Pisana rijec
PUTOPIS S PISCEM: Na promocijama knjige „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“
U MIHRABU SULTANA FATIHA
|
|
Autor: Isnam Taljić
Objavljeno: 03. June 2013. 15:06:46
Hodoljublje u slici i riječi Bosanskom krajinom: U Velikoj Kladuši, Kajtezima, Brekovici, Cazinu, Bosanskoj Krupi, Fajtovcima, Kamengradu, Sanskom Mostu, Vrhpolju, Ključu
Kad bi me iz aviona izbacili nad Krajinom, tačno bih, po reljefu, znao raspoznati koja je teritorija koje općine. Pri tome je, svaka na svoj način, posebno lijepa, a svaka izrazito drukčija konfiguracijom. Velikokladuška – brežuljci, brežuljci i samo brežuljci. Tamam što se jedan umine nevelikoj zaravni, a već se drugi blago uzdiže. I sve tako, jedan za drugim. Na desetine i desetine! Ovakvog krajolika nigdje na svijetu. Ni brežuljaka u tolikom broju. Ni ovoliko lijepih. To je nevjerovatna ljepota prirode. I toliko to pitomo izgleda da se doimlje nestvarno lijepo.
A onda, kad se već primakne Velikoj Kladuši, s lijeve strane puta – jedno od „sedam bosanskih čuda“: muški nišani mezarja u Kajtezima.
Mezarje je vrlo lijepo uređeno i ograđeno, pa bi bilo nelijepo prekoračiti ogradu i remetiti red i mir ovih „kamenih spavača“ i uslikati se uz neki, a da bi se sa slike stekao dojam o njihovoj visini. Nekad sam nastojao to pokazati: stanem uz nišan, sa svoja gotovo dva metra, propnem se i ispružim ruku koliko god mogu i opet im ne mogu dosegnuti ni blizu kamenog turbana; biva, tri ili iznad tri metra! Ovako visokih nišana u velikom broju ima samo u Krajini, a samo u Kajtezima ovih previsokih i na jednome mjestu.
U Velikoj Kladuši ili: Mogućnost suživota među Bošnjacima?!
Dok sam, prije 16-17 godina, živio u Krajini i, kao novinar, dolazio i u Veliku Kladušu, u kafanama su me trovali i ovi i oni. I autonomaši i korpusovci. Stranac u malom gradu u skroz smutnom vremenu, nepoznat i jednima i drugima, pa su jedni mogli misliti da su me među njih ubacili oni drugi, a oni drugi to isto mislili. Iako sam se čuvao da ne jedem, ubace mi u piće... Navečer, u Bihaću, ispiranje stomaka u hitnoj. Tako dva puta.
Na velikom gradskom trgu i sada dominiraju, ali sad i svojim urednošću plijene pažnju – obje nafriško uređene – džamija i zgrada „Agrokomerca“. Pamtim ih kao zapuštene građevine. Osim što u posljednje vrijeme traju „gibanja“ unutar DNZ-a, slabo se šta promijenilo. Ovo je i dalje podijeljeni grad. U Mostaru i u sarajevskom naselju Dobrinja „barem“ se zna odakle je dokle čije. U Velikoj Kladuši granica vrluda između kuća i kafana, između stanova na istom spratu i soba u istom stanu, u odnosima između rođene braće, između safova u džamiji, ponegdje vodi i kroz bračni krevet... Na takav život se – ako se to može reći – naviklo i s tim se živi.
Ovdje je još prije 18 godina vođen strašan bratoubilački rat, ubijene su hiljade i hiljade Bošnjaka, pa je neumjesno poigravanje s riječima. Ipak, koliko god zvučala groteskno odrednica o mogućnosti suživota među Bošnjacima, održavanje promocije moje knjige „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“, pokazalo se kao realnost. Zato mi je drago što je prvo predstavljanje trećeg izdanja ovog romana o sultanu Fatihu, Bosni i Bošnjacima održano u ovom gradu. Sve je bilo dostojanstveno. Osjećao sam se kao da je to moj grad, onako kako se samo može osjećati među Krajišnicima.
Na uobičajeni pismeni zahtjev Općinskog odbora Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ da se omogući korištenje lijepe sale Općinskog vijeća za promociju, načelnik Općine urgentno je odgovorio pozitivno. Programu je, sjedeći u prvom redu, prisustvovala i predsjedavajuća Općinskog vijeća Edina Abdić. O tome su izvijestili kladuški mediji informiranja, ne potcrtavajući njima sasvim poznati „detalj“ da je to kćerka Fikreta Abdića.
Otvarajući promociju, Sakib Selimović, direktor Osnovne škole i predsjednik općinskog „Preporoda“, rekao je:
– Večeras u Velikoj Kladuši, s predstavljanjem ovog romana o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni, autora književnika Isnama Taljića, obilježavamo jedan od najznačajnijih događaja u dugoj historiji Bosne i Bošnjaka. Upravo ovih dana navršava se tačno 550 godina otkako je u Bosnu došao sultan Mehmed Drugi Fatih, jedna od najvećih muslimanskih ličnosti u historiji i općenito jedna od najvažnijih svjetskih ličnosti. Autor u ovom romanu iznosi argumente, koji nisu samo literarni, da je to bio presudni događaj u našoj povijesti i da je tada sultan Fatih spasio Bosnu i Bošnjake od nestanka. Ovo je izuzetno značajan jubilej, toliko značajan da ne može biti veći.
Program je propraćen s izvanrednom pažnjom. Uspješno je moderirala nastavnica bosanskog jezika Fikreta Muslić, a takvi su bili i promotori profesori Adis Džaferović, Samir Ćoragić i Mirza Ćupurović te Admir ef. Muhić, na svojevrstan, sebi svojstven način – pjesmom napisanom u toku trajanja promocije.
Admir Muhić – to je ime koje treba zapamtiti! Osim što je za njeg zna kao glavnom imama sa sjedištem u Karlovcu (Hrvatska), čut će se o njemu uskoro i kao pjesniku, s objavljivanjem njegove poeme „Hava, majka Prijedorčanka“. On živi u Maljevcu (Hrvatska), knjiga će biti objavljena na bosanskom jeziku u New Yorku, a izdavač je wev-portal Bošnjaci.net.
Prijatni susreti u Velikoj Kladuši upotpunjeni su poznanstvom s kolegama piscima Zahidom Topićem i Hajrudinom Muhamedagićem. I susret s mjesnim kiparom Zlatkom Dizdarevićem. Prije rata je bilo razvikano podizanje spomenika velikom gaziji Muji Hrnjici. Spreman za odlivanje u bronzi, još od 1993. godine, u zapuštenom hangaru na gradskoj periferiji, među svakakvim kršom, na skelama stoji gipsani kolos. Punih dvadeset godina on je tu spomenik nehata Bosne i Bošnjaka. Iako zapada i u očaj, kipar Dizdarević ne odustaje od brige o konzerviranju svog životnog djela. Ali, pitanje je koliko i njegovo strpljenje i gips na skelama još mogu izdržati da se ne saspu u prašinu nehata.
Brekovica – u najvećem selu u Bosni i Hercegovini
Nekad se za Janju govorilo da je najveće selo u Bosni i Hercegovini. Sad se to kaže za Brekovicu. Može biti da nijedno nije tačno, ali se to tako rekne.
Brekovica je na desetom kilometru nizvodno Unom od Bihaća, strmoglavo uspeta iznad bučnih slapova.
Iako je, s jedne strane, na krečnjačkom brdu, s druge na visoravni, a oboje bi trebala karakterizirati bezvodnost, Brekovicu krasi čak dvanaest vrela dobre vode: Ebina voda, Točak, Behremovac, Brekovica-Grad, Ključka voda, Hadrovac, Stublić, Kaca, Hukarevka, Jezerac, Bunari i Mejhana. Podugo je gradski vodovod u svakoj kući, ali se i sad „ide na vodu“. To „ide na vodu“, iako se – kod česmi u svakoj kući – i dalje zaista ide po vodu, znači i poašikovati uz izvorsku vodu! I Mak Dizdar, kao pjesnik, i ja, kao prozni pisac, ovdje smo „išli na vodu“ i postali – brekovački zetovi.
Unutar nekadašnjih zidina staroga grada, koji potiče još iz mlađeg kamenog doba, nedavno je srušena stara i podignuta jedna od najljepših džamija. U njoj, petkom, nakon hutbe i klanjanja farza, ljudi najednom poustaju i, besprijekorno poredani jedan uz drugog, stojeći, kao da su na kijamu, aminaju dok imam uči dovu.
Ovdje sam to prvi put doživio. Bilo je to prije pet-šest godina. Nisam znao šta se to događa oko mene, ali me skroz zdrmalo. To se osnažilo s objašnjenjem da je to Sultanska dova i njome se Krajišnici mole za smiraj duše velikog sultana Fatiha!
Ostao sam bez daha. Ja sam iz Vlasenice, gdje je lično sultan Fatih podigao džamiju (spalili su je 1942. godine, i to zajedno partizani i četnici, a taj period je kasnije svijetla obraza ozvaničen kao „zajednička borba u sjeveroistočnoj Bosni“). Ali, u toj, nekad mojoj, sada okupiranoj, Vlasenici nije učena takva dova. A uče je Bošnjaci u ovom dijelu Bosne gdje je, tačno 100 godina poslije, dospio Fatihov praunuk sultan Sulejman Zakonodavac.
Taj izuzetni doživljaj prvog prisustvovanja Sultanskoj dovi bio mi je prvi išaret da se usudim na poduhvat pisanja romana o najomiljenijem nam sultanu i njegovoj sudbinskoj povezanosti s Bosnom i Bošnjacima.
I nekidan u Brekovici prisustvujem Sultanskoj dovi. Prije toga sam slušao hutbu. Održao je predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Bihać Akaid ef. Boja. Imam se zaista zove Akaid, a to, je li, znači temeljno islamsko vjerovanje! Akaid-efendija je, povodom 550-godišnjice dolaska sultana Fatiha u Bosnu, govorio upravo o tome:
– Mi u Bosanskoj krajini, i u ovoj našoj džamiji, njegujemo dugu, višestoljetnu tradiciju da nakon džume upućujemo dovu Dragom Allahu za sultana Fatiha. Toga nema u mnogim drugim krajevima i mi smo ponosni na tu tradiciju. Sultan Fatih je nama Bošnjacima jedna od najdražih ličnosti. Ne postoji ni značajnija ličnost za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake – kazao je efendija Boja i naglasio:
– Tačno prije 550 godina, majskih i junskih dana 1463. godine, u Bosni je boravio sultan Fatih. Tih dana je u Bosanskoj krajini izgovorio čuvenu rečenicu: „Ova zemlja Bosna trajat će do Kijametskog!“ Ponos nas Bošnjaka je ogroman zato što je hadisom najavljeni sultan, taj divni vojskovođa iz hadisa, došao u Bosnu sa dijelom te divne vojske iz hadisa i donio blagodat ovoj zemlji, spasivši je od potpunog nestanka i sačuvavši Bošnjake istrebljenja u nemilosrdnim dugogodišnjim križarskim ratovima. Naime, s tolikom upornošću su protiv Bošnjaka do tada vođeni najsvirepiji križarski ratovi da bi Bošnjaci potpuno nestali, bili bi potpuno istrebljeni i više se ne bi znalo ni da su postojali. Zato Bošnjaci izrazito vole sultana Fatiha. Ali, rekao bih, da to čine više instinktivno nego što o njemu zaista znamo, a znamo znatno manje nego što bismo trebali, nego što bismo morali. Istovremeno, spram njegovog ogromnog značaja za Bosnu i Bošnjake, trebamo reći da on nije dovoljno priznat u Bosni i Hercegovini i da mu se, za razliku od naroda, institucionalno ne odaje odgovarajuće priznanje.
Poslije džume smo lijepo posjedili u prizemlju džamije. Bez uobičajenog smrada vlage (fajtine, što bi rekli Krajišnici), prekomotni prostor uređen je kao da je apartman. Ovdje djeca pohađaju mektepsku nastavu. Brekovica u tome treba poslužiti kao primjer da se u džamijama – umjesto prinudnog – napokon treba osigurati primjeren smještaj najmlađima.
Susreti sa prijateljima: Zahid, Đulaga, Amir, Abdurahman, Edo, Ibrahim... Uz kahvu, umjesto pretresanja uspomena, razgovarali smo o životu sultana Fatiha, ali i o velikoj važnosti predstojećeg popisa stanovništva.
Cazinu u Evropi: Brđani i građani
Čim se, od hotela „Sedra“ na Uni, popne „onim“ serpentinama na Ostrožac, po komotnoj visoravni započinje prostiranje „nove geografije“. Prizori kakvih nije bilo do prije nekoliko godina. Nigdje u Bosni (pa ni u ratnoprifiterskim stečevinama po Hercegovini) nije prisutnija Evropa! Stari viteški „Fis“ više se i ne primijeti od novih građevina. To nisu samo prodajni centri, nanizalo se i proizvodnih pogona. Tako redom do Cazina i od Cazina ka Kladuši. U samom gradu blista novi trg. Svijetao i prostran, ljepši od tamnog novog centra Bihaća; i neuporedivo jeftinije izvedbe.
Kad se već poredi s Bihaćem, iako je cazinska općina mnogoljudnija od bihaćke, ovdje je u administraciji tri puta manje zaposlenih. I prema razvojnim parametrima, glavni grad Unsko-sanskog kantona sada gleda u leđa Cazinu!
Zgrada Općine Cazin je vrlo mala i lijepo uređena. Kabinet Nermina Ogreševića, najuspješnijeg načelnika najuspješnije općine u Bosni i Hercegovini, nije – ni površinom, ni namještajem – veći od kancelarije referenta neke nerazvijene općine.
Na prijemu kod načelnika nisam čuo nijednu riječ njegovog busanja u prsa; iako bi trebao. Da, ističe rad od jutra do sutra, ali redovno govori o timskom djelovanju i povezanosti s narodom. Niti sam primijetio makar i zastavicu ASDA; samo općinski i državni grb. Niti sam ga čuo da kaže ijedne ružne o SDA; iako bi mogao likovati. Niti je SDA u Sarajevu revidirala stav o „otpadničkoj“ ASDA, a lično dobro znam da su svojevremeno Ogrešević i ekipa na sve načine nastojali ostati u SDA.
Ali, bez ikakve namjere da sudjelujem, suočio sam se sa smicalicama kakve više nisu primjerene ni u Velikoj Kladuši. Naime, dva puta sam, u posljednjih šest-sedam godina, gostovao u Kulturnom centru u Cazinu. I oba puta se i stajalo. Sada, pak, sala nije bila poluprazna, ali ni puna. Kad sam poznanike, tek onako, priupitao za razlog, rečeno mi je da je dio sjedišta ostavljen na raspolaganje Islamskoj zajednici, imamima i džematlijama koje će oni obavijestiti. Bio je dan džume, pa je bilo lahko razglasiti. I glavni imam IZ Cazin Seid ef. Mujakić ljubazno je zatražio od Općine informaciju za dopis imamima. U međuvremenu su, vele, „oni s brda opet nadjačali one dolje“!?
„Oni s brda“ su iz medrese „Reis Čaušević“, neki među njima žestoki protivnici ASDA, a „oni dolje“ – to je Medžlis IZ-e, smješten u samoj čaršiji, gdje nisu ni protivnici vladajuće ASDA. I – niti je objavljeno, niti se pojavio ijedan imam.
E, i jesu ga „brđani“ našli u čemu će uredovati Medžlisom..., dok Bošnjacima opet prijeti nestanak, a ni na vidiku novog sultana Fatiha da bi i spašavao dobri narod Bošnjaka! Sadašnje stanje je veoma slično onome prije 550 godina: osiromašena Bosna, Bošnjaci opet razapeti između križa i krsta, opet prepušteni svojim razjedinjenim prvacima, a i sada je polovina ovoga naroda u egzilu. Ali, dok se davni preci nisu dali i po svaku cijenu su čuvali svoju pripadnost bošnjačkom narodu, sadašnji Bošnjaci se gube čak i u toj osnovnoj odrednici. Mnogi ili ne znaju ili neće da znaju ko su ili bi se odrekli sebe. Tako je veliko pitanje i kako će Bošnjaci statistički preživjeti već predstojeći popis stanovništva i hoće li, iako su sada najbrojniji, ostati ravnopravan i konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini ili će spasti na rang nacionalne manjine?!
Roman sam i pisao kao veliku opomenu.
Tema romana je „dušu dala“ kad je u pitanju identitet Bošnjaka pred predstojeći popis stanovništva, a djelovanje u tom pravcu je među prioritetnim programskim sadržajima i Islamske zajednice u BiH i bošnjačkih političkih stranaka...
Helem, iako s okusom gorčine o smicalicama, na promociji je bilo lijepo. Adisa Muhamedagić, mada više nije na radiju i TV, i ovom prilikom je pokazala da je najbolja voditeljica u BiH, a Kenan Alagić (inače, autor i čuvene „Cazinske audicije“), čitajući odlomke iz romana, potvrđuje da je najbolji spiker u BiH.
Načelniku Ogreševiću nije bilo mrsko pročitati „podebeo“ roman, pa je, u pozdravnoj riječi, vrlo razložno govorio o njegovim višestrukim dimenzijama i izrazio zadovoljstvo što se u ovom dijelu BiH obilježava opstanak Bosne i Bošnjaka prije 550 godina.
Prisutan je bio i predsjedavajući Skupštine USK Admir Hadžipašić, sa dvojicom kantonalnih ministara, te gosti iz Istanbula, predstavnici Fondacije za razvoj obrazovanja i kulture, koji su u Cazinu organizirali dobrotvorni festival ”Kermes/Hajir-čaršija”, kako bi im Cazinjani pomogli u sakupljanju novca! Eto, Turci su Cazinu ubiru sebi humanitarnu pomoć!!!
Na rastanku s Cazinom, susret na jutarnjoj kahvi s Rifetom Hozanovićem, starim prijateljem, političarem i često žrtvom podmuklih intriga. Riječ po riječ, od Hozana sam čuo najuvjerljiviju verziju o tome kako su i zašto Srbi Bošnjacima ovoga kraja poturili Cazinsku bunu 1950. godine. Još davno nekad, čitajući feljton u „Ninu“, „između redova“ sam zaključio da je to bila prljava srpska igra protiv Bošnjaka. Kasnije sam upotpunjavao saznanja o tome. Ali, Hozan zna i najsitnije detalje o cjelini, što ne ostavlja nimalo sumnje o velikoj podvali. Trebalo bi prostora da bi se to ovdje iznijelo. Uglavnom, radi se o mirnodopskoj osveti četnika i partizana iz Hrvatske za onoratni poraz od cazinskih Bošnjaka.
Jorgovan iz Pečuha u Sani
I kad se iz Cazina pođe na treću stranu, zapadno, ka Bosanskoj Krupi, opet je primjetan ovovremeni napredak. Tako je i kad se zađe kroz sela – nailazi se na nove privredne pogone. Kuće i avlije sređene su cakum-pakum. I po tome se, a ne samo po također specifičnom reljefu, može znati odakle počinje krupska općina. Kao da se pređe u drugu državu. I veća razlika nego kad se iz sređene Slovenije uđe u Hrvatsku.
Pred nama su dugi kilometri po nikakvoj cesti kroz zapušteni, zadivljali krajolik... U Bosanskoj Krupi, nad tvrđavom u centru grada, vihori se bh. zastava; ova nova, na trokut... Ubrzo poslije grada postaje još zapuštenije – to cesta zalazi u tzv. manji entitet Začudo, nigdje džambo-panoa: „Welcome to...“
Ali, zato slijedi izuzetan ugođaj u Sanskom Mostu!
Sa Huseinom ef. Kovačevićem, glavnim sanskim imamom, dogovorio sam kahvu u restoranu u haremu Hamzi-begove džamije. To je jedina bošnjačka džamija s četiri munare. Bile su dvije, pa su Sanjani, kao hajrat svojim ubijenim u bestijalnoj srpskoj agresiji, podigli još jednu i još jednu.
Efendija Kovačević me čekao pod izbeharalim drvetom. Pitam je li to zofa. Kaže: „Nije. Jorgovan je“.
Izbliza vidim da nije zofa. Mislim se u sebi: Kako jorgovan? Nikad nisam vidio takav jorgovan... Po listovima, jest jorgovan. Ali, po cvjetovima, nije ni nalik našem bijelom jorgovanu. A tek kako miriše! Nikad nisam osjetio ni sličan miris. I još drukčije miriše na različitim stranama drveta... Vidim i da je stablo staro, veoma staro.
„Jorgovan je iz Mađarske“, kaže Husein-efendija.
?
„Donijeli ga Bošnjaci koji su živjeli u Pečuhu. Kad su se, nakon što su tamo živjeli nekoliko generacija, morali iseliti po povlačenju Osmanlijskog sultanata iz Mađarske, neke porodice su se naselile u ovom kraju. Sa sobom su ponijeli jorgovan. Odabrali su da ga zasade u džamijskom haremu... I sada u Sanskom Mostu žive tri bošnjačke familije koje nose mađarska prezimena.“
Hamzi-begova džamija u Sanskom Mostu izgrađena je 1557. godine. S obzirom na godinu kad su se Bošnjaci morali iseliti iz Pečuha, jorgovanu ima 314 godina!
Srbi su Hamzi-begovu džamiju srušili 27. juna 1992. godine. Nisu znali priču o jorgovanu i nisu ga posjekli.
Nova džamija je proklanjala 6. augusta 2000. godine. Tada su neki Bošnjaci, zbog starosti i bojazni od izazivanja alergije, htjeli posjeći jorgovan. Husein ef. nije dozvolio.
Čestitam mu na tome i čekam šta će reći na konstataciju da ovaj jorgovan s pričom o sebi vrijedi koliko i nova džamija.
„Vrijedi!“, kaže efendija Husein.
U mihrabu sultana Fatiha
U Fajtovcima proučena Fatiha kraj mezara velikog vojskovođe Mehmeda Alagića, a potom – Kamengrad!
Čuveni Kamengrad.
Koliki je to ponos biti ovdje!
U Kamengradu ni žive duše. Nisam se mogao sresti ni s dobrim Nevres-efendijom, imampm iz ovdašnje časne džamije „Sultan Mehmed Fatih“. Samo, na ledini uz staro mezarje, kameni natkriveni mihrab.
To je mihrab sultana Fatiha...
Iz njega je sulztan Fatih predvodio džumu tačno prije 550 godina!
Prvu džumu na teritoriji tadašnje Bosne klanjao je posljednjeg petka u maju 1463. godine na musali Lejlek-džamije u Novom Pazaru, a potom, prvoga petka u junu, ovdje, u Kamengradu.
Za mjesec ovdje neće moći stati ni crta šibice. Toliko će se Bošnjaka okupiti iz cijelog svijeta. Radi njih, posebno Krajišnika, to se i pomjera na prvi petak u julu.
Ispred harema, na kameno-željeznoj ogradici, ima žuta tabla na kojoj je neka turska organizacija, nesuvuslim riječima na našem, a ispod, bezbeli i na turskom (kao nekad Saudijci s velikim mermernim pločama), ostavila potvrdu o tome da su se pretrgli finansirajući skromne radove. Osim što je ruglo nepismenosti, i sramotno. Svaki Krajišnik iz dijaspore bi to platio da se i ne počeše; i to vadeći pare iz džepića na pantolama, gdje se nekad držalo sahat.
„Vrhpolje! Ko je bez karte – napolje!“
Evo ga, Vrhpolje!
Ko je bez karte – napolje!
Koliko se generacija i generacija djece igralo „vozova“ i izgovaralo tu konduktersku rečenicu!
Nešto ne znam je li ikad voz prolazio ovuda, ali to sad i nije važno. Dakako, bilo bi važno da ima voz kroz Vrhpolje.
Čuveno Vrhpolje zadobilo je svoje nove, drukčije čuvenosti početkom posljednje srpske agresije na Bosnu i Bošnjake. O tome svjedoči veliko bijelo mezarje. Barem je stotinu kamenih stražara na uzvisini iznad puta. Šehidi Vrhpolja, Hrustova i okoline.
U neposrednoj blizini, kraj mosta na ulazu u Vrhpolje, spomenik bošnjačkoj djeci koju su Srbi streljali na tom mostu. Podigao ga je moj prijatelj, Vrhpoljac, logoraš i pjesnik Husein Buljubašić. Na kamenu su stihovi njegove pjesme „Alahova zemlja“.
Ali, u ovome kraju se, potom, dogodio i prvi organizirani otpor u Sanskoj dolini. Preživjeli među tim odvažnim momcima priključili su se legendarnom ratnom komandatu Amiru Avdiću i njegovim borcima iz okoline Sanice. Sve ostao spada u nevjerovatnu i istinitu legendu o čuvenoj Unsko-sanskoj operativnoj grupi, kasnijoj 510. slavnoj brigadi. Ne znam šta bih sa sobom i sad kad mi naumpadne pjesma „Amirovi momci, to su pravi borci!“ Dakako, odavde je bilo i boraca u jednako proslavljenoj 17. krajiškoj, u srednjoj Bosni.
Podne-namaz u vrhpoljskoj džamiji. Lijepa džamija. Čista, bez uobičajenog kičeraja. I izrazito skladnea, tankovijasta munara.
Ova džamija ima svoje historijate. Izgrađena 1938., ali – zbog onog rata, a potom komunističkih stega – svečano otvorena tek 1958.! Na njezinom mjestu dovršena je nova džamija 1992. Nije ni otvorena, a četnici je srušili u junu te godine. Ova sadašnja otvorena je u junu 2000. godine.
Džamija ima jedinstven mihrab u drvorezbariji. Zapanjujuće je da su svi harfovi (Bismilla, cijela Fatiha i sura Sedžda te i Allahova lijepa imena) urađeni isključivo ručno, bez kompjuterskih primjesa! Majstor je Akif Čelenka, iz okoline Zenice.
To mi govori vrhpoljski imam Enes ef. Pašalić, izuzetno prijatan insan, smiren, erudit, nadaleko poznati pčelar... Došle su mu i kolege iz okolnih džemata – Muvedet ef. Vuković, Mirsad ef. Spahić i Senad ef. Zuković. Bilo je i četrdesetak džematlija (koliko li ih tek bude kad dođe dijaspora!), pa smo, poslije namaza, rahat zametnuli razgovor o mojoj knjizi „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“. Bio je to nekako posebno prisan eglen, a Mirsad ef. Spahić izložio je iznenađujuće teorijski argumentiran i instruktivan uvod u raspravu.
Ključ Bosne u Ključu
U Ključu je bila 35. po redu promocija moje knjige „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“. Otkako je jesenas objavljena, odazvao sam se na pozive iz Orašja, Brčkog, Vareša, Travnika (Kalibunar), Jajca, Sanskog Mosta, Prijedora, Bihaća, Konjević-Polja, Zvornika, Janje, Kiseljaka, Pazarića, Travnika (Medresa), Viteza, Rahića, Velenja, Ljubljane (Kulturno zavod „Averoes“), Jesenica, Klagenfurta, Ljubljane (Mesdžid), Kopra, Zenice, Novog Travnika, Ilidže (IUS), Mostara, Tešnja, Breze, Velike Kladuše, Brekovice, Cazina, Vrhpolja i, evo, Ključa. Osim u bibliotekama u Janji i Tešnju (gdje su organizatori svoje otaljali k'o ni sebi ni svome), svugdje je bilo po stotinjak i više posjetilaca.
Upravo povodom ovog pohoda Krajinu, izišlo je novo, treće izdanje, s posebnom napomenom na leđnoj korici da je „objavljeno povodom velikog jubileja 550-godišnjice dolaska sultana Fatiha u Bosnu, što je presudni događaj u opstanku ove zemlje i bošnjačkog naroda“. U knjizi je štampano i 20 izjava o romanu, između stotinjak pisama i poruka čitalaca koji su mi se javili baš iz svih krajeva svijeta.
Suizdavač knjige je – zbog posebnog poštovanja prema vlasniku i glavnom i odgovornom uredniku Esadu Krciću – web-sajt Bošnjaci.Netiz New Yorka.
I u Ključu je promocija romana bila u Općinskoj vijećnici, na svečanoj akademiji povodom 550-godišnjice velikog događaja, kad se, u ovom starodrevnom gradu, predao posljednji, vjerolomni kralj preostale teritorije Bosne i – kako se to, i ne samo simbolično, rekne – ključeve Bosne ovdje preuzeo sultan Fatih. Grad je, naime, tada dobio upravo to ime: na osmanlijskom jeziku – Miftah, a na bosanskom: Ključ.
– Prije 550 godina upravo je u Ključu spašena od raspadanja i popasti tada više od petsto godina stara zemlja i država Bosna, a njezini starosjedioci Bošnjaci spašeni od istrebljenja i nestanka. Bosna je u cijelom Osmanlijskom sultanatu imala poseban status. Dok su ostale zemlje u Evropi potpadale pod Rumeliju, Bosna je bila poseban ejalet. Od 1878. godine, sa Berlinskim kongresom, unutar Austro-Ugarske Monarhije, Bosna je također imala poseban status kao Corpus Separatum... – kazao je na početku svečanosti glavni ključki imam Ermin ef. Vučkić, koji je o mom romanu, između ostalog, rekao da je on jedan od rijetkih koji je bio u toku od početka pisanja te da je bio i jedan od prvih čitalaca. – Ovaj roman je plod dugog istraživanja i pisanja, koje je trajalo duže od četiri godine. Osim što je ovo dragocijen roman, on predstavlja i izuzetno uzbudljiv čitalački doživljaj...
Promocija u Ključu zanimljiva je i po tome što su odlomke iz romana čitale dvije male djevojčice, Dinajla Burzić i Asya Belladem, a ja sam ih, za nagradu, darovao mojim romanom za djecu „S Kapetanom Vidrom na Šarenoj rijeci“.
Poslije naših govorenja, skupu se obratio Nedžad Zukanovič, načelnik Općine Ključ.
Završnu riječ imao je banjalučki muftija prof. Edhem ef. Čamdžić. Bio je to veoma nadahnut govor u narodu omiljenog muftije o značaju ovog romana za ukupni identitet Bošnjaka i njihovoj odgovornosti za sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine.
U sali Općinskog vijeća: Promocija u organizaciji BZK „Preporod“ u Velikoj Kladuši |
 Novo, treće izdanje knjige Isnama Taljića „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“, po cijena od 25 KM (plus poštarina), možete naručiti kontaktiranjem autora na e-mail adresu: [email protected] ili na njegovom profilu na Facebooku ili na mobitel 00 387 61 503 158, a također i kontaktom sa našim web-magazinom Bošnjaci.Net: [email protected]. |
A onda, kad se već primakne Velikoj Kladuši, s lijeve strane puta – jedno od „sedam bosanskih čuda“: muški nišani mezarja u Kajtezima.
Mezarje je vrlo lijepo uređeno i ograđeno, pa bi bilo nelijepo prekoračiti ogradu i remetiti red i mir ovih „kamenih spavača“ i uslikati se uz neki, a da bi se sa slike stekao dojam o njihovoj visini. Nekad sam nastojao to pokazati: stanem uz nišan, sa svoja gotovo dva metra, propnem se i ispružim ruku koliko god mogu i opet im ne mogu dosegnuti ni blizu kamenog turbana; biva, tri ili iznad tri metra! Ovako visokih nišana u velikom broju ima samo u Krajini, a samo u Kajtezima ovih previsokih i na jednome mjestu.
Dok sam, prije 16-17 godina, živio u Krajini i, kao novinar, dolazio i u Veliku Kladušu, u kafanama su me trovali i ovi i oni. I autonomaši i korpusovci. Stranac u malom gradu u skroz smutnom vremenu, nepoznat i jednima i drugima, pa su jedni mogli misliti da su me među njih ubacili oni drugi, a oni drugi to isto mislili. Iako sam se čuvao da ne jedem, ubace mi u piće... Navečer, u Bihaću, ispiranje stomaka u hitnoj. Tako dva puta.
Na velikom gradskom trgu i sada dominiraju, ali sad i svojim urednošću plijene pažnju – obje nafriško uređene – džamija i zgrada „Agrokomerca“. Pamtim ih kao zapuštene građevine. Osim što u posljednje vrijeme traju „gibanja“ unutar DNZ-a, slabo se šta promijenilo. Ovo je i dalje podijeljeni grad. U Mostaru i u sarajevskom naselju Dobrinja „barem“ se zna odakle je dokle čije. U Velikoj Kladuši granica vrluda između kuća i kafana, između stanova na istom spratu i soba u istom stanu, u odnosima između rođene braće, između safova u džamiji, ponegdje vodi i kroz bračni krevet... Na takav život se – ako se to može reći – naviklo i s tim se živi.
 Isnam Taljić u centru Velike Kladuše: Portret s „Agrokomercom“  Jedno od “sedam bosanskih čuda“: Nišani u Kajtezima  Kipar Zlatko Dizdarević sa svojim djelom u hangaru: Šta će biti sa spomenikom Muji Hrnjici?  S agilnim predsjednikom „Preporoda“ Sakibom Selimovićem: Očuvan kompleks Staroga grada  Akaid ef. Boja: Hutba o sultanu Fatihu, Bosni i Bošnjacima  S promocije u Cazinu: Ipak lijepo popunjena sala Kulturnog centra  Sa Rifetom Hozanovićem: Istina o Cazinskoj buni  Bosanska Krupa: Tvrđava u centru grada  Sa Huseinom ef. Kovačevićem: Jedinstveni jorgovan u džamijskom haremu u Sanskom Mostu |
Na uobičajeni pismeni zahtjev Općinskog odbora Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ da se omogući korištenje lijepe sale Općinskog vijeća za promociju, načelnik Općine urgentno je odgovorio pozitivno. Programu je, sjedeći u prvom redu, prisustvovala i predsjedavajuća Općinskog vijeća Edina Abdić. O tome su izvijestili kladuški mediji informiranja, ne potcrtavajući njima sasvim poznati „detalj“ da je to kćerka Fikreta Abdića.
Otvarajući promociju, Sakib Selimović, direktor Osnovne škole i predsjednik općinskog „Preporoda“, rekao je:
– Večeras u Velikoj Kladuši, s predstavljanjem ovog romana o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni, autora književnika Isnama Taljića, obilježavamo jedan od najznačajnijih događaja u dugoj historiji Bosne i Bošnjaka. Upravo ovih dana navršava se tačno 550 godina otkako je u Bosnu došao sultan Mehmed Drugi Fatih, jedna od najvećih muslimanskih ličnosti u historiji i općenito jedna od najvažnijih svjetskih ličnosti. Autor u ovom romanu iznosi argumente, koji nisu samo literarni, da je to bio presudni događaj u našoj povijesti i da je tada sultan Fatih spasio Bosnu i Bošnjake od nestanka. Ovo je izuzetno značajan jubilej, toliko značajan da ne može biti veći.
 Kamengrad: U mihrabu sultana Fatiha |
Program je propraćen s izvanrednom pažnjom. Uspješno je moderirala nastavnica bosanskog jezika Fikreta Muslić, a takvi su bili i promotori profesori Adis Džaferović, Samir Ćoragić i Mirza Ćupurović te Admir ef. Muhić, na svojevrstan, sebi svojstven način – pjesmom napisanom u toku trajanja promocije.
Admir Muhić – to je ime koje treba zapamtiti! Osim što je za njeg zna kao glavnom imama sa sjedištem u Karlovcu (Hrvatska), čut će se o njemu uskoro i kao pjesniku, s objavljivanjem njegove poeme „Hava, majka Prijedorčanka“. On živi u Maljevcu (Hrvatska), knjiga će biti objavljena na bosanskom jeziku u New Yorku, a izdavač je wev-portal Bošnjaci.net.
Prijatni susreti u Velikoj Kladuši upotpunjeni su poznanstvom s kolegama piscima Zahidom Topićem i Hajrudinom Muhamedagićem. I susret s mjesnim kiparom Zlatkom Dizdarevićem. Prije rata je bilo razvikano podizanje spomenika velikom gaziji Muji Hrnjici. Spreman za odlivanje u bronzi, još od 1993. godine, u zapuštenom hangaru na gradskoj periferiji, među svakakvim kršom, na skelama stoji gipsani kolos. Punih dvadeset godina on je tu spomenik nehata Bosne i Bošnjaka. Iako zapada i u očaj, kipar Dizdarević ne odustaje od brige o konzerviranju svog životnog djela. Ali, pitanje je koliko i njegovo strpljenje i gips na skelama još mogu izdržati da se ne saspu u prašinu nehata.
Nekad se za Janju govorilo da je najveće selo u Bosni i Hercegovini. Sad se to kaže za Brekovicu. Može biti da nijedno nije tačno, ali se to tako rekne.
Brekovica je na desetom kilometru nizvodno Unom od Bihaća, strmoglavo uspeta iznad bučnih slapova.
Iako je, s jedne strane, na krečnjačkom brdu, s druge na visoravni, a oboje bi trebala karakterizirati bezvodnost, Brekovicu krasi čak dvanaest vrela dobre vode: Ebina voda, Točak, Behremovac, Brekovica-Grad, Ključka voda, Hadrovac, Stublić, Kaca, Hukarevka, Jezerac, Bunari i Mejhana. Podugo je gradski vodovod u svakoj kući, ali se i sad „ide na vodu“. To „ide na vodu“, iako se – kod česmi u svakoj kući – i dalje zaista ide po vodu, znači i poašikovati uz izvorsku vodu! I Mak Dizdar, kao pjesnik, i ja, kao prozni pisac, ovdje smo „išli na vodu“ i postali – brekovački zetovi.
Unutar nekadašnjih zidina staroga grada, koji potiče još iz mlađeg kamenog doba, nedavno je srušena stara i podignuta jedna od najljepših džamija. U njoj, petkom, nakon hutbe i klanjanja farza, ljudi najednom poustaju i, besprijekorno poredani jedan uz drugog, stojeći, kao da su na kijamu, aminaju dok imam uči dovu.
Ovdje sam to prvi put doživio. Bilo je to prije pet-šest godina. Nisam znao šta se to događa oko mene, ali me skroz zdrmalo. To se osnažilo s objašnjenjem da je to Sultanska dova i njome se Krajišnici mole za smiraj duše velikog sultana Fatiha!
Ostao sam bez daha. Ja sam iz Vlasenice, gdje je lično sultan Fatih podigao džamiju (spalili su je 1942. godine, i to zajedno partizani i četnici, a taj period je kasnije svijetla obraza ozvaničen kao „zajednička borba u sjeveroistočnoj Bosni“). Ali, u toj, nekad mojoj, sada okupiranoj, Vlasenici nije učena takva dova. A uče je Bošnjaci u ovom dijelu Bosne gdje je, tačno 100 godina poslije, dospio Fatihov praunuk sultan Sulejman Zakonodavac.
Taj izuzetni doživljaj prvog prisustvovanja Sultanskoj dovi bio mi je prvi išaret da se usudim na poduhvat pisanja romana o najomiljenijem nam sultanu i njegovoj sudbinskoj povezanosti s Bosnom i Bošnjacima.
I nekidan u Brekovici prisustvujem Sultanskoj dovi. Prije toga sam slušao hutbu. Održao je predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Bihać Akaid ef. Boja. Imam se zaista zove Akaid, a to, je li, znači temeljno islamsko vjerovanje! Akaid-efendija je, povodom 550-godišnjice dolaska sultana Fatiha u Bosnu, govorio upravo o tome:
– Mi u Bosanskoj krajini, i u ovoj našoj džamiji, njegujemo dugu, višestoljetnu tradiciju da nakon džume upućujemo dovu Dragom Allahu za sultana Fatiha. Toga nema u mnogim drugim krajevima i mi smo ponosni na tu tradiciju. Sultan Fatih je nama Bošnjacima jedna od najdražih ličnosti. Ne postoji ni značajnija ličnost za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake – kazao je efendija Boja i naglasio:
– Tačno prije 550 godina, majskih i junskih dana 1463. godine, u Bosni je boravio sultan Fatih. Tih dana je u Bosanskoj krajini izgovorio čuvenu rečenicu: „Ova zemlja Bosna trajat će do Kijametskog!“ Ponos nas Bošnjaka je ogroman zato što je hadisom najavljeni sultan, taj divni vojskovođa iz hadisa, došao u Bosnu sa dijelom te divne vojske iz hadisa i donio blagodat ovoj zemlji, spasivši je od potpunog nestanka i sačuvavši Bošnjake istrebljenja u nemilosrdnim dugogodišnjim križarskim ratovima. Naime, s tolikom upornošću su protiv Bošnjaka do tada vođeni najsvirepiji križarski ratovi da bi Bošnjaci potpuno nestali, bili bi potpuno istrebljeni i više se ne bi znalo ni da su postojali. Zato Bošnjaci izrazito vole sultana Fatiha. Ali, rekao bih, da to čine više instinktivno nego što o njemu zaista znamo, a znamo znatno manje nego što bismo trebali, nego što bismo morali. Istovremeno, spram njegovog ogromnog značaja za Bosnu i Bošnjake, trebamo reći da on nije dovoljno priznat u Bosni i Hercegovini i da mu se, za razliku od naroda, institucionalno ne odaje odgovarajuće priznanje.
 Neformalni načelnik: Prijem kod Nermina Ogreševića, prvoga građanina Cazina |
Poslije džume smo lijepo posjedili u prizemlju džamije. Bez uobičajenog smrada vlage (fajtine, što bi rekli Krajišnici), prekomotni prostor uređen je kao da je apartman. Ovdje djeca pohađaju mektepsku nastavu. Brekovica u tome treba poslužiti kao primjer da se u džamijama – umjesto prinudnog – napokon treba osigurati primjeren smještaj najmlađima.
Susreti sa prijateljima: Zahid, Đulaga, Amir, Abdurahman, Edo, Ibrahim... Uz kahvu, umjesto pretresanja uspomena, razgovarali smo o životu sultana Fatiha, ali i o velikoj važnosti predstojećeg popisa stanovništva.
Čim se, od hotela „Sedra“ na Uni, popne „onim“ serpentinama na Ostrožac, po komotnoj visoravni započinje prostiranje „nove geografije“. Prizori kakvih nije bilo do prije nekoliko godina. Nigdje u Bosni (pa ni u ratnoprifiterskim stečevinama po Hercegovini) nije prisutnija Evropa! Stari viteški „Fis“ više se i ne primijeti od novih građevina. To nisu samo prodajni centri, nanizalo se i proizvodnih pogona. Tako redom do Cazina i od Cazina ka Kladuši. U samom gradu blista novi trg. Svijetao i prostran, ljepši od tamnog novog centra Bihaća; i neuporedivo jeftinije izvedbe.
Kad se već poredi s Bihaćem, iako je cazinska općina mnogoljudnija od bihaćke, ovdje je u administraciji tri puta manje zaposlenih. I prema razvojnim parametrima, glavni grad Unsko-sanskog kantona sada gleda u leđa Cazinu!
Zgrada Općine Cazin je vrlo mala i lijepo uređena. Kabinet Nermina Ogreševića, najuspješnijeg načelnika najuspješnije općine u Bosni i Hercegovini, nije – ni površinom, ni namještajem – veći od kancelarije referenta neke nerazvijene općine.
Na prijemu kod načelnika nisam čuo nijednu riječ njegovog busanja u prsa; iako bi trebao. Da, ističe rad od jutra do sutra, ali redovno govori o timskom djelovanju i povezanosti s narodom. Niti sam primijetio makar i zastavicu ASDA; samo općinski i državni grb. Niti sam ga čuo da kaže ijedne ružne o SDA; iako bi mogao likovati. Niti je SDA u Sarajevu revidirala stav o „otpadničkoj“ ASDA, a lično dobro znam da su svojevremeno Ogrešević i ekipa na sve načine nastojali ostati u SDA.
Ali, bez ikakve namjere da sudjelujem, suočio sam se sa smicalicama kakve više nisu primjerene ni u Velikoj Kladuši. Naime, dva puta sam, u posljednjih šest-sedam godina, gostovao u Kulturnom centru u Cazinu. I oba puta se i stajalo. Sada, pak, sala nije bila poluprazna, ali ni puna. Kad sam poznanike, tek onako, priupitao za razlog, rečeno mi je da je dio sjedišta ostavljen na raspolaganje Islamskoj zajednici, imamima i džematlijama koje će oni obavijestiti. Bio je dan džume, pa je bilo lahko razglasiti. I glavni imam IZ Cazin Seid ef. Mujakić ljubazno je zatražio od Općine informaciju za dopis imamima. U međuvremenu su, vele, „oni s brda opet nadjačali one dolje“!?
 Svečana akademija: U sali Općinskog vijeća u Ključu |
„Oni s brda“ su iz medrese „Reis Čaušević“, neki među njima žestoki protivnici ASDA, a „oni dolje“ – to je Medžlis IZ-e, smješten u samoj čaršiji, gdje nisu ni protivnici vladajuće ASDA. I – niti je objavljeno, niti se pojavio ijedan imam.
E, i jesu ga „brđani“ našli u čemu će uredovati Medžlisom..., dok Bošnjacima opet prijeti nestanak, a ni na vidiku novog sultana Fatiha da bi i spašavao dobri narod Bošnjaka! Sadašnje stanje je veoma slično onome prije 550 godina: osiromašena Bosna, Bošnjaci opet razapeti između križa i krsta, opet prepušteni svojim razjedinjenim prvacima, a i sada je polovina ovoga naroda u egzilu. Ali, dok se davni preci nisu dali i po svaku cijenu su čuvali svoju pripadnost bošnjačkom narodu, sadašnji Bošnjaci se gube čak i u toj osnovnoj odrednici. Mnogi ili ne znaju ili neće da znaju ko su ili bi se odrekli sebe. Tako je veliko pitanje i kako će Bošnjaci statistički preživjeti već predstojeći popis stanovništva i hoće li, iako su sada najbrojniji, ostati ravnopravan i konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini ili će spasti na rang nacionalne manjine?!
Roman sam i pisao kao veliku opomenu.
Tema romana je „dušu dala“ kad je u pitanju identitet Bošnjaka pred predstojeći popis stanovništva, a djelovanje u tom pravcu je među prioritetnim programskim sadržajima i Islamske zajednice u BiH i bošnjačkih političkih stranaka...
Helem, iako s okusom gorčine o smicalicama, na promociji je bilo lijepo. Adisa Muhamedagić, mada više nije na radiju i TV, i ovom prilikom je pokazala da je najbolja voditeljica u BiH, a Kenan Alagić (inače, autor i čuvene „Cazinske audicije“), čitajući odlomke iz romana, potvrđuje da je najbolji spiker u BiH.
Načelniku Ogreševiću nije bilo mrsko pročitati „podebeo“ roman, pa je, u pozdravnoj riječi, vrlo razložno govorio o njegovim višestrukim dimenzijama i izrazio zadovoljstvo što se u ovom dijelu BiH obilježava opstanak Bosne i Bošnjaka prije 550 godina.
Prisutan je bio i predsjedavajući Skupštine USK Admir Hadžipašić, sa dvojicom kantonalnih ministara, te gosti iz Istanbula, predstavnici Fondacije za razvoj obrazovanja i kulture, koji su u Cazinu organizirali dobrotvorni festival ”Kermes/Hajir-čaršija”, kako bi im Cazinjani pomogli u sakupljanju novca! Eto, Turci su Cazinu ubiru sebi humanitarnu pomoć!!!
Na rastanku s Cazinom, susret na jutarnjoj kahvi s Rifetom Hozanovićem, starim prijateljem, političarem i često žrtvom podmuklih intriga. Riječ po riječ, od Hozana sam čuo najuvjerljiviju verziju o tome kako su i zašto Srbi Bošnjacima ovoga kraja poturili Cazinsku bunu 1950. godine. Još davno nekad, čitajući feljton u „Ninu“, „između redova“ sam zaključio da je to bila prljava srpska igra protiv Bošnjaka. Kasnije sam upotpunjavao saznanja o tome. Ali, Hozan zna i najsitnije detalje o cjelini, što ne ostavlja nimalo sumnje o velikoj podvali. Trebalo bi prostora da bi se to ovdje iznijelo. Uglavnom, radi se o mirnodopskoj osveti četnika i partizana iz Hrvatske za onoratni poraz od cazinskih Bošnjaka.
 Kamengrad: Isnam Taljić u mihrabu sultana Fatiha Sa Huseinom ef. Kovačevićem: Jedinstveni jorgovan u džamijskom haremu u Sanskom Mostu  Fajtovci: Fatiha kraj mezara vojskovođe Mehmeda Alagića  Ispred džamije u Vrhpolju: Čudna je njena historija  Izvanredna rukotvorina: Drveni mihrab u Vrhpolju  Prijateljski razgovori: Banjalučki muftija Edhem ef. Čamdžić s Muharemom Medakovićem, mutevelijom Ključke džamije, i književnikom Isnamom Taljićem  Izuzetna pažnja: Prilikom promocije u Ključu  Turbe u centru Ključa: Spomenik ubijenim patriotima |
I kad se iz Cazina pođe na treću stranu, zapadno, ka Bosanskoj Krupi, opet je primjetan ovovremeni napredak. Tako je i kad se zađe kroz sela – nailazi se na nove privredne pogone. Kuće i avlije sređene su cakum-pakum. I po tome se, a ne samo po također specifičnom reljefu, može znati odakle počinje krupska općina. Kao da se pređe u drugu državu. I veća razlika nego kad se iz sređene Slovenije uđe u Hrvatsku.
Pred nama su dugi kilometri po nikakvoj cesti kroz zapušteni, zadivljali krajolik... U Bosanskoj Krupi, nad tvrđavom u centru grada, vihori se bh. zastava; ova nova, na trokut... Ubrzo poslije grada postaje još zapuštenije – to cesta zalazi u tzv. manji entitet Začudo, nigdje džambo-panoa: „Welcome to...“
Ali, zato slijedi izuzetan ugođaj u Sanskom Mostu!
Sa Huseinom ef. Kovačevićem, glavnim sanskim imamom, dogovorio sam kahvu u restoranu u haremu Hamzi-begove džamije. To je jedina bošnjačka džamija s četiri munare. Bile su dvije, pa su Sanjani, kao hajrat svojim ubijenim u bestijalnoj srpskoj agresiji, podigli još jednu i još jednu.
Efendija Kovačević me čekao pod izbeharalim drvetom. Pitam je li to zofa. Kaže: „Nije. Jorgovan je“.
Izbliza vidim da nije zofa. Mislim se u sebi: Kako jorgovan? Nikad nisam vidio takav jorgovan... Po listovima, jest jorgovan. Ali, po cvjetovima, nije ni nalik našem bijelom jorgovanu. A tek kako miriše! Nikad nisam osjetio ni sličan miris. I još drukčije miriše na različitim stranama drveta... Vidim i da je stablo staro, veoma staro.
„Jorgovan je iz Mađarske“, kaže Husein-efendija.
?
„Donijeli ga Bošnjaci koji su živjeli u Pečuhu. Kad su se, nakon što su tamo živjeli nekoliko generacija, morali iseliti po povlačenju Osmanlijskog sultanata iz Mađarske, neke porodice su se naselile u ovom kraju. Sa sobom su ponijeli jorgovan. Odabrali su da ga zasade u džamijskom haremu... I sada u Sanskom Mostu žive tri bošnjačke familije koje nose mađarska prezimena.“
Hamzi-begova džamija u Sanskom Mostu izgrađena je 1557. godine. S obzirom na godinu kad su se Bošnjaci morali iseliti iz Pečuha, jorgovanu ima 314 godina!
Srbi su Hamzi-begovu džamiju srušili 27. juna 1992. godine. Nisu znali priču o jorgovanu i nisu ga posjekli.
Nova džamija je proklanjala 6. augusta 2000. godine. Tada su neki Bošnjaci, zbog starosti i bojazni od izazivanja alergije, htjeli posjeći jorgovan. Husein ef. nije dozvolio.
Čestitam mu na tome i čekam šta će reći na konstataciju da ovaj jorgovan s pričom o sebi vrijedi koliko i nova džamija.
„Vrijedi!“, kaže efendija Husein.
U Fajtovcima proučena Fatiha kraj mezara velikog vojskovođe Mehmeda Alagića, a potom – Kamengrad!
Čuveni Kamengrad.
Koliki je to ponos biti ovdje!
U Kamengradu ni žive duše. Nisam se mogao sresti ni s dobrim Nevres-efendijom, imampm iz ovdašnje časne džamije „Sultan Mehmed Fatih“. Samo, na ledini uz staro mezarje, kameni natkriveni mihrab.
To je mihrab sultana Fatiha...
Iz njega je sulztan Fatih predvodio džumu tačno prije 550 godina!
Prvu džumu na teritoriji tadašnje Bosne klanjao je posljednjeg petka u maju 1463. godine na musali Lejlek-džamije u Novom Pazaru, a potom, prvoga petka u junu, ovdje, u Kamengradu.
Za mjesec ovdje neće moći stati ni crta šibice. Toliko će se Bošnjaka okupiti iz cijelog svijeta. Radi njih, posebno Krajišnika, to se i pomjera na prvi petak u julu.
Ispred harema, na kameno-željeznoj ogradici, ima žuta tabla na kojoj je neka turska organizacija, nesuvuslim riječima na našem, a ispod, bezbeli i na turskom (kao nekad Saudijci s velikim mermernim pločama), ostavila potvrdu o tome da su se pretrgli finansirajući skromne radove. Osim što je ruglo nepismenosti, i sramotno. Svaki Krajišnik iz dijaspore bi to platio da se i ne počeše; i to vadeći pare iz džepića na pantolama, gdje se nekad držalo sahat.
Evo ga, Vrhpolje!
Ko je bez karte – napolje!
Koliko se generacija i generacija djece igralo „vozova“ i izgovaralo tu konduktersku rečenicu!
Nešto ne znam je li ikad voz prolazio ovuda, ali to sad i nije važno. Dakako, bilo bi važno da ima voz kroz Vrhpolje.
Čuveno Vrhpolje zadobilo je svoje nove, drukčije čuvenosti početkom posljednje srpske agresije na Bosnu i Bošnjake. O tome svjedoči veliko bijelo mezarje. Barem je stotinu kamenih stražara na uzvisini iznad puta. Šehidi Vrhpolja, Hrustova i okoline.
U neposrednoj blizini, kraj mosta na ulazu u Vrhpolje, spomenik bošnjačkoj djeci koju su Srbi streljali na tom mostu. Podigao ga je moj prijatelj, Vrhpoljac, logoraš i pjesnik Husein Buljubašić. Na kamenu su stihovi njegove pjesme „Alahova zemlja“.
Ali, u ovome kraju se, potom, dogodio i prvi organizirani otpor u Sanskoj dolini. Preživjeli među tim odvažnim momcima priključili su se legendarnom ratnom komandatu Amiru Avdiću i njegovim borcima iz okoline Sanice. Sve ostao spada u nevjerovatnu i istinitu legendu o čuvenoj Unsko-sanskoj operativnoj grupi, kasnijoj 510. slavnoj brigadi. Ne znam šta bih sa sobom i sad kad mi naumpadne pjesma „Amirovi momci, to su pravi borci!“ Dakako, odavde je bilo i boraca u jednako proslavljenoj 17. krajiškoj, u srednjoj Bosni.
Podne-namaz u vrhpoljskoj džamiji. Lijepa džamija. Čista, bez uobičajenog kičeraja. I izrazito skladnea, tankovijasta munara.
Ova džamija ima svoje historijate. Izgrađena 1938., ali – zbog onog rata, a potom komunističkih stega – svečano otvorena tek 1958.! Na njezinom mjestu dovršena je nova džamija 1992. Nije ni otvorena, a četnici je srušili u junu te godine. Ova sadašnja otvorena je u junu 2000. godine.
Džamija ima jedinstven mihrab u drvorezbariji. Zapanjujuće je da su svi harfovi (Bismilla, cijela Fatiha i sura Sedžda te i Allahova lijepa imena) urađeni isključivo ručno, bez kompjuterskih primjesa! Majstor je Akif Čelenka, iz okoline Zenice.
To mi govori vrhpoljski imam Enes ef. Pašalić, izuzetno prijatan insan, smiren, erudit, nadaleko poznati pčelar... Došle su mu i kolege iz okolnih džemata – Muvedet ef. Vuković, Mirsad ef. Spahić i Senad ef. Zuković. Bilo je i četrdesetak džematlija (koliko li ih tek bude kad dođe dijaspora!), pa smo, poslije namaza, rahat zametnuli razgovor o mojoj knjizi „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“. Bio je to nekako posebno prisan eglen, a Mirsad ef. Spahić izložio je iznenađujuće teorijski argumentiran i instruktivan uvod u raspravu.
U Ključu je bila 35. po redu promocija moje knjige „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“. Otkako je jesenas objavljena, odazvao sam se na pozive iz Orašja, Brčkog, Vareša, Travnika (Kalibunar), Jajca, Sanskog Mosta, Prijedora, Bihaća, Konjević-Polja, Zvornika, Janje, Kiseljaka, Pazarića, Travnika (Medresa), Viteza, Rahića, Velenja, Ljubljane (Kulturno zavod „Averoes“), Jesenica, Klagenfurta, Ljubljane (Mesdžid), Kopra, Zenice, Novog Travnika, Ilidže (IUS), Mostara, Tešnja, Breze, Velike Kladuše, Brekovice, Cazina, Vrhpolja i, evo, Ključa. Osim u bibliotekama u Janji i Tešnju (gdje su organizatori svoje otaljali k'o ni sebi ni svome), svugdje je bilo po stotinjak i više posjetilaca.
Upravo povodom ovog pohoda Krajinu, izišlo je novo, treće izdanje, s posebnom napomenom na leđnoj korici da je „objavljeno povodom velikog jubileja 550-godišnjice dolaska sultana Fatiha u Bosnu, što je presudni događaj u opstanku ove zemlje i bošnjačkog naroda“. U knjizi je štampano i 20 izjava o romanu, između stotinjak pisama i poruka čitalaca koji su mi se javili baš iz svih krajeva svijeta.
Suizdavač knjige je – zbog posebnog poštovanja prema vlasniku i glavnom i odgovornom uredniku Esadu Krciću – web-sajt Bošnjaci.Netiz New Yorka.
I u Ključu je promocija romana bila u Općinskoj vijećnici, na svečanoj akademiji povodom 550-godišnjice velikog događaja, kad se, u ovom starodrevnom gradu, predao posljednji, vjerolomni kralj preostale teritorije Bosne i – kako se to, i ne samo simbolično, rekne – ključeve Bosne ovdje preuzeo sultan Fatih. Grad je, naime, tada dobio upravo to ime: na osmanlijskom jeziku – Miftah, a na bosanskom: Ključ.
– Prije 550 godina upravo je u Ključu spašena od raspadanja i popasti tada više od petsto godina stara zemlja i država Bosna, a njezini starosjedioci Bošnjaci spašeni od istrebljenja i nestanka. Bosna je u cijelom Osmanlijskom sultanatu imala poseban status. Dok su ostale zemlje u Evropi potpadale pod Rumeliju, Bosna je bila poseban ejalet. Od 1878. godine, sa Berlinskim kongresom, unutar Austro-Ugarske Monarhije, Bosna je također imala poseban status kao Corpus Separatum... – kazao je na početku svečanosti glavni ključki imam Ermin ef. Vučkić, koji je o mom romanu, između ostalog, rekao da je on jedan od rijetkih koji je bio u toku od početka pisanja te da je bio i jedan od prvih čitalaca. – Ovaj roman je plod dugog istraživanja i pisanja, koje je trajalo duže od četiri godine. Osim što je ovo dragocijen roman, on predstavlja i izuzetno uzbudljiv čitalački doživljaj...
Promocija u Ključu zanimljiva je i po tome što su odlomke iz romana čitale dvije male djevojčice, Dinajla Burzić i Asya Belladem, a ja sam ih, za nagradu, darovao mojim romanom za djecu „S Kapetanom Vidrom na Šarenoj rijeci“.
Poslije naših govorenja, skupu se obratio Nedžad Zukanovič, načelnik Općine Ključ.
Završnu riječ imao je banjalučki muftija prof. Edhem ef. Čamdžić. Bio je to veoma nadahnut govor u narodu omiljenog muftije o značaju ovog romana za ukupni identitet Bošnjaka i njihovoj odgovornosti za sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine.
