Autor: Šefka Begović-Ličina

Šefka Begović-Ličina: “Padala je kiša, a ja drhtala i brinula što ti se mezar vlaži, da ne nazebeš, mili moj” – brine majka, piše Emirino srce. Ne boj se, majko Emira! Samira ćemo mi, Bošnjaci, pokriti jorganom satkanim od naših srca, namirisat ćemo ga ponosom, napojiti ga šarbetom znanja budućih nam generacija. Grijaćemo ga bošnjačkom ljubavlju, čuvaćemo ga vjerom i zakletvom da niko više nikada neće ubijati našu djecu i bosansku mladost. Zaljevat ćemo, gajiti i mirisati sa mezara njegove žute kadifice. Ispisat ćemo njegovom i krvlju svih naših šehida povijest bosansku, herojsku.

Neka je vječni rahmet velikom humanisti, uvaženom bošnjačkom velikanu, Adil- begu Zulfikarpašiću što je zgradu u srcu Sarajeva ostavio svom narodu. Poklonio je Bošnjački institut, kao hram kulture i nepisani amanet da se u njemu ljudi druže i promovišu svoje stvaralastvo. Tog 16.decembra 2009. bio je snježan prohladan zimski dan i vrijeme iza podne-namaza, kada je čovjeku najudobnije kod kuće u toploj sobi. Ljudi prekriveni pahuljama snijega, hitali su ka prostorijama Bošnjačkog instituta. U organizaciji Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, najavljena je promocija knjige: “RAZGOVOR MAJKE SA UBIJENIM SINOM U OPKOLJENOM SARAJEVU” - autorice, Emire Ibrahimagić

Na svim dosadašnjim promocijama, vidjela bih kako, prilikom ulaska u salu, ljudi međusobno pričaju, smiju se. Danas je u sali bila neobična tišina. Ljudi su ulazili pognutih glava i nečujno se smještali u sjedišta.
Sam naslov knjige prisutne je pripremao na bol i užas, sjećao na rat.
Moderator promocije prof. dr Nedžad Mulabegović u uvodnom obraćanju, ukratko nas je upoznao sa sadržajem knjige.
Prvi promoter i recenzent knjige, g-din Salih Fočo, govorio je o knjizi i povodu njenog nastanka.
Sin autorice Emire i supruga Omera, brat Samrin, devetogodišnji Samir Ibrahimagić, poginuo je u ratnom Sarajevu, septembra 1992. godine od ispaljene granate.
Porodica Ibrahimagić nikada neće zaboraviti taj zlokobni dan, mjesec, godinu. Ispaljenom dušmanskom granatom, rasjeklo im se srce u parčiće, iščupala utroba i rana vječna otvorila.Od tog dana, Ibrahimagići vrijeme mjere jačinom bola, šutnjom, prazninom, sjećanjem.
Majka Emira, kasnije, svoju čežnju i želju za sinom, perom pretače na papir i suzama potpisuje svaki ispisani dan.
Promotori dirljivo pričaju o bolu, saburu i hrabrosti majke - autorice knjige.
Između promotora, za stolim, sjedi g-đa Emira, majka, žena, pravnica, bošnjačka hanuma. Ličila mi je na nepomičnu, kamenu stijenu, samu u Okeanu, o koju se lome ogromni talasi. Jaki nalet vode, ponekad joj odlomi komadić tijela, odnese djelić duše nekud u nepovrat, ali se ona, ipak, snagom sabura i vjere u Svemilosnog, održava da ne klone. Opstaje u tom ogromnom prostranstvu, svijetli poput dragulja i kao symbol sabura i putokaz svima nama.
Promotori su pričali o njenoj, slikovito opisanoj želji za poginulim sinom.
Mnogi u sali su plakali, majka Emira nije, šutjela je.
Ona je tada u mislima bila na mezarju, sa sinom duboko sakrivena pod zemljom. Svojim zagrljajem stiskala ga, grijala i uspavljivala.
Navlačila mu sa ljiljanima ispleteni džemper, sva sretna što mu pristaje. Ljubila mu kosicu, ručice ovijene oko njenog vrata, smješkice na obrazima, pjevušila mu pjesmice, pričala priče i stiskala mu uši, da ne bi čuo gruhanje granata. Opisuje mu proljeće u Sarajevu, behare, mirise, ozelenjelo Darivino šetalište, u proljeće oživjelu Bent-bašu, Miljacku kad mladošću i ljubavlju propjeva, kada ćevapi čarsijski zamirišu, zauče ezani, kandilja kad zasvjetle i kad srce bosansko zaigra. Smijala se što mu se sok od zrelih lubenica slivao niz lice, donosila mu trešnje iz nanine bašče, mazala mu na hljeb tetkin pekmez od šljiva. Sin je čupkao za kosu i grohotom se smijao, sretan kao kad bi s tatom išao gledati utakmicu na Željinom stadionu. Ona mu poljupcem čestita peticu iz matematike, ljubi ga u svilenu kosicu, a on radostan, što ona nije više ljuta na njega zbog jutršnjeg izlaska vani bez odobrenja.
Recenzent g-đa Fadila Memišević čita potresne opise iz knjige.
Svi smo plakali, majka Emira je šutjela.
Stezala sam Emirinu knjigu na krilu i skretala pogled od korica da se ne susretem sa pogledom nevinih dječačkih očiju i da ne pročita napisane riječi, kojim je sa početničkim rukopisom napisao: “Mom dragom tati i dragoj mamici” nevještom ručicom prvačića, nacrtao je i njihove figure. Majci crteži vrjedniji od svih od djela poznatih svjetskih umjetnika.
Samir Ibrahimagić, mladi gospodin sa leptir mašnom, nesuđeni liječnik, arhitekta, inženjer, profesor ili naučnik, smješten rukom svoje majke u knjigu kao u kolijevku u kojoj ga je odgajila.
Samir je dječačkim pogledom i prkosom pitao cijelo čovječanstvo:
“ Zašto? Zašto ste mi prekinuli djetinjstvo, ljubav, nadu, život?
Zašto mi niste dozvolili da se i dalje igram? Zašto ste me otrgli iz zagrljaja najmilijih? “
Tada sam htjela naglas viknuti dušmanskoj majci:
“Prokleta ženo, što iz utrobe ne istrgnu zamjetak pogani, da ga baciš psima? Samir i ostali dječaci, bili bi nam danas živi.
Što svom nesoju, kad je mali bio, o ljubavi nisi pričala? Što ga za nedjela, nisi Božijim kaznama plašila? Što mu zlo iz duše nisi isčupala? Što ga svojim mlijekom nisi zaklela da ne ubija nevine? Da jesi, mi bi možda danas ovdje, slušali odbranu Samirovog magistarskog.
Je si li ga, prokletnice, makar u lice pljunula, kad ti se kao ubica, kući vratio? Mi ga nećemo pljunuti, jer se takvih gadimo i preziremo ih.”
Sjedeći, jecala sam, nesvjesno, na koricama knjige, prekrivala Samirove oči, poput njegove majke Emire, dok ga je uspavljivala i umirivala da se ne plaši mraka.
“Danas je Samra pošla u šesti razred, ti bi mili moj, bio u četvrtom. Nisam Samru ispratila do škole, da ne sretem tvoje drugove. Ne bih mogla izdržati” - čitala je g-đa Fadila odlomke iz knjige.
Svi smo u sali naglas plakali, majka Emira je šutjela.
Skamenjene suze, sakrile su se duboko u njeno majčinsko srce, tu gdje Samir vječno živi.
“Padala je kiša, a ja drhtala i brinula što ti se mezar vlaži, da ne nazebeš, mili moj” – brine majka, piše Emirino srce.
Ne boj se, majko Emira! Samira ćemo mi, Bošnjaci, pokriti jorganom satkanim od naših srca, namirisat ćemo ga ponosom, napojiti ga šarbetom znanja budućih nam generacija. Grijaćemo ga bošnjačkom ljubavlju, čuvaćemo ga vjerom i zakletvom da niko
više nikada neće ubijati našu djecu i bosansku mladost. Zaljevat ćemo, gajiti i mirisati sa mezara njegove žute kadifice.
Ispisat ćemo njegovom i krvlju svih naših šehida povijest bosansku, herojsku.
Postoje li na svijetu majke koje se raduju kada sahranjuju svoju djecu? – postavlja pitanje g-đa Fadila.
To su jedino majke, Srebreničanke, naše bosanske herojine. Kada pronađu makar i koščicu ubijenog djeteta i polože u zemlju , one su sretene. Znaju mjesto gdje će proliti suzu i izučiti Fatihu.
- Zašto je čovječanstvo dozvolilo da nam se dese tako stravični zločini i to u dvadesetprvom vijeku? - godinama, šehidske majke pitaju cijeli Svijet.
“Ne možemo zločine zaboraviti, ne možemo ni oprostiti. Kako da oprostimo a ne zaboravimo? Kako da zaboravimo a ne oprostimo? Nećemo ni oprostiti ni zaboraviti. Ne bi nama šehidi oprostili, ako zaboravimo i oprostimo” - oštrim glasom govori uvaženi promotor g-din Kazaz.
“Hvala vam što ste došli danas da sa nama podijelite sjećanje na Samira i bol za njim. Naš Samir bi sada imao 26 godina, završio bi fakultet i možda već bio oženjen. Znam da svi znate kolika je radost doživjeti uspjeh svog djeteta. Da li možete shvatit koliki je bol kada ga izgubite, pa ga poželite i pokušavate se sjetiti njegovog lica? Sve mi se muti, sve mogu da zaboravim, sem one slike kad blijedog, krvavog, beživotnog Samira, moj suprug Omer donosi na rukama.
Noćima, posle toga, nisam imala sna, budila sam se sva znojava, vriskala, zatvarala oči, zatiskala uši, da sve izbrišem, da zaboravim. No ta slika nikako da izblijedi, naprotiv, jednako je jasna, ista kao i onog nesrećnog dana.
Moj Samir je bio umiljato dijete, puno ljubavi, jednom riječju, pravi dobrica. Tog dana, dok se sa svojim drugovima, pred zgradom mirno igrao, pukla jegranata i sve ih ubila. Ubici su oni bili poeni, brojevi i dnevna ispunjena norma. Dušmanin je povučenim okidačem pogodilo cilj, a granata praskom, zauvijek uništila Samirov i naš život.
U početku se nisam mirila sa sudbinom da sam Samira zauvijek izgubila. Kasnije sam, da bih se bola oslobodila, željela i htjela da umrem, Vjera u Svemilosnog Stvoritelja, održala me je normalnom i počela sam se moliti Njemu. Allah me uputio kako da sačuvam razum i lakše izdržim dan. Počela sam pisati dnevnik. Pisala sam ga svakog dana i tako provodila dane sa Samirom. Osjećala sam njegov dah, smijeh, zagrljaj. Ta duhovna nit sa njim bila je moja radost i počela sam se radovati novom danu. Dnevnik sam pisala samo za sebe a ne da bih ga objavila.
Sada kada je ono zapisano, sabrano i objavljeno u knjizi, ja sam sretna što sam opisujući moj bol i čežnju za sinom, ustvari pisala tugom i bolom svih šehidskih majki“ – drhtavim glasom nam se obratila majka Emira. Upinjala je snagu da ne zaplače.
I nije zaplakala!
Mi smo umjesto Emire, svi plakali. Ona, dostojanstvena u svom bolu, izgledala nam je visoka do neba, lijepa poput rascvjetalih ljubičica sa šehidskog mezarja, mirisna kao oni ljiljani na Samirovom džemperu, ponosna kao cijela zemlja, Bosna.
Željela sam umjesto čestitke da je dotaknem, zagrlim, utješim. Prišla sam joj, srela sa njenim pogledom i u njima za sekundu sagledala svaki njen proživljeni dan, pročitala sam odjednom cijelu knjigu. Zagrlila sam je bez riječi, jer ona drug one želi.
Bašun sag olsun majko Emira, ili kako mi u Sandžaku, kažemo: “Glava da vam je zdravo i nek vam je ostatak zdravo”.
Da vam Allah da sabura i snage da izdržite ovo teško iskušenje. Samir će vam, insallah, otvoriti vrata Dženneta. Neka je vječni rahmet njegovoj nevinoj duši. Amin. El – Fatiha.
“ Svemilosni! Uputi nas putem onih koje si obasuo svojim blagodatima a ne putem onih koji su zalutali”