Hajrudin Mekić: Podstrek i nadahnuće nalazio sam u djelima bošnjačkog ljetopisaca Mula Mustafe Bašeskije i izreci koja je postala nadaleko poznata: "Sve što se zabilježi ostaje, a što se pamti nestaje".

Znate li nekoga ko je odradio preko tristotine ilustracija, na desetine naslovnica za knjige, mnogobrojne flash prezentacije, postere, flajere, audio i video zapise i to sve besplatno za svoje facebook prijatelje?

Ako i znate takvog, onda je to može biti samo jedan čovjek na svijetu, a to je Hajrudin Lule Mekić, Bjelopoljac rođen 20.05.1952. god. kao osmo dijete u kući sa brojem 15, u Gornjoj mahali, u najljepšem naselju Bijelog Polja, kako ponosno ističe.

Lule, kako ga prijatelji od milja zovu, živi od 94. u Njemačkoj sa svojom suprugom i sinom i radi u jednoj firmi koja je specijalizirana posebno za plakate i postere.

Posjetili smo ga povodom jednog senzacionalnog projekta koji on ovih dana sprema, a to je književno veče i izložba svojih prijatelja kojima je odradio ilustracije za pjesme. Na stotine pjesnika, eminentnih ličnosti, intelektualaca, slikara, književnika biće pozvano da se druže i uživaju u stihovima i ilustracijama koje je Lule napravio. Pitali smo ga šta ga pokreće da na taj način bude za prijatelje tu.

Vjerovatno ja u jakoj čeznji za svojim rodnim krajem, u ovakvom radu uspijevam pronaći sebe. To je pokušaj da pronađem svoj novi život u novom okruženju. Taj talenat mu je pomogao da upoznam veliki broj prijatelja i da svoj boravak u tudjini učinim što lakšim.

Lule je u prvu ruku slikar. Imao je nekoliko samostalnih izložbi sa radovima u olovci i bezbroj portreta, rađenh raznim tehnikama. Od svojih samostalnih izložbi ipak jednu izdvaja. Bila je to izlozba portreta dvadesetsedmoro djece, iz odjeljenja petog razreda, koji je pohadjao i njegov sin. Ovom prigodom, dvadesetsedmero djece je dobilo poklon portret u olovci, dimenzija 50x35cm.

Lule, koji voli da jedan dio svog talenta poklanja svojim prijateljima, nije se zadržao samo na slikarstvu. Pojavom interneta, javila mu se i želja za pisanjem. Prvu pjesmu i priču o Bijelom Polju napisao je prije trinaest godina.

- Objavio sam je na svojoj web stranici „Gornja mahala", koju sam sam osmislio i napravio a koja je u to vrijeme bila prva bjelopoljska web stranica. Stranica je nosila naziv Bijelo Polje - Gornja mahala, sa raznim sadržajima, kao što su riječnik starih izraza i riječi te stare slike iz moje čarsije. Javljao mi se veliki broj ljudi iz Sandžaka i Bosne dajući mi podršku da nastavim sa pisanjem i uređivanjem stranice.

Ja i sada kažem da ja nisam pisac i da nemam ambicije da krenem u tom smjeru, no ipak mi se otme i ja napišem i neku priču. Tim pričama želim samo da otrgnem od zaborava nekadašnje, običaje, jezik i tradiciju, vezane za moju čaršiju i sve one prelijepe objekte, tradicionalne rukotvorine i sva druga obilježja kulture Bošnjaka iz prošlosti, koja su nestajala, ali i da sačuvam uspomenu na svoje roditelje i porodičnu kuću u kojoj se gajila bošnjačka tradicija. U kući u kojoj sam kao dijete, prvi put od moje majke čuo riječ Bošnjak, u kući u kojoj je svaki sahan, svaka levha, svaka havli mahrama imala svoju priču. Kao svjedok vremena i događanja od prije četrdeset pet godina, prvi sam počeo pisati o svojoj čaršiji. Podstrek i nadahnuće nalazio sam u djelima bošnjačkog ljetopisaca Mula Mustafe Bašeskije i izreci koja je postala nadaleko poznata: "Sve što se zabilježi ostaje, a što se pamti nestaje". Dok sam pisao te priče, želja mi je bila da mlađim generacijama, koje danas žive jednim sasvim drugim načinom života, na neki način dočaram kako se nekada živjelo u Bijelom Polju. Ponosan sam na svoje bošnjačko porijeklo, priča nam o sebi ovaj tihi čovjek koji kao da živi samo za kulturu.