Autor: B.net

Jučer je u Albanyu (SAD) iz štampe izašla knjiga „Muhadžerluk“ – autora Avda Metjahića, jednog od starijih bošnjačkih emigranata iz plavsko-gusinjskog kraja, koji je svoj azil pronašao u jabani američke savezne države New York. Metjahić više od četrdeset godina bistvuje izvan svoje rodne plavsko-gusinjske ljuge. Proteklih decenija i pisanom riječju je ljubomorno je održavao vezu sa svojim narodom u zavičaju Plavu i Gusinju u Sandžaku, i Vitomirici kod Peći na Kosovu. U mahadžerluku sa nostalgijom govori o zavičaju, Bošnjacima i Albancima, što je i razlog pisanja ove njegove druge po redu knjige, koja je štampana u izadnju Bošnjaci.Net. Avdova prva knjiga “Starački muhabeti”, koja je štampana prije nekoliko godina, pronašla je put do čitaoca. Knjiga “Muhadžerluk” sa svojom tematikom i sadržajem sigurno će privući još veću zainteresiranost ljubitelja pisane riječi.

Knjigu možete naručiti direktno kod autora na e-mail: muhadzer@nycap.rr.com ili na tel. 1518 250 0394.

Avdo Metjahić MUHADŽERLUK Izdavač: BOŠNJACI.NET Recenzent i editor: prof. dr. Šaban Nurić Naslovna strana i grafika: Elvir Metjahić Lektor i korektor: prof. Mirsada Bibić Šabotić Saradnici: Kemal Lalić Adna Krilić Klapija Ilistracija za korice: Ing. Salih Čavkić Kompjukterska obrada: Ervin Metjahić

Ekskluzivno objavljujemo recenziju i jedan ulomak knjige.

Recezent: Prof. dr. Šaban Nurić OGLEDNO SLOVO PRIJE ČITANJA KNJIGE “MUHADŽERLUK”, AUTORA AVDE METJAHIĆA Sam intelektualni i emocionalni ulaz u pisanje ove knjige, stihovima izvjesnog Mehmeda koji je otselio u Carigrad i 1895 kao individum, anonimus, izgubljenik, bez prezimena pisao emotivno razarajuće stihove kao na primjer: “ah, teška je tuđa zemlja, I teško se u njoj diše Umrijeću, kad ne mog'o, Podnositi jade više”, autora knjige “Muhadžerluk” svrstava u neobične i osebujne, intelektualno profilirane i u tuđini izgrađene, patriotski vrlo čvrsto opredjeljene i pupčanom vrpcom vezane za rodni toprak i vatan bosanski, sandžački i plavsko gusinski a dijasporom stalno nabrijane i uspaljene u namjeri da se nikada ne zaboravi odakle je pošao, kroz šta je prošao, gdje je došao, skime mora živjeti a šta bez rezerve i do smrti kao nezamjenjljivu ljubav u srcu nositi. Pisac Metjahić je održao obećanje kada je u jednom razgovoru prije 5-6 godina a u povodu promocije njegove prve knjige “Starački muhabeti” obećao nastavak pisanja na istu temu ali u nastavljujućem segmentu života mirnog Bošnjaka, domaćina, dobrog Sandže i muža koji sa tek vjenčanom ženom, natjeran nuždom teškog života, kreće na daleki put preko mora i okeana tamo negdje u nedođiju zvanu Amerika gdje se od ničega moglo napraviti svašta ili pak od svega postati niko i ništa a sve zavisno od toga kako se ko snađe ili pak nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu. Međutim rijetko se kome posrećilo da je lako i bezbrižno postigao uspjeh, zaista vrlo rijetko, jer tuđina uzima prvo snagu kroz rad koji ti nametne da bi mogao da preživiš život nasušni, onda ti uzima dušu da bih mogla s tobom da vlada i na kraju mnogima uzme i razum a najčešće i još neodživljen život. Emigracija i tuđina nemaju ništa zajedničko sa rodnom grudvom, pa bez obzira kakva ta grudva bila, lahka, mukotrpna ili teška, ali je ona po Božijem određenju uvijek majčinska i sestrinska, što tuđina nije niti ikada i ikome može biti. Sve prethodno autor Metjahić potvrđuje kroz svoje hronološko ali apotekarski tačno izvagano ocjenjivanje vremena i zbivanja koja se dešavaju u okviru trideset godina, od dana kada je pošao u svijet, boravka u imigrantskom zbirnom logoru u Italiji, dolaska u SAD, borbe za egzistenciju i radno etabliranje, ratova na tlu ex Yugoslavije njegovog aktivnog uključenja na tlu Amerike u borbu da istina o ratu u Bosni i Hercegovini dođe do ušiju američkih i svjetskih moćnika, intervencije NATO snaga u Srbiji rata na Kosovu i definitivno njegovom autorskom i iznijansiranom zaključivanju i misaono-intelektualnom svođenju računa sa samim sobom i okolinom u kojoj živi a koja ga često baš neće da svati onako kako i što on stvarno jeste i ono šta on stvarno želi. Upravo ovo posljednje je autora Metjahića izdvojilo iz korpusa stvaralaca u dijaspori, on se ne trudi da se po svakju cijenu svidi čitaocima, on piše onako kako jest ili kako on misli da treba da bude, on aktivira “traku vlastitog “filmskog” životnog vremeplova” bez udvaranja saopštava događaje, što s većinom ostalih, nažalost nije slučaj. Bez nakane da čitaoca ovih redova uvodimo u sadržaj knjige i da mu time kvarimo gušt čitanja, samo želimo da ga upozorimo da sud o pročitanom donosi kada isčita knjigu u cijelosti, jer samo pod tim uslovom će shvatiti suštinu autorovog nastojanja da knjigom približi pored sadržajne namjere i jezičku suštinu kraja i etnosa iz koga dolazi a u svemu tome se prisutna kompozicija i stil nameću sami od sebe. Pa kad je o ovome riječ, onda da se poslužimo Krležinom, ali parafrazirano; da je teško čitati štivo o nečemu, što dovoljno ne poznaješ, ali je još teže kada se o nečemu nema šta pisati pa time ni čitati.!!!???

LET NA «ZMAJU»

Pratili su kolonu koja je išla prema avionu, a kad se nađoše na vratima, dočeka ih stjuardesa, koja im poželi udobno putovanje. Nađoše svoja sjedišta i namjestiše se u njima, ne govoreći ništa. Kad su svi putnici bili unutra i sjeli, začuo se preko razglasa kapetan, koji im zaželi udobno putovanje, uz napomenu da se svi putnici vežu. Bili su u avionu 747, najvećem na svijetu, u kojem je bilo preko četiri stotine putnika.

Dok su ga mučile misli gdje ide i šta će tamo naći, avion se pomjerao i išao prema pisti za uzlijetanje, gdje će sačekati na red. Pitao se kako će se tolika grdosija podići, te kako sve to funkcioniše. Odjednom njegove misli prekide zvuk avionskog motora, koji je postajao sve jači, krećući se pistom za uzletanje i povećavajući brzinu. Nepunih dvadeset sekundi avion je bio u zraku, a kad dostiže određenu visinu, nepodnošljivi zvuk motora oslabi. Bio je ovo njegov prvi let avionom, te osjećaj pri uzlijetanju nije bio baš prijatan. Uhvati se objema rukama za naslonjač sjedišta pred njime, stežući ih iz neke nepoznate napetosti, a možda i straha. Kad se avion popeo na određenu visinu, napetosti odjednom nestade. Nekoliko minuta kasnije mogli su se odvezati, što njih oboje uradiše odjednom. Bio je kraj prozora i gledao je dolje na zemlju. Postavljao je sebi razna pitanja na koja, onda, nije imao odgovora, osim jednog. Bio je u avionu i za osam sati će biti u Njujorku, ako sve ide po planu. Žena ga dotače po lijevom ramenu, pa se on otrgnu iz misli koje nije mogao nikako da sredi. Pitala ga je da li može ona sjesti na njegovo mjesto do prozora. Već se je oslobodila, pa je propusti da sjedne, te jedno vrijeme komentarisaše ono što su gledali dolje na zemlji.
Dok su njih dvoje pričali o onom sto su gledali, čovjek koji je bio sa njihive lijeve strane upita Ajdina:
- Odakle ste i gdje putujete?
Začuđeno se okrenuo na tu stranu da vidi ko to sad govori s njime, i to na njegovom jeziku, te mu odgovori:
- Mi smo iz Jugoslavije i putujemo za Ameriku, Njujork. Inače smo dosad bili u Italiji, u Rimu.
- Iz kojeg ste mjesta? – upita neznanac.
- Rođeni smo u Crnoj Gori, opština Plav, ako znate gdje je to.
- Znam, kako ne, vi ste muslimani – rekao je, ali sa nekim prezirom.
- Jesmo! Da li to pravi razlike šta smo muslimani – odvrati ljutito.
- Jeste li Šiptar? - nastavi neznanac dalje.
- Zašto me to pitaš, zar nijesu i oni ljudi? - ogrovori mu opet ljutito.
Probao je ovaj stranac da ga umiri, da bi nastavio razgovor, bar tako mu se činilo, ali su Ajdina ovakva pitanja razljutila, jer je osjetio nekog koji mrzi sve sto je drugačije od njegovog i od njega. Probao je da prekine svaki razgovori sa njime, ali ovaj je bio uporan, pa odjednom poče grditi Tita i Jugoslaviju. Slušao ga je do jednog vremena, ne odgovarajući mu, pa ga, ne mogavši više izdržati, upita:
- A, što si i ko si ti?
- Ja sam Srbin iz Crne Gore - reče mu.
- Srbin! Zar nijesi Crnogorac? – upita ga.
- Srbin, Crnogorac srpske vjere - odgovori.
Time ga je doveo u takvu situaciju da ga nije razumio, mada je često slušao od komšija da su Crnogorci srpske vjere. Znao je da postoji pravoslavna religija, ali ne srpska, pa je osjetio da je ovaj izgubljeni slučaj i u zabludi kao i svi takvog kova.
- Kad si poslednji put bio u Jugoslaviji? – upita ga.
- Davno, 1946. Godine, kad nas protjeraše komunisti - reče.
- Što su te protjerali? – upita ga sa prezirom, jer osjeti četnika i nečovjeka, pa pomisli: Niko ne mrzi nikog, kao izdajnik izdanu domovinu. Nailazio je na ljude u posljednje vrijeme, otkad se nađe u inostranstvu, da mrze čak i rođenu familiju, ako su ostali u Jugoslaviji. Mrze svakog ko je druge vjere, koji misli i radi drugačije nego oni. Sve drugačije od njih nije za živjeti, nego za odstrijel, tako je izgledao i ovaj. U Njemačkoj je proveo više od pola godine i uvidio da emigranti porijeklom iz Hrvatske ništo bolje ne misle od ovog kojeg danas upozna na deset hiljada metara visine. Nije mu odgovarao na neka njegova pitanja, te kad vidje da Ajdin ne obraća pažnju na njegovu priču, ostavi ga na miru. Dugo nakon toga se pitao Ajdin da li ovi ljudi imaju ikakvog osjećanja za išta drugo, osim za njihove ideje. Sjetio se zaprežnih konja koji su imali na ularima sa strane očiju zaštitu, da ne bi mogli gledat ni lijevo ni desno, nego samo pravo. Eto, tako je i ovaj imao neke neviđene zaštite, koje su mu branile da gleda igdje drugo sem u jednom pravcu, negovom pravcu. Ovaj čovjek je ličio na sredinu iz koje je izašao. Neka Bog pomogne toj sredini i njenim sinovima, ali takvi su šteta za ovaj svijet, pomisli on. Dobili su i ručak, poslije kojeg se njegova žena namjesti da odrijema. Probao je da joj se pridruži i zaboravi na sve, pa i onog nepoželjnog sagovornika, ali nije išlo lako. Bi bio mirniji da nije sreo ovakvu olupinu, i putovanje bi mu bilo udobnije. Pitao se čija je krivica te postoje ovakvi ljudi? Kako je moguće da se ne otrijezne bar sad kad žive dugo u drugačijem svijetu. Ko ih štiti i kakvu korist imaju od njih. Mora da je neko veliki koji ih štiti, ali zašto? Zar se nijesu borili antifašisti da ovo zlo iskorijene. Nešto nije štimalo, ili on nije razumio u tom momentu šta je to. Slušao je od starih kad nazivaju Evropu –''Maćeha Evropa'', zašto? Zar u njoj nema demokracije? Ustvari, šta je to demokratija. To je ono što ga je najviše mučilo, pa je postavljao sebi pitanje opet i opet, šta je, ustvari, demokratija. Dosadi mu ovo ludo razmišljanje, pa ustade da noge protegne i ode do wc- a. Hodnikom koji je vodio između sjedišta naiđe na ljude koji su čekali u redu. U toj gužvi priđe mu gospodin pedesetih godina, sa osmijehom na licu, pa mu se obrati:
- Nijesi ga mogao podnijet.
- Koga? – upita kao tobože da ne zna što ga pita.
- Pa onog što ti dosađiva. Onog suprotno od tebe - reče mu smiješeći se.
- A, njega? – reče Ajdin, koji se trudio da zaboravi da ga je čak i upoznao.
- Da, njega, ali pusti ga jer on nema pameti, samo vidi u jednom pravcu - dodade ovaj.
Pomislio je da nijesu saputnici ili prijatelji, pa nije htio da ulazi sa njime u nikakve rasprave, ali ga, svakako, upita:
- Da li se vi znate?
- Znam ja njega godinama, on je četonja iz Crne Gore, voli da izaziva svakog ko dolazi iz Jugoslavije, ali ne obraćaj pažnju na njega. Postupio si dobro te se nijesi upustio u duži razgovor sa njme - reče mu.
On ga je gledao sa čuđenjem, pa ga upita.
- Odkud ti njega znaš?
- Ma, znamo se mi godinama, ja sam iz Hercegovine, pa smo se srećali u emigraciji često. Ali ja sam Hrvat, pa se ne podnosimo. Ovakvi nikog ne vole, nas Hrvate, pa ni vas Muslimane. Ovakvi prvo mrze sebe, pa poslije sve okolo, hoću reći, do podne čitavi svijet, a od podne i samog sebe.
Slušao ga je Ajdin ali nije pridavao veliko značenje njemu i njegovoj priči. Poslije toga je pošao na svoje sjedište, gdje ga žena upita što se zadrža toliko. Objasni joj da naiđe na još jednog sličnom ovom preko puta njih, na što se ona osmjehnu.
Stjuardese su ih nudile osvježavajućim pićem, Ajdin uze kolu, a žena sok. Nedugo zatim, svi putnici zatvoriše prozore i ugasiše svjetla. Namještali su se za spavanje. Probao je i on da zaspi, ali nije išlo, dok je njegova žena već utonula u dubok san. Iz torbe, koja je bila na polici iznad njihovih glava, izvadi jednu knjigu i poče je čitati. Tako utonuo u čitanju knjige, nije osjetio da su se putnici probudili i počeli otvarati prozore. Priđe mu stjuardesa i upita ga da li želi nešto popiti U tom momentu se i žena probudi i pogleda ga osmjehnuta.Ubrzo je poslužena i večera. Jeli su sa apetitom, pa kad završiše sa obrokom, stjuardesa odnese poslužaonike. Pogledao je na sat, bili su vise nego sedam sati na putu, pa upita stjuardesu koja je prolazila kraj njih još koliko vremena ima do Njujorka . Odgovorila mu je da su skoro stigli, te on nastavi i dalje čitati knjigu koja mu je dotle bila u krilu.
Kolko je prošlo od onda nije znao, ali njegovu pažnju privuče zvuk i upozorenje da se vežu. Ostavi knjigu kraj sebe i veza se. Osjećao je da se spuštaju polako, pa pogleda kroz prozor, bili su uznad nekih ostrva. Poslje deset minuta su bili iznad Njujorka. Letjeli su iznad velegrada koji je svojom lepotom, veličinom i svrhom ravan srednjovjekovnom Konstantinopolu, starom Rimu, te antičkim gradovima Vavilonu, Aleksandriji i drugim. Za nekoliko minuta su bili pri sletanju na Kenedi aerodrom, pa škripa točkova najavi da su dotakli pistu. Avion je jurio pistom, smanjivao brzinu i, na kraju, polako stao, nakon čega se prolomio aplauz, priznanje pilotu za uspješno i dobro prizemljenje.