Željko MILIĆEVIĆ: U davanju nezavisnosti svojoj maćehinskoj djeci, Britanija je namjestila brojne dinastije koje će se pobrinuti za to da vladavina Londona još uvijek može vući konce, kolikogod to bilo suptilno. Tijekom vremena, ipak, ljudi u tim maćehinsko-dječijim zemljama su se počeli buditi u svijesti samo-određivanja i samo-vladavine. Vijek trajanja vladara koje je namjestio London je počeo biti upitan. Mi smo rezultate toga vidjeli u silasku mnogih vladara s prijestolja, a vidjeli smo i uklanjanje, pa i fizičku eliminaciju drugih.

Postoje vanjske sile koje su nepopustljive u uništavanju Islama. One se time bave već nekoliko stoljeća i najbolje se mogu opisati - u riječima ove kolumne - kao Cionističko-kršćanska ultra-ekstremna, ultra-radikalna i ultra-fundamentalistička desnica.

Ova je kolumna pisala o tome prije nekog vremena i čitatelje se poziva opet to pročitati da se sačuva tijek teme: Bosnjaci.net

Davno prije pojave koncepta Cionizma, 1896. godine, Britansko carstvo i agenti i surogati su vodili ratove, preko cijele zemaljske kugle, u nastojanju iskorijenjivanja Islama. Tim nastojanjima je dodatno pomoglo uzdizanje koncepta Cionizma, koji koncept je djelo jednog Theodora (Tivadora) Herzla, austro-ugarskog Židova, koji je bio rođen u današnjem Zemunu, u današnjoj Srbiji.

Sve dok nije Velečasni William Hechler, svećenik Anglikanske crkve pri Britanskoj misiji u Beču, gdje je Herzl živio u to doba, priznao i legitmizirao Herzla i Cionizam, nakon što je pročitao Herzlovu knjigu „Der Judenstaat“ (Židovska država), koja je opisivala koncept ustanovljenja etnički i vjersko „čiste“ židovske države u Palestini, Herzl nije vidio mogućnost uspjeha svojim konceptom. Velečasni Hechler je organizirao Herzlu sastanke s Frederickom I, Velikim vojvodom Badena, i njegovim nećakom Carem Wilhelmom II od Njemačke. Ti sastanci su bili presudni u uspostavljanju vjerodostojnosti kako Herzla tako i njegovog koncepta Cionizma u svjetskom mnijenju.

Dvadeset godina kasnije, dalje prema istoku od Austro-Ugarske, Njemačke i Engleske, drugi koncept državotvornosti je počeo puštati korijene.

Godine 1916., Abdul Aziz je zakljućio ugovor s Britanijom, kojim je on bio priznat kao jedini vladar Nejda i al Hasa. Ugovor je dao Abdul Azizu prešutno pravo da eliminira moći Al Rashida. Do godine 1918., vlast Abdul Aziza se je proširila do predgrađa Hail, glavnog grada Al Rashida. Slijedeće godine je došlo do sukoba između snaga Shareef Husseina od Mekke i Ikhwana. Ipak, Abdul Aziz je suzdržao svoje trupe od napada na Hijaz jer je znao da je vremenski prozor i način na koji bi širenje njegove vlasti na Sveto mjesto bio od velike važnosti za muslimanski svijet. Tijekom svoje duge vladavine, kralj Abdul Aziz je posvetio pažnju razvijanju međunarodnih odnosa. Godine 1945., na palubi broda U.S.S. Quincy, saudijski kralj se je susreo s predsjednikom Sjedinjenih Država, Franklin D. Rooseveltom. (U tom poznatom susretu je američki predsjednik dao poduzimanje saudijskom kralju da arapski interesi u Palestini neće biti žrtvovani zbog židovskih državotvornih nasojanja). Isto, godine 1945., kralj Abdul Aziz se susreće s britanskim premijerom, Winstonom Churchillom. Ekonomska i tehnička suradnja koju je zahtijevala eksploatacija nafte Arabije u zajednici političkih interesa u mnogim područjima, je osigurala prijateljstvo između Kraljevine Saudijske Arabije i Sjedinjenih Država Amerike, koju je započeo kralj Abdul Aziz, i koja će suradnja rasti tijekom slijedećih decenija.Unatoč političkim razlika u nekim stvarima, pogotovo što se tiče pitanja prava Palestinaca, taj odnos se i danas nastavlja. (saudinf.com , citat iz SAMIRAD-a, koji je dio Panarc International Group, organizacije koja se bavi analizom medija (panarc.com).

Dva koncepta državotvornosti, u razmaku od nekih dvadeset godina, u i oko Palestine, koji uključuju do tog vremena Sjedinjene Države, dodatno Austro-Ugarskoj, Njemačkoj, Britaniji i Cionizmu zahtijevaju i opravdavaju upitnost.

Pokušaji ustanavljanja države u Arabiji su dokumentirani na web stranici Kraljevske ambasade Saudijske Arabije u Washingtonu (saudiembassy.net), i ovdje su neki citati:

Prva saudijska država

Ranog 18.tog stoljeća, muslimanski učenjak i reformista zvani Shaikh Muhammad bin Abdul Wahhab je počeo propovijedati povratak izvornom obliku Islama. Abdul Wahhab je na početku bio proganjan od strane lokalnih vjerskih učenjaka i vođa koji su u njegovim poučavanjima vidjeli opsanost za svoju vlast. On je potražio zaklonište u gradu Diriyah, kojim je vladao Muhammad bin Saud.

Muhammad bin Abdul Wahhab i Muhammad bin Saud su zaključili formalni ugovor da se posvete povratku na čisto učenje Islama u muslimanskoj zajednici. U tom je duhu bin Saud ustanovio Prvu saudijsku državu koja je cvjetala pod duhovnim vođenjem bin Abdul Wahhaba, kojeg su jednostavno zvali Šajh.

Primjedba: Mišljenje ove kolumne je da je Wahhabi učenje, koje promiče „čisto učenje Islama“, politička sekta a ne vjersko učenje.

Do godine 1788., Saudijska država je vladala cijelim središnjim podru.čjem Arapskog poluotoka, isto poznatom kao Najd. Do ranog 19.tog stoljeća vladavina je uključivala Mekku i Medinu.

Popularnost i uspjeh vladara Al-Sauda je izazvalo sumnje Otomanskog carstva, vladajuće sile u Bliskom istoku i Sjevernoj Africi u to doba. Godine 1818., Otomani su poslali snage naoružane s modernom artiljerijom u područje zapadne Arabije. Otomanska vojska je opkolila Diriyah, koji je do tada narastao u jednog od najvećih gradova na poluotoku. Otomanske snage su topovima sravnile grad, uništile bunare i iskorijenile palme datula.

Druga saudijska država

Do godine 1824., Al-Saud obitelj je opet zauzela političku vlast u središnjoj Arabiji. Saudijski vladar Turki bin Abdullah Al-Saud je prenio glavni grad u Riyadh, nekih 20 milja južno od Diriyah, i ustanovio Drugu saudijsku državu. Tijekom svoje vladavine koja je trajala jedanaest godina, Turki je uspio preuzeti većinu područja koje su Otomani oduzeli. Kako je širio svoju vladavinu, tako je isto osigurao ljudska prava i poskrbio za ljudsko dobro.

Dobro je primjetiti da su učenjaci u to doba bili usuglašeni nazivati područje „Arabijom“.

Povijest Arabije i okruženja je zadivljujuća i dokumentirana je od strane brojnih autora tijekom mnogihi stoljeća. Ova kolumna se je usredotočila na razvoje u modernom, ili nedavnom dobu, jer su stoljeća britanske vladavine ostavila, nakon svog gašenja, razdijeljeno stanovništvo diljem Azije, Bliskog istoka i Afrike.

Granice brojnih zemalja koje su dobile nezavisnost od Britanije su ili bile zacrtane ili usiljene od strane Londona, prvotno putem Pax Britannica, a potom pute Pax Americana. Ovdje je potrebno imati na umu da je današnji stvarni svjetski vladar još uvijek London, dočim je Washington njegov vojni doberman.

U davanju nezavisnosti svojoj maćehinskoj djeci, Britanija je namjestila brojne dinastije koje će se pobrinuti za to da vladavina Londona još uvijek može vući konce, kolikogod to bilo suptilno. Tijekom vremena, ipak, ljudi u tim maćehinsko-dječijim zemljama su se počeli buditi u svijesti samo-određivanja i samo-vladavine. Vijek trajanja vladara koje je namjestio London je počeo biti upitan. Mi smo rezultate toga vidjeli u silasku mnogih vladara s prijestolja, a vidjeli smo i uklanjanje, pa i fizičku eliminaciju drugih.

Najsvježiji primjer narodnog buđenja u zahtijevanju svojih ljudskih prava i sloboda je bio nazvan „Arapsko proljeće“, tijekom kojega su despotski vladari diljem Sjeverne Afrike bili izbačeni ili eliminirani.Svi ti, sad bivši vladari, su u jednom ili drugom vremenu bili u službi Njenog Veličanstva, koja vuče konce iz Londona. Njihov vijek trajanja je bio opozvan od strane Londona i to je jedini razlog zašto ih više nema. London se drži svojih tradicija i jedna od njih je održavanje dinastija dokle god one više nisu potrebne ili dok ne postanu bremenom održavanja i podravanja.

Bashar al-Assad, trenuti vladar četrdeset-godišnje dinastije u Siriji je bio školovan u Britaniji. On sad bulji u izvjesnu smrt od ruku svojih sunarodnjaka. Njegov vijek trajanja je bio opozvan od strane Londona. Međutim, u ovom slučaju se ne radi o „Arapskom proljeću“. Radi se o razaranju Islama iznutra.

Jedna od poluga moći koju je London spretno koristio, i koju sad koristi, doseže u Riyadh, glavni grad Saudijske Arabije, glavni grad provincije Riyadh i dio regije Najd i Al-Yamam. Wahhabi sekta je bila najlojalniji sluga Krune Londona od kad god je London okrunio člana dinastije Sauda. Ta dinastija danas sije sjeme mržnje i bratoubilačkog rata među Muslimanima. Ona rascijepa Sunite i Šiite u nastojanju da nadmetne Wahhabi učenje „čistog Islama“ dominantnom školom vjerskog učenja.

Temeljni problem je, međutim, u tome da je to učenje posegnulo za politicizacijom vjere, dok su u većini drugih islamskih zemalja ljudi učinili vjeru osnovom za politiku i društveno uređenje. Ta dva prilaza su su temeljno i dijametralno suprotna. Saudijska Arabija je već dugo vremena naoružavala Sunite u Siriji i u okruženju i podsticala rat protiv Šiita diljem okruženja. Time se je eksponirala kao primarni neprijatelj Islama.

Podaništvo Saud-Wahhabi dinastije Londonu nije ograničeno samo na vjersko-intelektualne poduhvate, nego je odvelo do uvoza i kopiranja britanske arhitekture u najsvetijim mjestima u islamskom svijetu.

Oni su, kao prvo, sravnili povijesnu Ajyad tvrđavu, ostanak Otomanskog cartsva koja je bila sagrađena da zaštiti Kaabu i druga islamska svetišta, tako da se napravi mjesto za izgradnju kopije zvonika Big Ben, dio Parlamenta u Londonu.

Saud-Wahhabi dinastija je pretvorila vjersko hodočašće u mega-bilijunski-biznis. Dio profita tog biznisa danas financira bratoubilački rat među Muslimanima u Siriji i drugdje u okruženju.

Ta je dinastija porobila svoje državljane do toga da je ženama zakonom zabranjeno voziti automobile.

Politička debata ne postoji jer ne postoje institucije moderne demokracije. Truhlost sistema je potpuna i duboko ukorijenjena. Ipak, London još nije opozvao vijek trajanja Saud-Wahhabi dinastije i to je jedini razlog zašto građani Arabije i njeni komšije nemaju temeljna ljudska prava i slobode.

Na ljudima je da se počnu buditi, kako su se probudili oni u Maroku, Tunisu, Alžiru i Libiji.

Ja ne bih želio biti tamo kad dođe Saudijsko proljeće, jer će biti krvavo. Ali ono će doći i zato će Arabija biti bolje mjesto i zato će Bliski istok biti bolje mjesto i zato će ostatak svijeta biti bolje mjesto.

Saudijsko proljeće ne može nikako stići prerano.



Kopija Big Bena iz Londona nadgleda Kaabu. Nešto je truhlo u Arabiji.