Avdo METJAHIĆ: Nego baš mi naum pade saobraćajnica od Gusinja do albanske granice, rekoše da je skoro završena. Eto, posljednjih desetak izbornih kampanja, na lokalnom i višem nivou, selo Grnčar dobi lijepu saobraćajnicu, i neka im je srećno, samo da ima još stanovnika. Eh sad ne mogu još izračunati koliko još treba izbornih kampanja da se spoji put sa Vrmošom, ali doći će i taj dan, kako to kaže narodna krilatica “ko čeka, taj i dočeka”. Poželim da u CG budu izbori svakih pola godine, ne bili nam napravili auto-put ka zapadu, da se brate spojimo sa Evropom. Jer ko će čekati CG, ona bezbeli ima puno obaveza da ispuni, posebno prema potomcima žrtva genocida od Plava i Gusinja do Srebrenice.

Velike ljude između ostaloga krase osobine vječnih pobunjenika, borci protivu genocida, zlostavljanja i nepravde, protivu laži, zuluma, intriga, protivu svega i svačega što može izaći iz pokvarenog ljudskog uma. Takav mu je sigurno bio djed, otac, odnosno njegovi korijeni. Kako kaže narodna poslovica “iver uvijek pada ispod klade”, pa eto takvi uvijek ostaju ispod svoje klade! Sve ovo što sam naveo, moram dodati; da ovakvi ljudi nikad nisu niti će biti svačiji ideološki saputnici. Takvi ne traže halaluka za sve što kažu, jer vjeruju kad se riječ izgovori ostaje kao pečat misli, pa ona bila prihvaćena u tom vaktu ili ne. Također ovakvi ljudi vjeruju da onaj koji ne poznaje ili ga pak ne interesuje prošlost, on mu se ponavlja i to još gorčija. Najzad onaj koji ne misli o budućnosti, ne može je ni imati.
Kad govorimo o budućnosti koju vidi pošten čovjek ona mora biti čista kao suza, poštena i obavijena ljudskim velom, gdje se ljudi razlikuju samo kao dobri i loši, i gdje dobrota uvijek prevladava. Kod poštenih ljudi pravda se temelji na istini, a nikad na laži, a ako je obrnuto onda je to blago rečeno, zločin.

U jednom prijateljskom razgovoru sa čovjekom, rođenim u demokratiji kojoj je posvijetio svoj život, da bih opisao političare iz nekadašnjih komunističkih i socijalističkih država reče mi: “U tom dijelu svijeta, gdje je nekad vladao jedan čovjek ili pak grupica, stvorila se nova klasa političara, koje treba mijenjati češće, kao dječje pelene. Jer oni su sve, ali ne ljudi iz naroda i za narod”. Nisam ga htio zapitkivat više, ali on svakako dopuni svoju misao i nastavi: “Moj prijatelju upamti da nema većeg dušmana napretku ljudima nego slijepo vjerovati u ono što govori političar”.

Sjetih se François-Marie Arouet Voltera i izjave: “Nije li politika samo vještina da se laže u pravi čas”.

Jest, baš tako i mislim da će se mnogi složit sa ovim opisom kojeg negdje pročitah “opasno bi bilo za političare da se služe istinom, jer ljude bi se navikli na nju, pa bih tražili od njih da je uvijek govore”.

Na tim prostorima, gdje je do nedavno vladao kult ličnosti, danas nije ništa bolje, jer haraju tipovi raznih sklonosti i fela, koji su premazani nepodnošljivim smradom, uvaljujući narode u nesreće i intrigue, koje nisu bile dostupne čovjekovom umu, nikad ranije.

Laži i obmanjivanja su način kojim se sluze političari, duboko vjerujući u onu Gebelsovu: "ako se laž ponovi dovoljno puta postaje istina". Da bih podkrijepili ove navode, da su istiniti, nećemo daleko ići od Balkana. Odnosno i dalje ostajemo u Crnoj Gori i političkim marifetlucima tamošnje klike, gdje je u punoj snazi ona narodna: „Zlo goremu konja vodi“.

Ono što nas interesuje jeste stanje Bošnjaka i manipulacija sa njima, koju predvode lokalni političari-politikanti i prestavnici najviše vlasti. Manipulacija je prisutna uvijek na lokalnom nivou, jer ti ljudi što god da ti kažu, prihvati kao onu narodnu “prdni mu u šaku” pa neka otvori i vidi šta će izaći.

Presjednički izbori i agitacija za određene političare u CG u jeku su velike kampanje gdje se obećaje sve i svašta, gdje se podržaje svako i svašta, a narod ko narod samo aplaudira i maše zastavama. Jest zastavama koje bi trebale biti zabranjene, da se upotrebljavaju i njima maše, specijalno u mjestima gdje žive Bošnjaci i Albanci.

Jedan Bošnjo nedavno izjavi: „Zar se ne zakolju najprije upravo oni pijetlovi koji ne pjevaju i sabah ne najavljuju”. Jest bio je to u naš adet, pa presjednik Bošnjačke stranke u CG, Rafet Husović, da bih izbjegao sudbinu pijetla koji ne pjeva, izjavi da treba uz postojeće crnogorsko-pravoslavne simbole na zastavi grbu CG dodati i druge simbole. Baš bi to bio sklad čestitih zločinačkih i simbola. Doduše, Mila Đukanovića baš briga šta laprda njegov koalicioni partner i potpredsjednik mu Vlade CG, da li koga vrijeđa ta zastava ili ne, pa zaklopi u izjavi: Da je zadovoljan izgledom grba i zastave. Zači kad ti je gazda zadovoljan, ti Rafete ima da mučiš i da ti se više glasa ne čuje, poslije izbora, odnosno do sljedećih, pa ćeš opet moći narodu mlatiti o zastavi kako bi dobio koji glas više. Ionako njome mašete, a i dopušteno vam je da se kraj nje i slikate a da ne platite ništa. Eto i gospodin Džavid Šabović se slaže sa Husovićem, što je normalno brate, obojica su Bošnjaci, samo što bi crnogorski poslanik da poskida krstove sa grba a ostatak krvave zastave može i ostati, eto možda i on zaradi koji poen za sljedeće izbore. A zastava i neka ostane ionako će se naći po koji hajvan da mahne sa njom ili da se slika sa njom ili pored nje, sve jedno.

Nego baš mi naum pade saobraćajnica od Gusinja do albanske granice, rekoše da je skoro završena. Eto, posljednjih desetak izbornih kampanja, na lokalnom i višem nivou, selo Grnčar dobi lijepu saobraćajnicu, i neka im je srećno, samo da ima još stanovnika. Eh sad ne mogu još izračunati koliko još treba izbornih kampanja da se spoji put sa Vrmošom, ali doći će i taj dan, kako to kaže narodna krilatica “ko čeka, taj i dočeka”. Poželim da u CG budu izbori svakih pola godine, ne bili nam napravili auto-put ka zapadu, da se brate spojimo sa Evropom. Jer ko će čekati CG, ona bezbeli ima puno obaveza da ispuni, posebno prema potomcima žrtva genocida od Plava i Gusinja do Srebrenice.

Uvijek se nešto veliko počinje u jeku kampanje, pa i po neko čak dobije i srču zejtina, da bi dao svoj glas onom koji to ne zaslužuje, jer nije vrijedniji od te srče. Džabaluka brate, nigdje kao u nas, jer neće ljudi da umiru, prije Sudnjega dana, a Boga mi, za mnoge ljude na prvom mjestu i jest lični interes, jer kažu treba živjeti, a o moralu nije poželjno pričati za vrijeme kampanje.
Jest, jest, ko bi da nešto uradi, nađe načina, a ko nebi nađe izgovor i opravdanje, kao naši politikanti, a narodu “muda od labuda”.

Svakako, mi smo ti Bošnjaci srećan narod, svako nas hoće, sem Srba i Crngoraca, pa iz oba ova razloga, nema kutka na svijetu da ga nismo naselili. Napredujemo vani i iznutra, pa pogledajmo kavih mi političara imamo, eto Husovića u politici, koji svakih par godina bi sve nešto da mijenja mada ništa ne uspije. Eto na crnogorsku zastavu se spotiče, ali to samo za vrijeme političkih kampanji, dok mu Milo poručuje, da mu se sviđa bajrak, a on da mu se ne zamjeri, muči u bučak crnogorskog kabineta. Ovaj vajnik, koliko god puta je posjetio BiH, svaki put je kao proparana gramofonska ploča pričao o referendumu. S razlogom se pitam, ima li ovaj mrčo savjetnika bar da ga prije posjete napomene šta je za vrijeme posljednje posjete klapio. Čujem da su ga u Bosni i Sandžaku, i to s obije strane Mehovog krša, prozvali Referendum efendija. Dokoni ljudi pa samo izmišljaju.

Zasjedanje SO PLav

Rekoše mi da u CG ima čak naučnika i akademika. Priupitah, je li kao onaj Rastoder što ga Šerbo zovu. Kažu, jest! Eto, rekoh im, naučnika koji ne vidi razliku između genocida i zuluma. On nekako bira riječi da ga mentori u CG nikako ne razmiju. Riječ zulum jest se udomaćila u narodnom govoru, naši preci su je upotrebljavali pet vjekova, pa eto, da ne bježimo od sebe. Genocid je brate strana riječ, tuđa je, i još je crnogorski lingvista, Čirgić, nije preveo, a Crnogorci zbog Njegoša i kralja Nikole neće je izgleda prevoditi, jer će ostati i bez genocidnog kralja i pjesnika.
Gradonačelnik Plava, kažu naš je čovjek, pa i ako zaboravlja na obećanja koja je dao u New Yorku u decembru 2012. Iako ćemo ga podsjetićati češće, ali da ga nebi zasramljivali neka presluša svoj govor u Monticello-u da se podsjeti šta je ispred džamije obećao i između koga će da bude poštar. Najzad neka otvori svoju ladicu u kojoj je zamandalio deklaraciju, Plavljana i Gusinjana koju su mu je uredno dostavili i podsjetili ga dok je bio njihov musafir kojeg su prihvatili kao malo vode na dlanu. Nismo mi tražili od njega da on za nas nešto uradi, jer bi to bilo opasno po njegovu karijeru. Ali bar da uradi nešto za žrtve genocida koje puno stoljeće niti imaju imena a ni mezara, a on i odbornici SO Plav sada su u prilici da urade nešto za svoje pretke. Ako to ne mogu uraditi, onda mi bilo časno da se odreknu mandata na koje su ih glasali potomci žrtava genocida. I eto mediji javiše da deklaracija, nekim čudom dođe na Dnevni red SO Plav, ali ne inicijativom načelnika Šahmanovića. Kako smo razumjeli sa plavske televizije, rasprava je bila u tonu kako da se zataška crnogorski genocid nad Bošnjacima i Albancima, i digla se odbornička kuka i motika da se skine sa Dnevog reda. Zar nije čudno da su potomci žrtava genocida sami tražili da se skine da Dnevnog reda, pod izgovorom 'da nije vrijeme da se otvara rasprava'. Pa kad će biti vrijeme ako nije nakon jednog stoljeća. Pa to nebi tražio ni odbornik SO Plav Branislav Dašić, pa iako istina jednom dijelu naših komšija nije bila bolja strana, a svjesnom je dobro poznato da je najopasnije oružje kojim se čovjek treba boriti upravo istina. Ali eto bruke koja nas zasjeni, apsolutna većina odbornika u SO Plav, svoje predke koji su stradali u genocidu po naredbi crnogorskog kralja Nikole, gurnu u još dublji ambis. Nije bio dovoljan glas jednog Bošnjaka i dvoje Albanaca, da se otvori rasprava u povodu 100.godišnjice genocida u Plavu i Gusinju, pa iako njih trojica znaju vrijednosti istine i šta je obaveza prema predcima, ljudskosti i poštenju.

Zatvaranje očiju pred svim ovim, bilo bi nemoguće, jer mi u New Yorku bavimo se isključivo istinom, i bi da laž ugušimo da plašljive koji su se domogli pozicije ohrabrimo. Eto to je dio naše misije, vjerujući da istina spaja ljude, bez obzira na vjeru i naciju.