Autor: Esad Krcić

Prije tačno 549 godina, nekako u ovo doba godine, preko Bosne, podrazumijevajući i sadašnji Sandžak, vratio se u Istanbul veliki sultan, jedna od naznamenitijih ličnosti ukupne svjetske povijesti – Muhammed Fatih, Božija sjena na Zemlji, čovjek najavljen i potvrđen hadisom. Ovo je prvi roman, i ne samo na ovim prostorima, kojim je obuhvaćen cjelolokupan život sultana Fatiha, tim značajniji što je detaljno opisana njegova sudbinska povezanost s Bosnom i Bošnjacima

Isnam Taljić: Najčitaniji i najprevođeniji naš savremeni prozni pisac

Bošnjaci.Net: Gospodine Taljiću, Vaša upravo objavljena knjiga „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“ izaziva neuobičajeno veliko zanimanje, i to odmah po objavljivanju. Jeste li se nadali takvom uspjehu i prijemu?
TALJIĆ: Hvala Bogu, prijatno sam iznađen. Možda je to zato ovo je prvi roman, i ne samo na ovim prostorima, kojim je obuhvaćen cjelolokupan život sultana Fatiha, jedne od najvećih i najintrigantnijih ličnosti u historiji. Uz to, on je sudbinski najdirektnije povezan s Bosnom i Bošnjacima, pa je podrazumijevajuće da sam se i time bavio. Možda je to i zato što već podugo nisam objavio knjigu (bavio sam se ovom), a čitaoci su navikli, stekao sam njihovo povjerenje.

Obimnom književnom opusu Isnama Taljića s novim romanom pridodana je njegova 37. objavljena knjiga BITI BOŠNJAK I BITI PRIZNAT U BOSNI?! Bošnjaci.Net: Niste li Vi, da tako kažem, više na svom terenu među bošnjačkom dijasporom širom svijeta, gdje ste s radošću prihvaćeni i gdje ste, bez sumnje, naš pisac broj jedan, nego što ste priznati u samoj Bosni i Hercegovini? TALJIĆ: Sve je tako, a i nije. Vaša konstacija potvrđuje da se naša dijaspora ne može potcijeniti ni kad je u pitanju čitanje knjiga. Ali, tamo naveliko vršljaju i kojekakvi samozvani pisci, jer je zavladala skribomanija. Na promociji se knjige svakako prodaju kao „mačak u džaku“. Domaćini prihvate da se nahvali nepročitana knjiga, pa ljudi pomisle da je ona zaista takva, skupo je plate, ali kad dođu kući i kad je neko otvori, vidi kakav je belaj unutra. Tome „piscu“ je dovoljno da jednom prevari na jednom mjestu. Ali, kod neupućenih će takvi i mene nasamariti, mada se ja svijetla obraza vraćam i isponova me zovu. Uz to, ja se ne nudim da dođem, mene zovu. Moje knjige, i pored znatnih troškova transporta, po istoj su cijeni kao u Bosni... Knjige su mi veoma čitane i u Bosni i Hercegovini. Više je gradova u kojima sam gostovao nego onih u kojima nisam, računajući tu i okupirane terotorije. Ali, u Bosni je problem priznavanja Bošnjaka na svim nivoima, tako i u kulturi, i u književnosti. Imaju ti neki koji, radi kojekakvih privilegija, razbijaju sve što je bošnjačko, unose smutnju, omalovažavaju, negiraju. Meni to ne čine zato što sam bolji pisac od njih – imao sam najrigoroznije recenzente, imam stvarne i inozemne reference, moji romani i pripovijetke su zaista prevođeni po svijetu i tamo im je iskazan značaj na visokom novou. I, onda, ono što takvi mogu, to je da me niti hvale, a niti napadaju. To nije ni ignoriranje, jer se prava vrijednost ne može igonorirati. Ali, jest malograđansko prešućivanje. To se svodi na neku vrstu omalovažavanja, a time samo slabi zavaravaju sebe i odrađuju svoje jadne role. Tome se tek jedan pjesnik odupire s vremena na vrijeme... Isnam Taljić: Nije samo borba s vjetrenjačama, ima i nade za Bosnu i Hercegovinu, Sandžak i Bošnjake NEKO TREBA SPAŠAVATI OVAJ NAROD! Bošnjaci.Net: Može li se bošnjački odnos prema dijaspori napokon popraviti? TALJIĆ: To je i pitanje opstanka Bošnjaka općenito. Mislio sam da ne može. Sada, ipak, mislim bolje o tome. Mi smo dosad imali samo jednu instituciju koja je stajala uz bošnjački narod u Bosni i Hercegovini i izvan nje, a to je Islamska zajednica. KZB „Preporod“ bio je uglavnom zamašan budžetski korisnik, nije ga bilo na mapi ni u domovini. Sada, ipak, mislim da se stanje može promijeniti. Pod time podrazumijevam predstojeće aktivnosti Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti i Svjetskog bošnjačkog kongresa. Obje ove krovne nacionalne institucije još su u osnivanju. Predvode ih ljudi koji su sami po sebi institucije, gromade u pravom smislu. Tu su predsjednik Akademije, akademik prof. dr. Ferid Muhić i sandžački muftija Muamer ef. Zukorlić, koji je i glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji. Oni imaju ogromno znanje i visok rejting, neupitan ugled u narodu, nisu se ogriješili o Bošnjake. Naprotiv, djelujući kao pojedinci, doprinosili su koliko su god mogli, a sada se pojavljuju i okrilju najznačajnije nacionalne institucije, i to u prijelomnom, presudnom vremenu, kad je pitanje hoće li ovaj narod opstati ili nestati. I ne samo u dijaspori, nego i u samoj Bosni i Hrcegiovini. Zatim je tu prof. dr. Mustafa ef. Cerić, pa prof. dr. Dževad Jahić. I njihova legitimacija je ustrajni rad na legitimitetu Bošnjaka. Bošnjaci.Net: A to što im se neki nisu priključili? TALJIĆ: Neki su se uključili. Nisam baš pratio to koji se nisu priključili. Ali, to je tako redovno s Bošnjacima u smutnim vremenima. Ja sam i 1991. i 1992. godine slušao od naših tzv. intelektualaca ili istaknutih ljudi da nikad nisu jeli vruću pitu, nego bi čekali da se ohladi. Kao ni tada, tako se ni sada ne može čekati da se „pita“ ohladi. Međutim, nije li i bolje da ne bude previše vođa?! Kad je dosta vođa, kilavo je njihovo rukovođenje, velike mogućnosti opstrukcije i otaljavanje. Ovima koje su prilike iskristalizirale kao stvarne predvodnike, njima će se priključiti narod. Nevjerovatno da je čitav ovaj narod prepušten samo tome da ga vode samo političari. Bošnjačka politika je doživjela potpuni fijasko, ona ne postoji. I nju neko treba osmisliti smislu stvarnih nacionalnih interesa. Neko treba spašavati ovaj narod. Neko treba stati ukraj svekolikom nestajanju bošnjačkog naroda. Narod zna kako nam je svima i željni su preporoda i budućnosti s vizijom i strategijom. U tome bi napokon svoje mjesto, sa Akademijom i Svjetskim kongresom, trebao naći i KZB „Preporod“, koji je nedavno najzad dobio novo rukovodstvo. Svakako, i Islamska zajednica s novim reisom. Bogat književni opus o Bosni i Bošnjacima: Isnam Taljić pred turbetom šejha Hasana Kaimije na Kula-Gradu iznad Zvornika

KAKO DO ROMANA? Knjiga „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“ ima 380 strana. Cijena je 25 KM, plus poštarina. Roman je objavljen u ograničenom tiražu. Možete ga naručiti kontaktiranjem autora na e-mail adresu: ietbih@yahoo.com ili na njegovom profilu na Facebooku ili na mobitel ++387 61 503 158, a također i kontaktom sa našim web magazinom www.Bošnjaci.net putem maila: redakcija@bosnjaci.net

Bošnjaci.Net: Ne samo iz dijaspore, dosta poziva i iz Bosne i Hercegovine
Može li ovaj Vaš roman premašiti popularnost i čitanost Vaših knjiga „Roman o Srebrenici“ ili romana „Tajna knjiga Endelusa“ ?
TALJIĆ: Sa dvanaest izdanja „Romana o Srebrenici“, premašeni su rekordi na ovim prostorima. Ta knjiga se jednako traži. Odavno nemam romana o Endelusu; to je „debela“ knjiga i skupo je štampati. Svaka knjiga ima svoju nafaku. Ako Bog da, nadam se da će ovaj roman biti i čitaniji. I on je obiman – ima 380 strana, a nagodan je za čitanje, nije skup.

Roman zaslužuje takvu pažnju spram značaja svoga sadržaja i načina interpretacije. Ali je, ipak je neobično za naše kulturne prilike, pa i općenito bošnjačke prilike i neprilike da se neka knjiga toliko traži odmah po objavljivanju. Kako to tumačite?
TALJIĆ: Vi ste dobro pozicionirali te odrednice o našim kulturnim ili književnim (ne)prilikama te značaju i sadržaju ovog romana. Da, stižu narudžbe i pozivi na promocije. Javili su mi se iz Islamske zajednice Slovenije da bi organizirali više nastupa. Uvaženi muftija dr. Nedžad ef. Grabus osnovao je i Kulturni zavod „Averoes“, koji je već prisutan na kulturnom planu u toj državi, u kojoj se kulturi pridaje odličan značaj. U ovo nekoliko dana otkako je izišao roman stigli su pozivi od naših institucija i pojedinaca iz više evropskih zemalja i Sjeverne Amerike. Posebno mi je važna mogućnost promocija u Skoplju i Prizrenu, dakle u Makediniji i na Kosovu, gdje se Bošnjaci svom snagom upinju kako bi tamo djelovale bošnjačke zajednice, a koje su, kao i ostale bošnjačke zajednice u dijaspori, totalno zapostavljene kad je u pitanju odnos iz matične domovine, osim na nivou Islamske zajedice u Bosni i Hercegovini.

Bošnjaci.Net: Za dijasporu i nije neobično kad ste Vi u pitanju, da li Vas pozivaju i na gostovanja u Bosni i Hercegovini...
TALJIĆ: Da, stigli su konkretni pozivi za predstavljanje romana u Novom Pazaru, Prijedoru, Varešu, Trebinju, Zvorniku, Tuzli, Tešnju. To su sredine do kojih je meni veoma stalo. Da, i Cazin kao poseban fenomen. Dužan sam i u Sanski Most i Ključ, gdje me rado prime, a ti gradovi su zanimljivi i kao sredine u kojima je boravio sultan Fatih, što je detaljno opisano u romanu. Tu je, dakako, i Sarajevo. Kad je, 1463. godine, u Sarajevo došao sultan Fatih, to je već bio veliki bošnjački grad, sa statusom šehera.

Bošnjaci.Net: Kako je došlo do toga da su prva predstavljanja Vaše knjige „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“ upriličena u Orašju i Brčkom?
TALJIĆ: Kud će bolje od toga da se ovakav roman prvo predstavi na sjevernoj granici, na rijeci Savi! To su važni gradovi koje ne treba zaobilaziti. Uz to, u Orašju je obilježavana 150-godišnjica džamije Azizije i postojanja ovoga grada, koji je nastao protjerivanjem Bošnjaka iz nekadašnjeg Beogradskog pašaluka, tadašnje knjaževine Srbije. S prijateljem Mirsadom Arnautalić, koji je bio u Organizacionom odboru te manifestacije, dogovorio sam se da s ovom promocijom pridodamo značaju tog događaja. I za Brčko me vezuju prijateljstva. Međutim, značajno je što je ovaj roman prvo predstavljen baš u gradovima na rijeci Savi i zato što je sultan Fatih u Bosnu došao preko Save! Nije preko Drine, kao što se ispredaju legende, nego upravo preko Save.

Dokle će muslimani padati na ispitima iz historije?
Bošnjaci.Net: Teško da bi se moglo i poželjeti bolje promotore od prof. dr. Ferida Muhića i sandžačkog muftije Muamera ef. Zukorlića...
TALJIĆ: Jedan je došao čak iz Skoplja, drugi također iz daljine, iz Novog Pazara. Obojica su se, kako su to kazali, odazvali s radošću i iz poštovanja prema romanu o sultanu Fatihu i mom trudu i umijeću da napišem ovaj roman, također iskazavši i poštovanje i prema Bošnjacima u tim gradovima. Dvorane su bile pune. Prisutni su netremice saslušali izlaganja o knjizi i refleksije povodom knjige, jer je to roman koji izaziva mnogobrojne, i ne samo književne refleksije. Osjećao sam se lijepo dok sam sjedio između njih dvojice, između te dvije vatre, između ove dvije bošnjačke gromade. S uvaženim akademikom Feridom Muhićem znam se podugo. Isto tako, izuzetno zadovoljstvo bilo mi je izbliza biti s muftijom Mumaerom ef. Zukorlićem. Više mi nije nejasno zašto ga ljudi slijede. On ne samo javno, nego i privatno fascinira. Tako i time da je izvanredno, baš stručno, analizirao roman. Da bi bio takav govornik, jednostavno, morao je pročitati mnogo knjiga iz lijepe književnosti, beletristike, i imati izgrađene stavove o pročitanom... Dugo sam bio novinar, i u onim i u ovom vremenu, pa sam rano oguglao i na raznorazne veličine, stvarne, lažne, umišljene, prolazne, izmišljene. Iskustvo me naučilo da prema njima gajim opravdani zazor ili odbojnost. Ali, ova dvojica, očito, pokazuju da i to pravilo ima izuzetke.

Bošnjaci.Net: Znam da ste dugo pisali ovaj roman. Dok se čita roman, postaje jasno zašto je to bilo tako. Bilo bi zanimljivo da to i naši čitaoci znaju...
TALJIĆ: Nešto duže od četiri godine. Za toliko temeljitog rada mogu se pripremiti i odbraniti dvije doktorske disertacije. Ličnost sultana Fatiha i historija Bosne u tom smutnom periodu zakamuflirani su lažima. Sultan Fatih je mnogim muslimanima, i Bošnjacima, i najdraža ličnost poslije Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Kršćanima je najomrznutija. Muslimansko bavljenje historijom, nažalost, prestaje sa životom velikih halifa. Kao, šta je bilo, bilo je. Bilo jest, ali nije prošlo. I zato nam se, zato što ne ukazujemo i na pozitivne i na negativne primjere, surova prošlost ponavlja do zgađenosti. Tako je i s bošnjačkom historijom, i ne samo srednjovjekovnom, gdje i dalje vladaju nametnuti stereotipi. U Turskoj je, pak, osmanlijska historija bila zabranjena početkom treće decenije prošlog stoljeća. Ako turski autori pišu o prošlosti osmanlijske države, čine to s velikim, nekontroliranim hvalospjevima, tako da se tu sultan Fatih ne vidi kao čovjek. Trebalo je istraživati, dokučiti, pa napisati modernu literaturu.

Bošnjaci.Net: Jeste li, onda, bili upućeni isključivo na kršćanske autore?
TALJIĆ: Ne, ali sam ih pomno izučavao. Njima je bilo široko polje da neometano montiraju i da – pod plaštom detaljnog bavljenja životom sultana Fatiha do najsitnijih sitnica – beskrajno podvaljuju. Više puta sam iščitao njihove obimne knjige, došao i do izvornih podataka onovremenih kršćanskih hroničara, imao san na raspolaganju i knjige i dokumente do kojih je teško doći. Posebnu ustrajnost zahtijevalo je saznavanje o međusobnoj upućenosti sultana Fatiha, Bošnjaka i Bosne. Recimo, sve mnogobrojne legende o tome samo su legende, izmišljotine. Toliko su Bošnjaci voljeli sultana Fatiha da su, u nedostatku knjiga i dokumenata, izmišljali onako kako im se htjelo, baš kao što su kršćanski historičari lagali kako su god htjeli. Legrende i postoje kao izmišljene, a slično je i sa historijom.

Prva džuma u Lejlek džamiji u Novom Pazaru
Bošnjaci.Net: Šta je značio dolazak sultana Fatiha u Bosnu?
TALJIĆ: Da sultan Fatih nije došao u Bosnu tada kad je došao, ne samo da više ne bi bilo Bošnjaka, nego bi odavno bilo zaboravljeno da je ovaj narod i postojao. Nestali bi prije 500 i više godina, bili bi potpuno istrebljeni. Tako su nestali mnogi narodi. I ne samo po dalekom svijetu, nego i u Evropi. Nestaju i na naše oči. Mi smo savremenici nestanka, recimo, Cincara u Srbiji. Znamo da je Branislav Nušić bio Cincar. Mnogi se sjećamo Cincara koji su iz Srbije dolazili u Bosnu, vodili su sa sobom medvjede Marka i Gordanu („Igraj, igraj, Gordana, nek se narod nagleda...!“) i kalajisali kazane. Više ne postoje; asmilirani su. A Srbiji su, znamo, od Šapca do Surdulice, mnogi Bošnjaci koji su preostali nakon ubijanja i progona prije 150 godina, nadajući da će se nešta nabolje promijeniti, bili svedeni na status Cigana, ali su i kao takvi asimilirani u Srbe. Oni nisu čak ni srpski muslimani, čime se nedavno „pohvali“ onaj iz Beograda, a i to njegovo nije tek budalaština, nego je, zapravo, užasna potvrda nestajanja Bošnjaka na naše oči. Dakle, Bošnjaci su opstali zahvaljujući dragom Bogu, pa sultanu Fatihu.

Isnam Taljić: Život sultana Fatiha sudbinski je isprepleten s Bosnom i Bošnjacima KAKO ĆE REAGIRATI SRPSKO-HRVATSKI SAVEZ Bošnjaci.Net: Hoće li Vaš novi roman izazvati negativne srpsko-hrvatske reakcije u Bosni i Hercegovini spram lika sultana Fatih kako je prikazan u Vašem romanu? TALJIĆ: Ovo je roman, dugo pripremam i dobro napisan. Ne postoje stvarni razlozi za negativne reakcije. Tada u Bosni nije ni bilo Srba i Hrvata. Ili, precizno, pošto se sada izjednačuje vjersko i nacionalno, pravoslavnog življa tada uopće nije bilo u Bosni; oni su tek poslije ovamo dolazili pod zaštitom Osmanlija. Nadalje, oni koji su pravoslavne vjere mogu biti samo beskrajno zahvalni sultanu Fatihu, jer je, s osvojenjem Konstatinije/Carigrada, obnovio Pravoslavnu crkvu i vratio im pravo na postojanje njihovog načina vjerovanja, koje je bilo ukinuto kad dio papinske ucjene da katoličke države iz Evrope pruže pomoć caru Konstatinu, posljednjem caru Bizanta i nasljedniku sveukupbog Rimskog carstava, a njega je, pak, legitimno naslijedio sultan Fatih. Kad su u pitanju katolici iz Bosne i Hercegovine, i oni mogu osjećati samo najdublju zahvalnost. Sultan Fatih je, prema pravilima tadašnjeg (a i sad se tako čini) ratovanja, imao potpuno pravo na odmazdu prema katoličkom življu, koje je, predvođeno franjevcima, prednjačilo u najsurovijim mogućim papinskim križarskim ratovima na istrebljenju Bošnjaka. Katolici su bili potpuno svjesni svojih zločina i bilo im je preostalo da jedini spas nađu u bjekstvu. Ali (i) tada dolazi do izražaja veličina sultana Fatiha. On, aktom svoje velike milosti, svojstvenim velikim muslimanskim vojskovođama poput Omera bin Hattaba ili Jusufa Salahuddina Ejjubije, oprašta franjevcima nakon što ga je za to najponiznije zamolio njihov svećenik Zvizdović. Sultan Fatih bi to učinio i da taj fratar nije najponiznije pao pred njegove noge, jer takvo klanjanje ne dolikuje islamu. Poslije toga je došlo do izdavanja ahdname, o kojoj se i dalje mnogo govori. To jest povelja o nevjerovatno velikim pravima koja im je darovao, ali i neporecivi dokument o velikodušnosti sultana Fatiha i pravednosti islama i islamske države. Pri tome se zaboravlja da se, istovrsnim ahdnamama, također aktom svoje velike milosti, sultan Fatih, deset godina ranije u Istanbulu, udostojio obnovljanja i davanja prava bez uplitanja Pravoslavnoj crkvi, zatim Ermenskoj crkvi i Jevrejskoj zajednici na teritoriji njegovih zemalja. Dakle, velikom temom sultana Fatiha, Bosne i Bošnjaka neposredno sam se bavio duže od četiri godine, pomno proučavajući i kršćanske izvore, i ni na kraj pameti mi nije bilo da bih iznosio neistine, niti je to ikako tema ovog romana. To će biti jasno onima koji pročitaju roman. Mogu se javiti kojekakve pridvorice, tzv. poturice iz bošnjačkih redova, a to nije relevatno. Dolično bi bilo odgovoriti romanom na roman. Ali, za to se ne bi našla potpora u vjerodostojnim izvorima, pa makar se tragalo dvostruko više nego ja. To bi značilo mnogo godina uzaludnog truda.

Znatno prije dolaska sultana Fatiha u Bosnu, tadašnji vladari Bosnom redom su prodavali vjeru za večeru, stavljali se na stranu križara u ubijanju i istjerivanju naroda iz stare vjere, da su se bili u totalnom sukobu s bošnjačkim narodom, pa i tzv. velikašima. Sad se dolazak sultana Fatiha u Bosnu zamagljava i isključivošću da su ga narod i velikaši pozvali da intervenira. Narodu jest bilo dozlogrdilo, dogorjelo i preko nokata, ali s time je drukčije. Znate, mnogo godina poslije, pozvalo je i čehoslovačko rukovodstvo Ruse da interveniraju! A ostaje potpuno nepoznato da je i znatno prije totalnog poraza Srba na Kosovu 1389. godine, već poslije njihove ratne havarije na Marici, Osmanski sultanat imao svoje teritorije na prostorima Bosne, računajući, dakako, i sadašnji Sandžak. Kad je sultan Fatih došao u Bosnu, ta osmanska teritorija bila je veća od one kojom je upravljao tadašnji kralj Stjepan Tomašević. Taj i njegov otac i još mnogi prethodnici ne samo da se stavljali na stranu križarskih ratova protiv Bošnjaka, nego su, kao osmanlijski vazali, grubo gazili ugovore za koje su prethodno izmolili Istanbul, grubo ugrožavajući suverenitet osmanlijskih teritorija u Bosni. Uslijedilo je krajnje drsko ponašanje posljednjeg kralja preostale teritorije Bosne prema sultanovom izaslaniku. Helem, sultanu Fatihu preostalo je da dođe u Bosnu...

Bošnjaci.Net: E, da, tu se uporedo p(r)oturaju dvije kontradiktorne tvrdnje – da je vojsci sultana Fatiha pružen žestok otpor, da su vođene velike borbe, palo mnogo žrtava, te da je, istovremeno, Bosna pala šapatom?!
TALJIĆ: Upravo tako. A istina je da je sultan Fatih u Bosnu došao ni sa 30.000 ljudi. To znači da je vojnika bilo znatno manje, jer uz vojsku uvijek ide ogromna civilna „infrastruktura“. S toliko vojske se nije išlo u velike ratne pohode. Istina je da je, što se tiče njegove teritorije u Bosni, prvu džumu klanjao u Novom Pazaru, na musali Lejlek džamije, a zatim je, s dijelom vojske, mirno nastavio na sjever preko svoje pokrajine Srbije i u Bosnu ušao sa sjevera. U prethodnici je, s dijelom vojske, bio veliki vezir Mahmut-paša i on je ganjao Tomaševića, koji je pobjegao iz neznatne utvrde Bobovice (Bobovca, Babića odžaka) u Jajce, pa odatle u Ključ, gdje se i završilo.

Nije bio pad, nego spas i napredak Bosne i Bošnjaka
Bošnjaci.Net: Da se još zadržimo na „padu Bosne šapatom“!
TALJIĆ: Totalna je, dakle, laž da je sultan Fatih u Bosnu došao s 250 hiljada vojnika. Ama baš nikakve bitke nije bilo na teritorijama Bosne, nikakve borbe nisu vođene u Bosni. S druge strane, ne radi se o padu Bosne, nego o spasu i napretku Bosne. Snažna osmanlijska država, najmoćnija u tadašnjem svijetu, bila je garancija opstanka i Bosne i Bošnjaka. Time je – osim sporadičnih upada – Bosna na 400 godina bila pošteđena ratova na svojoj teritoriji, a pod uplivom islamske kulture započeo je i dugo trajao njen razvoj, napredak u svakom pogledu, tako i u odnosu na preostalu Evropu. Sve te godine kršćani su u Evropi ratovali, i to uglavnom između sebe.
Izvan Bosne su ratovali samo Bošnjaci koji su prihvatili islam kao svoju vjeru. To govori o ogromnoj, najvećoj privilegiji neislamskog stanovništva, jer su nemuslimani pošteđeni obaveze idenja u vojsku, a državi su davali porez koji je – slušam to baš i ovih dana od njihovih naučnika – bio znatno niži nego u sadašnjoj Srbiji ili u tzv. manjem bh. entitetu.
Poređenje s Endelusom/Andaluzijom je krajnje uvjerljiv dokaz da bi, da u Bosnu nije lično došao sultan Fatih, Bošnjaci bili istrebljeni. Naime, šta je tada bila teritorija Bosne i snaga tadašnjih Bošnjaka spram sjaja i ukupne veličine Endelusa, gdje su – nakon 800 godina izgradnje civilizacije, čija veličina blagostanja još nije dostignuta u svijetu – baš tih godina, nestajali i posljednji muslimani u Iberiji?! Ne treba sumnjati da križarski ratovi ne bi bili prekinuti s uništenjem i posljednjeg Bošnjaka na teritoriji tadašnje kraljevine, nego bi rat do istrebljenja Bošnjaka bio nastavljen i na teritorijama Bosne pod sultanovom upravom. Ako nije dovoljan argument ni uništenje i posljednjeg muslimana u Iberiji, na Pirinejskom poluostrvu, onda treba podsjetiti da su križari u svojim „svetim“ pohodima dolazili čak pred vrata Edirni, tadašnjega glavnoga grada Osmanlijskog sultanata. Namjera je bila da muslimane protjeraju iz Evrope, a zatim ih potisnu u Centralnu Aziju. To je bivalo i u vremenu sultana Fatiha. On je kao mladić bio sudionik jedne u nizu tih velikih bitaka, Bitke kod Varne, kad je 200 hiljada križara totalno potučeno.

Sultan Fatih nije donio islam u Bosnu, jest ga osnažio
Bošnjaci.Net: Često se navodi se da je sultan Fatih donio islam u Bosnu. Koliko u tome ima istine?
TALJIĆ: To je samo jedna u nizovima neistina kad je u pitanju sultan Fatih, a i Bosna. Kad je on došao u Bosnu, u Bosni je tada, na teritorijama pod njegovom upravom, dakle računajući i sadašnji Sandžak kao sastavni dio Bosne, bilo veoma mnogo muslimana. Bilo ih je i mnogo stoljeća prije. Ali, naravno, sultan Fatih je osnažio, omasovio, ojačao, učvrstio islam u Bosni. Taj njegov nedugi, ali presudni pohod završen je klanjanjem džume u Kamengradu, sjeverozapadno od Sanskog Mosta. U Bosni je zatekao i dosta džamija. Naprimjer, sačuvani dokument neporecivo dokazuje da je džamija u Sarajevu, koja je mnogo kasnije nazvana Carevom, bila potpuno dovršena 1457. godine, dakle šest-sedam godina prije njegovog dolaska. Taj podatak se mogao naći na mnogo mjesta i na internetu prije četiri-pet godina, kad sam počeo pisati ovaj roman. Nevjerovatno je, ali je istinito da je u međuvremenu stvarna 1457. godina sistematski izbrisana. Sada po internetu stoji da je ta džamija završena 1462. godine. Ta godina nema nikakve veze s istinom, a ima sa time da se davna prošlost Bosne i dalje, čak i ovih dana, monstruozno prekraja. Eto sasvim opipljivog dokaza šta se s Bosnom i Bošnjacima i s njihovom starom historijom rađeno kad se to jednako događa i na naše oči. To je dio strategije podvođenja Bosne i Osmanlijskog sultanata u vezu s godinama od 1461. do 1463., koje se hoće dovesti u vezu s velikim otporom sultanu Fatihu, iako je potpuno tačno da otpora uopće nije bilo i da Fatihov dolazak nikako nije bio kao kakva sadašnja agresija na neku od muslimanskih zemalja, nego je on primljen kao stvarni oslobodilac i spasilac najbrojnijeg stanovništva Bosne, onih Bošnjaka koji su ostali u svojoj staroj vjeri i prihvatili islam kao istorodnu im vjeru.

Isnam Taljić je u dijaspori veoma omiljen i rado viđen

Bošnjaci.Net: Da se vratimo Vašem romanu u smislu književnog majstorstva. Čitaoce oduševljava to što ste roman napisali na taj način kao da ga ispisuje Evlija Čelebija. Kako ste nadošli na to? To Vam je potom bila obaveza više. Jer, Evlija Čelebija je, osim velike omiljenosti na prostorima jugoistočne Evrope, poznat i kao vrlo istrajan, dosljedan, precizan putopisac. Nije ga bilo lahko „upotrijebiti“ kao pripovjedača...
TALJIĆ: Vi ste time proniknuli u jednu od strukturalnih biti romana. Kad se čita knjiga „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“ , to daje posebnu čar, posebnu draž i čitaocu izgleda da se to samo tako moglo napisati i da radnja lahko teče, kao rijeka. Ali, to što je Evlija Čelebija pripovjedač ovog romana, to je predstavljalo zaista veliku obavezu u smislu koji ste naveli u pitanju. Uz to, u romanu su na više mjesta direktno citirani tekstovi Evlije Čelebije iz nekih od njegovih deset knjiga putopisa. Također, mjestimično su citirani historičari i značajni svjetski i naši književnici, od onih koji su savremenici sultana Fatiha do naših savremenika, a da i to ne iskače iz ostalog teksta. Njihova imena navedena su u završnici romana, kad se razotkriva tajna „jedanaeste, neobjavljene knjige Evlije Čelebije“.
A na prvi dio ovog Vašeg pitanja odgovorio bih time da forma predstavlja suštinu u savremenom pisanju. Može se reći: iznađe li se forma, onda je to ključ da će roman uspjeti. Naravno, sadržaj se mora uklopiti, poklopiti s formom. A kako sam nadošao na zamisao da Evlija Čelebija bude pripovjedač romana? Eh... Neka i čitaocima ostanu neka odgonetanja ove knjige, koju sam htio podnasloviti kao mistični raman. Tako će im se jasno rasplesti i tajanstvenost prvog dijela naslova „Opet ćemo de vidjeti ispod crvene jabuke...“ I sam sultan Fatih bio je tajastven, zagonetan, misteriozan. Moje je bilo da dokučim tu misteriju.