća. Kad upire zvizdan i kad se topi asfalt na mostarskim ulicama.

A ipak, evo, dolaze guste, raspršene skupine ljudi koji putuju po svijetu i traže ljepotu. Vidjeli su neusporedivu Ćupriju, vidjeli su Kujundžlik. Sada se susreću na mjestu gdje u zemlju pobodena visoka vitka munara Karađoz-begove džamije. A uz nju je, u blizini, trajno trepereći, iz iste zemlje izrastao čempres, vječito zelen i u svoju munaru zaljubljen.

Zastali su da čuju priču pa da uđu u džamijsku avliju, da pruže vrele dlanove pod šadrvansko vodeno biserje, da zakorače u duboki hlad Allahove milosti: u džamiju Karađoz-begovi. Ova je džamija starija od Starog mosta, kazuje im lijepa djevojka. Sagrađena je 1557., desetak godina prije nego što je nad rijekom Neretvom bljesnuo „savinuti palmin list“, onaj most, čudesni i neusporedivi – Most Sultana Sulejmana, Veličanstvenog, u tarihu gradnje ćuprije zapisana. Podigao ju je onaj koji je, kasnije, burnu gradnju Mosta Hajrudinova nadzirao, Karađoz-beg, svima pod nadimkom poznat što govori o njegovim crnim očima! Sin je ovoga grada (iz Bijelog polja na obodu šehera) kojem rijetki znaju pravo ime – Mehmed-beg sin Ebu Seadetov. A arhitekt joj je Koca Sinan, glasoviti Mimar Sinan kojem u svijetu nije našlo ravnoga!

Karađoz begova džamija pogođena u ratu Karađoz begova džamija razorena u ratu

Kad je ova džamija podizana, 1557., Mostar je bio neznatna varoš, kasaba iznikla iz minijaturnog sela s nekoliko kuća i 19 stanovnika („od kojih je jedan neoženjen), historijski premlada, potpuno anonimna na zemljopisnog karti svijeta s tek nekih 70-tak godina svog zbiljnog ubiciranja u historiji jedne goleme Imperije. Velike funkcije u Carstvu imali su i dvojica braće Karađoz-begove, jer se spominju u porodičnim spisima i u vakufnamama, uz očevo ime i imena trojice sinova. Brat mu je, Rustem-paša bio velikim vezirom, a Sinan-paša namjesnikom Hercegovine od 1549. do 1574.
Bit će da je od ova džamija od najljepših u cijelog Bosni i Humu, s munarom od zemlje do alem-kamena taman od 35 metara koju mrvicu manja! Građevina je, pod golemom kupolom, od kamena što ga je Karađoz-begu slala vlada Dubrovačke republike, uz majstore koji nisu imali premca ni takmaca u svom radu. Pred džamijom je trijem, pokriven s tri manje kupole a trijem se produžava velikom nadstršicom nad džamijskim haremlukom olovom preliven. Bilo je vremena, kad bi i same vlasti otuđile to olovo, a u boljim vremenima vjernici bi ga iznovice talili i po krovištu izlijevali.
U avliji je šadrvan, poput golemog cvijeta rezanog u kamenu iz kojeg trajno prska bistra voda mostarskih izvora. Zastani i napij se, ohladi svoje ruke i svoje lice, pa si za trem poput meleka koji će ući u džamijski mir i duboki hlad. Vidjet ćeš kako joj je kupola savršeno zaobljena, poput dubine neba, i kako su joj zidovi na koje je postavljena visoki, obojeni i ispisani časnim imenima i Božjim riječima u savršenoj kaligrafiji meni nepoznatog kaligrafa. Znam da će ti pogled plutati po oslikanim palminim listovima i cvjetovima i plodovima u Kur'anu Časnom spomenutim.

I prvobitni su joj zidovi tako bili riječima i slikama ispisani, dok ih nije neko prije sto i nešto godina bijelim klakom zaklonio, da bi, ponovno, izronili u najnovije vrijeme, u ponovnoj obnovi, nakon što je iz divljačkog razaranja 1992. i 1993. jedva ostala, salomljena, u ruinama, u tragovima.

Jednom sam sa Tarikom tražio mezar Mehmed-bega sina Ebu Seadetova, Karađoz-bega, iza južnog džamijskog zida. Njegov nišan nema nikakvog natpisa, nekoć mi je kazano. Tamo smo zatekli nekoliko starih bašluka u mahovini i patini, od kojih je jedan posigurno njegov, ali koji – ostalo mi je nepoznato. Bašluk je, koji god od njih bio Karađoz-begov, iz godine oko 1564., kada je umro i kada je pokopan uza svoje djelo, uz bijelu džamiju, uz duše koje uvijek žive u gradu koji se ne napušta, u Mostaru.

Iz džamijskog harema gledam na Fejićevu ulicu, prislonjenu uz zapadni ogradni zid haremluka džamije, gledam na lijepu zgradu Vakufskog dvora koji je 1892. godine podignut, na mjestu gdje su od 1570. tu uzgor stajali punih tri stotine dvadeset i dvije godine, Karađoz-begov mekteb, Karađoz-begov imaret i Karađoz-begov han.

Kao što sve velike građevine na svijetu prate legende o njihovu nastanku, i o džamiji Karađoz-begovoj pučka je mašta isprela svoje priče, prepričavale su se s koljena na koljeno, svaka ostajući u svom puku, pamteći se ili zaboravljajući. „Tako su, biva, mostarski katolici pričali da je, kad su Turci fet učinili, od crkve tu džamiju napravili, a od zvonika – munaru. Kad su oni orili (rušili) crkvu, u jedan čas poleti slika sv. Mihovila i uleti kao munja u jedan dolaf za kojim se odmah vrata zatvore, tako da se nikad više ne mogu otvoriti bez Božjeg dopuštenja. Turci su poslije i silom i milom htjeli otvoriti taj dolaf, te su same fratre silili da oni, pošto je to njihov sveti, otvore taj dolaf. No fratri toga nijesu htjeli učiniti, zato su mnogi bili skresani na pače (rasječeni) i preko špilja bačeni u Neretvu. I taj dolaf ni dan danas nije otvoren, niti će se dotle moći otvoriti, dok se opet džamija ne pretvori u crkvu., onda će istom iz dolafa izaći sveti Mihovil. Kad su tako Turci razorili crkvu i napravili džamiju, odmah je došao vrag i zavrgao ljuljajku u jednom kubetu, te se neprestano od dragosti ljulja što su Turci razorili crkvu, a namjestili džamiju. Pa kad je Austrija došla, kažu da je hotio pobjeći jer se bojao da opet ne namjeste kršćani crkvu od džamije.“

Tako je to zapisao godine 1899. Ivan Zovko. Ko o čemu, fratri uvijek o džamijama koje su od katoličkih crkava napravljene. Kako tada, tako za Austrije a tako i zadnjih 20-tak godina.
Ali, pomislih pod košćelom haremskom, problem je predaje što njojzi na utuk ide pravoslavna mostarska predaja koja nipošto ne da, da je od katoličke crkve Karađoz-beg svoju vlastitu džamiju sačinio! Nije, kažu, nego od pravoslavne! Vele baš ovako - „da je to bila njihova crkva i uza nju da je bio veliki manastir, u kojem je bila sva sila kaluđera i da su sve te kaluđere i starca igumana Turci rasjekli na crkvenim vratima“. Pa se dalje kaže: „Pošto se svaku noć u gluho doba prikazivalo u manastiru, to ga Turci iz temelja razore, a od crkve naprave džamiju.“

Eto ti ga de! Mašta zaista nema granica! Ništa novoga na svijetu, neg' vazda isto: ni fratri ne popuštaju nit vala kaluđeri! A kako govore o Karađoz-begovoj džamiji, govore o butum Bosni i vascijeloj Hercegovini. A evo, tako i o ljudima, primjerice – veliki je bosanski vojvoda Šćepan Vukčić Kosača od 1993. postao Hrvatom! Ali, Srbi ne daju ni primirisat! „Jok, Srbin je!“
I čudno je da muslimani mostarski ništa od tih priča ne znaju; muslimani vjeruju da je sahat-kulu u Mostaru i ovu džamiju sagradila neka Kadun-Fatima, a njezina prijateljica, Šarića kaduna da je sazidala Šarića džamiju na dnu Mostara.

Vraćajući se, oprezno koračam između starih mezara naših Mostarac, zbijenom, greblja čije su dijelove, dio po dio, otkidane dolazeće vlasti od austrougarske do socijalističke. Na istočnom rubu nagomilana je u stožer cijela gomila bašluka koji su izgubili svoje mejite, kosti onih koje su čuvali od zaborava. Po toj, istočnoj strani, pruža se Karađoz-begova medresa, oštećivana, pogađana raznim streljivom – ali cijela, oporavljena i u humanim funkcijama građanima našeg šehera zagrljenog modrim vodama Neretve i prozirnim srebrom Radobolje. (Mostar, 24-27. VII. 2013.)