Mr. Jahja FEHRATOVIĆ: Na žalost, i vodeći muslimanski političar u svijetu Redžep Taip Erdoan i veliki turski narod trenutno su taoci takvog Dijaneta, vladinih i nevladinih udruga i pojedinaca Šabana, Nikola, Redžepa i Jovana što falsifikuju fermane i pronose neistine puneći džepove lirama i dolarima iz turskog državnog budžeta i velikih vakufa na ime pomoći braći na Balkanu. Ti silni novci, umjesto za pomoć potrebnima, koriste se za potkupljivanje i pribavljanje kurira i sluga koji će bez pogovora i radi zadovoljenja ličnih interesa izvršavati sve zadatke koji vode ka razbijanju jedinstvene Islamske zajednice Bošnjaka.

Od vremena Osmanlija na ovamo još nikad Bošnjaci u ovolikoj mjeri nisu imali odbojnije stavove prema turskim vlastima. Pet stotina godina zajedničkog življenja, preklapanja historije, kulture, tradicije i vjerskih osjećanja činili su koheziju i, bez obzira na otvorene zulume pojedinih namjesnika, koje su radili bez znanja i iza leđa sultana, zbližile su ova dva bratska naroda do te mjere da su Bošnjake susjedi često u oslovljavanju miješali sa Turcima. A oni su svojski shvatili bratske veze ne žaleći ni života za odbranu turskog naroda i države. Od Beča, Budima, Mohača preko svih balkanskih gudura do Čanakalla ostavljali su svoje kosti i, uz ljiljane, ponosno uzdizali bajrak Osman Gazi-paše. Osim, miliona šehidske krvi, dali su Bošnjaci Osmanlijama i više hiljada umnih glava, državnika, alima, mislilaca, učenjaka, umjetnika i stručnjaka svih fela bez kojih bi osmanlijska kultura i civilizacija bila šupljikavija od švicarskog sira.

I mi Bošnjaci smo se ponosili time, pa čak kad nas je Turska, kao kakva gorda maćeha, ostavila bez štita i mača na nemilost bjelosvjetskim krvožderima, nismo se mnogo srdili već smo je u našim pitomim dušama i dalje voljeli kao majku koja je morala rodu u natrage, nadajući se da će doći vrijeme i čeznući da nas ponovo pomiluje po oštroj kosi, a da joj pritom ne prepukne materinsko srce kao u Hasanaginice od boli za mlađahnim sinom u bešici. I živjeli smo kao nejač skoro cijeli dvadeseti vijek, cijepalo nam se jato i lomila krila sve do kritične tačke uginuća devedesetih godina kada se vratila nada da nas mati nije skroz zaboravila, da nas se još sjeća i nosi u njedrima nekadra da uzme u naručje, ali ipak dovoljna jaka da pošalje selame i uzdahe saosjećanja s našom tugom i srebreničkom suzom.

E, onda nam je mati stala na noge i krenula u zagrljaj. A mi – mi se rastrčali k njoj da što prije osjetimo toplinu i onu draž materinskog osjećaja što nam toliko fali da ga haman i ne poznamo. Toliko smo se zalijepili uz nju, da se skoro istopismo ne videći da rukavice na materinim rukama imaju neke našim zanešenim očima nevidljive namaze što hoće da nas satru. I sada se čudimo dok gledamo u toplinu njenih očiju i češemo se zbog svraba kojim nas zaraziše te otrovne rukavice. Kako vrijeme prolazi, svrab je sve žešći pa pomalo počinjemo zazirati od majke, ne usuđujući se da joj prilazimo i prepustimo se njenim toplim i otrovnim dodirima. A u ustima gorak okus bošnjačkog prkosa i misao na sve što pretrpjesmo zbog toga što nas je napustila – i jedanaest genocida, i stotinama porušenih džamija, i hiljadama silovanih žena, i stotinama hiljada nevino pobijene djece, žena i staraca, i preko milion rasutih po svijetu – i sve nas to ne pokoleba da sanjamo o majci, iako tražimo opravdanje tom neugodnom osjećaju zbog svraba što s njenih rukavica pređe na naša tijela. Ne možemo da se ne sjetimo šejh Muhameda iz Užica i njegove poslanice iz 1768. godine i pitamo se da li su turska vlast i premijer Erdoan ikada naučili ili su možda samo zaboravili ovu lekciju, da li se uopće sjećaju Užica i užičkih vitkih minara, pa makar kad spomenu svog najvećeg divanskog pjesnika Sabita Užičanina?

Mi u Sandžaku čuvamo sjećanje na šejh Muhameda Užičanina pred čijim je turbetom u Balotićima kod Rožaja iznikla prekasna ruža kakva više nikad i nigdje nije procvjetala. Šejh Мuhаmеd je biо pravičan čovjek koji je položio život radi borbe protiv nasilja vlasti, tlačenja rajе i samovolje osmanlijskih namjesnika. Njegov otpor nije se ograničio na Užice već je zahvatio butum Bosnu, o čemu pišu ovdašnji hroničari. A ugledni turski historičari, među kojima je i Šemsudin Sami, o Muhamed-paši, njegovom krvniku, kažu da je s mjesta peškirage i čokadara za vrijeme sultana Mustafe II došao na mjesto velikog vezira, a onda i beogradskog valije, te da je bio obrazovan i blag čovjek, ali da u važnim državnim poslovima nije imao sposobnosti.

Dvije su pouke u poslanici šejh Muhameda zbog kojih i mi danas osjećamo svrab što nas kopa s rukavica naše majke. Prva glasi: “Kako је ovaj siromah razumio, u Beogradu i Carigradu se falsifikuju fermani, а da о tomе car ni pojma nema.” A druga je još eksplicitnije upućena Muhamed-paši beogradskom: „Bez visokog fermana hoćeš da skupljaš vojsku protiv mene. Ne znam kakvu ćeš vojsku skupiti i nas opljačkati, Austrijance ili carigradske hamzevije, kojima još kažu 'podrumaši'. Kada ulaze u podrum stave šešir na glavu i jedan drugog nazivaju Nikola-Šaban, Jovan-Redžep, а danju neki imaju na glavi kadijski saruk, neki šareni saruk, neki је u službi pred vratima vezira, а neki defterdar i tada se oslovljavaju Šaban-efendi i Redžep-efendi.“ Zbog takvih Šabana i Redžepa u Užicama danas nema ni jedne od stotina vitkih minara, niti muslimanskih grobalja, niti bilo kakvog biljega da je nekada tu, na toj zemlji podignut Osman-gazijev bajrak na čast i ponos cijelog ummeta. A zbog takvih namjesnika na dušu sultana ostala je neizbrisiva mrlja do Kijametskog dana.

Znate li šta su Šaban-Nikola i Redžep-Jovan kazali muslimanima kada su im „pomagali“ da se isele iz Užica? „Komšije, ništa ne brinite – gdje god da odete i tamo ćemo doći da Vam pomognemo da se odselite.“ I izgleda da su se nameračili da nam doista pomognu, samo što Sandžak nisu Užice, i što, vjerujemo, turski premijer Redžep Tajip Erdoan nije lahkovjeran kao sultan Mahmut II te će na vrijeme svoje Šaban-Nikole i Redžep-Jovane onemogućiti da mu prišiju tako veliki grijeh i prizovu prokletstvo silnog Mehmeda Fatiha koji ove naše sandžačke i bosanske krajeve učini svojim vakufima i zaštiti plemenitim dovama.

Hoće li turski lideri pomoći ili odmoći Bošnjacima i Sandžaku: Premijer Erdogan i Reis Gomez Znate li šta su Šaban-Nikola i Redžep-Jovan kazali muslimanima kada su im „pomagali“ da se isele iz Užica? „Komšije, ništa ne brinite – gdje god da odete i tamo ćemo doći da Vam pomognemo da se odselite.“ I izgleda da su se nameračili da nam doista pomognu, samo što Sandžak nisu Užice, i što, vjerujemo, turski premijer Redžep Tajip Erdoan nije lahkovjeran kao sultan Mahmut II te će na vrijeme svoje Šaban-Nikole i Redžep-Jovane onemogućiti da mu prišiju tako veliki grijeh i prizovu prokletstvo silnog Mehmeda Fatiha koji ove naše sandžačke i bosanske krajeve učini svojim vakufima i zaštiti plemenitim dovama.

A premijer Erodan oko sebe dakako ima tih lažnih beogradskih fermana i Šaban-Nikola i Redžep-Jovana koji mu danas, preko Dijaneta (Direkcije za vjerska pitanja pri Vladi Republike Turske), te niza drugih vladinih i nevladinih organizacija i pojedinaca, žele svojim hrđavim djelima baš to prokletstvo nanijeti, i zauvijek napraviti omrazu između Bošnjaka i Turaka, Albanaca i Turaka, ostalih muslimanskih naroda Balkana i Turaka, što će u konačnici dovesti da se bolest iznova ugnijezdi na Bosforu, samo što više neće imati ni Bošnjaka ni Albanaca niti drugih balkanskih muslimana da vidaju rane i stoje na Čanakallama braneći čast i ponos svoga dina.

Valja otvoreno kazati da su Dijanet i njegov sadašnji rukovodilac Mehmed Gormez (nastavljajući posao svog prethodnika) bili partneri Beogradu u projektu razbijanja Islamske zajednice 2007. godine. Nakon što im se grupa koju su zajedno sa Beogradom proizveli otela kontroli i postala srpska zajednica, oni uspaničeno pokušavaju praviti novu Islamsku zajednicu koja bi im bila poslušna. Dijanet je, u ime turskih vlasti i premijera Erdoana, učinio ovaj najveći grijeh cijepanja Islamske zajednice Bošnjaka Sandžaka koji nisu imali hrabrosti napraviti ni najveći diktatori i dželati Balkana. Zbog takvih nečasnih radnji, u Sandžaku se sve češće ova državna turska institucija oslovljava kao Hijanet.

Na žalost, i vodeći muslimanski političar u svijetu Redžep Taip Erdoan i veliki turski narod trenutno su taoci takvog Dijaneta, vladinih i nevladinih udruga i pojedinaca Šabana, Nikola, Redžepa i Jovana što falsifikuju fermane i pronose neistine puneći džepove lirama i dolarima iz turskog državnog budžeta i velikih vakufa na ime pomoći braći na Balkanu. Ti silni novci, umjesto za pomoć potrebnima, koriste se za potkupljivanje i pribavljanje kurira i sluga koji će bez pogovora i radi zadovoljenja ličnih interesa izvršavati sve zadatke koji vode ka razbijanju jedinstvene Islamske zajednice Bošnjaka. Njihova je težnja da u konačnici od ovdašnjih muslimanskih sredina naprave novo Užice usputno šireći kod Bošnjaka omrazu i jed prema svom bratskom turskom narodu.

Zato i pišem ovu poslanicu iz Sandžaka, ne što imam bojazan da će se ovdje dogoditi užički scenarij već kako bih ukazao premijeru Erdoanu na nečasnike i kako bi on u očima bošnjačkog i ostalih muslimanskih naroda Balkana sačuvao svoj i ugled cijelog turskog naroda koji nekada nije bio tako mali, ali hijanetlucima koji se rade, vjerujem njemu iza leđa, postaje sve bljeđi i polahko sahne. Uvaženi Premijeru, na vrijeme promijenite otrovne rukavice kojim, umjesto bratske ljubavi i dobrote, s Vaših ruku na nas Bošnjake i druge muslimanske balkanske narode prenosite svrab što nam zadaje neugodne osjećaje i primorava da izbjegavamo Vaš iskreni stisak.