Izdavačka kuća „Connectum“ odštampala je roman „Pustinjak“ autora dr. Bajrama Redžepagića. S obzirom da se ovaj roman smatra jednim od najznačajnih djela koji opisuje događaje u plavsko-gusinjskom kraju nakon Berlinskog kongresa (1878), uz dozvolu izdavačke kuće i autora Bošnjaci.Net će u nastavcima objavljivati najzančajnije djelove romana.

Pobjeda u boju na Nokšiću, novi napad Ali-bega, bez najave rata i povreda granice na Previji, kod Murine, kom prilikom bijaše oteta i zastava – bijaše vijest dana koja protutnja vascijelom Evropom kao čuda nebeska, a Stambol je inače u dva maha bio upoznat: prvi put, odmah poslije boja na Nokšiću i drugi put sada, kada je dvor s Cetinja hitno javio sultanu da je Ali-beg podmuklo napao malenu stražu na granici, i ako je već bilo stupilo primirje i oteo zastavu; tražila se odgovornost za povredu granice.
Sultan Hamid depešom naredi da mu se živ ili mrtav što prije izruči taj neposlušni Ali-beg, kome je, mora se priznati, do sada vjerovao ... Međutim, plavsko-gusinjski prvaci savjetovahu Ali-begu da ne ide u Stambol, jer će mu sultan glavu uzeti, pa mu ni kosti neće vidjeti svoju zemlju.
- Sine Alija, ne idi ... Izgubićeš glavu. Sjećaš se kako je sultan Hamid kaznio Tahir-bega Kadunića, a tebe još gora sudbina čeka! – govorio mu je stric Mehmed-beg.

Ali-beg odluči da krene, a Mehmed-beg ga pouči da uzme Kadunića i Emira, koji poznaju put i prilike u Stambolu, mogu biti od koristi; znalo se već da sultan Hamid gaji posebne simpatije prema tom momku Emiru, bio je njegova lična pratnja. Koliko dana je Ali-beg molio Kadunića da pristane i pođe s njim na put, ne zna se, ali je ovaj odbio iz razloga koji su bili gotovo svima prihvatljivi i poznati; ali kad je stigao i Mehmed-beg, koji je na Kadunića imao vidnog uticaja i koji je sklopio ruke i zamolio da pođe s Ali-begom na put, kasaba je gotovo zanijemila od iznenađenja. Kadunić – pristaje i obećava da će učiniti sve da Ali-begova odluka da ide sultanu pod sablju – bila neočekivana; pa je i sam Kadunić bio iznenađen i neočekivano pristao da putuje s njim i učini što može da mu pomogne i da ga izvuče od opasnosti.

Njihovo putovanje potrajalo je nešto više od mjesec dana, ali ih je Stambol ranije očekivao jer se doznalo da sultan Hamid zove hitno na odgovornost Ali-bega i da je taj beg obavijestio sultana depešom da dolazi i da će bez riječi pristati na sve ono što mu on (sultan) bude naredio; ili će šutnjom prihvatiti najtežu kaznu – smrt. Govorilo se u Stambolu da dolazi neobičan junak, Ali-beg, koji u dva maha pobijedi crnogorsku vojsku, oteo zastavu, a sada ga vladar Turske poziva da mu glavu skine, mada su tek dvije pobjede neznanog bega u zadnjih desetak godina bile – jedine pobjede carske vojske; ni jedan čovjek pametan ne bi krenuo na taj put koji unaprijed nagovještava smrt, a taj Ali-beg ide sultanu Hamidu pod sablju ... Narod danima istrčavaše stambolskim mahalama, onima koje vode dvoru, i ta svjetina bijaše se sjetila kao silna voda u šumi, i stihijskom silinom, kao da se očekivao doček nekog uvaženog cara.
Kada je dežurna straža saznala da je došao Ali-beg, razoruža ga, ali se ubrzo izgubila, a okupljena svjetina pohrli i viknu:
- Tako ti Allaha Ali-beže, ne idi sultanu, hoće te objesi ...!
- Idem sultanu, nek me njegova ruka liši života, ako griješim! – povika mirno Ali-beg.
- Asli si mrčo, pomahnitao kao onaj starac Kadunić! – govorio je jedan stariji čovjek srpskim jezikom zanoseći koju riječ i gubeći se u gomili raznobojnih glasova.
Priča se da je Ali-beg, dok je čekao na poziv u dvor – zapazio krupnu sliku ruskog cara okačenu nad visokom kapijom dvora, skunuo je i pocijepao je na oči okupljena svijeta. Stražari su zapazili neobično Ali-begovo ponašanje, taj čudni i drzak čin Ali-begov i odmah obavijestili sultana Hamida, koji je u tom času u dvoru razgovarao s ruskim izaslanikom.
- Neka uđe taj pomamljeni beg, da mu skinem glavu! – rekao je sultan.
Ali-beg je ušao u dvor mirno, pozdravio sultana Hamida, a kad je zapazio da na carskoj stolici sjedi drugi čovjek, izbuljio je očima i rekao:
- Čestiti Sultanu, tvoje je mjesto u vrhu, a taj čovjek što sjedi neka siđe s carske stolice! Tvoje mjesto je u vrhu odaje, a ne u dnu sobe ... Još Turska nije pala na noge, ovo je Stambol, a ne Moskva. A ti, neznani vladaru siđi dolje, nije ti mjesto na carskoj stolici.
Zatim se Ali-beg okrenuo sultanu, govoreći:

Čestiti Sultanu, ja sam Ali-beg, došao sam vam na noge, da me pogubite. Ruski izaslanik ustade, zanijemio od čudna begova postupka koji tako mirno dolazi pred sultanove noge i zahtijeva da ga on usmrti; tako nešto za dugo diplomatsko iskustvo i vrijeme nije čuo, a kamoli doživio.

- Čestiti Sultanu, ja sam Ali-beg, došao sam vam na noge, da me pogubite.
Ruski izaslanik ustade, zanijemio od čudna begova postupka koji tako mirno dolazi pred sultanove noge i zahtijeva da ga on usmrti; tako nešto za dugo diplomatsko iskustvo i vrijeme nije čuo, a kamoli doživio.
- Svi osuđenici od vladara bježe, vojska ih tjera, a vi, neznani putniče, Ali-beže dođoste da vas sultan strijelja ... Junak ste, bez obzira što ste počinili – završi ruski izaslanik.
- Ali-beže! zašto prekrši moje naređenje u dva maha? Zar nisam naredio da mirno predate Plav i Gusinje Crnoj Gori, kako je odlukama Berlina određeno. A vi se upustiste u boj i mnogo glava se izgubi ...
Mjesec dana docnije, osmog januara 1880.godine ti si lično bez povoda napao crnogorsku stražu na granici i oteo im njihovu zastavu. Zbog toga danas ću ti skinuti glavu.
Ali-beg podiže glavu, lako zadrhta, ali glasno i uvjerljivo reče:
- Odluci Berlina da kasabu predamo Crnoj Gori ja se ne usprotivih, već svi drugi prvaci i dio naroda: Jakup-Fero, Husein-beg, Bilal-aga, Mula-Jaho Musić i drugi ... I kad su narod nagovorili, ja sam morao narod da poslušam. Mark Miljan je napao Plav sa preko tri hiljade vojnika i mi smo morali da se branimo. Boj na Nokšiću, čestiti Sultane, nije bio napad, već odbrana kasabe – odbrambeni rat.
- Jedno vrijeme si bio čvrsto uz prizrensku ligu, a? ... Kao onaj Tahir Kadunić, a znaš da Liga radi protivu Porte i diže bune po Kosovu – reče sultan lukavim smiješkom.
- Bio sam u najužem tijelu lige. Dobismo pomoć od Rugovaca, Gaša i Đakovačke Malesije za odbranu kasabe, jer bijasmo napadnuti od Marka Miljanova. Ali nas Rugovci spasiše. No ja u tom boju, čestiti Sultanu, nisam učestvovao, stigoh uvečer kad se boj na Nokšiće završi. Narod me proglasi izdajnikom. Zato se prisjetih, da napadnem crnogorsku stražu na granici kod Previje i da im otmem zastavu. To sam i uradio i evo vam nudim tu zastavu.
- Šta će mi crnogorska zastava – reče sultan – da si barem pobijedio Ruse ili Austro-Ugarsku i donio mi njihove zastave.
Ruski izaslanik skoči i reče:
- Čestiti Sultan-Hamide, ovo nije crnogorska zastava, već ruska, naša ...
Sultan skoči, zadrhta, pokliknu, osmjehnu se i uzbuđeno podiže oči, gotovo odsutno se zagleda u daljine kroz pendžer, prisjećajući se da je ovo prvi put za ovih desetak godina da sluša vijest o pobjedi, nakon niza poraza čuvenog Osman-paše, kod Plijevne – do sada svi paše gubili su ratove, sem ovoga malenog, gotovo njemu neznanog Ali-bega, koji mu sada nudi i zastavu rusku, kao znak dvije pobjede.
Dok je ruski izaslanik zavirivao svoju zastavu, povremeno se iščuđavao hrabrosti Ali-begovoj da donese zastavu i dođe sultanu na nož ...
- Ovaj čovjek je junak, kakvog vi u Turskoj Carevini nemate. Da ste imali barem desetak ovakvih paša, Turska ne bi izgubila sve bojeve od Plijevne naovamo ... Ali-beg je junak van mjere ... Vi ga zovete na sablju, da ga usmrtite, on vam donosi zastavu i dolazi mirno na pogubljenje. A mogao je da ne dođe. Molim vas, poštedite mu život, nagradite ga nečim krupnim. On nije izdajnik, već čudan junak – reče na kraju ruski izaslanik.
- Šta veliš ti, Emire? – upita sultan.
- Mene odrediše da pratim Ali-bega. Kriv je što napade crnogorsku stražu bez objave rata i ote zastavu. A za boj na Nokšiće ima puno krivaca ... Toliko ih je puno, da čestiti Sultanu morate poslati brojne ljude s obje strane tabora da pobiju sve koje obuze taj bijes za boj. Našu kasabu je Mark Miljan napao, morali smo da se branimo ... Ali to je bila i odbrana, ali i bratoubilački boj ...
Spolja dopirahu glasovi svjetine, koja je molila sultana da sačuva glavu Ali-begu, koji zadnjih godina donese dvije čudne pobjede Carevini, a ruski izaslanik ustade, skinu svoju sablju, priđe Ali-begu i pokloni mu je.
Sultan Hamid, iznenađen poštenim držanjem ruskog izaslanika, a još više mirnim i dostojanstvenim držanjem Ali-bega, podiže se iz stolice, zagleda u bega, zadrhta i nasmijana lica priđe mu i reče:
- Htio sam da ti skinem glavu, Ali-beže! A ti si me uzdrmao mirnim držanjem: u smrt te pozovem, ti dolaziš tako čudno. Ali kad vidjeh ovu zastavu da je ruska, a ne crnogorska, milo mi bješe. Ovo je prva pobjeda protivu Rusa poslije Plijevne ... Jer čim si rusku zastavu oduzeo, znači u crnogorskoj vojsi bilo je i Rusa. Kako čuveni Osman-paša izgubi na Plijevnoj, gotovo već desetak ljeta nijedan paša ne dobi boj. Tvoje pobjede ulijevaju novu nadu poljuljanoj carevini, u koju ni paše više ne vjeruju ... Takav junak bijaše samo još Tahir Kadunić, ako ne i veći, koga ja pogubih zbod pobune protivu Carevine. Evo ti kolan i sablja, Ali-beže.
Sultan priđe ali-begu i poveza mu kolan preko dolame, koji se zasja kao mliječno-bijela staza kumove slame po nebu; - dok je zbog onih prethodnih brojnih poraza turske vojske pašama zabranio da nose ešarpe i sablje preko dolama, no ispod istih, kao znak manjeg povjerenja i stalnih poraza.
Napolju se narod bijaše smirio, doznalo se da je sultan Ali-begu ne samo sačuvao glavu, no ga i unaprijedio u pašu.
- Kadunić je živ! – reče Ali-beg odlazeći.
- Kako? ja naredih brojnoj straži da ga u ranu zoru pogube. Eno mu nišan na kome je zapisano njegovo ime i ukratko ispisane zasluge za pobjede na polju Velikih jezera protivu Persijanaca.
- Tahir Kadunić je živ ... Spasio ga Emir, ovaj momak što stoji ka mutav.
- Čudno ...! Sve je drukčije! Ili sam ostario, ništa ne razumijem; burburet mi je u glavi, ili snivam pa sada obrćem stvari, kao da se na javi dešavaju ... Allahu dragi!? Ljudi božji, ne lažite me! Kadunić je mrtav!
- Nije! Holj' da daš besu da mu glavu sačuvaš, za dan ćemo ti ga pokazati ... – reče Emir.
- Emire dragi, ogriješih se o Kaduniću!... dovedi mi ga, tako ti Allaha ... A ti znaš: - reče sultan i došapnu mu. – Mogao je taj biljeg da iščili, kažu mi hećimi. Još sam uvjeren da je moj sin ...
Sultan uze pod ruku Emira, zadrhta, poljubi ga u čelo, a oči mu se ovlažiše.

Dva dana docnije jedva smo nagovorili Kadunića da se javi sultanu Hamidu. Njih dvoje su, gotovo dva sahata, bili sami. O tom razgovoru ništa se nije podrobnije saznalo, ali mi smo imali drugi zadatak.

... U sred zime bijele u Stambolu sunce zasja, kao oko gorsko zeleno. A pred dolazak, sultan Hamid Ali-bega unaprijedi u pašu, davši mu šećki i plavsko-gusinjski kadiluk i moleći ga da se odrekne bilo kakve saradnje s Prizrenskom ligom otpora.
- Okani se tih pobunjenika sa Kosova, glavu će ti skrhati – čudno poznizno molio je sultan Ali-bega.
- Do sada sam bio uz Ligu; trebao nam je takav stav radi odbrane naših krajeva, a sada ću biti uz Tursku – reče Ali-beg.

Krenuli smo iz Stambola mirni, ne očekujući nove promjene sem onih koje sam ja i prije puta naslućivao. A Tahir Kadunić bio je čudno uvučen u sebe, i kao da je nešto krio od nas. Jedva smo mogli riječ – dvije iskulesati iz njega, mada nas je ponajviše zanimao njegov razgovor sa sultanom Hamidom. I kako nam se taj glas, mek i škrt iz Kadunićeve glave preteče ... Sultan Hamid je ovako Kadunića susreo: „Za ime Božje, zar je moguće ... Ilj' sam ja starac pomjerio...? Kako živ? Bio si strijeljan?!“ ... Pobjegao sam – rekao mu Tahir. Sultan je raširio ruke i zagrlio ga, onda je neočekivano pao, govoreći: - Sine, Tahire ...! Sine! ... Moj si sin, zar nisi znao?!
- Nisam! Tražio si biljeg koga nemam.
- Hećimi kažu da biljeg iščili vremenom. Prisjećam se, baš oko pupka imaš ožiljak, mora da ga je neko sabljom smakao – reče sultan Hamid. – Ali ja sam te morao skloniti, pogubiti, pobunio si se protivu Carevine. A šta misliš? Da li bi te iko mogao spasiti; da i ja nisam prste umiješao ... A?! Ja sam potplatio dežurnog oficira i vascijelu stražu, dao im dvadesetak hiljada dukata da stvar izvedu kako valja, a da se ne sazna ... Ali je drugi stvari zapetljao, umiješao se još jedan oficir koga nismo bili predvidjeli, i on je valjda sve uništio; naredio da te strijeljaju i htio da izvrši naredbu Prijekog suda. Sjutradan brojna straža bijaše pobjegla, a oficir bijaše mrtav. Na tvome grobu bijaše nišan – na kojem moji ljudi ispisaše tvoje ime i zasluge za onaj boj s Persijancima ...
Usput nam je Tahir Kadunić to ispričao, ali kako je on reagovao i kako su se rastali nije progovorio, i pored našeg zapitkivanja i navaljivanja ....