Autor: Bejta Šehović Kurtagić

"Zašto me ubijate? Nego sta, ne stanujete li vi sa ove strane rijeke? Kada bi ste stanovali s one strane ja bih bio ubica, al' pošto stanujete s ove, ja sam junak." (Paskal )

Kasno pred samu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, čujem od mog rahmetli djeda Haka Beškovića, a kasnije to potvrdim u historijskim spisima, da je na Meteriz mahali (u starom djelu grada) na mjesto zgrade zatvora, bila smještena lijepa džamija koju su Plavljani od milja zvali "Sultanija" i koja je bila poklon šehidima i gazijama Plava i Gusinja zbog nemjerljivo velike hrabrosti u borbi za opstanak. Taman što je napravljena i predata u vakuf od strane velikog čovjeka i sultana tadašnjeg Osmanskog carsta, sultana Abdul Hamida II kao poklon 1909. godine, biva porušena 1913. godine ali samo jednim djelom. Naime, porušena joj je bila munara i pored napora da se sruši čitava nisu je mogli "dohakati" din dušmani.

Sultanija je napravljena od klesanog kamena koje se donosio iz Skadra, po kojem se izlijevalo tečno olovo da bi zidovi bili čvršći. Munara je bila visoka 35 metara, a njeno kube je bilo pravo arhitektonsko djelo.

Prvi imam ove džamije bio je Arif efendija Krcić, a jedno vrijeme mujezin je bio moj djed Haso Šehović (1882-1967), koji nikad više nije nigdje ezana proučio, a namaz mu je bio smisao života do 70-tih godina prošlog vijeka kada je ta smirena muminska duša pozvana na Ahiret.

Ovo saznanje je bio razlog i povod pjesmi koja je dobila svoju "dušu" onog momenta kada je na Sultaniji ezan proučen uz suze i sjećanja mojih zemljaka na Velike ljude, koji su svojim životima nadmašili Visitor, pa sada nebom plavim jezeru boju daju.

"Ako budem živ, neću biti bez nafake.
A ako umrem neću van kabura biti.
Moja snaga je snaga kraljeva, a moja duša duša slobodnoga
koja poniženje kufrom smatra." (Imam Šafija)

Ova pjesma ili članak objavljena je avgusta mjeseca, par dana po otvaranju Sultanije u listu “Preporod”, broj 16/810 2005.godine.

Sultanija hedija šehidska Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim Tebi ove riječi upućujem Sultanijo moja, ljepotice džamija. Gledajući tvoju vitku munaru, kupolu, šadrvan, mihrab i musalu, moje srce je koliko i ovaj dunjaluk, a u duši se otvorio rahatluk i Plav mi se Stanbolom učinio. Uzdahu mojih predaka, gledam te, a suze mi kaplju niz lice, suze radosnice, Sultanijo moja, ulema je došla da te obiđe, da govori o tebi, da klanja u tebi, da te gleda, hedijo šehidska, svjetioniku muslimana Balkana, kako reče jedan veliki čovjek. Porušena i napuštena si nam bila, otuđena i usamljena, bez namaza i suza vjernika, ljepotice džamija. Prolazeći kao dijete pored tebe, osjećala sam tugu tvoju a u prvoj mladosti su me učili da ti ne treba da postojis, ja mislila da je stvarno tako, učili me drugi Sultanijo, koji te voljeli nisu.... Prvi koji mi je pričao o tebi, sada je nadam se Džennetlija. Pričao mi je kazivao, ko te je ranio, ko ti je porušio munaru, ko je tvoje džematlije poklao, ko ih je pokrao, ko ih je pokrstio, kao i to ko, ko je naredio da se Bošnjaci svojoj vjeri vrate. Pričali mi priču, Sultanijo, a moja čežnja za tobom rasla, pritiskala mi srce i zal za tobom bila velika, kao i ovaj dan danas kada ti sjajiš najljepšim sjajem. ALLAHU EKBER! Kao da čujem povike zemljaka mojih, koji su tebi predhodili, za čiji hatar si i napravljena kao poklon šehidima Plava i Gusinja, koji su poginuli braneći sviju zemlju svoju djecu, svoj hak i svoj mal. Sada je slika moje lijepe čaršije u kojoj su kao biseri još četiri džamije bogatija, nakićena kao birana nevjesta, a fesić s dukatima ti si, Sultanijo moja, uzdahu jetima, naših deda i nana, čiji su očevi pobijeni kada je život bio malo vrijedan u odnosu na vjeru, u odnosu na čast. Teška vremena su iza nas, nadam se dobru ispred nas, Sultanijo od Uzvišenog Gospodara ih tražim, u odajama tvojim, hedijo šehidska...

Prenseno: gusinje-plav.com