Muhamed Mahmutović: Pomažu mi dobri Bošnjani

Sredinom februara u izdanju Bošnjaci.Net iz štampe izlazi novi roman “Bogatstvo beskućnika” autora Muhameda Mahmutovića. Autor u romanu razvija priču o pisamima jednog beskućnika koji ih je pasionirano sakupljao čitav život, pa iako je preselio u jednom mlinu, onaj koji je našao pisma i objavio ih, smatra da je taj beskućnik bio izuzetno imućan!

Recenzent i ove knjige iz pera Muhameda Mahmutovica je akademik dr. Ferid Muhić.

Autor romana Mahmutović u posveti romana piše: Dosad nisam odštampao nijednu knjigu, a da mi pritom nisu pomogli naši dobri Bošnjani. U svakoj knjizi istaknem nekoliko njih, ali, budući da mi, na bilo koji način, pomaže mnogo tih dobrih ljudi, uvijek bude onih koje ne spomenem, pa mi bude žao. Ovaj put posebno se zahvaljujem načelniku općine Cazin Nerminu Ogreševiću, zatim Muzaferu Hadžiću, Ahmetu Ahmatoviću, Mirsadu Topčagiću, Mirzi Baboviću, Muniru Mujezinoviću i Jusufu Pajeviću

---

Čitaocima Bošnjaci.Net poklanjamo jedan odlomak iz romana:

Dženaza beskućniku

Dženaza nam stiže s ezanom akike, opomena jasna za nas prolaznike!

“Draga braćo, običaj je da se na našim dženazama pita je li rahmetlija kome šta ostao dužan, pa da, ako jeste, to familija namiri. Ovaj rahmetlija nema bliže porodice, pa vas, u ime Allaha, pitam je li kome ostao dužan ili nanio drugu nepravdu, hoćemo li mu halaliti?”
“Hoćemooo!”
“Ridaen lillahil el-Fatiha.”
Nekoliko ljudi užurbano priđe mejtu i ponesoše ga prema iskopanom kaburu, a drugi požuriše da uzmu lopate. Nebo su odavno prekrili crni oblaci, ali je kiša, izgleda, čekala trenutak da dženaza počne pa da se onda svom silinom obruši na one koji su došli na bolji svijet ispratiti čovjeka čija se nafaka ispisala u ovom danu.

Recezent: prof. dr. Ferid Muhić, predsjednik BANU Lektor: Amina Kapo-Balta Korektor: Melina Mahmutović Naslovna: Muradin Begović Tehnički prelom: Samir Kamenjaš Izdavač: Bošnjaci net Za izdavača: Esad Krcić Ilustracije: Rahman Šabanović Štamparija: Planjaks, Tešanj Za štampariju: Alen Planjac dipl.ing.graf.

Krajišnici imaju lijep običaj; vole otići na dženaze ne gledajući ko je umro ni kakvo je vrijeme, pa je tako i na ovoj dženazi bilo prilično dosta svijeta, iako je ljetni period a mjesec ramazan.
Mehmed je puteljkom pored mezarja prolazio taman kada je efendija tražio halal za umrlog. To što je čuo natjera ga da stane u saf i klanja tu dženazu. Mislio je da odmah čim preda selam krene dalje, tim prije što je već bio pravi prolom oblaka, ali ga je neka nevidljiva sila zadržavala na dženazi nepoznatom čovjeku. “Ovoliki pljusak se nije prolio bez razloga”, razmišljao je dok je pokušavao s nekim zapodjenuti razgovor i saznati malo više o rahmetliji.
Fijuk vjetra i mlazovi kiše natjerali su ljude da se umotaju čime god stignu, i samo su šutke bacali raskvašenu zemlju u mezar u koji se bilo dobrano nalilo vode. Onaj koji je imao lopatu u ruci bacao je zemlju dok ga neko ne potapše po ramenu, što je bio znak da ga želi odmijeniti. Mnogi nisu htjeli lopatu uzeti iz ruke u ruku, već su čekali da se spusti na zemlju. Takav je običaj. A kad bi pitao zašto je to tako, većina ne bi znala odgovoriti. Mehmed je znao za taj običaj, potapša jednog starijeg čovjeka po ramenu i nastavi njegovom lopatom zatrpavati mezar. Bio je mokar do gole kože.
U blizini mezarja bilo je nekoliko kuća i veliki broj ljudi s dženaze je u njima potražio utočište od kiše. Ali oni su se vjerovatno međusobno poznavali, mislio je Mehmed krećući se prema svom automobilu, parkiranom u dnu sela. On nije vjerovao u slučajnosti, znao je da ga sudbina nije bespotrebno dovela u ovo malo krajiško selo. Ali, zasad mu je sve moglo izgledati upravo samo kao slučajnost. Kad je već prolazio pored zadnje kuće, misleći da će morati drugi dan doći ovdje kako bi saznao više o čovjeku kojem klanjaše dženazu, na putu mu se ispriječi starac od kojeg je preuzeo lopatu. “Brate, ko god da si: bujrum! Ocijedi odiću, popij fildžan kahve, more bit’ da će u ti mira (za to vrijeme) i prestati kiša”, reče, ljubazno se smješkajući. Pod njegovom nadstrešnicom je već bilo nekoliko ljudi, koji su nevoljko pušili i nepovezano razgovarali. “Uđite i vi!”, pozva ih domaćin. Nekako se natiskaše u sobu namijenjenu musafirima, gdje je bilo veoma malo namještaja. Svud uz zidove su bila šiljteta, a po zidovima vezeni ručni radovi vrijednih domaćica. Neki mladić iz susjedne prostorije unese omanju sofru i postavi je nasred sobe. Na njoj se ubrzo stvori veliki lonac tek skuhanih krompira, onako s korom, nekoliko izubijanih tanjira s domaćim sirom, vruća pogača i bokal vode. Domaćin je sviju zamolio da malo zameze dok kahva i čaj budu skuhani, a onda se smjestio pored Mehmeda i ispotiha mu počeo pričati upravo ono što je ovoga zanimalo.
“Njemu niko nije znao ni pravoga imena. Mi smo ga zvali Maljuga, a on se odazivao na to ime, iako su neki govorili da se ne zove tako. Nismo čak ni sigurni da je musliman, iako je znao dolaziti u džamiju. Ali svijet priča da ga je gledao kako i u crkvu ide. Imalo bi se o njemu debela knjiga napisati, a opet iza njega nije ostalo ništa. Čudak i gotovo, šta da ti kažem. Živio je oko stotinu godina, a uvijek je govorio da mu je život prošao kao da je ušao na jedna vrata, a na druga već mora izaći, i često je ponavljao: 'Dženaza nam stiže s ezanom akike, opomena jasna za nas prolaznike!'”
– Nego, oklen si ti, junače?
– Ja sam iz Sandžaka, samo sam u prolazu.
– Aha. Pa lipo što si stao u saf, neka ti to Allah upiše u dobra djela, brete.
– Pričajte mi još malo o Maljugi, zanimljivo je.
Prisutni su sebi našli sagovornike, a dosta ih je s merakom gulilo krompire, umakalo u sir. Bokal vode je kružio od ruke do ruke. Miris tek popržene kahve iz susjedne prostorije miješao se s mirisom duhana i tijela, koja su se isparavala pod još uvijek mokrom odjećom. U dvorištu se povremeno oglašavao pas.
– A nisi samo onako iz Sandžaka mogao naići ovuda – ponovo je ljubazni domaćin pokušao nešto više saznati o svom musafiru.
– Živim u Švedskoj. Imam jednu prijateljicu koja će mi, ako Bog da, postati žena, a iz ovih je krajeva, pa obilazim malo, za njezin hatar, jer mi je mnogo lijepoga pričala o svome rodnome selu... i, eto, slučajno.
– Nema ništa slučajno – ponovi mu starac misao koja mu je došla na dženazi!
Bio je dobrano prevalio sedamdeset godina, možda čak i osamdeset, ali su mu oči još uvijek živo i znatiželjno titrale po sobi i ponovo se vraćale na Mehmeda. Nekoliko dubokih bora na licu bilo je nijemi svjedok teškoga života ovog krajiškog gorštaka, ali se po odlučim ustima i načinu na koji je komunicirao sa svijetom vidjelo da se nikad nikome nije žalio. Mehmed bi se okladio da pred sobom ima sretnog čovjeka, iako je razloga za stvarnu sreću ili za sreću onakvu kako je drugi doživljavaju imao veoma malo. Čekinjasta brada, uredno potkresana, bila je šarena kao tigrova koža, od sijedih i potpuno crnih dlaka, dok je u malim brčićima bila tek poneka sijeda. Na sebi je imao odjeću koja je podsjećala na rudarsku, i nije iskoristio pogodnost što je u svojoj kući da se presvuče, nego je kao i ostali sjedio i čekao da se ta odjeća na njemu osuši, sve osim jakne, koju je odložio na sanduk s iscijepanim drvima, pored bijelog kombiniranog štednjaka u uglu prostorije. Na glavi je imao francuzicu, ispod koje se vidjela kratko ošišana sijeda kosa.
“Veoma je zanimljiv i inspirativan lik ovaj moj domaćin”, mislio je Mehmed dok je čekao da nastavi priču o Maljugi.
“Maljuga je bio od posebne ruke insan. Volio je ljude i druženja, ali je jako malo govorio, pogotovo o sebi, pa za tridesetak godina, koliko sam ga poznavao, nisam saznao mnogo o njemu. Mnogo je čitao. Ko će ga znati iz koga razloga je u svom oskudnom prtljagu vukao tuce pisama nepoznatih ljudi, koja je sakupio hodajući po svijetu, a koja je dobio od naroda ili ih je našao u smeću. Malo je bilo pismenih ljudi i mnogima je pismo stajalo po nekoliko dana, dok ne naiđe neko da ga pročita, a kad im ga ko pročita, svijet bi ga zadjenuo za rog i čekao novu priliku, da im ga pročita ponovo. Nekome se neko pismo učinilo bezveznim, pa bi ga odmah nakon što ga pročita dao Maljugi, a on bi ga brižno čuvao i povremeno iščitavao. Zadnjih nekoliko godina se nastanio u mlinu “gredina” i vjerovatno su mu tamo ta pisma i knjižurine, a hranio se kako kad stigne, kod naroda, ili bi sebi spremao sam. Ponekad je sa ovčarima, nomadima, znao hodati cijelo ljeto i na taj način sebi nešto i zaraditi. Bio je uredan i čestit čovjek, kojeg bi svako primio u kuću, ali je tražio svoj mir i nije htio nikome biti na teretu...”
– Slušaš li ti mene? – domaćin odjednom upita Mehmeda, koji je zamišljeno gledao u jednu tačku na podu. Život čovjeka kojem je stigao samo klanjati dženazu ukazao mu se kao na filmskoj traci, i on je polahko, s uživanjem, odmotavao. Sjetio se da je i kod njega bio jedan takav osobenjak i skoro bi se okladio da se isto tako zvao.
– Slušam, slušam, veoma mi je zanimljivo, ali sam se malo udubio u razmišljanje o tom čovjeku – odgovori Mehmed pravdajući se domaćinu.
– Eto, ako te toliko zanima, mogu ti pokazati taj mlin; vidim da si pismen čovjek i da ćeš znati procijeniti vrijedi li šta sačuvati, jer će tamo to vrlo brzo izgristi miševi.
– Vrlo rado: naići ću sutra ovuda, ako budeš imao vremena?
– Nećeš ti nioklen naići, nego ćeš ostati na konaku – odlučnim glasom će domaćin, kojem još ni imena nije znao.
– Moj lijepi narod – ote se Mehmedu uzdah, kao za sebe.

*****

Siromaštvo ako je prikriveno, može izgledati otmjeno, kao što nečije blagostanje može izgledati bijedno, ako se pokazuje!

Mehmeda odavno nisu pijevci probudili na sabah-namaz. To ga vrati u nostalgična razmišljanja i osjeti još veću želju da što prije pročita neko pismo iz Maljugine zbirke. Maljugu više nije smatrao nepoznatim. Između njih dvojice se rodila velika bliskost, i zato se veoma obradovao kad je čuo da se domaćin abdesti za sabah i da će vrlo brzo moći krenuti prema mlinu.
Nakon jutarnje kahve, uz koju su dobili i vruće uštipke, krenuli su vijugavim puteljcima prema napuštenom mlinu. Izgleda da su tim putem ljudi veoma rijetko prolazili, bio je teško prepoznatljiv od korova. “Eee, kako je nekad ovaj put bio utaban i čist, kad smo svo žito koje smo pojeli izmljeli u tom mlinu”, kao da mu pogađa misli, poče objašnjavati njegov domaćin. I nastavi: “Sad bi ovuda teško prošli od zmija da nismo krenuli ovako rano, one neće napolje dok ne ugrije sunce. Iako su otrovnice, ne treba ih se bojati, samo treba paziti da im se iznenada ne približiš. Maljuga je i s njima bio u prijateljskim odnosima.”
Put se sad spuštao strmo, u udolinu kroz koju je tekao potok. I njegovo korito je bilo jedva vidljivo od drveća i šipražja. “I potok je bio veći dok smo ga više koristili”, ponovo domaćin pogodi Mehmedove misli, koji je s uživanjem promatrao skoro netaknutu prirodu.
Mali mlin na vodu se u prirodu uklapao kao da je njen dio. Ispred mlina je sjedio rundav pas i tužno cvilio gledajući u pridošlice. Vidjelo se da prepoznaje domaćina; Mehmed je – zbog svoje velike ljubavi prema toj vrsti životinja – imao pristup svakom psu. Obojica su ga pomilovali po glavi, a on im zahvalno obliza ruke.
– Eto, juče mi je bio naumpao ovaj Pubi, kako ga je Maljuga zvao. Bili su nerazdvojni zadnjih nekoliko godina. Morat ću ga povesti svojoj kući jer ga ovdje nema ko nahraniti.
– Zaista je lijep – reče Mehmed dok ga je još uvijek s divljenjem promatrao.
Unutrašnjost mlina bila je ispunjena tamom i mirisom truleži pomiješane s mirisom ugaraka od vatre koju je Maljuga ložio po noći.
– On je prije tri dana boravio ovdje. Sam je došao u selo i požalio se da mu je slabo i, dok ga je jedan moj komšija stavio u auto, da ga odveze doktoru, on je i umro. Eto ti sudbine, moj ahbabu. Samo da podignem ovu badžu, da se bolje vidi. Eh, takooo – razvuče dok je podizao mali otvor na krovu mlina.
Jaka svjetlost obasja prostoriju. Boravište uopće nije ličilo na boravište nekog beskućnika. Sve je bilo lijepo povješano i poslagano. Bilo je tu čak i nekoliko ormarića, u kojima se nalazila uredno poredana garderoba i knjige. Siromaštvo ako je prikriveno, može izgledati otmjeno, kao što nečije blagostanje može izgledati bijedno, ako se pokazuje!
Pisma su bila brižljivo sortirana i umotana u najlon, da se ne oštete. Izgleda da ih je Maljuga razvrstao hronološki, prema tome kojem su periodu pripadala. Nekoliko ih je bilo prilično novog datuma, što je Mehmeda veoma začudilo, jer je mislio da ovakva pisma, pisana rukom, više niko ne piše. Nekoliko ih je bilo čak iz Švedske, a pisana su prijateljima, djevojkama, roditeljima, ili su započinjala bez početnog pozdrava.
“Ta pisma su mu bila važnija od svega i nije mu niko mogao dati bolji poklon od toga”, govorio je domaćin dok su ih zajedno prelistavali. “On je imao specifičan ukus i nije svako koje bi pronašao ostavljao u svoj ’rusak’. Ko će ga znati što ga je toliko zanimalo šta nepoznati ljudi pišu jedni drugima...”
Mehmed ga skoro više nije slušao. Prebirao je pisma kao da su u pitanju svete knjige i slagao ih u jednu torbu, da ih ponese sa sobom.
“Vas dvojica ste isti”, brecnu se domaćin kad je primijetio da ga ne sluša i šeretski mu namignu, a zatim je izašao napolje i sjeo pored Pubija dok Mehmed ne probere što želi ponijeti.
Mehmed je pažljivo zagledao naslove knjiga, a poštovanje prema Maljugi raslo je iz minute u minutu. To su bile knjige poznatih autora i pažljivo probrane. Imao je Kur’an i Bibliju, jednu pored druge.
Nakon što su ponovo zatvorili otvor na krovu krenuli su nazad. Pas je krenuo za njima, još uvijek tužno cvileći, ali se već nakon desetak koraka vratio nazad i sjeo na mjesto gdje su ga zatekli. Starina poče da ga doziva, a on otrese glavom i mahnu repom, kao da kaže da s ovog mjesta neće.
– Vidi sad belaja, kako da ga povedem sa sobom?
– Izgleda da sad neće ići; želi ostati još malo i tugovati. Ako mu još nekoliko puta dođeš, poći će s tobom.
– Bit će da si upravu.
Mehmed je s velikim nestrpljenjem čekao da na miru počne listati pisma, ali je domaćin bio uporan da ostane još i na ručku. Prije toga je zadužio jedno unuče da Pubiju odnese hranu.
– Meni je ime Ejub – reče kad su se rastajali, a Mehmedu bi žao, kao nekad kad se rastajao s familijom.
– Ej dovale – dodade domaćin starinski pozdrav iz ovih krajeva!
– Ej sahatile – odgovori Mehmed na isti način!